Generalica

Prvog dana kmezavog proljeća 1967. dvorište šumarske kuće malo izvan seoceta Chwalisław nenadano su zaorale gume sivomaslinaste kampanjole s vojnim tablicama. Dvije zaigrane kćerkice šumara Piotra Obrubańskog zastale su u pokretu, on se koju sekundu kasnije ukazao na kućnom pragu, a iz kampanjole su, lako kao srne sa šumskog puteljka, iskočili dvojica strogog izraza lica. 

Iako su bili u civilu, odlično ih se sjećao; kako i ne bi, jesenas su, tada u uniformama okićenim šarenim kockicama i zlatobojnim zvjezdicama, odnijeli najbolji kristal iz njegove zbirke. Sad ga je jedan pozvao zapovjednički, pogledom bez riječi, pa su sva trojica sjeli na zidić što je opkoljavao dvorište. Tu su se zadržali ni pet minuta, a onda, oni pomalo užurbano, Piotr nesigurno i tromo, krenuli prema podrumu. Mlađi od dvojice iz kampanjole je ponio kartonsku kutiju. Do podruma ju je pridržavao pažljivo, gotovo nježno; Piotru se, gledajući ga, u mislima učas stvorio poručnik Piechniczek dok im na obuci objašnjava kako treba rukovati nitroglicerinom. U podrumu su se zadržali više od pola sata. Onaj je onu kutiju opet nosio kao da mu je u rukama eksploziv, a drugom se o palcu i kažiprstu desne ruke klatila platnena vrećica. Umjesto pozdrava samo su, sjedajući u kampanjolu, mahnuli, gume su opet zaškripale i sve ispred kuće Piotra Obrubańskog opet je bilo isto kao i svakog jutra. 

Priča započinje u Beogradu, u Jugoslaviji, sedam godina prije. Pukovnik Grzegorz Krawczyk službeno je bio zamjenik vojnog atašea, a stvarno se sav dao u nevidljive i zakučaste obavještajne rabote. Stanka je bila šefica male ekipe kulturnjaka što su na omladinskoj radnoj akciji, u kojoj je sudjelovalo i pedesetak omladinaca iz prijateljske Poljske, pravili zidne novine te recitirali i pjevali rodoljubive stihove pune patetike kako bi akcijaši svakodnevni naporan posao oplemenili kulturnim uzdizanjem.  Kad ga je zapalo da nekolicini poljskih i jugoslavenskih akcijaša, onim najboljim, uruči zahvalnice s dvjema državnim zastavama pri vrhu, nije ni slutio da će mu to promijeniti život. Kad je, dotad gotovo operiran od ikakvog interesa za žene, stao pred muški čvrstu i pomalo drčnu, ispostavit će se 14 godina mlađu Jugoslavenku, kao da mu je u grudima nešto kvrcnulo i otvorilo ih, a u ogromni prostor koji se u njima stvorio u trenu je, bez pitanja i nezajažljivo, nahrupio čitav jedan beskrajni i dotad neznan svijet.

Godinu dana kasnije, kad je vraćen u Varšavu, s njim se u vagonu našla i Stanka. Svoju misiju u Beogradu obavio je temeljito, gotovo kao što su divizije jugoslavenskih, mađarskih, čehoslovačkih i poljskih švercera i sličnih probisvijeta jeftinim cigaretama, pljuvačkom i znojem temeljito zasmrdjele vagon u koji su ušli na beogradskoj željezničkoj stanici. Ljubav, međutim, sve natkrili i prekrije svojim ružičastim nebom pa im nije previše zasmetalo. Pukovnik Krawczyk malo zatim je postao general-bojnik Krawczyk, a na službu je odaslan u Wrocław, gdje je mladi bračni par odmah uselio u nov trosoban stan. 

Počesto u životu se idilične slike za malo vremena pretvore u sablasne prizore s platana Hieronymusa Boscha. Ako na početku štošta i sliči na prihvatljive i podnošljive detalje s Vrtova uživanja, stvari uskoro dođu na Ostricu noža. Neko postane zmaj, neko Hrana za zmaja. Slijedi Uklanjanje kamena ludosti i to, barem kod Boscha, iz muškarčeve glave, a cilj operacije, rađene bez gotovo ikakve anestezije, bilo je poboljšanje njegove moći rasuđivanja. 

Stanki nije trebalo mnogo vremena da postane jedva prepoznatljiva kopija one prpošne akcijašice pa su se ona i Grzegorz uskoro našli na suprotnim bezmostnim obalama koje su se vremenom sve više udaljavale. Ništa joj nije bilo potaman, iako se Grzegorz, razapet između želja i mogućnosti kao onaj Boschov nesretnik na harfi, otpočetka na svaki način trudio ugoditi joj. Rezultati su, međutim, bili nalik apokaliptičnim biblijskim kravama. Tanjušne žičice njenih krhkih živaca nesmiljeno su ga probadale i što se više trudio, ožiljci su bili sve oštriji, brazgotine sve dublje. Osjetilo se to i na njegovom učinku kontraobavještajca, pogotovo što Stanka, puštajući svoju pizmu da se zavuče i do najdaljeg živčanog vlakna, nije prezala izderati se na telefonista koji ju je na centrali, tvrdila je, namjerno presporo spajao s Grzegorzovim lokalom ili, kad ga doveze pred zgradu, s prozora doviknuti nebulozne pogrde njegovom vozaču. Nikad nijedan od kolega, uglavnom podređenih mu časnika, nije rekao nijednu riječ o njoj, ali je dobro znao da svi znaju sve. U neko vrijeme je s nekolicinom bliskih kolega, koje je smatrao prijateljima, sam znao zapodjenuti priču u kojoj bi se našla i ona. Tješili su ga, jedni doista prijateljski, drugi s jedva prikrivanom dozom zlobe i jedva zaustavljive želje da mu ono što stvarno misle kažu u lice: spakirati kučku u vagon što vozi u Beograd, baciti joj u lice zavežljajčić koji je donijela i zauvijek zakovati vrata kroz koja je ušla u njegov život. Nejasno su ipak znali da bi bilo uzalud – Grzegorz ju je volio i nije mogao zamisliti život bez nje. 

Nije trebalo dugo da se stvori čitav mali časnički kružok čiji će se članovi ispotiha natjecati ko će smisliti originalniji dar za Generalicu, kako su je među sobom zvali, za svaki slučaj podalje od Grzegorzovih ušiju. Najvažniji je bio rođendanski, 11. studenog, što je značilo da ideje treba počinjati podastirati već početkom jeseni, mada se znalo desiti da neki od mlađih časnika ne može iščekati to doba ili da prosto poželi ubrati poene na račun generalovog ugađanja supruzi. Jednom je to bilo jaje iz Mađarske, iz gradića Senandrije, gdje su vješti majstori, nakon što iz nje isisaju bjelanjak, po ljuski znali napraviti šare od stotina rupica, za što je, tvrdili su zlobnici, poručnik Łopatka prekoredno unaprijeđen, drugi put je iz Bugarske, skrivena u diplomatskoj pošti, stigla minijaturna, ali pozlaćena ovčja glava, dio nalaza nekog upornog tragača za blagom Tračana iz okoline Kazanika, a zatim i biserna ogrlica izrađena u obitelji Talev u Ohridu po originalnom ruskom receptu, skupo plaćenom 1924. godine. To su bila – Stanka je prezirala zlatne lance, prstenje i naušnice – jedina tri pogotka. Skupocjeni bakropis Maxa Klingera s prikazom Bitke naroda kod Leipziga iz 1813., vunena albanska kapa plisa, protkana zlatovezom, koja je smatrana Skenderbegovom, mada će prije biti da su je ukalupili i starom načinili vješti majstora iz Akčahisara u Kruji, posrebrene korice časoslova Pietera Brueghela starijeg, za koje se vjerovalo da su uništene u njemačkom bombardiranju Bruxellesa, raritetni rubalj ruskog cara Konstantina iz 1825., sve je to i mnogo drugog kupilo prašinu, u Stankinoj glavi zaboravljeno malo nakon početnog oduševljenja.   

Tako su se u jednoj točki presjekli život general-bojnika Grzegorza Krawczyka i život seoskog šumara Piotra Obrubańskog. Prostrani šumarski rajon koji je nadzirao Piotr, u kojem je njegov rodni Chwalisław bio samo omanja i nevažna postaja, bio je prošaran starim rudnicima, a kako je došlo dotle da se, uz savjesno obavljanje šumarskog nadzora, sav dadne u sakupljanje minerala i kristala, to ni sam nije znao. U rude jedva da se razumio, ali su mu njegovi svjetlucavi kamenčići čudnih boja, za koje je katkad bilo nemoguće naći ime, vremenom stali u ravnu čast s kućom i obitelji, postavši važnije od rodbine i prijatelja. Njegova tiha domaćica Katarzyna ponekad bi mu, kad bi spremio vojnički šator i čitav vikend proveo daleko od kuće, počesto do peta udjenut u nepredvidljive crvuljke rudnih žila, vraćajući se umorniji i prljaviji od prostog kopača u rudniku uglja, znala blago predbaciti da je malkice pretjerao, ali je davno shvatila da je to neusporedivo bolji izbor od kartanja i opijanja u vječito zadimljenoj seoskoj krčmi. 

Teško bi bilo razoputiti kako je vijest o čudnoj zbirci poredanoj po ravno odrezanim kolutićima brezovog debla u podrumu šumarske kuće u Chwalisławu stigla čak do Wrocław, ali se znalo da je obližnji rudnik Złoty Stok oduvijek golicao maštu onih što su gledali zapadnjačke filmove u kojim kramp sretnih tragača, dobrom kobi što bi im pred noge pala kao nebeska mȁna, zapinje za grumenove kakve se i može vidjeti samo u filmovima. Bilo je čak i onih što su bili uvjereni da su mistični cisterciti, obučeni u skromnost bijelih habita i crnih škapulara, strogom zakletvom čuvajući tajnu, takvim grumenjem gradili svoje samostane i moćne bazilike s dvokatnim lúkovima, a poslije se za rudnik otimali knezovi, kraljevi i carevi pa baš tu utvrdili i dukatokovnicu. Uostalom, tako su mislili, dovoljno je bilo vidjeti onu gustu zlatnožutu vodu rječice Mąkolnice što je obronke Zlatnih planina oplakivala ispod Chwalisława da sve bude jasno. Piotr Obrubański, uza svu svoju pitomost i skromnost, ipak nikako nije mogao ne osjetiti potrebu ponosno pokazati svoju zbirku, prvo, kad se tek počela stvarati, nekolicini kućnih prijatelja i kolegama šumarima, potom seoskom učitelju, svećeniku što je povremeno dolazio izmoliti mještanima misu u prastaroj crvenožutoj kapeli svetog Jakova popločanoj pješčarem i ciglom, a onda i svakome ko ju je poželio vidjeti ako bi ga zatekao kući. 

Tako se valjda desilo da s neke strane za Piotrove kristale dozna i umirovljeni inženjer Wrześniewski, nekadašnji nadzornik u rudnicima olova i cinka u Tarnowskim Górama. Stari gospodin je više od dva sata strpljivo čekao da se Piotr vrati sa svakodnevnog obilaska šumskog revira, uljudno odbivši Katarzyninu ponudu da ga počasti kavom, sokom ili zlatastim pierogima. Piotra je dočekao bespotrebno dugim i gotovo molećivim uvodom, navevši ga na nelagodu; naravno da se kristali mogu vidjeti, zato i jesu tu! Još dva sata proveo je zagledajući pravocrtne komade kvarcne kamene strijele s ponekim skladnim topazom, lelujave čađavce, azurne halkopirite, neboplave angelite i iskockane pirite u kojima su oni što o rudama nisu znali mnogo vidjeli čisto zlato. Nije odolio ni jantarima što su u Chwalisław stigli sa sjevera, posredstvom kolege šumara iz Bolesławieca; on ih je nekad davno dobio na dar, a u njima nije nalazio ničeg posebnog. Pola vremena bavio se samo jednim kamenom: nalik i na safir, i na malahit, ali samo na prvu, jer niti je bio safir, ni malahit. U mirovinu je inženjer Wrześniewski otpremljen sa svega dva mjeseca manje od 40 godina staža, ali takav kristal nije vidio nikad i nigdje, čak ni u knjigama.  Piotru nije nimalo smetalo da otkine gotovo neznatan djelić podnožja na kojem je kristal stajao i da ga fotografira pa se uskoro čulo samo inženjerevo disanje i gotovo pobožno škljocanje blica nove „smene 8“. Ukoliko ga ne identificiraju ni s jednim poznatim kristalom, a po svemu sudeći neće, rekao je, nazvat će ga „kristal Obrubański“. Obradit će ga u znanstvenoj periodici, naći će se u enciklopedijama rudarstva, a poslao bi, ako Piotru neće smetati, televizijsku ekipu da napravi prilog za koji će on dati naputke. 

Kad je vojna kampanjola prvi put došla pred šumarsku kuću u Chwalisławu, ona dvojica nisu se dugo zadržali. Viši interesi, rekli su mu, uzeli kristal i obećali da će biti pošteno plaćen. Piotr se nije usudio reći ni riječi; na neupitnu lojalnost državi, oličenu u svakom ko je imao uniformu, izuzetak su bili samo kolege šumari, gledao je kao na nedavno uvedenu obveznu vakcinu protiv krzamaka. Uskoro su zloti doista stigli, i to neočekivano mnogo, otprilike sedam Piotrovih šumarskih plaća. Sretna je zbog toga bila samo Katarzyna, a i ona u sebi; Piotr se, zarobljen u oklopu vlastite nevjerice, osjećao kao da su ga opelješili sve do gaća i njegovu tugu nisu mogli omekšati nikakvi zloti pa je danomice kao mantru ponavljao samo jedno: „Da mi barem onaj inženjer ne reče…“ Uskoro je poštom stigao novi broj Glasnika rudarsko-geološkog društva adresiran na „poštovanog gospodina Piotra Obrubańskog“ i u njemu, na šest stranica, članak o kristalu s dvjema fotografijama iz kojeg Piotr nije razumio gotovo ništa osim da takvog kamenčića nema nigdje na svijetu i da će doista biti nazvan po njemu. Mala fajda, mislio je, po ko zna koji put čitajući članak; u njemu je pisalo da se nalazi „u neuvjetnim prostorijama obiteljske kuće Piotra Obrubańskog“, a dolje, u podrumu, više ga nije bilo. Te noći usnio je kako s mjesečastog neba munjevito pada zvijezda posvema nalik njegovom kristalu i stropoštava se u veliko ništa, a onda se, dok se zbunjujuće sneno prevrnuo u krevetu, samo malo sporije vraća nadmašujući sjaj Sjevernjače i kompletnog Malog medvjeda pojačanog iz njega ispadajućim meteorskim rojevima. 

Do njihovog drugog dolaska nije znao ni gdje je kristal završio. Bit će da su mislili kako su mu rekli, inače mu ne bi, strogo mu zaprijetivši da o tome nikom, čak ni Katarzyni, ne smije zucnuti ni riječi, ispričali kako se supruga generala Krawczyka, otkad je za rođendan dobila njegov kristal, pretvorila u nešto za što je i riječ đavao bila nejaka i ni izbliza dovoljna. U detalje nisu ulazili, a da jesu, doznao bi da je prije nekoliko dana prevršila svaku moguću mjeru: došla je u zapovjedništvo garnizona, na porti ošamarila smušenog vojnog policajca koji joj je snishodljivo pokušao dati do znanja da je, iako je ona supruga generala Krawczyka, ulaz civilima bez posebne propusnice zabranjen, potom je ružno dobacivala nekim časnicima u unutarnjem dvorištu, a onda se bez borbe probila do generalova ureda i za nekoliko minuta, razbacavši mu fascikle s planovima i izvještajima i bacivši telefon kroz prozor, napravila potpuni kaos. I kaos od života, budući da mu je skidanje čina bilo sasvim izgledno, a nije bio nemoguć ni tihi otpust iz službe ili prijevremeno umirovljenje. Već s vrata ga je napala da ima ljubavnicu, mada je general, kao i svaki časnik, znao kako je u pitanju samo stara maksima da je napad najbolja obrana. Kao iskusan obavještajac još prije je lako doznao da već neko vrijeme za ljubavnika ima agilnog tajnika partijskog komiteta za gradsku četvrt Śródmieście i čudno mu je bilo samo to što je odabrala dvije godine starijeg od njega, a za navodnom ljubavnicom čije ime je siktala udarajući punim fasciklima obrambenih planova o zidove njegovog ureda nije imao nikakve potrebe; za mlado meso se, u njegovom tajnom apartmanu u malom vojnom hotelu, uskim slijepim prolazom spojenom s garnizonom, brinuo njegov odani vozač, samo što ona to nikad nije doznala. 

A kad je već jednom – dotad je to, tetošeći vlastitu sudbinu, plašeći se teškog saznanja, uporno izbjegavao – krenuo u otkrivanje, izgledalo mu je da se njegova Stanka, kao što se drugi zavjetuju Gospi Čenstohovskoj, prisegnula nekakvim dobro skrivenim crnomisnicima da će, neprekidno ga varajući, njene karlične kosti biti vječito razmaknute kao nedohvatne obale Šćećinskog zaljeva. Doznao je, s mukom izranjajući iz vlastitog izmaštanog sna, dok mu je u ušima bubnjalo kao da je zarobljen u ciganskom dobošu, da je partijski tajnik naslijedio debelovratog kockoglavog kondicijskog trenera lokalnog nogometnog kluba „Jedność“, a on uglednog sredovječnog i prosijedog odvjetnika koji se prepao da general ne dozna pa je prekonoć napustio i odselio u Varšavu. Prije njega je na dužnosti Stankinog zadovoljivača ordinirao vozač šefa policijskog inspektorata za krvne delikte, a između svih njih, povremeno, i klimakterična koščata plavuša, nekadašnja prvakinja države u sedmoboju. Suhonjavi ružni slikar iz predgrađa, mršav kao da je upravo prevario nacističke straže i pobjegao iz Varšavskog geta, uživao je na njenoj čvrstoj i glatkoj kruškolikoj stražnjici slikati degasovske akvarele raspomamljenih grivastih bedevija s prozirnim balerinama polegnutim po njihovim sapima, ali ga Grzegorz Krawczyk nije ubrajao u njenu malu kolekciju muškaraca nakon što mu njegovi šaptači, uvijek precizno raspoređeni na bitne točke kao nagazne mine uz Wisłu 1944., podnijeli izvještaj da je sve među njima ostalo na črčkanju po koži, u čemu se, divljije od najdivljijih apstraktista, čak i pucajući po golom slikarevom tijelu iz dječjeg vodenog pištoljčića napunjenog gustim uljanim bojama, okušala i Stanka. 

To je bio samo najveći od njenih sada već doslovno svakodnevnih ispada, a general je bio uvjeren da se njena i dotad teško mjerljiva nepodnošljivost, otkad je dobila čudni kristal, barem upeterostručila. Više iz znatiželje već što bi njeno mišljenje bilo presudno kristal je, osobno, u civilu, odnio i vračari u Cesarzowicama. Za ime ga nije ni pitala, ni izašto drugo, samo mu je, dok joj je na smežuranom desnom obrazu poigravala duguljasta jarkocrvena fleka nalik karti Šleskog vojvodstva, jednu minutu zurila u oči, kao da procjenjuje je li dostojan njenog umijeća. Gledajući odsjaj kristala, najprije u vodi, potom u ogledalu, a onda, kao da je doktorirala kemiju, i pod ovećom lupom, bakica je, stekao je dojam, bila potpuno odsutna, kao u nekoj vrsti transa. Iz očiju joj je varničilo, usne se cokćući gužvale kao da će je svakog časa zadesiti pareza lȉčnog živca, a čitavo tijelo nekoliko puta upadljivo zadrhturilo, teško povraćajući mirnoću. „Ovo je sâm Nečastivi“, izustila je pa teturavim korakom prišla i nimalo nježno mu tutnula kristal u raširene ruke. „Nosite ga, bacite ga u jezero, zakopajte…“, nabrajala je brišući ruke o kecelju kao da je iz njih upravo ispustila najžešći otrov koji se dade zamisliti. Bilo je očito da ni sama ne zna što bi bilo najbolje uraditi s kamenom, a onda se dosjetila: „Dajte ga onom čiji jest!“ Stankinu sliku odbila je uzeti, samo ju je oštro pogledala i odrečno zamlatarala rukom kao da od sebe odbija sotonu. Ispratila ga je sumnjičavim pogledom, kao da je odgovornost na njoj pa sad strepi hoće li je poslušati. 

Iskoristio je to što je Stanka svakog pa i ovog proljeća na dva tjedna odlazila u vikendicu koju joj je kupio uz jezero kod mjestašca Siedlice. Čak se pobrinuo da njoj i partijskom tajniku ništa ne zafali i da im bračni par iz susjedne, novoizgrađene vikendice, stvarno njegovi ljudi koji su ga o svemu izvještavali, bude, ako zatreba, u svemu na usluzi. Ona dvojica su, zajedno s Piotrom, odabrali kristal najsličniji odnesenom; naći će, rekli su, majstora koji će ga precizno izmjeriti i izrezati, ako treba i dodatno oplemeniti istom nijansom boje kakve je bio „sâm Nečastivi“. Za nekoliko dana vratili su mu ga, a iako se pomalo pribojavao, zlote koje je jesenas dobio niko nije ni spomenuo. 

Strepio je još nekoliko mjeseci, ne da mu ne bi zatražili zlote nazad već da ponovno ne bi došli po kristal, ali se ispostavilo da su ga zasvagda zaboravili. Generalovog vozača, onog što je davno nekad znao okrutno zaškripati gumama sivomaslinaste kampanjole vojnih tablica, sreo je koju godinu kasnije pored drvene crkve u vroclavskom parku Szczytnicki, kamo je došao vidjeti japanski vrt; načas ga je, vodeći za ruku neku mladu ženu, pogledao, ali ga, iako se Piotr nasmiješio i mahnuo mu, nije prepoznao. Za generala će čuti nekoliko godina nakon toga, kada je na središnjem televizijskom dnevniku, na samom početku, spiker sumornim glasom saopćio da je „danas od posljedica nesretnog slučaja preminuo general-potpukovnik Grzegorz Krawczyk, nositelj Ordena bijelog orla i Ordena preporoda Poljske, sudionik Varšavskog ustanka i istaknuti društveno-politički pregalac“.   

Iako je tu navraćao rijetko, generalova smrt zatekla je Piotra u seoskoj birtiji. Čuo je još samo da će, uz vojne počasti, biti pokopan na groblju Powązki u Varšavi i iste sekunde pomislio na svoj kristal. Bio je radni dan pa su u birtiji, osim gostioničara i dvojice za šankom, bila samo još  četvorica mještana što su se zaigrali žandara. „Nemojte ovo za generala govoriti mojoj Bożenki“, jetko je procijedio stari Adam, zadovoljno skupljajući karte razbacane po stolnjaku na svoju gomilicu. Bożenka, najveća seoska bogomoljka, nije, naime, propuštala nijedan sprovod za koji bi čula ne samo u Chwalisławu već sve do Laskija, Olowieca, Makolna i Złotog Stoka.

 

Milo Jukić 24. 08. 2020.