Najbolje godine života Nikola Dobrović proživio je u Dubrovniku. Tamo je projektirao, proučavao tradicionalnu arhitekturu i podvodio joj svoje modernističke ideje, družio se s Kostom Strajnićem i gradio kuće, po kojima će ostati upamćen kao dubrovački i hrvatski arhitekt. Za vrijeme rata se pred ustašama sklonio na otok Lopud, gdje je dovršavao svoj Grand hotel, fantastično dojmljivu betonsku građevinu, danas opustošenu, ali i dalje jednu od najljepših naših kuća sagrađenih u dvadesetom stoljeću. Dobrović je našoj kulturi otkrivao plemenitost betona.
Nakon rata, preselio se u Beograd, grad u kojem je u zimu 1942. umro njegov brat, slikar. Petar Dobrović je žurio da stigne kući prije policijskoga sata i srušio se mrtav u liftu zgrade u kojoj je stanovao. Tome je Krleža posvetio neke ganutljive riječi u svojim veličanstvenim, temeljito nepročitanim Dnevnicima.
Braća Dobrovići bili su ugarski Srbi, rođeni u Pečuhu. Živeći bez zavičaja, pomalo kao ahasveri, obojica su formirani kao uvjereni Jugoslavni.
Nakon dolaska u Beograd, Nikola Dobrović svoj autorski rukopis prilagođava vizurama narastajućega socijalističkog velegrada, radi na projektima Novoga Beograda, ali najznačajnija njegova građevina, punctum saliens Dobrovićevih beogradskih godina, bit će zgrada “Državnog sekretarijata narodne odbrane” ili, kako se u narodu prozvala, zgrada Generalštaba, građena od 1956. do 1963.
Ljepota te kuće bila je u izvjesnoj opreci s njezinom namjenom, što će joj, u biti, odrediti sudbinu.
U Natovim napadima na Saveznu Republiku Jugoslaviju, u proljeće 1999. Generalštab je raketiran. Zgrada je teško oštećena, a zatim napuštena. Nepopravljena i bez namjene, stoji tako i danas.
Na svijetu je malo tako lijepih modernističkih ruševina.
Možda nema nijedne koju bi se usporedilo s Generalštabom, arhitekta Nikole Dobrovića.
Ako to već nije utjeha, barem je ova kuća bila inspiracija fotografu za sliku. (m.jergović)
Generalštab
Najbolje godine života Nikola Dobrović proživio je u Dubrovniku. Tamo je projektirao, proučavao tradicionalnu arhitekturu i podvodio joj svoje modernističke ideje, družio se s Kostom Strajnićem i gradio kuće, po kojima će ostati upamćen kao dubrovački i hrvatski arhitekt. Za vrijeme rata se pred ustašama sklonio na otok Lopud, gdje je dovršavao svoj Grand hotel, fantastično dojmljivu betonsku građevinu, danas opustošenu, ali i dalje jednu od najljepših naših kuća sagrađenih u dvadesetom stoljeću. Dobrović je našoj kulturi otkrivao plemenitost betona.
Nakon rata, preselio se u Beograd, grad u kojem je u zimu 1942. umro njegov brat, slikar. Petar Dobrović je žurio da stigne kući prije policijskoga sata i srušio se mrtav u liftu zgrade u kojoj je stanovao. Tome je Krleža posvetio neke ganutljive riječi u svojim veličanstvenim, temeljito nepročitanim Dnevnicima.
Braća Dobrovići bili su ugarski Srbi, rođeni u Pečuhu. Živeći bez zavičaja, pomalo kao ahasveri, obojica su formirani kao uvjereni Jugoslavni.
Nakon dolaska u Beograd, Nikola Dobrović svoj autorski rukopis prilagođava vizurama narastajućega socijalističkog velegrada, radi na projektima Novoga Beograda, ali najznačajnija njegova građevina, punctum saliens Dobrovićevih beogradskih godina, bit će zgrada “Državnog sekretarijata narodne odbrane” ili, kako se u narodu prozvala, zgrada Generalštaba, građena od 1956. do 1963.
Ljepota te kuće bila je u izvjesnoj opreci s njezinom namjenom, što će joj, u biti, odrediti sudbinu.
U Natovim napadima na Saveznu Republiku Jugoslaviju, u proljeće 1999. Generalštab je raketiran. Zgrada je teško oštećena, a zatim napuštena. Nepopravljena i bez namjene, stoji tako i danas.
Na svijetu je malo tako lijepih modernističkih ruševina.
Možda nema nijedne koju bi se usporedilo s Generalštabom, arhitekta Nikole Dobrovića.
Ako to već nije utjeha, barem je ova kuća bila inspiracija fotografu za sliku. (m.jergović)