U Gazeli, oko osam sati, kahva, takva kao da su je eskimi kuhali.
Ima li šta za Sarajevo? Ima, veli kelner, Kimel ili Benko (novopazarski prevoznici) u jedan po podne. Je l de? Jes. Te taman.
I evo me, vani, na betonu, za plastičnim stolom, pišem ovo. Žega već hvata zamah, cvrči zraka nad asfaltom.
U 10:00 zaustavlja auto mlađi čovjek sa crnom kratkom bradicom, pita hoće li neko za Sarajevo. Kelner mu pokaže na mene. Vozi bolesnog brata na dijalizu šta li pa, eto, ima tri mjesta pozadi. Dobro, kažem, ako nisi skup. Nisam, kaže, ko bus karta, 15 eura.
Uđem u stariji auto. Na prvom sjedištu, zavaljen, taj bolesni. Krupan, gole oznojene glave, svaki čas se kvasi vodom i nagoni vozača ćeraj! ćeraj!, a ovaj mu veli puna, ba, ne smijem.
Vidim, zajebani.
Dečko vozi kao ludak, kako ugleda vozilo ispred sebe tako ga počne preticati. A put ide Drinom, uz klisure.
Zamisli, zezam se, da ovdje pogineš. Hajd što bi kosti ostavio, no što bi se svi čudili šta je budala htjela tamo, otkud se tamo obrete.
Ćeraj! ćeraj! viče bonik oznojeni, ali vozač ipak ima neko kontrolirano ludilo. Svi prozori su otvoreni, bije po ušima, hvata krvnička vrućina. Više se ni ne nadam da ćemo preteći.
Onaj počinje da ječi, a ovaj što vozi pogledne ga pa doda brzinu.
Kad on uleti u makaze nikom ništa, kad neko uleti njemu psuje mu i mrtvo i živo, a bolesnik mu se pridružuje.
Na nekim mjestima usporava, jer tu, u rijetkome hladu dreždi milicija. Hvata strance i dere ih.
Gledam u krše i litice, prisjećam se jedne pjesme S. Gudževića iz njegove sjajne prve knjge Građa za pripovetke.
Kako jepita me vozač, je l vas strah što malo hitamo.
Nije, kažem. Ako stignemo stignemo, ako ne stignemo nikom ništa.
On se smije.
Pušta turbo hitove i pjeva za njima.
Kupuje na jednome mjestu vodu bolesniku. On se svaki čas poliva po glavi, otvara prozor i pljuje ono što mu krklja iz dubine.
Malo, potom, i pričamo. Na granici mi je pomogao. Kad je srbijanski graničar zavirio u moj pasoš „ “čuš naš, a iz Švedske“ kad mu je za oko zapao moj ranac sa paketom (taštin lijek) bonik mu je – usijane, mokre glave i očima bika na umoru – viknuo: ostavi to, ako se to prospe umijeću prije Sarajeva. Graničar se povukao.
Primjećujem da vozač ipak poznaje puteve. Ne ulazi baš mahnito u rizična mjesta, ne pretiče više u tunelu, a kad se počnemo uspinjati prema Rogatici, vozi prilično stabilno.
Gazela – granica – Sarajevo
U Gazeli, oko osam sati, kahva, takva kao da su je eskimi kuhali.
Ima li šta za Sarajevo? Ima, veli kelner, Kimel ili Benko (novopazarski prevoznici) u jedan po podne. Je l de? Jes. Te taman.
I evo me, vani, na betonu, za plastičnim stolom, pišem ovo. Žega već hvata zamah, cvrči zraka nad asfaltom.
U 10:00 zaustavlja auto mlađi čovjek sa crnom kratkom bradicom, pita hoće li neko za Sarajevo. Kelner mu pokaže na mene. Vozi bolesnog brata na dijalizu šta li pa, eto, ima tri mjesta pozadi. Dobro, kažem, ako nisi skup. Nisam, kaže, ko bus karta, 15 eura.
Uđem u stariji auto. Na prvom sjedištu, zavaljen, taj bolesni. Krupan, gole oznojene glave, svaki čas se kvasi vodom i nagoni vozača ćeraj! ćeraj!, a ovaj mu veli puna, ba, ne smijem.
Vidim, zajebani.
Dečko vozi kao ludak, kako ugleda vozilo ispred sebe tako ga počne preticati. A put ide Drinom, uz klisure.
Zamisli, zezam se, da ovdje pogineš. Hajd što bi kosti ostavio, no što bi se svi čudili šta je budala htjela tamo, otkud se tamo obrete.
Ćeraj! ćeraj! viče bonik oznojeni, ali vozač ipak ima neko kontrolirano ludilo. Svi prozori su otvoreni, bije po ušima, hvata krvnička vrućina. Više se ni ne nadam da ćemo preteći.
Onaj počinje da ječi, a ovaj što vozi pogledne ga pa doda brzinu.
Kad on uleti u makaze nikom ništa, kad neko uleti njemu psuje mu i mrtvo i živo, a bolesnik mu se pridružuje.
Na nekim mjestima usporava, jer tu, u rijetkome hladu dreždi milicija. Hvata strance i dere ih.
Gledam u krše i litice, prisjećam se jedne pjesme S. Gudževića iz njegove sjajne prve knjge Građa za pripovetke.
Kako je pita me vozač, je l vas strah što malo hitamo.
Nije, kažem. Ako stignemo stignemo, ako ne stignemo nikom ništa.
On se smije.
Pušta turbo hitove i pjeva za njima.
Kupuje na jednome mjestu vodu bolesniku. On se svaki čas poliva po glavi, otvara prozor i pljuje ono što mu krklja iz dubine.
Malo, potom, i pričamo. Na granici mi je pomogao. Kad je srbijanski graničar zavirio u moj pasoš „ “čuš naš, a iz Švedske“ kad mu je za oko zapao moj ranac sa paketom (taštin lijek) bonik mu je – usijane, mokre glave i očima bika na umoru – viknuo: ostavi to, ako se to prospe umijeću prije Sarajeva. Graničar se povukao.
Primjećujem da vozač ipak poznaje puteve. Ne ulazi baš mahnito u rizična mjesta, ne pretiče više u tunelu, a kad se počnemo uspinjati prema Rogatici, vozi prilično stabilno.
O kad sam ugledao prva visoka sarajevska naselja.
Izašao sam na na Baš čaršiji, okupan znojem.
Dobar si vozač, kažem momku.
I ti dobar putnik, kaže. Sretno.