S velikim zadovoljstvom prihvatio sam poziv našeg najvjernijeg “krležijanca”, mojeg prijatelja Josipa Vanište, da 4. veljače zajedno pođemo na premijeru “Gospode Glembajevih” u Beograd. Odmah smo sve dogovorili i pripremili: osiguran nam je udoban prijateljski prijevoz u Beograd i natrag, ulaznice će nas čekati na blagajni Ateljea 212. Ako nam se predstava bude svidjela Vaništa će objaviti jedan potresni razgovor s Krležom i neobjavljeni portret Krleže što ga je Vaništa odmah poslije tog razgovora nacrtao, a ja ću o predstavi pisati za naše novine. Tako ćemo pokušati bar malo se odužiti Krleži, najvećoj literarnoj i intelektualnoj inspiraciji naših mladih dana, odužiti se za druženja i duge razgovore kojima nas je podario u njegovim starim danima.
Vaništa i ja samo smo dvojica od “tri karlovačka dečka”, kako nas je nazivao Krleža. Treći je Stanko Lasić, s kojim i dan-danas Vaništa i ja ponekad odlazimo u Karlovac, šećemo u troje uz Koranu i razgovaramo o zajedničkom djetinjstvu na obalama rijeke, a najviše, ipak – o Krleži. Nema ga, eto, tome je već gotovo 30 godina, a mi se još uvijek osjećamo kao njegova “tri karlovačka dečka”. Da je Stanko u Zagrebu, naravno da bismo sva trojica zajedno krenuli na “Glembajeve” u Beograd, ali on se u Parizu oporavlja od operacije kuka. A večer uoči polaska desio se još i drugi “malheur”: telefonski se javio Vaništa i tužno objasnio da ima nagli napad virusne groznice, pa mu je užasno žao što ne može putovati. Tako sam od naše trojice ostao jedini, da preostaloj dvojici ispričam o predstavi, glumcima i publici, o općoj atmosferi, zapravo o svemu, sve do nevažnih detalja, jer kad se radi o Krleži naša je krležijanska radoznalost beskrajna.
Na svu sreću, imali smo ulaznice i za gospođu Latinku Perović, jer čim smo se Vaništa i ja počeli dogovarati o putu u Beograd, nazvao sam Latinku s prijedlogom da nam se pridruži na predstavi i ona je to spremno prihvatila. Sva “tri karlovačka dečka” veliki smo štovatelji gospođe Perović, viđamo se kadgod se ukaže prilika i dijelimo s njom zajedničku ljubav prema Krležinom djelu. Tako sam ipak na predstavi bio u najboljem mogućem društvu, u prilici da izmijenim dojmove s osobom do čijeg mišljenja uvijek vrlo mnogo držim.
Krležin povratak na srpske pozornice
Premijera “Gospode Glembajevih” u Ateljeu 212 najavljivana je dva-tri mjeseca unaprijed kao velik događaj. Na pozornicama beogradskih kazališnih kuća “Glembajevih” već nije bilo gotovo punih 40 godina. O Krleži se u međuvremenu u Srbiji svašta pisalo, čak i do tvrdnji da je “nepoželjan u srpskim knjižarama i na pozornicama”, a sada Kokan Mladenović, upravnik Ateljea 212, tvrdi da “u ovo vreme tabloidnih kulturnih vrednosti, u ovo vreme sunovrata svakog kriterijuma jeste jako važno postaviti Miroslava Krležu ne samo sa njegovim kreativnim opusom, nego i sa njegovim intelektualnim, društvenim angažmanom kao referencom prema kojoj se treba ravnati”, a “Gospoda Glembajevi”, prema mišljenju upravnika Mladenovića, “najznačajniji su komad napisan na prostoru bivše Jugoslavije”. Za glavne uloge angažirani su jedan makedonski i jedan slovenski glumac, komad se izvodi na zagrebačkoj kultiviranoj ijekavštini, javljeno je da će na premijeru doći i predsjednici Republike Srbije i Republike Hrvatske. Novine su najavljivale spektakl toaleta i ličnosti koje dolaze jer drže da u takvoj prilici moraju biti viđene, ali već u foajeu pred ulaskom osjećalo se da je to drukčija vrst publike. Nisam nikog čuo da ga zanima hoće li predsjednici republika zaista doći ili neće doći, a nije bilo ni komentara kad se vidjelo da ne dolaze. Bila je to publika koju je naprosto zanimalo da s pozornice nakon mnogo vremena napokon čuje Krležinu riječ.
Predstava traje puna dva sata, a igra se bez pauze. Publika je koncentrirano, s velikom pažnjom pratila predstavu, moglo bi se reći “bez daha”. Nisam baš tako slijepo zaljubljeni “krležijanac” da ne bih osjetio prigušeni žamor, kašljucanje, pogledavanje na sat, čega uopće nije bilo. Nijednog trenutka pažnja publike nije popuštala i držim da je daleko vjerniji naslov nad prikazom predstave “Veliki užitak u Ateljeu 212” (beogradski dnevnik Danas) nego naslov “Dosadna verzija” (zagrebački Jutarnji list). Oprečnosti u ocjenama kazališnih kritičara nisu novost, pa me mnogo ne zbunjuju u mojim osobnim dojmovima. Držim da je predstava “Gospoda Glembajevi” vrlo vrijedno ostvarenje koje će u predstojećim reprizama sigurno biti još dotjerano (“ispolirano”) do nivoa velikog uspjeha.
Na pozornici je dominirala Krležina rečenica, za koju režiser Jagoš Marković kaže da “ima velelepnu kaskadnu frazu, vratolomnu i zanosnu”. Režiser i glumci njegovali su tu “zanosnu kaskadnu frazu”, u kojoj duboko dramatični sukobi među glavnim licima nisu gubili svoj intenzitet. Naprotiv, na nekim su mjestima ti sukobi bili suviše egzaltirano bučni, na nekim meditativnim dijelovima suviše tiho izgovoreni, pa se moja primjedba o potrebnom dotjerivanju predstave najviše odnosi upravo na te dijelove. To nije težak posao za ansambl beogradske predstave, u kojem nema slabih glumaca, iako su se interpretacije Ignjaca, Leonea i Silberbrandta isticale više od ostalih.
Obojici mojih krležijanskih partnera, Vaništi i Lasiću, raportirao sam da nam se Krleža uspješno vratio na srpsku pozornicu. Vratio se sa svojim najzahtjevnijim dramskim tekstom i s predstavom koja uvjerljivo potvrđuje da domet “Glembajevih” nije ograničen ni lokalitetom ni vremenom na koje se referira. Beogradskoj predstavi nije bila potrebna nekakva aktualizacija s aluzijama na suvremene tajkune, što bi samo banaliziralo tekst. Ali to nije ni socijalna drama jednog cijelog društva u raspadanju, kako se to ponekad interpretiralo za vrijeme socijalizma. “Glembajevi” u interpretaciji Jagoša Markovića snažna su drama ibsenovskog tipa, drama jedne obitelji u propadanju koja je pupčanom vrpcom vezana za svoj grad i svoje vrijeme (Agram 1913. godine) i ne može se nekim preradama uspješno prenijeti u neku drugu zemlju i drugo vrijeme, ali svojom dramskom snagom govori o svim vremenima. To je ujedno i mogući odgovor na pitanje iz Krležina monologa koji citira Josip Vaništa: “Hoće li štogod ostati od svega toga?”
Integracija kulturnog prostora
U tekstu pod naslovom “Preskupa je cena izolacije” upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović objašnjava koncepciju po kojoj su “Gospoda Glembajevi” odabrani za jednog od nosioca Ateljeovog ovogodišnjeg repertoara: “Ova sezona u Ateljeu 212 odvija se pod sloganom Ex ili Next Jugoslavija. Želeli smo da se iznova pozabavimo uspostavljanjem jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora.” Sa slovima tog slogana Atelje izvodi duhovitu grafičku igru N(EX)T YU, koju plasira na svoje ovogodišnje publikacije i ulaznice. Iz popratnih tekstova jasno proizlazi da se isključivo misli na integraciju zajedničkog kulturnog prostora, a ne na političku ili bilo kakvu državnu integraciju. Radi se, dakle o funkcionalnoj integraciji, koju već provode košarkaši i poduzetnici, muzičari i željezničari, jer “zatvorenost u pašaluke vodi u klaustrofobiju, ksenofobiju, a toga je bilo dosta”. Kad za desetak godina svi budemo u Europskoj Uniji sve će se to kao samo po sebi razumljivo rješavati, ali i tada će specifična i intenzivnija suradnja pojedinih regija Europe biti poželjna ili čak neminovna. Miroslav Krleža bio bi zadovoljan što su njegovi “Glembajevi” izabrani među predvodnike takvih trendova.
Krleža je bio hrvatski pisac par excellence, najhrvatskiji pisac, autor “Balada Petrice Kerempuha” i “Hrvatskog boga Marsa” koji je najdublje izrazio muke svojih hrvatskih predaka i suvremenika. Istovremeno patio je od “prokletstva maloga broja”, kao i svi veliki ljudi malih naroda. Znao je da se mali narod ne smije kulturno zatvoriti u svoje malo leglo. Za vrijeme Balkanskih ratova Krleža je dva puta dolazio u Srbiju da bi postao vojnik u srpskoj vojsci koja se bori za općeslavensko oslobođenje, ali je doživio razna razočaranja, najviše zbog tragičnih događaja 1913. na Bregalnici. Takve “vruće-hladno” oscilacije političkih relacija prema Srbiji, Jugoslaviji i slavenstvu, Krležu su pratile kroz cijeli život, ali potreba za kulturnom integracijom na ovim prostorima nikad ga nije napuštala. Posebno je bio vezan za Beograd i za dio beogradskog kulturnog kruga. Potkraj godine 1933, gotovo neposredno poslije šestojanuarske diktature koja ga je politički ogorčila, Krleža dolazi na više mjeseci u Beograd gdje pokreće časopis Danas. Uredništvo je u Ulici Zmaja od Noćaja broj 10, na trećem katu. Pored Krleže, drugi glavni urednik je Milan Bogdanović, najbliži je suradnik Marko Ristić, najčešći gost u redakciji i grafički suradnik je Petar Dobrović, Krleža nudi suradnju i Dragiši Vasiću, ali taj to odbija. U časopisu surađuju August Cesarec, Hasan Kikić, Krsto Hegedušić, Veselin Masleša, Koča Popović, Vaso Srzentić, Aleksandar Vučo, Vane Živadinović-Bor, a stranice mu najviše puni sam Krleža, pretežno svojim briljantnim esejima. Časopis je imao silan uspjeh, podjednako u Beogradu kao i u Zagrebu. Bio je to vjerojatno najbolji časopis što su ga prva i druga Jugoslavija ikad imale. Krleža nikad nije prežalio što je Danas bio zabranjen već u maju 1934, nakon pet objavljenih brojeva.
Već od mladih dana pa sve do kraja svog dugog života Krleža je istovremeno osjećao i hrvatstvo i jugoslavenstvo, a znao je biti kritičan prema jednome i prema drugome. Bio je u tome bipolaran, s povremenim mijenama koje su pod utjecajem općih promjena bile neminovne, ali i s “negacijom mitske svijesti u ma kojem obliku se ona pojavila” (S. Lasić) kao trajnom i čvrstom konstantom. Nikad nije negirao ni zanemarivao kulturne posebnosti i nikad nije prestao tražiti kulturna zajedništva. Da bi prelazio granice uskogrudnosti od 1919. povremeno je pisao ekavicom, da bi se poslije atentata na Stjepana Radića, za vrijeme šestojanuarske diktature, vratio dosljednoj ijekavici.
Pretečama je Krleža smatrao Jurja Križanića, fantazirajućeg pomiritelja između Istoka i Zapada, i Silvija Strahimira Kranjčevića, tragičnog vizionara slobode i ljubavi, a najstarije korijene je tražio u Bogumilima. U razorno buntovnom eseju “Hrvatska književna laž” 1919. je napisao: “I ako postoji linija jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta, ona se probija od Bogumila na Križanića i od Križanića na Kranjčevića duhovnih svetlonoša, koji su nam ostavili u močvari plamena znamenja, da nađemo pravi Izlaz i Spas i da ne zalutamo na varavom svetlu ognja močvarnih. Na nama je, da zabrtvimo uši voskom, da ne čujemo sirensku pesan nacionalnih laži, praznine i fraza, da se smiono odbijemo od svega što znači Srednji Vek.”
“Glembajevi” u Beogradu
S velikim zadovoljstvom prihvatio sam poziv našeg najvjernijeg “krležijanca”, mojeg prijatelja Josipa Vanište, da 4. veljače zajedno pođemo na premijeru “Gospode Glembajevih” u Beograd. Odmah smo sve dogovorili i pripremili: osiguran nam je udoban prijateljski prijevoz u Beograd i natrag, ulaznice će nas čekati na blagajni Ateljea 212. Ako nam se predstava bude svidjela Vaništa će objaviti jedan potresni razgovor s Krležom i neobjavljeni portret Krleže što ga je Vaništa odmah poslije tog razgovora nacrtao, a ja ću o predstavi pisati za naše novine. Tako ćemo pokušati bar malo se odužiti Krleži, najvećoj literarnoj i intelektualnoj inspiraciji naših mladih dana, odužiti se za druženja i duge razgovore kojima nas je podario u njegovim starim danima.
Vaništa i ja samo smo dvojica od “tri karlovačka dečka”, kako nas je nazivao Krleža. Treći je Stanko Lasić, s kojim i dan-danas Vaništa i ja ponekad odlazimo u Karlovac, šećemo u troje uz Koranu i razgovaramo o zajedničkom djetinjstvu na obalama rijeke, a najviše, ipak – o Krleži. Nema ga, eto, tome je već gotovo 30 godina, a mi se još uvijek osjećamo kao njegova “tri karlovačka dečka”. Da je Stanko u Zagrebu, naravno da bismo sva trojica zajedno krenuli na “Glembajeve” u Beograd, ali on se u Parizu oporavlja od operacije kuka. A večer uoči polaska desio se još i drugi “malheur”: telefonski se javio Vaništa i tužno objasnio da ima nagli napad virusne groznice, pa mu je užasno žao što ne može putovati. Tako sam od naše trojice ostao jedini, da preostaloj dvojici ispričam o predstavi, glumcima i publici, o općoj atmosferi, zapravo o svemu, sve do nevažnih detalja, jer kad se radi o Krleži naša je krležijanska radoznalost beskrajna.
Na svu sreću, imali smo ulaznice i za gospođu Latinku Perović, jer čim smo se Vaništa i ja počeli dogovarati o putu u Beograd, nazvao sam Latinku s prijedlogom da nam se pridruži na predstavi i ona je to spremno prihvatila. Sva “tri karlovačka dečka” veliki smo štovatelji gospođe Perović, viđamo se kadgod se ukaže prilika i dijelimo s njom zajedničku ljubav prema Krležinom djelu. Tako sam ipak na predstavi bio u najboljem mogućem društvu, u prilici da izmijenim dojmove s osobom do čijeg mišljenja uvijek vrlo mnogo držim.
Krležin povratak na srpske pozornice
Premijera “Gospode Glembajevih” u Ateljeu 212 najavljivana je dva-tri mjeseca unaprijed kao velik događaj. Na pozornicama beogradskih kazališnih kuća “Glembajevih” već nije bilo gotovo punih 40 godina. O Krleži se u međuvremenu u Srbiji svašta pisalo, čak i do tvrdnji da je “nepoželjan u srpskim knjižarama i na pozornicama”, a sada Kokan Mladenović, upravnik Ateljea 212, tvrdi da “u ovo vreme tabloidnih kulturnih vrednosti, u ovo vreme sunovrata svakog kriterijuma jeste jako važno postaviti Miroslava Krležu ne samo sa njegovim kreativnim opusom, nego i sa njegovim intelektualnim, društvenim angažmanom kao referencom prema kojoj se treba ravnati”, a “Gospoda Glembajevi”, prema mišljenju upravnika Mladenovića, “najznačajniji su komad napisan na prostoru bivše Jugoslavije”. Za glavne uloge angažirani su jedan makedonski i jedan slovenski glumac, komad se izvodi na zagrebačkoj kultiviranoj ijekavštini, javljeno je da će na premijeru doći i predsjednici Republike Srbije i Republike Hrvatske. Novine su najavljivale spektakl toaleta i ličnosti koje dolaze jer drže da u takvoj prilici moraju biti viđene, ali već u foajeu pred ulaskom osjećalo se da je to drukčija vrst publike. Nisam nikog čuo da ga zanima hoće li predsjednici republika zaista doći ili neće doći, a nije bilo ni komentara kad se vidjelo da ne dolaze. Bila je to publika koju je naprosto zanimalo da s pozornice nakon mnogo vremena napokon čuje Krležinu riječ.
Predstava traje puna dva sata, a igra se bez pauze. Publika je koncentrirano, s velikom pažnjom pratila predstavu, moglo bi se reći “bez daha”. Nisam baš tako slijepo zaljubljeni “krležijanac” da ne bih osjetio prigušeni žamor, kašljucanje, pogledavanje na sat, čega uopće nije bilo. Nijednog trenutka pažnja publike nije popuštala i držim da je daleko vjerniji naslov nad prikazom predstave “Veliki užitak u Ateljeu 212” (beogradski dnevnik Danas) nego naslov “Dosadna verzija” (zagrebački Jutarnji list). Oprečnosti u ocjenama kazališnih kritičara nisu novost, pa me mnogo ne zbunjuju u mojim osobnim dojmovima. Držim da je predstava “Gospoda Glembajevi” vrlo vrijedno ostvarenje koje će u predstojećim reprizama sigurno biti još dotjerano (“ispolirano”) do nivoa velikog uspjeha.
Na pozornici je dominirala Krležina rečenica, za koju režiser Jagoš Marković kaže da “ima velelepnu kaskadnu frazu, vratolomnu i zanosnu”. Režiser i glumci njegovali su tu “zanosnu kaskadnu frazu”, u kojoj duboko dramatični sukobi među glavnim licima nisu gubili svoj intenzitet. Naprotiv, na nekim su mjestima ti sukobi bili suviše egzaltirano bučni, na nekim meditativnim dijelovima suviše tiho izgovoreni, pa se moja primjedba o potrebnom dotjerivanju predstave najviše odnosi upravo na te dijelove. To nije težak posao za ansambl beogradske predstave, u kojem nema slabih glumaca, iako su se interpretacije Ignjaca, Leonea i Silberbrandta isticale više od ostalih.
Obojici mojih krležijanskih partnera, Vaništi i Lasiću, raportirao sam da nam se Krleža uspješno vratio na srpsku pozornicu. Vratio se sa svojim najzahtjevnijim dramskim tekstom i s predstavom koja uvjerljivo potvrđuje da domet “Glembajevih” nije ograničen ni lokalitetom ni vremenom na koje se referira. Beogradskoj predstavi nije bila potrebna nekakva aktualizacija s aluzijama na suvremene tajkune, što bi samo banaliziralo tekst. Ali to nije ni socijalna drama jednog cijelog društva u raspadanju, kako se to ponekad interpretiralo za vrijeme socijalizma. “Glembajevi” u interpretaciji Jagoša Markovića snažna su drama ibsenovskog tipa, drama jedne obitelji u propadanju koja je pupčanom vrpcom vezana za svoj grad i svoje vrijeme (Agram 1913. godine) i ne može se nekim preradama uspješno prenijeti u neku drugu zemlju i drugo vrijeme, ali svojom dramskom snagom govori o svim vremenima. To je ujedno i mogući odgovor na pitanje iz Krležina monologa koji citira Josip Vaništa: “Hoće li štogod ostati od svega toga?”
Integracija kulturnog prostora
U tekstu pod naslovom “Preskupa je cena izolacije” upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović objašnjava koncepciju po kojoj su “Gospoda Glembajevi” odabrani za jednog od nosioca Ateljeovog ovogodišnjeg repertoara: “Ova sezona u Ateljeu 212 odvija se pod sloganom Ex ili Next Jugoslavija. Želeli smo da se iznova pozabavimo uspostavljanjem jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora.” Sa slovima tog slogana Atelje izvodi duhovitu grafičku igru N(EX)T YU, koju plasira na svoje ovogodišnje publikacije i ulaznice. Iz popratnih tekstova jasno proizlazi da se isključivo misli na integraciju zajedničkog kulturnog prostora, a ne na političku ili bilo kakvu državnu integraciju. Radi se, dakle o funkcionalnoj integraciji, koju već provode košarkaši i poduzetnici, muzičari i željezničari, jer “zatvorenost u pašaluke vodi u klaustrofobiju, ksenofobiju, a toga je bilo dosta”. Kad za desetak godina svi budemo u Europskoj Uniji sve će se to kao samo po sebi razumljivo rješavati, ali i tada će specifična i intenzivnija suradnja pojedinih regija Europe biti poželjna ili čak neminovna. Miroslav Krleža bio bi zadovoljan što su njegovi “Glembajevi” izabrani među predvodnike takvih trendova.
Krleža je bio hrvatski pisac par excellence, najhrvatskiji pisac, autor “Balada Petrice Kerempuha” i “Hrvatskog boga Marsa” koji je najdublje izrazio muke svojih hrvatskih predaka i suvremenika. Istovremeno patio je od “prokletstva maloga broja”, kao i svi veliki ljudi malih naroda. Znao je da se mali narod ne smije kulturno zatvoriti u svoje malo leglo. Za vrijeme Balkanskih ratova Krleža je dva puta dolazio u Srbiju da bi postao vojnik u srpskoj vojsci koja se bori za općeslavensko oslobođenje, ali je doživio razna razočaranja, najviše zbog tragičnih događaja 1913. na Bregalnici. Takve “vruće-hladno” oscilacije političkih relacija prema Srbiji, Jugoslaviji i slavenstvu, Krležu su pratile kroz cijeli život, ali potreba za kulturnom integracijom na ovim prostorima nikad ga nije napuštala. Posebno je bio vezan za Beograd i za dio beogradskog kulturnog kruga. Potkraj godine 1933, gotovo neposredno poslije šestojanuarske diktature koja ga je politički ogorčila, Krleža dolazi na više mjeseci u Beograd gdje pokreće časopis Danas. Uredništvo je u Ulici Zmaja od Noćaja broj 10, na trećem katu. Pored Krleže, drugi glavni urednik je Milan Bogdanović, najbliži je suradnik Marko Ristić, najčešći gost u redakciji i grafički suradnik je Petar Dobrović, Krleža nudi suradnju i Dragiši Vasiću, ali taj to odbija. U časopisu surađuju August Cesarec, Hasan Kikić, Krsto Hegedušić, Veselin Masleša, Koča Popović, Vaso Srzentić, Aleksandar Vučo, Vane Živadinović-Bor, a stranice mu najviše puni sam Krleža, pretežno svojim briljantnim esejima. Časopis je imao silan uspjeh, podjednako u Beogradu kao i u Zagrebu. Bio je to vjerojatno najbolji časopis što su ga prva i druga Jugoslavija ikad imale. Krleža nikad nije prežalio što je Danas bio zabranjen već u maju 1934, nakon pet objavljenih brojeva.
Već od mladih dana pa sve do kraja svog dugog života Krleža je istovremeno osjećao i hrvatstvo i jugoslavenstvo, a znao je biti kritičan prema jednome i prema drugome. Bio je u tome bipolaran, s povremenim mijenama koje su pod utjecajem općih promjena bile neminovne, ali i s “negacijom mitske svijesti u ma kojem obliku se ona pojavila” (S. Lasić) kao trajnom i čvrstom konstantom. Nikad nije negirao ni zanemarivao kulturne posebnosti i nikad nije prestao tražiti kulturna zajedništva. Da bi prelazio granice uskogrudnosti od 1919. povremeno je pisao ekavicom, da bi se poslije atentata na Stjepana Radića, za vrijeme šestojanuarske diktature, vratio dosljednoj ijekavici.
Pretečama je Krleža smatrao Jurja Križanića, fantazirajućeg pomiritelja između Istoka i Zapada, i Silvija Strahimira Kranjčevića, tragičnog vizionara slobode i ljubavi, a najstarije korijene je tražio u Bogumilima. U razorno buntovnom eseju “Hrvatska književna laž” 1919. je napisao: “I ako postoji linija jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta, ona se probija od Bogumila na Križanića i od Križanića na Kranjčevića duhovnih svetlonoša, koji su nam ostavili u močvari plamena znamenja, da nađemo pravi Izlaz i Spas i da ne zalutamo na varavom svetlu ognja močvarnih. Na nama je, da zabrtvimo uši voskom, da ne čujemo sirensku pesan nacionalnih laži, praznine i fraza, da se smiono odbijemo od svega što znači Srednji Vek.”