prije već mnogo godina, možda i dvadeset, sudjelovao sam u nekakvoj književnoj prigodi u Židovskoj općini u Palmotićevoj. Branko Polić još je bio u punoj snazi – premda je veliko pitanje što je u njegovom slučaju bila ta puna snaga – pa je cijelu stvar moderirao, vodio, najavljivao govornike. Sve to, naravno, neopisivo sporo. Dvorana je, kao i obično, bila ispunjena nekim svijetom koji je dolazio na baš svaki događaj na tom mjestu. Uglavnom stariji ljudi, žene i muškarci, kojima je bilo jako stalo da pokažu da su oni tu domaći, i da se sve ovo događa u njihovom dnevnom boravku. Dakle, tipična židovska manjinska manifestacija u Zagrebu, koja je meni bila silno zanimljiva jer se nigdje Zagreb u cjelini, onaj većinski, nije tako jasno ogledao kao na tom mjestu i za takvih priredbi.
A onda je Vlatka čitala odlomke iz neke proze, iz priča koje su proteklih godina bile nagrađivane na Omanutovom natječaju za židovsku priču, i sve se najednom u času izmijenilo. Publika se preobrazila, sudionici su se uozbiljili, Branko Polić se podmladio, i stvar je dobila svoj smisao. Bio je to glas iz nekoga, da tako kažem, neosobnog, univerzalnog, inpersonalnog svijeta. Kada bi išta u našem svijetu moglo biti objektivno, onda je taj glas Vlatke Bjegović bio objektivan. Kao da je čitala brzojave iz univerzuma. Tačnih naglasaka, savršene intonacije, glas cijele naše epohe. Tek kada smo ga čuli, pomislili smo koliko je glas važan.
Poslije smo malo razgovarali, sjedeći na nekim stolicama, na nekom hodniku… Ne sjećam se više o čemu smo razgovarali, osim da je bilo o Sarajevu. Moj usud je takav da sa mnom svi razgovaraju o Sarajevu. Vlatka je, međutim, znala o čemu govori govoreći o Sarajevu.
Onda je poteklo vrijeme. Sreli bismo se na ulici, na nekim priredbama, pozdravljali i odzdravljali…
A onda smo se, mnogo godina kasnije, Ana i ja, jednoga jutra odjavljivali na hotelskoj recepciji i spremali se na povratak kući, kada smo u sjenovitom hotelskom dvorištu, tamo gdje je nekad bila kafana Kišobran, u kojoj sam provodio mladost, s koferima pokraj nogu, dok je i ona nešto čekala, susreli Vlatku. Bilo je to u Sarajevu, i bilo je posljednji put. Dok smo se pozdravljali i kratko razgovarali, ja se nisam mogao suzdržati da ne oslušnem taj glas. Hoću li u toj sasvim privatnoj, jutarnjoj situaciji, u tom glasu koji nije bio namješten za javno govorenje, čuti ono isto.
Tad sam, u Sarajevu, posljednji put sreo Vlatku. Ima smisla što je to bilo u Sarajevu.
Bilo mi je žao kad je stigla vijest da je više nema, ali u takvim prilikama ja obično nemam što reći. Ljudi tad izgovaraju nekakve zgodne fraze, od kojih je mene malo sram. Govoriti bi trebalo lijepo i tačno.
Glas Vlatke Bjegović
Poštovana i draga Ranka,
prije već mnogo godina, možda i dvadeset, sudjelovao sam u nekakvoj književnoj prigodi u Židovskoj općini u Palmotićevoj. Branko Polić još je bio u punoj snazi – premda je veliko pitanje što je u njegovom slučaju bila ta puna snaga – pa je cijelu stvar moderirao, vodio, najavljivao govornike. Sve to, naravno, neopisivo sporo. Dvorana je, kao i obično, bila ispunjena nekim svijetom koji je dolazio na baš svaki događaj na tom mjestu. Uglavnom stariji ljudi, žene i muškarci, kojima je bilo jako stalo da pokažu da su oni tu domaći, i da se sve ovo događa u njihovom dnevnom boravku. Dakle, tipična židovska manjinska manifestacija u Zagrebu, koja je meni bila silno zanimljiva jer se nigdje Zagreb u cjelini, onaj većinski, nije tako jasno ogledao kao na tom mjestu i za takvih priredbi.
A onda je Vlatka čitala odlomke iz neke proze, iz priča koje su proteklih godina bile nagrađivane na Omanutovom natječaju za židovsku priču, i sve se najednom u času izmijenilo. Publika se preobrazila, sudionici su se uozbiljili, Branko Polić se podmladio, i stvar je dobila svoj smisao. Bio je to glas iz nekoga, da tako kažem, neosobnog, univerzalnog, inpersonalnog svijeta. Kada bi išta u našem svijetu moglo biti objektivno, onda je taj glas Vlatke Bjegović bio objektivan. Kao da je čitala brzojave iz univerzuma. Tačnih naglasaka, savršene intonacije, glas cijele naše epohe. Tek kada smo ga čuli, pomislili smo koliko je glas važan.
Poslije smo malo razgovarali, sjedeći na nekim stolicama, na nekom hodniku… Ne sjećam se više o čemu smo razgovarali, osim da je bilo o Sarajevu. Moj usud je takav da sa mnom svi razgovaraju o Sarajevu. Vlatka je, međutim, znala o čemu govori govoreći o Sarajevu.
Onda je poteklo vrijeme. Sreli bismo se na ulici, na nekim priredbama, pozdravljali i odzdravljali…
A onda smo se, mnogo godina kasnije, Ana i ja, jednoga jutra odjavljivali na hotelskoj recepciji i spremali se na povratak kući, kada smo u sjenovitom hotelskom dvorištu, tamo gdje je nekad bila kafana Kišobran, u kojoj sam provodio mladost, s koferima pokraj nogu, dok je i ona nešto čekala, susreli Vlatku. Bilo je to u Sarajevu, i bilo je posljednji put. Dok smo se pozdravljali i kratko razgovarali, ja se nisam mogao suzdržati da ne oslušnem taj glas. Hoću li u toj sasvim privatnoj, jutarnjoj situaciji, u tom glasu koji nije bio namješten za javno govorenje, čuti ono isto.
Tad sam, u Sarajevu, posljednji put sreo Vlatku. Ima smisla što je to bilo u Sarajevu.
Bilo mi je žao kad je stigla vijest da je više nema, ali u takvim prilikama ja obično nemam što reći. Ljudi tad izgovaraju nekakve zgodne fraze, od kojih je mene malo sram. Govoriti bi trebalo lijepo i tačno.
Pozdravljam Vas,
Miljenko