Poslije je sve išlo nekim skoro i predvidljivim redom. Naravno, danas nam se sve to čini predvidljivim, nakon što je prošlo, a nas dvoje stojimo kao na nekom uzvišenju, na vrhu brda, s kojega se sve jasno vidi, vide se, kao na dlanu, godine koje su proticale od 1996. do danas, do augusta ove 20…, i sve je tako nekako logično, kao u životu bez velikih iznenađenja, preokreta i ratova.
Dok smo nas dvoje u Beču započinjali neki novi život, na koji se nismo ni navikavali, nego je otpočetka bio prirodno naš, tako da smo se čudili da je i onaj prethodni život isto tako bio naš, generalica i general kao da su projektirali svoj odlazak. Ona se u proljeće 1997. razbolila – što je od nas sakrivano, da se ne bismo sekirali ili da slučajno ne bismo dolazili – i već je u ranu jesen, 25. septembra, minula svijetom. Prošla je tri operacije, kemoterapiju i zračenje, ali joj nije bilo pomoći. I sve to vrijeme svakoga bi se božjeg dana telefonom čula s Borkom. Razgovarale su o onom o čemu su cijeloga prethodnog života razgovarale, o ženskim sitnicama, o komšiluku, o rodbinskim stablima, o gradovima i stanovima u kojima su živjele, o selidbama i o stvarima izgubljenim u selidbi, a da se generalica nikad i ničim nije odala. Glas joj je sve bio jednako siguran i čvrst, bez obzira na to što se malo prije probudila iz narkoze ili što je upravo na kemoterapiji i što se u nju slijevaju svi otrovi ovoga svijeta koji ubijaju nju umjesto da ubijaju njenog rakonju, bio je taj glas siguran i čvrst i onih dana kada je očito umirala, a da Borka o tome nije imala pojma, nego je s njom blebetala o nekoj Sandžaklijki iz Novog Pazara koja se s mužem i petero djece doselila na prvi kat, u stan u kojem je stanovao pukovnik Zorc s familijom. Fina neka žena, fina joj i djeca, pozdravljaju za razliku od ove sarajevske, a muž na Dolac Malti otvorio buregdžinicu, pa svaki drugi dan donese svježih pita i mantija, kaže nije to ništa, to ja, komšinice, samo na probu donosim… I tako generalica priča li ga priča, a ovamo umire, i ti tek naknadno skontaš da je taj neki novopazarski buregdžija bolesnoj komšinici i njenome mužu nosio pitu jer je takav red i jer se u nekom njegovom svijetu tako radi. Donosio im je pitu misleći da ti ljudi nemaju nikog svoga. Na neki način bio je u pravu, više nisu ni imali. I sve te njene brbljarije s Borkom najednom u smrti dobivaju neki drugi smisao, nadopunjuju se kao da su bile napola ispričane.
Prvi smo put u Sarajevo išli na njenu sahranu. Drugi ćemo put otići tri mjeseca kasnije kad umre general. A umrijet će tako što će ga na semaforu kod katoličkog groblja na Stupu pregaziti šleper s pijeskom dok na crveno bude prelazio ulicu. Bio je kraj decembra, gluhi sarajevski prosinac, magla i mrak, dan pred Novu godinu, sahrana na Barama. Ateistička parcela, odmah iznad kapela i mrtvačnice, crni i bijeli mramor, zvijezde petokrake, ponegdje uklesana i partizanska spomenica. Generala kopaju u isti onaj grob u koji je generalica legla, pod drvenu piramidu namijenjenu bezvjernicima. Na sahranu došlo dvadesetak ljudi, uglavnom komšije i možda dvojica-trojica njegovih garnizonskih drugova, danas penzionera. Kasima nema, računam da ga neće ni biti, kao što ga nije bilo na njezinoj sahrani, nego šalje vijenac, zeleni, od onoga lažnog lovora, a usred vijenca petokraka od crvenih karanfila. To je, biva, znak, jedini, pod kojim će general biti pokopan.
Borka uspravna i tiha, ama ni da zadrhti, a kamoli da će suzu pustiti. Nije ni prošli put zaplakala, ali tad je bilo drugo, bili smo u šoku, manje od smrti, više od svega što nam je generalica uspjela prešutjeti i sakriti, dok je ovo neplakanje od nekoga jada, od čađi sarajevske i vonja ugljenog dima, koji dopire tamo od Šipa, težak i sladak kao smrt.
Kad umre vjernik, nad grobom mu odigraju stotinama i hiljadama godina smišljanu pozorišnu predstavu, ako je katolik, katoličku, ako je musliman, muslimansku, ako je pravoslavac, pravoslavnu, i onda ljudi odstoje oko pozornice, suzu puste ako je neka riječ na poseban način izgovorena ili ako je neki pokret malo drukčije izveden, a kad u Sarajevu 1997. umre bezvjernik, ne samo da nikakve predstave nema, nego se grobari trude da nekako razvuku ukop, da ljudi kući ne odu prije nego što su došli. Da ne bude da su ga u zemlju kao psa bacili. I tako, dok oni razvlače, odjednom ti eto Kasima. U crnom svečanom odijelu i cipelama za teatar, gazi uz ono teško i ljepljivo blato od ilovače. Doletio iz Beča u zadnji čas, taman da onom grobarskom razvlačenju da nekakav smisao.
Sutradan smo se zajedno vraćali u Beč. Taksijem u rano jutro do aerodroma, pa u avion, gdje nas dočekuju austrijske stjuardese u crvenom. Obradovali smo im se kao rodu rođenom, iako još nismo ni punu godinu u Beču i njemački ne govorimo bolje od bosanskih sobarica i zidara. Nije što nam je u Beču dobro, a jest nam dobro, nego što ovo ovdje više nismo mi. I sve oko nas kao da nam govori: niste nikad ni bili!
Generalica i general
Ulomak iz Herkula
Poslije je sve išlo nekim skoro i predvidljivim redom. Naravno, danas nam se sve to čini predvidljivim, nakon što je prošlo, a nas dvoje stojimo kao na nekom uzvišenju, na vrhu brda, s kojega se sve jasno vidi, vide se, kao na dlanu, godine koje su proticale od 1996. do danas, do augusta ove 20…, i sve je tako nekako logično, kao u životu bez velikih iznenađenja, preokreta i ratova.
Dok smo nas dvoje u Beču započinjali neki novi život, na koji se nismo ni navikavali, nego je otpočetka bio prirodno naš, tako da smo se čudili da je i onaj prethodni život isto tako bio naš, generalica i general kao da su projektirali svoj odlazak. Ona se u proljeće 1997. razbolila – što je od nas sakrivano, da se ne bismo sekirali ili da slučajno ne bismo dolazili – i već je u ranu jesen, 25. septembra, minula svijetom. Prošla je tri operacije, kemoterapiju i zračenje, ali joj nije bilo pomoći. I sve to vrijeme svakoga bi se božjeg dana telefonom čula s Borkom. Razgovarale su o onom o čemu su cijeloga prethodnog života razgovarale, o ženskim sitnicama, o komšiluku, o rodbinskim stablima, o gradovima i stanovima u kojima su živjele, o selidbama i o stvarima izgubljenim u selidbi, a da se generalica nikad i ničim nije odala. Glas joj je sve bio jednako siguran i čvrst, bez obzira na to što se malo prije probudila iz narkoze ili što je upravo na kemoterapiji i što se u nju slijevaju svi otrovi ovoga svijeta koji ubijaju nju umjesto da ubijaju njenog rakonju, bio je taj glas siguran i čvrst i onih dana kada je očito umirala, a da Borka o tome nije imala pojma, nego je s njom blebetala o nekoj Sandžaklijki iz Novog Pazara koja se s mužem i petero djece doselila na prvi kat, u stan u kojem je stanovao pukovnik Zorc s familijom. Fina neka žena, fina joj i djeca, pozdravljaju za razliku od ove sarajevske, a muž na Dolac Malti otvorio buregdžinicu, pa svaki drugi dan donese svježih pita i mantija, kaže nije to ništa, to ja, komšinice, samo na probu donosim… I tako generalica priča li ga priča, a ovamo umire, i ti tek naknadno skontaš da je taj neki novopazarski buregdžija bolesnoj komšinici i njenome mužu nosio pitu jer je takav red i jer se u nekom njegovom svijetu tako radi. Donosio im je pitu misleći da ti ljudi nemaju nikog svoga. Na neki način bio je u pravu, više nisu ni imali. I sve te njene brbljarije s Borkom najednom u smrti dobivaju neki drugi smisao, nadopunjuju se kao da su bile napola ispričane.
Prvi smo put u Sarajevo išli na njenu sahranu. Drugi ćemo put otići tri mjeseca kasnije kad umre general. A umrijet će tako što će ga na semaforu kod katoličkog groblja na Stupu pregaziti šleper s pijeskom dok na crveno bude prelazio ulicu. Bio je kraj decembra, gluhi sarajevski prosinac, magla i mrak, dan pred Novu godinu, sahrana na Barama. Ateistička parcela, odmah iznad kapela i mrtvačnice, crni i bijeli mramor, zvijezde petokrake, ponegdje uklesana i partizanska spomenica. Generala kopaju u isti onaj grob u koji je generalica legla, pod drvenu piramidu namijenjenu bezvjernicima. Na sahranu došlo dvadesetak ljudi, uglavnom komšije i možda dvojica-trojica njegovih garnizonskih drugova, danas penzionera. Kasima nema, računam da ga neće ni biti, kao što ga nije bilo na njezinoj sahrani, nego šalje vijenac, zeleni, od onoga lažnog lovora, a usred vijenca petokraka od crvenih karanfila. To je, biva, znak, jedini, pod kojim će general biti pokopan.
Borka uspravna i tiha, ama ni da zadrhti, a kamoli da će suzu pustiti. Nije ni prošli put zaplakala, ali tad je bilo drugo, bili smo u šoku, manje od smrti, više od svega što nam je generalica uspjela prešutjeti i sakriti, dok je ovo neplakanje od nekoga jada, od čađi sarajevske i vonja ugljenog dima, koji dopire tamo od Šipa, težak i sladak kao smrt.
Kad umre vjernik, nad grobom mu odigraju stotinama i hiljadama godina smišljanu pozorišnu predstavu, ako je katolik, katoličku, ako je musliman, muslimansku, ako je pravoslavac, pravoslavnu, i onda ljudi odstoje oko pozornice, suzu puste ako je neka riječ na poseban način izgovorena ili ako je neki pokret malo drukčije izveden, a kad u Sarajevu 1997. umre bezvjernik, ne samo da nikakve predstave nema, nego se grobari trude da nekako razvuku ukop, da ljudi kući ne odu prije nego što su došli. Da ne bude da su ga u zemlju kao psa bacili. I tako, dok oni razvlače, odjednom ti eto Kasima. U crnom svečanom odijelu i cipelama za teatar, gazi uz ono teško i ljepljivo blato od ilovače. Doletio iz Beča u zadnji čas, taman da onom grobarskom razvlačenju da nekakav smisao.
Sutradan smo se zajedno vraćali u Beč. Taksijem u rano jutro do aerodroma, pa u avion, gdje nas dočekuju austrijske stjuardese u crvenom. Obradovali smo im se kao rodu rođenom, iako još nismo ni punu godinu u Beču i njemački ne govorimo bolje od bosanskih sobarica i zidara. Nije što nam je u Beču dobro, a jest nam dobro, nego što ovo ovdje više nismo mi. I sve oko nas kao da nam govori: niste nikad ni bili!