“Kuhinja ne radi. Kuhar odselio u Njemačku”, pisalo je na vratima.
– Kuhinja nikad i nije radila. Radio je kuhar u njoj – promrsila je sebi u bradu. U stomaku joj je grebalo gladno mače. Kada je tog jutra izjurila iz stana nije razmišljala o doručku. Pročitala je vijesti o uraganu koji hara Zapadnom obalom, sažalila se u djeliću sekunde nad ljudima čije je kuće progutao požar negdje u svijetu i pokušala četiri puta ponoviti svakog od pet Tibetanca*. U glavi joj je zaplesalo. Sinusi još uvijek nisu bili sasvim prohodni, ali je stanje bilo mnogo bolje nego proteklih dana dok je ležala i žalila što neki pametni ljudi nisu pronašli načina da se ljudima zamijeni glava. Odeš, kupiš jednu, učitaju ti tvoj mozak i eto te kao nov. Nije bila sigurna da li bi htjela u tu novu glavu svoj stari mozak. Bilo bi divno početi s novim mozgom. Nešto čisto, nenaseljeno, kao nova posteljina, nova zemlja ili novi dokument u Wordu.
Spremala se na posao. Danas joj je prvi radni dan nakon bolovanja. Posljednji komad čiste odjeće visio je na vratima. Okrenula se trenutak prije nego je otključala izlazna vrata i rekla nekome koga je namjeravala zaključati unutra:
– Moram pospremiti stan. Ništa više nije čisto.
Trenutak otkrovenja sačeka ljude na najneobičnijim mjestima. Nju je stigao pred vratima restorana u kome je kupovala doručak. Bio je najbliži zgradi u kojoj je radila, sa drvenim klupama u zelenilu. Mogla je, na trenutak, odmoriti oči i zamisliti da je negdje drugdje. A ona je tako često zamišljala da je negdje drugdje da je skoro zaboravila gdje, zapravo, jeste. Natpis na vratima zarezao je u njezin balon i iznjedrio je u svijet kao iz neke sigurne maternice, nespremnu da se rodi baš tu. Poželjela je da može zaplakati onako kako to djeca čine kad ozbiljno udahnu prvi put.
– Baš sam ovo dobro rekla!- pomislila je.
Ponekad je to radila. Promatrala sebe izdaleka i stvarala zapise kao da je samoj sebi lik iz neke knjige koju piše ili zamorče. Sve je tu: kavez, prepreke, tuneli, zagonetke koje treba riješiti, hrana… Ne, hrane nije bilo i njezin se eksperiment suočavao s krizom. Okrenula se oko sebe i pokušala pronaći nekoga kome bi se izjadala, s kim bi podijelila to što je osjećala i sa zaprepaštenjem zaključila kako je veoma malo ljudi na ulici.
– Jebote, pa skoro svi su odselili! – to je rekla ona koju je promatrala a obje su se složile da je zabrinjavajuće malo ljudi u prostoru u kome je i ona.
– Posljednja žena u zemlji! – rekla je i nasmijala se.
Postojala je neka serija koja se slično zvala. Posljednji čovjek na zemlji.
– U mojoj zemlji čovjek znači muškarac. Žena je žena. Značenja svih tih riječi na drugom mjestu nisu ista. Ni Nutela kod nas nije ista ona koju jedu u Njemačkoj. Ni zebra na pješačkom. Ovdje je prelijećemo ili čekamo da automobili prođu. Pogotovo oni veliki sa sjajnim felgama i farovima u obliku ljutito savijenih obrva. Sve joj je to bilo jasno kao dan. Ali joj nikako nije bilo jasno kako je propustila sve te odlaske? Za vrijeme posljednje epizode sa sinusima ostavio ju je ljubavnik. Raskid je podnijela s olakšanjem. Gnječio joj je grudi laktovima dok su vodili ljubav i nije pazio na to kada treba uzeti koju od dragocjenih šolja iz kojih je pila jutarnju kavu. Ponekad su se svađali oko toga i to bi joj sasvim upropastilo jutro.
– Ujutro pijem iz ove bijele. Smeđu uzimam samo kad su sve ostale prljave.
Ali, on se uporno pojavljivao s pogrešnom šoljom dok je ona brstila svježe objave po portalima. Nije znala je li gore to što prešućuje njegov vandalizam u njezinim svetim, jutarnjim časovima ili svađa u kojoj je uvijek ispadala kriva jer se on trudi a ona to ne vidi.
On se sve više trudio ona je sve više zvocala i onda je on otišao. Poslao joj je iz Njemačke paket pun šolja. Bijelih, smeđih, s uzorcima. Nije osjećala nikakvu grižnju savjesti dok ih je, jednu za drugom, punila kavom. Naprotiv. Smjestila ih je na policu na kojoj je pisala Poštena nadoknada.
Iz izloga u kome su se dosađivale gole lutke s natpisom “rasprodaja”, u nju je gledalo neko čupavo stvorenje.
– Izgledam kao freek.
Riječi se usele u naš prostor. Kao ova koju je maloprije izgovorila. Uvezemo ih na koferima, fotografijama, iz binarnog kraljevstva koje nas usisava. Postanu naše. Naše riječi otišle su s našim kuharima, frizerima, drugaricama. Uglavnom u Njemačku.
Pasus s riječima smislila je dok je stajala ispred frizerskog salona koji je, također, bio zatvoren. Tu je, ponekad, dovodila u red svoju ravnu i pretanku kosu.
– Napravi ženu od mene! – govorila je Dobrili koja je vješto sjeckala oko njezine glave i pričala o stvarima koje su joj bile zanimljive samo u frizerskom salonu. Izgleda da je i Dobrila odselila zajedno sa svojim fenom, škarama i uvijačima. Na vratima je pisalo “izdaje se”.
Prostor se ne može izdati. Izdati možeš čovjeka. Prostor se iznajmljuje. Kakva muljava i rogobatna riječ. Kao da u njoj čuče somovi i miču brkovima u mulju.
– Jesam pametna! – rekla je.
– Freek! – odgovorio joj je ljutito gladni i raščupani odraz u izlogu.
I tako smo samo nas dvije ostale ovdje.
Zaključila je to na kraju dana. Tek kada se načudila nad stilskim greškama u porukama koje su bile okačene po cijelom gradu. Odselili, otišli, prodato, iznajmljeno… ili sve te iste riječi u nesvršenom obliku.
Posljednja žena u zemlji.
Željela je otići negdje gdje bi se ta činjenica nekako smjestila u živi prostor njezinog svijeta.
Prošetala je ulicom pored Dobriline kuće. Vrata i prozori su bili zatvoreni, roletne navučene. Dobrila je na balkonu ostavila plastične ruže. Kuća je izgledala kao napušten pas. Strpljiva u svom iščekivanju. Načeta korovom i ispunjena ustajalim zrakom.
– Dobar dan, Dobrilina kućo! – rekla je. Osjetila je da nije dovoljno samo je pozdraviti. Trebala je učiniti još nešto, nešto što bi u tom usamljenom mjestu upalilo tračak života. Otvorila je kapiju i sjela na drvenu klupu. Kuća se unervozila. Nije bilo ruku koje bi iz nje iznijeli neku tacnu s pićem a ona je to silno željela.
Natočila je benzin sama sebi. Provukla karticu kroz automat. Kupila gotovu hranu u marketu u kome, također, nije bilo nikoga od živih. Mašine su obavljale posao, ravnodušne i proračunate. Posljednja žena u zemlji vratila se u svoj stan kasno te večeri. Obišla je još nekoliko kuća i posjedila u njihovim dvorištima. Zaljuljala se na ljuljašci ispred škole u kojoj su se naselili psi lutalice.
Škola više ne nosi ime narodnog heroja nego kratko i dugo Av Av.
Podgrijala je grah iz konzerve i počela pretraživati po fejsu. Dobrila je slala poljupce s godišnjeg na Malti. Na jednoj je fotografiji prepoznala kuhara. Otvorio je restorančić u Istanbulu. Njezina bivša kolegica je nabasala na njega, fotkala se i označila ga. Najbolji kebab u Istanbulu napisala je ispod.
Onda je otvorila video na kome je neki stručnjak objašnjavao kako prepoznati pravi med. Malo meda stavio je na dno staklene posude i nalio vodu. Onda je zavrtio posudu i voda se počela miješati s medom. Lažni med stvarao je valove. Pravi med je, nakon nekoliko takvih pokreta, na dnu posude počeo stvarati strukturu kojoj je pripadao u košnici. Jasno su se vidjeli šestougaoni podioci.
– Nevjerovatno! – rekla je glasno.
Kao zlatni žigovi utisnuti u vrijeme. U tim vremenima, dok su svi još bili ovdje, ponekad joj se činilo da je sama, u nekom balonu koji ju je dijelio od drugih. Sada, kada su svi otišli, te su granice samo postale vidljivije. Oni su željeli biti tamo, ona je željela biti ovdje. Ljudi su uvijek migrirali. Avari, Tatari, Slaveni… odlazili, naseljavali, osvajali. Velika vremena, velike bitke pripadale su nekom dobu koje se završavalo. Doba razjedinjenih svijesti ujedinjenih u pojedinačnim doživljajima stvarnosti, tek je počela.
– Ja sam žena novog doba! – rekla je i uzela u ruke smeđu šolju punu čaja. Sve ostale bile su u perilici za suđe. Kako prepoznati pravi med nije bila jedina informacija koja ju je zaokupila dok je skrolala duboko u more objava koje su se ukazivale na desktopu.
Nutella koju mi jedemo nema isti postotak lješnjaka kao na Zapadu. Nutella za bogate i Nutella za siromašne.
Istraživanja su pokazala da u Nutelli koju mi jedemo ima više od pedeset posto manje lješnjaka nego u onoj koja se jede u zemljama Zapada. Talijani se pravdaju da su recepte prilagodili tržištu. Aktivisti koji se bore za prava potrošača upozoravaju da je ovakva politika diskriminatorska.
– Ljudi imaju pravo na toliko lješnjaka koliko piše! Ha- ja! Šta sad tu petljaju, nismo tutmaci ako smo siromašni. Eto, mi ne volimo lješnjake! – podviknula je Talijanima i odustala od čitanja. Suviše se zakuhalo u njenoj glavi od ove Nutelle i podvale koju umotavaju u riječi koje zvuče otmjeno.
– A ljudi odoše gdje je bolja Nutella, pa ti gledaj gdje ćeš doručkovat! Nutella egzodus.
Vegeta je živi otrov.
– Moram kupit vegetu! Zapisala je na post-it vegeta i čitala dalje.
Ako želite postići ljubavni sklad, budite jasni i dosljedni u svojim zahtjevima. Izrecite ih tonom koji nije napadački, staloženo i pokušajte partnera dodirnuti da osjeti koliko vam je stalo do bliskosti i međusobnog povjerenja.
– Baš! Budeš jasan i iskren i on ode.
– Danas mene tako, umalo ne satra jedan Mercedesom. Majmun! Da sam mati, ne znam ni kako bih dijete ispraćala u školu. Čuvaj se onih ćelavih što izbace lakat kroz prozor auta i odvrnu muziku. Sva sreća pa ih je većina otišla, ali dođu opet sredinom ljeta. Bježi ukraj trotoara što više možeš kad čuješ zvuk auta koje se približava. Učit ćete u školi Dopplerov efekt. Ako ti nude čokoladu ili bilo šta drugo, pravi se da ih ne vidiš. (Ni pravu Nutellu). Ne ukucavaj darknet u pretraživač, skinut ću ti glavu ako to uradiš. Napiši na šoljama: Jutro, podne, čaj, kava… skratit ćeš sebi muke a i njemu. Nije Zijina mati mislila samo na džadu nego ti je to u svemu tako kod nas. I svi sredinom, sredinom dok im ne dojadi. Onda traže gdje mogu ići i krajem a da to nije ni sramota ni grehota ni šta ti ja znam. Odoh ja predaleko.
Kliknula je na shut down i spustila poklopac laptopa. Osjetila je neko olakšanje. Kao da je zaustavljen dotok neke prljave bujice u njezin mozak koju ovaj je nije uspijevao procesuirati kako treba, obraditi podatke i uskladištiti ih. Uključila je tv i umotala se dekicom koju je vukla po cijelome stanu.
– Moje mačje krzno! – pomislila je i samo što nije počela presti kada su se mekoća i toplina omotale oko njezinog tijela.
Suština je u osi oko koje se vrti tvoj svijet. Možeš li se u njemu raskomotiti, odahnuti, osjećati sigurno, možeš li zaspati?
Zadrijemala je. U polusnu su joj se ukazale ogromne ruke koje na dlanovima drže Zemlju i prave pokrete kao onaj stručnjak za pravi med. Zemlja je zaplesala, oceani su se pretvorili u hobotnice i kružili oko središta koje je izgledalo kao veliko, tamno oko. Ukazivale su se strukture, oblici, ona istinska potka života, nekakav poredak koji je silno željela razumjeti, ali su joj značenja izmicala. Ugledala je svoj krevet u središtu uragana. Kvadrat se pretvarao u šestougao koji se okretao oko kesice štapića punjenih kikirikijem.
– Sutra moram ponijeti doručak! Ne radi kuhinja a bome ni kuhar – rekla je u polusnu onoj drugoj koja je već uveliko spavala i ugasila svjetlo.
* Pet Tibetanaca – fizičke vježbe za koje se vjeruje da omogućavaju mladost i dugovječnost.
Genetika meda
“Kuhinja ne radi. Kuhar odselio u Njemačku”, pisalo je na vratima.
– Kuhinja nikad i nije radila. Radio je kuhar u njoj – promrsila je sebi u bradu. U stomaku joj je grebalo gladno mače. Kada je tog jutra izjurila iz stana nije razmišljala o doručku. Pročitala je vijesti o uraganu koji hara Zapadnom obalom, sažalila se u djeliću sekunde nad ljudima čije je kuće progutao požar negdje u svijetu i pokušala četiri puta ponoviti svakog od pet Tibetanca*. U glavi joj je zaplesalo. Sinusi još uvijek nisu bili sasvim prohodni, ali je stanje bilo mnogo bolje nego proteklih dana dok je ležala i žalila što neki pametni ljudi nisu pronašli načina da se ljudima zamijeni glava. Odeš, kupiš jednu, učitaju ti tvoj mozak i eto te kao nov. Nije bila sigurna da li bi htjela u tu novu glavu svoj stari mozak. Bilo bi divno početi s novim mozgom. Nešto čisto, nenaseljeno, kao nova posteljina, nova zemlja ili novi dokument u Wordu.
Spremala se na posao. Danas joj je prvi radni dan nakon bolovanja. Posljednji komad čiste odjeće visio je na vratima. Okrenula se trenutak prije nego je otključala izlazna vrata i rekla nekome koga je namjeravala zaključati unutra:
– Moram pospremiti stan. Ništa više nije čisto.
Trenutak otkrovenja sačeka ljude na najneobičnijim mjestima. Nju je stigao pred vratima restorana u kome je kupovala doručak. Bio je najbliži zgradi u kojoj je radila, sa drvenim klupama u zelenilu. Mogla je, na trenutak, odmoriti oči i zamisliti da je negdje drugdje. A ona je tako često zamišljala da je negdje drugdje da je skoro zaboravila gdje, zapravo, jeste. Natpis na vratima zarezao je u njezin balon i iznjedrio je u svijet kao iz neke sigurne maternice, nespremnu da se rodi baš tu. Poželjela je da može zaplakati onako kako to djeca čine kad ozbiljno udahnu prvi put.
– Baš sam ovo dobro rekla!- pomislila je.
Ponekad je to radila. Promatrala sebe izdaleka i stvarala zapise kao da je samoj sebi lik iz neke knjige koju piše ili zamorče. Sve je tu: kavez, prepreke, tuneli, zagonetke koje treba riješiti, hrana… Ne, hrane nije bilo i njezin se eksperiment suočavao s krizom. Okrenula se oko sebe i pokušala pronaći nekoga kome bi se izjadala, s kim bi podijelila to što je osjećala i sa zaprepaštenjem zaključila kako je veoma malo ljudi na ulici.
– Jebote, pa skoro svi su odselili! – to je rekla ona koju je promatrala a obje su se složile da je zabrinjavajuće malo ljudi u prostoru u kome je i ona.
– Posljednja žena u zemlji! – rekla je i nasmijala se.
Postojala je neka serija koja se slično zvala. Posljednji čovjek na zemlji.
– U mojoj zemlji čovjek znači muškarac. Žena je žena. Značenja svih tih riječi na drugom mjestu nisu ista. Ni Nutela kod nas nije ista ona koju jedu u Njemačkoj. Ni zebra na pješačkom. Ovdje je prelijećemo ili čekamo da automobili prođu. Pogotovo oni veliki sa sjajnim felgama i farovima u obliku ljutito savijenih obrva. Sve joj je to bilo jasno kao dan. Ali joj nikako nije bilo jasno kako je propustila sve te odlaske? Za vrijeme posljednje epizode sa sinusima ostavio ju je ljubavnik. Raskid je podnijela s olakšanjem. Gnječio joj je grudi laktovima dok su vodili ljubav i nije pazio na to kada treba uzeti koju od dragocjenih šolja iz kojih je pila jutarnju kavu. Ponekad su se svađali oko toga i to bi joj sasvim upropastilo jutro.
– Ujutro pijem iz ove bijele. Smeđu uzimam samo kad su sve ostale prljave.
Ali, on se uporno pojavljivao s pogrešnom šoljom dok je ona brstila svježe objave po portalima. Nije znala je li gore to što prešućuje njegov vandalizam u njezinim svetim, jutarnjim časovima ili svađa u kojoj je uvijek ispadala kriva jer se on trudi a ona to ne vidi.
On se sve više trudio ona je sve više zvocala i onda je on otišao. Poslao joj je iz Njemačke paket pun šolja. Bijelih, smeđih, s uzorcima. Nije osjećala nikakvu grižnju savjesti dok ih je, jednu za drugom, punila kavom. Naprotiv. Smjestila ih je na policu na kojoj je pisala Poštena nadoknada.
Iz izloga u kome su se dosađivale gole lutke s natpisom “rasprodaja”, u nju je gledalo neko čupavo stvorenje.
– Izgledam kao freek.
Riječi se usele u naš prostor. Kao ova koju je maloprije izgovorila. Uvezemo ih na koferima, fotografijama, iz binarnog kraljevstva koje nas usisava. Postanu naše. Naše riječi otišle su s našim kuharima, frizerima, drugaricama. Uglavnom u Njemačku.
Pasus s riječima smislila je dok je stajala ispred frizerskog salona koji je, također, bio zatvoren. Tu je, ponekad, dovodila u red svoju ravnu i pretanku kosu.
– Napravi ženu od mene! – govorila je Dobrili koja je vješto sjeckala oko njezine glave i pričala o stvarima koje su joj bile zanimljive samo u frizerskom salonu. Izgleda da je i Dobrila odselila zajedno sa svojim fenom, škarama i uvijačima. Na vratima je pisalo “izdaje se”.
Prostor se ne može izdati. Izdati možeš čovjeka. Prostor se iznajmljuje. Kakva muljava i rogobatna riječ. Kao da u njoj čuče somovi i miču brkovima u mulju.
– Jesam pametna! – rekla je.
– Freek! – odgovorio joj je ljutito gladni i raščupani odraz u izlogu.
I tako smo samo nas dvije ostale ovdje.
Zaključila je to na kraju dana. Tek kada se načudila nad stilskim greškama u porukama koje su bile okačene po cijelom gradu. Odselili, otišli, prodato, iznajmljeno… ili sve te iste riječi u nesvršenom obliku.
Posljednja žena u zemlji.
Željela je otići negdje gdje bi se ta činjenica nekako smjestila u živi prostor njezinog svijeta.
Prošetala je ulicom pored Dobriline kuće. Vrata i prozori su bili zatvoreni, roletne navučene. Dobrila je na balkonu ostavila plastične ruže. Kuća je izgledala kao napušten pas. Strpljiva u svom iščekivanju. Načeta korovom i ispunjena ustajalim zrakom.
– Dobar dan, Dobrilina kućo! – rekla je. Osjetila je da nije dovoljno samo je pozdraviti. Trebala je učiniti još nešto, nešto što bi u tom usamljenom mjestu upalilo tračak života. Otvorila je kapiju i sjela na drvenu klupu. Kuća se unervozila. Nije bilo ruku koje bi iz nje iznijeli neku tacnu s pićem a ona je to silno željela.
Natočila je benzin sama sebi. Provukla karticu kroz automat. Kupila gotovu hranu u marketu u kome, također, nije bilo nikoga od živih. Mašine su obavljale posao, ravnodušne i proračunate. Posljednja žena u zemlji vratila se u svoj stan kasno te večeri. Obišla je još nekoliko kuća i posjedila u njihovim dvorištima. Zaljuljala se na ljuljašci ispred škole u kojoj su se naselili psi lutalice.
Škola više ne nosi ime narodnog heroja nego kratko i dugo Av Av.
Podgrijala je grah iz konzerve i počela pretraživati po fejsu. Dobrila je slala poljupce s godišnjeg na Malti. Na jednoj je fotografiji prepoznala kuhara. Otvorio je restorančić u Istanbulu. Njezina bivša kolegica je nabasala na njega, fotkala se i označila ga. Najbolji kebab u Istanbulu napisala je ispod.
Onda je otvorila video na kome je neki stručnjak objašnjavao kako prepoznati pravi med. Malo meda stavio je na dno staklene posude i nalio vodu. Onda je zavrtio posudu i voda se počela miješati s medom. Lažni med stvarao je valove. Pravi med je, nakon nekoliko takvih pokreta, na dnu posude počeo stvarati strukturu kojoj je pripadao u košnici. Jasno su se vidjeli šestougaoni podioci.
– Nevjerovatno! – rekla je glasno.
Kao zlatni žigovi utisnuti u vrijeme. U tim vremenima, dok su svi još bili ovdje, ponekad joj se činilo da je sama, u nekom balonu koji ju je dijelio od drugih. Sada, kada su svi otišli, te su granice samo postale vidljivije. Oni su željeli biti tamo, ona je željela biti ovdje. Ljudi su uvijek migrirali. Avari, Tatari, Slaveni… odlazili, naseljavali, osvajali. Velika vremena, velike bitke pripadale su nekom dobu koje se završavalo. Doba razjedinjenih svijesti ujedinjenih u pojedinačnim doživljajima stvarnosti, tek je počela.
– Ja sam žena novog doba! – rekla je i uzela u ruke smeđu šolju punu čaja. Sve ostale bile su u perilici za suđe. Kako prepoznati pravi med nije bila jedina informacija koja ju je zaokupila dok je skrolala duboko u more objava koje su se ukazivale na desktopu.
Nutella koju mi jedemo nema isti postotak lješnjaka kao na Zapadu. Nutella za bogate i Nutella za siromašne.
Istraživanja su pokazala da u Nutelli koju mi jedemo ima više od pedeset posto manje lješnjaka nego u onoj koja se jede u zemljama Zapada. Talijani se pravdaju da su recepte prilagodili tržištu. Aktivisti koji se bore za prava potrošača upozoravaju da je ovakva politika diskriminatorska.
– Ljudi imaju pravo na toliko lješnjaka koliko piše! Ha- ja! Šta sad tu petljaju, nismo tutmaci ako smo siromašni. Eto, mi ne volimo lješnjake! – podviknula je Talijanima i odustala od čitanja. Suviše se zakuhalo u njenoj glavi od ove Nutelle i podvale koju umotavaju u riječi koje zvuče otmjeno.
– A ljudi odoše gdje je bolja Nutella, pa ti gledaj gdje ćeš doručkovat! Nutella egzodus.
Vegeta je živi otrov.
– Moram kupit vegetu! Zapisala je na post-it vegeta i čitala dalje.
Ako želite postići ljubavni sklad, budite jasni i dosljedni u svojim zahtjevima. Izrecite ih tonom koji nije napadački, staloženo i pokušajte partnera dodirnuti da osjeti koliko vam je stalo do bliskosti i međusobnog povjerenja.
– Baš! Budeš jasan i iskren i on ode.
– Danas mene tako, umalo ne satra jedan Mercedesom. Majmun! Da sam mati, ne znam ni kako bih dijete ispraćala u školu. Čuvaj se onih ćelavih što izbace lakat kroz prozor auta i odvrnu muziku. Sva sreća pa ih je većina otišla, ali dođu opet sredinom ljeta. Bježi ukraj trotoara što više možeš kad čuješ zvuk auta koje se približava. Učit ćete u školi Dopplerov efekt. Ako ti nude čokoladu ili bilo šta drugo, pravi se da ih ne vidiš. (Ni pravu Nutellu). Ne ukucavaj darknet u pretraživač, skinut ću ti glavu ako to uradiš. Napiši na šoljama: Jutro, podne, čaj, kava… skratit ćeš sebi muke a i njemu. Nije Zijina mati mislila samo na džadu nego ti je to u svemu tako kod nas. I svi sredinom, sredinom dok im ne dojadi. Onda traže gdje mogu ići i krajem a da to nije ni sramota ni grehota ni šta ti ja znam. Odoh ja predaleko.
Kliknula je na shut down i spustila poklopac laptopa. Osjetila je neko olakšanje. Kao da je zaustavljen dotok neke prljave bujice u njezin mozak koju ovaj je nije uspijevao procesuirati kako treba, obraditi podatke i uskladištiti ih. Uključila je tv i umotala se dekicom koju je vukla po cijelome stanu.
– Moje mačje krzno! – pomislila je i samo što nije počela presti kada su se mekoća i toplina omotale oko njezinog tijela.
Suština je u osi oko koje se vrti tvoj svijet. Možeš li se u njemu raskomotiti, odahnuti, osjećati sigurno, možeš li zaspati?
Zadrijemala je. U polusnu su joj se ukazale ogromne ruke koje na dlanovima drže Zemlju i prave pokrete kao onaj stručnjak za pravi med. Zemlja je zaplesala, oceani su se pretvorili u hobotnice i kružili oko središta koje je izgledalo kao veliko, tamno oko. Ukazivale su se strukture, oblici, ona istinska potka života, nekakav poredak koji je silno željela razumjeti, ali su joj značenja izmicala. Ugledala je svoj krevet u središtu uragana. Kvadrat se pretvarao u šestougao koji se okretao oko kesice štapića punjenih kikirikijem.
– Sutra moram ponijeti doručak! Ne radi kuhinja a bome ni kuhar – rekla je u polusnu onoj drugoj koja je već uveliko spavala i ugasila svjetlo.
* Pet Tibetanaca – fizičke vježbe za koje se vjeruje da omogućavaju mladost i dugovječnost.