Slijedi još jedna priča koju sam predugo čuvao za nešto od čega neće biti ništa, pa je ovo vrijeme epidemije, kad imamo vremena za čišćenje i uređivanje dugo nepospremljenih prostora idealno da i nju bacim na kompost u dnu bašče.
U proljeće 1981. Nona je bila još dobrodržeća, a Vilim Klas najavio se da će doći. Prethodno ga nije bilo duže od godine. Psovala je kao i svaki put – prokletac stari, još se nije smirio ili barem otego papcima! – ali je već mljela mak, slala me u samoposlugu po rum, jaja i brašno, i započinjao je vjerojatno i najdugovječniji ceremonijal u našoj kući, koji se ponavljao pedeset godina, ili od vremena kada su se Nona i Nono doselili u Sarajevo.
Tada je Vilim Klas, firmopisac i grafički urednik pri Željezničkom transportnom preduzeću, učinio Nonetu nekakvu uslugu, nitko se više nije sjećao kakvu, i on ga je zauzvrat darivao bocom crnoga pelješkog vina i germtajgom, koji je Nona ispekla za tu priliku. Vino je ubrzo zaboravljeno, ali germtajg je Vilim Klas opjevao za cijeli jedan život.
Vilim Klas rodio se kao Belgijanac, u Antwerpenu, mama, koja je bila iz fine kuće, pobjegla je s tatom, koji je bio mornar i razbojnik. Uzeli su se protiv volje njezinih roditelja, i nakon pet godina on je jedne noći završio s nožem u trbuhu, u nekoj sjevernoj luci, čini mi se u Hamburgu, a ona je ostala sama s tri njegove kćeri i s Vilimom, koji se prvi rodio, i tad mu je bilo skoro pet. Njezini je nisu primili nazad, unuci ih nisu zanimali, ali su joj slali dovoljno novca za preživjeti. E, ta Vilimova mama, koja će, da nevolja bude potpuna, umrijeti mlada, u vrijeme kada je on u Dessauu, u Njemačkoj, studirao arhitekturu, spremala je isti takav germtajg s makom. Nesretni Vilim zbog njene je smrti morao prekinuti studij, i brinuti se za sestre, koje nisu baš bile ni pametne, ni sposobne, ili naprosto nisu bile lijepe i bogate, i nije im se bilo lako udati, i od sveg lučkog djetinjstva ostalo mu je najupečatljivije sjećanje na germtajg.
Nakon Velikog rata, koji je, kao i Nono, duže proveo u zarobljeništvu nego na fronti, nekako je završio u Jugoslaviji, gdje se zaljubio, oženio i zaposlio na željeznici. Nisu mogli imati djece, žena mu je cijeli život bolovala od stotinu nekih bolesti, koje ne samo da su joj kratile život, nego su ga lišavale ljepote. Nona i Nono su je vidjeli, možda, samo jednom.
Vilim Klas nije bio kartaroš, ali pravilo je bilo ovakvo: one subote popodne, a to je obično bivala svaka druga, katkad i svaka subota, kada bi Franji dolazilo društvo za preferans, zvalo bi se i Vilima Klasa, kojeg je Olga dočekivala germtajgom.
Franjo je s Vilimom razgovarao na francuskom, a Vilim bi, dok su oni kartali, na hrvatskom i na njemačkom pričao viceve, šale i anegdote iz Velikog rata. Koliko je izmišljao, i je li uopće izmišljao, to se ne zna, ali Nona je govorila da mu se, uza sve mane koje je imao, mora priznati da je u ta vremena umio pričati kao nitko drugi. I da je za svakog imao njegovu priču.
Igrači preferansa inače vole mir i tišinu, ali kod nas se preferans uvijek igrao uz duge eglene Vilima Klasa.
Vilimova žena, Rajka nesretnica, umrla je u jesen 1945. Olga i Franjo u to su vrijeme zbog Mladenove smrti već bili drugi ljudi. I nije se od tog strašnjog događaja 1943. kod Franje Rejca igrao preferans. Međutim, Vilim Klas je i u to vrijeme dolazio – premda su to bila gladna vremena, i nije bilo jaja, kvasca ni maka za germtajg – i svojim im je pričama razgonio žalosne misli. Tada im je bio kućni kino, i tko zna kako bi završilo to njihovo prvo žalovanje da nije bilo Vilima Klasa.
Subotnji turniri u preferansu nastavljeni su, najprije kod Stublera na Ilidži, pa kod nas, u kući gospođe Hajm, 1948. i 1949. godine, a prvi poslijeratni germtajg za Vilima Klasa Olga je ispekla 1952.
Te subote nije se moglo igrati, jer je Vilim Klas stalno plakao.
Od jeseni 1965. zime smo zbog Nonetove astme provodili u Drveniku. Odlazilo bi se već u oktobru, a nakon što sam se ja rodio i u septembru, a vraćalo se najranije u maju, obično u junu, tako da više nije bilo ni redovnih subotnjih kartanja. Našli bi se jednom, dvaput godišnje, ali i tad se zvalo Vilima Klasa, a Nona je pripremala germtajg.
Vrijeme je to kad igrači jedan za drugim umiru.
Franjo Rejc umro je u oktobru 1972, ali već u julu sljedeće godine, taman smo se posljednji put vratili iz Drvenika, gdje sam upravo završio prvi osnovne, Vilim Klas najavio se telegramom, jer tada nismo imali kućni telefon, da će navratiti tog i tog dana u toliko i toliko sati.
Nona je, što će, spremala germtajg.
Od tada bi svaki put došao s prevelikim buketom crvenih ruža. U sljedećih osam godina kroz Sepetarevac prošlo je stotine, možda i koja tisuća crvenih ruža. Sjedio bi za čelom stola u našem dnevnom boravku, i uglavnom šutio. Kao da mu je presahnuo talent, ili kao da mu je bilo na vrh jezika da kaže nešto što nije smio. Umotan u bijelu Faksovu krpu na stolu ispred njega stajao je germtajg. Neko je vrijeme uzdisao, i odlazio.
Prokletac stari, govorila je Nona, ali se ceremonijal svejedno nastavljao.
Teško joj je bilo prekinuti nešto što je tako dugo radila, Kao što je i meni teško prekinuti ceremonijale koji se dugo ponavljaju.
Bila je uvjerena da Vilim Klas ima nečasne namjere prema njoj. I to bi izazvalo uvijek isti, grozan gnjev. Ponadala bi se da će stari prokletac uskoro, ipak, otegnuti papcima. Ali onda bi opet stigao telegram: Draga Olga, stop, eto mene u subotu 12. novembra u pet popodne, stop, nadam se da vas u zdravlju sve nalazim, stop.
Kada je posljednji put došao, opet je donio golemi buket crvenih ruža.
Ali ovaj put kraće se zadržao. Taman da popije kavu, da uzme svoj germtajg i da kaže:
Ovo je posljednja moja posjeta tebi. Mislim da više nema smisa. Devedeset i jedna mi je, i nema smisla da mi pripremaš germtajg kakav je radila moja mama. U ovim godinama više ne može biti riječi o mamama!
Mislila je da je i to samo udvarački štos, pa ga je hladno još jednom ispratila preko praga.
Nikad se više nije javio, premda smo u to vrijeme već imali telefon, i on je imao Olgin broj.
Bilo mu je devedeset i šest kada je, pet godina kasnije, umrla Olga.
Došao joj je na sprovod, uspravan, u sivom odijelu, s crnom kravatom i šeširom, poštapao se kišobranom, premda je bio vedar dan.
Germtajg
Slijedi još jedna priča koju sam predugo čuvao za nešto od čega neće biti ništa, pa je ovo vrijeme epidemije, kad imamo vremena za čišćenje i uređivanje dugo nepospremljenih prostora idealno da i nju bacim na kompost u dnu bašče.
U proljeće 1981. Nona je bila još dobrodržeća, a Vilim Klas najavio se da će doći. Prethodno ga nije bilo duže od godine. Psovala je kao i svaki put – prokletac stari, još se nije smirio ili barem otego papcima! – ali je već mljela mak, slala me u samoposlugu po rum, jaja i brašno, i započinjao je vjerojatno i najdugovječniji ceremonijal u našoj kući, koji se ponavljao pedeset godina, ili od vremena kada su se Nona i Nono doselili u Sarajevo.
Tada je Vilim Klas, firmopisac i grafički urednik pri Željezničkom transportnom preduzeću, učinio Nonetu nekakvu uslugu, nitko se više nije sjećao kakvu, i on ga je zauzvrat darivao bocom crnoga pelješkog vina i germtajgom, koji je Nona ispekla za tu priliku. Vino je ubrzo zaboravljeno, ali germtajg je Vilim Klas opjevao za cijeli jedan život.
Vilim Klas rodio se kao Belgijanac, u Antwerpenu, mama, koja je bila iz fine kuće, pobjegla je s tatom, koji je bio mornar i razbojnik. Uzeli su se protiv volje njezinih roditelja, i nakon pet godina on je jedne noći završio s nožem u trbuhu, u nekoj sjevernoj luci, čini mi se u Hamburgu, a ona je ostala sama s tri njegove kćeri i s Vilimom, koji se prvi rodio, i tad mu je bilo skoro pet. Njezini je nisu primili nazad, unuci ih nisu zanimali, ali su joj slali dovoljno novca za preživjeti. E, ta Vilimova mama, koja će, da nevolja bude potpuna, umrijeti mlada, u vrijeme kada je on u Dessauu, u Njemačkoj, studirao arhitekturu, spremala je isti takav germtajg s makom. Nesretni Vilim zbog njene je smrti morao prekinuti studij, i brinuti se za sestre, koje nisu baš bile ni pametne, ni sposobne, ili naprosto nisu bile lijepe i bogate, i nije im se bilo lako udati, i od sveg lučkog djetinjstva ostalo mu je najupečatljivije sjećanje na germtajg.
Nakon Velikog rata, koji je, kao i Nono, duže proveo u zarobljeništvu nego na fronti, nekako je završio u Jugoslaviji, gdje se zaljubio, oženio i zaposlio na željeznici. Nisu mogli imati djece, žena mu je cijeli život bolovala od stotinu nekih bolesti, koje ne samo da su joj kratile život, nego su ga lišavale ljepote. Nona i Nono su je vidjeli, možda, samo jednom.
Vilim Klas nije bio kartaroš, ali pravilo je bilo ovakvo: one subote popodne, a to je obično bivala svaka druga, katkad i svaka subota, kada bi Franji dolazilo društvo za preferans, zvalo bi se i Vilima Klasa, kojeg je Olga dočekivala germtajgom.
Franjo je s Vilimom razgovarao na francuskom, a Vilim bi, dok su oni kartali, na hrvatskom i na njemačkom pričao viceve, šale i anegdote iz Velikog rata. Koliko je izmišljao, i je li uopće izmišljao, to se ne zna, ali Nona je govorila da mu se, uza sve mane koje je imao, mora priznati da je u ta vremena umio pričati kao nitko drugi. I da je za svakog imao njegovu priču.
Igrači preferansa inače vole mir i tišinu, ali kod nas se preferans uvijek igrao uz duge eglene Vilima Klasa.
Vilimova žena, Rajka nesretnica, umrla je u jesen 1945. Olga i Franjo u to su vrijeme zbog Mladenove smrti već bili drugi ljudi. I nije se od tog strašnjog događaja 1943. kod Franje Rejca igrao preferans. Međutim, Vilim Klas je i u to vrijeme dolazio – premda su to bila gladna vremena, i nije bilo jaja, kvasca ni maka za germtajg – i svojim im je pričama razgonio žalosne misli. Tada im je bio kućni kino, i tko zna kako bi završilo to njihovo prvo žalovanje da nije bilo Vilima Klasa.
Subotnji turniri u preferansu nastavljeni su, najprije kod Stublera na Ilidži, pa kod nas, u kući gospođe Hajm, 1948. i 1949. godine, a prvi poslijeratni germtajg za Vilima Klasa Olga je ispekla 1952.
Te subote nije se moglo igrati, jer je Vilim Klas stalno plakao.
Od jeseni 1965. zime smo zbog Nonetove astme provodili u Drveniku. Odlazilo bi se već u oktobru, a nakon što sam se ja rodio i u septembru, a vraćalo se najranije u maju, obično u junu, tako da više nije bilo ni redovnih subotnjih kartanja. Našli bi se jednom, dvaput godišnje, ali i tad se zvalo Vilima Klasa, a Nona je pripremala germtajg.
Vrijeme je to kad igrači jedan za drugim umiru.
Franjo Rejc umro je u oktobru 1972, ali već u julu sljedeće godine, taman smo se posljednji put vratili iz Drvenika, gdje sam upravo završio prvi osnovne, Vilim Klas najavio se telegramom, jer tada nismo imali kućni telefon, da će navratiti tog i tog dana u toliko i toliko sati.
Nona je, što će, spremala germtajg.
Od tada bi svaki put došao s prevelikim buketom crvenih ruža. U sljedećih osam godina kroz Sepetarevac prošlo je stotine, možda i koja tisuća crvenih ruža. Sjedio bi za čelom stola u našem dnevnom boravku, i uglavnom šutio. Kao da mu je presahnuo talent, ili kao da mu je bilo na vrh jezika da kaže nešto što nije smio. Umotan u bijelu Faksovu krpu na stolu ispred njega stajao je germtajg. Neko je vrijeme uzdisao, i odlazio.
Prokletac stari, govorila je Nona, ali se ceremonijal svejedno nastavljao.
Teško joj je bilo prekinuti nešto što je tako dugo radila, Kao što je i meni teško prekinuti ceremonijale koji se dugo ponavljaju.
Bila je uvjerena da Vilim Klas ima nečasne namjere prema njoj. I to bi izazvalo uvijek isti, grozan gnjev. Ponadala bi se da će stari prokletac uskoro, ipak, otegnuti papcima. Ali onda bi opet stigao telegram: Draga Olga, stop, eto mene u subotu 12. novembra u pet popodne, stop, nadam se da vas u zdravlju sve nalazim, stop.
Kada je posljednji put došao, opet je donio golemi buket crvenih ruža.
Ali ovaj put kraće se zadržao. Taman da popije kavu, da uzme svoj germtajg i da kaže:
Ovo je posljednja moja posjeta tebi. Mislim da više nema smisa. Devedeset i jedna mi je, i nema smisla da mi pripremaš germtajg kakav je radila moja mama. U ovim godinama više ne može biti riječi o mamama!
Mislila je da je i to samo udvarački štos, pa ga je hladno još jednom ispratila preko praga.
Nikad se više nije javio, premda smo u to vrijeme već imali telefon, i on je imao Olgin broj.
Bilo mu je devedeset i šest kada je, pet godina kasnije, umrla Olga.
Došao joj je na sprovod, uspravan, u sivom odijelu, s crnom kravatom i šeširom, poštapao se kišobranom, premda je bio vedar dan.
Pružio mi je ruku:
Krasna je bila tvoja Nona, primi moju sućut!
Rekao je, uzalud se trudeći da ne zaplače.