Ona se zove Kica, on se zove Dušan. To je sve što znamo o ovo dvoje ljudi. Sve drugo je slika. Jedan sirotinjski interijer, kakvih smo se nagledali na snimcima naših dobrih i manje dobrih fotografa, amatera ili profesionalaca, od vremena kada su sirotinja i socijala, petnaestak godina poslije smrti Toše Dabca, najednom ušli u modu, preko omladinskih novina i magazina za kulturu. Bilo je to vrijeme jugoslavenske kulturne rekonkviste, tokom osamdesetih, političkoga liberalizma, materijalnog blagostanja, kada je – kako kaže jedan važan pisac i pjesnik s Ajfelovog mosta – književnost zauzimala mjesto religije, a književna kritika pisala se ozbiljno i odgovorno, na način teoloških radova. U tom je bogatstvu bila, već kao kontrast i paradoks, svaka slika sirotinje, proletarijata, socijale… Ali ne, ova fotografija niti je iz toga vremena, niti je iz tog doživljaja svijeta. Najprije, snimljena je u koloru, a osamdesetih se slikalo u crno-bijeloj tehnici. Ali nije to najvažnija razlika. Ova fotografija pokazuje kako i sirotinja zna izgledati bogato i glamurozno. Tako da gledatelj poželi pripadati tom svijetu. Dvoje neobičnih, lijepih staraca kao da su svježi oskarovci, ili kao da su upravo sišli sa stranica nekoga užasno skupog američkog lajfstajl magazina. Ili su proricatelji sudbine s drevnoga, starozavjetnog Ararata, ili su bračni par gruzijskih umjetnika. Nisu to obični ljudi, niti je njihov život običan. Ne postoje životi običniji od drugih. To se vidi na ovoj slici. Svi su veliki i svi sjajni. Ako nismo mogli nahraniti sirotinju, na koju smo upozoravali na našim crno-bijelim slikama iz osamdesetih, onda joj barem ne smijemo oduzimati pravo na njezinu uzvišenost i dostojanstvo. (mj)
Glamur siromašnih
Ona se zove Kica, on se zove Dušan. To je sve što znamo o ovo dvoje ljudi. Sve drugo je slika. Jedan sirotinjski interijer, kakvih smo se nagledali na snimcima naših dobrih i manje dobrih fotografa, amatera ili profesionalaca, od vremena kada su sirotinja i socijala, petnaestak godina poslije smrti Toše Dabca, najednom ušli u modu, preko omladinskih novina i magazina za kulturu. Bilo je to vrijeme jugoslavenske kulturne rekonkviste, tokom osamdesetih, političkoga liberalizma, materijalnog blagostanja, kada je – kako kaže jedan važan pisac i pjesnik s Ajfelovog mosta – književnost zauzimala mjesto religije, a književna kritika pisala se ozbiljno i odgovorno, na način teoloških radova. U tom je bogatstvu bila, već kao kontrast i paradoks, svaka slika sirotinje, proletarijata, socijale… Ali ne, ova fotografija niti je iz toga vremena, niti je iz tog doživljaja svijeta. Najprije, snimljena je u koloru, a osamdesetih se slikalo u crno-bijeloj tehnici. Ali nije to najvažnija razlika. Ova fotografija pokazuje kako i sirotinja zna izgledati bogato i glamurozno. Tako da gledatelj poželi pripadati tom svijetu. Dvoje neobičnih, lijepih staraca kao da su svježi oskarovci, ili kao da su upravo sišli sa stranica nekoga užasno skupog američkog lajfstajl magazina. Ili su proricatelji sudbine s drevnoga, starozavjetnog Ararata, ili su bračni par gruzijskih umjetnika. Nisu to obični ljudi, niti je njihov život običan. Ne postoje životi običniji od drugih. To se vidi na ovoj slici. Svi su veliki i svi sjajni. Ako nismo mogli nahraniti sirotinju, na koju smo upozoravali na našim crno-bijelim slikama iz osamdesetih, onda joj barem ne smijemo oduzimati pravo na njezinu uzvišenost i dostojanstvo. (mj)