Nikada ranije nisam bio ovdje, a eto, kada pređoh more, nakon bure koju proživjeh, ovo postade „my city“. Éthos nove sredine ne mijenja najdublja, temeljna uvjerenja, ali mnogo toga modificira. Nova iskustva – novi uvidi i stajališta. Pa i ona o novom „mjestu stanovanja“. Ispočetka mi je u Londonu sve izgledalo veliko, ogromno, pomalo čudno. Brzo se ipak navikoh da gledam na lijevu stranu, na razdvojene slavine za toplu i hladnu vodu, otvaram vrata u suprotnom pravcu, navikoh na goleme galerije, muzeje, knjižnice koje imaju sve što tražite i univerzitete pune dostojanstva, ozbiljnosti i veselosti istodobno, počeh bolje razumijevati i filozofska stajališta nastala u ovoj zemlji, brzo prihvatih i svakodnevni pragmatizam mojih novih domaćina, zavoljeh njihovu prikrivenu osjetljivost i postojanost u prijateljskim odnosima, zavoljeh što nema ispraznih obećanja i nepotrebnog laganja. Navikao se na vlagu i miris kiše, smeta mi sunce, drago mi kad je hladno, navikao na neprekidni šum saobraćaja i danonoćnu vrevu, na čudne akcente i lica iz dalekih zemalja, na različite odjeće i kuhinje, na ljubaznu aroganciju neznanaca, na blago nadmeni stav onih koji uvijek misle da znaju bolje od mene, navikao se na gužvu, na samoću, na srdačnu ravnodušnost, na „hvala“ i „molim“, prestao se obraćati nepoznatima i praviti glasne komentare na javnim mjestima, navikao na ljubaznost i poštenje prodavača (čija je „logika“: prevariš li kupca jednom, izgubiš ga zauvijek), navikao na osmijeh, na uljudnost, na drugare koji mogu popiti a ostaju sabrani i distancirani, na ljude koji žure i kada ne žure a ipak u redu nikoga ne guraju, ne lažu i ne obećavaju ako neće i učiniti, navikao da me, nakon nekoliko rečenica, novi znanci pitaju odakle sam i hoću li se vratiti u zemlju iz koje sam došao, navikao na doktora koji ne pita „Pijete li?“, nego „Koliko pijete?“, navikao da je vijest o kućnim ljubimcima važnija od rata u udaljenoj zemlji, navikao da mi jučerašnja „važna vijest“ već danas izgleda kao da se dogodila „prije sto godina“, navikao na meni ranije neznane sportove, pa sada razumijem značaj kriketa koji i dalje ne razumijem, navikao da se nove radnje u susjedstvu otvaraju, a stare nestaju, navikao na uboge, koje ljudi mimoilaze, navikao na slavne, koje nitko ne uznemiruje, navikao na nove susjede, navikao drage ljude viđati jednom godišnje, navikao putovati svaki dan, navikao u autobusu slušati kako netko do mene u svoj mobilni telefon, u tu spravu za samotne, neurotične i dosadne, iz sve glasa izlijeva svoje gluposti, ne pada mi teško ni kada mi uho probija zvuk nerazumljivog mi jezika, navikao sve rješavati telefonom, kontaktirati sa službama u kojima nestaje ljudskog glasa, navikao da me u službama oslovljavaju sa Mr. Finči, pa kad jedna izgovori pravilno Finci ja je ispravih, navikao na srdačne susrete u kojima se kontaktira bez dodira, na prolaznike bez mirisa znoja, navikao na suputnike koji imaju pune džepove i torbe flašica za vodu, krema, čokolada, pilula i elektroničkih igračaka, navikao na ljude koji buljenjem u ekran prikrivanju svoju izgubljenost i osamu, navikao na vlastitu nijemost, a najbrže navikao na osjećaj sigurnosti i brzo shvatio kako je malo važno biti „ugledan“, jer mi je postalo najvažnije živjeti na sigurnom i ne biti uznemiravan. Na sve se navikao. I na sebe u Londonu, nigdje drugo više ne bih. Ako opet ne budem morao.
(Noć Guya Fawkesa. U Londonu slave. Galama, smijeh. Svaki čas zrak para oštar zvuk rakete. Trzam se. Sve se u meni grči. Zatvaram prozore. Pucnjava ne prestaje, samo je tiša, dalja. Kao onda, s brda).
Gdje sam došao
Nikada ranije nisam bio ovdje, a eto, kada pređoh more, nakon bure koju proživjeh, ovo postade „my city“. Éthos nove sredine ne mijenja najdublja, temeljna uvjerenja, ali mnogo toga modificira. Nova iskustva – novi uvidi i stajališta. Pa i ona o novom „mjestu stanovanja“. Ispočetka mi je u Londonu sve izgledalo veliko, ogromno, pomalo čudno. Brzo se ipak navikoh da gledam na lijevu stranu, na razdvojene slavine za toplu i hladnu vodu, otvaram vrata u suprotnom pravcu, navikoh na goleme galerije, muzeje, knjižnice koje imaju sve što tražite i univerzitete pune dostojanstva, ozbiljnosti i veselosti istodobno, počeh bolje razumijevati i filozofska stajališta nastala u ovoj zemlji, brzo prihvatih i svakodnevni pragmatizam mojih novih domaćina, zavoljeh njihovu prikrivenu osjetljivost i postojanost u prijateljskim odnosima, zavoljeh što nema ispraznih obećanja i nepotrebnog laganja. Navikao se na vlagu i miris kiše, smeta mi sunce, drago mi kad je hladno, navikao na neprekidni šum saobraćaja i danonoćnu vrevu, na čudne akcente i lica iz dalekih zemalja, na različite odjeće i kuhinje, na ljubaznu aroganciju neznanaca, na blago nadmeni stav onih koji uvijek misle da znaju bolje od mene, navikao se na gužvu, na samoću, na srdačnu ravnodušnost, na „hvala“ i „molim“, prestao se obraćati nepoznatima i praviti glasne komentare na javnim mjestima, navikao na ljubaznost i poštenje prodavača (čija je „logika“: prevariš li kupca jednom, izgubiš ga zauvijek), navikao na osmijeh, na uljudnost, na drugare koji mogu popiti a ostaju sabrani i distancirani, na ljude koji žure i kada ne žure a ipak u redu nikoga ne guraju, ne lažu i ne obećavaju ako neće i učiniti, navikao da me, nakon nekoliko rečenica, novi znanci pitaju odakle sam i hoću li se vratiti u zemlju iz koje sam došao, navikao na doktora koji ne pita „Pijete li?“, nego „Koliko pijete?“, navikao da je vijest o kućnim ljubimcima važnija od rata u udaljenoj zemlji, navikao da mi jučerašnja „važna vijest“ već danas izgleda kao da se dogodila „prije sto godina“, navikao na meni ranije neznane sportove, pa sada razumijem značaj kriketa koji i dalje ne razumijem, navikao da se nove radnje u susjedstvu otvaraju, a stare nestaju, navikao na uboge, koje ljudi mimoilaze, navikao na slavne, koje nitko ne uznemiruje, navikao na nove susjede, navikao drage ljude viđati jednom godišnje, navikao putovati svaki dan, navikao u autobusu slušati kako netko do mene u svoj mobilni telefon, u tu spravu za samotne, neurotične i dosadne, iz sve glasa izlijeva svoje gluposti, ne pada mi teško ni kada mi uho probija zvuk nerazumljivog mi jezika, navikao sve rješavati telefonom, kontaktirati sa službama u kojima nestaje ljudskog glasa, navikao da me u službama oslovljavaju sa Mr. Finči, pa kad jedna izgovori pravilno Finci ja je ispravih, navikao na srdačne susrete u kojima se kontaktira bez dodira, na prolaznike bez mirisa znoja, navikao na suputnike koji imaju pune džepove i torbe flašica za vodu, krema, čokolada, pilula i elektroničkih igračaka, navikao na ljude koji buljenjem u ekran prikrivanju svoju izgubljenost i osamu, navikao na vlastitu nijemost, a najbrže navikao na osjećaj sigurnosti i brzo shvatio kako je malo važno biti „ugledan“, jer mi je postalo najvažnije živjeti na sigurnom i ne biti uznemiravan. Na sve se navikao. I na sebe u Londonu, nigdje drugo više ne bih. Ako opet ne budem morao.
(Noć Guya Fawkesa. U Londonu slave. Galama, smijeh. Svaki čas zrak para oštar zvuk rakete. Trzam se. Sve se u meni grči. Zatvaram prozore. Pucnjava ne prestaje, samo je tiša, dalja. Kao onda, s brda).