U maloj ulici na Bistriku koja se kao korito presahle rijeke provlači između načičkanih mahalskih kuća, žuti se i kuća Ram Jašara, koji je davnih dana iz kosovskog gradića Junika došao u Sarajevo. Na velikom žutom zidu njegove kuće, kao nakrivo zalijepljena markica, stoji broj sedam.
U uskoj sobici odmah do ulaznih vrata, na uskom vojničkom krevetu, svakoga dana od šest sati poslije podne pa do šest ujutro preleži Galjan Pašić, zvani Maljan.
– Galjane, Maljane – dobacivala su za njim mahalska djeca.
Nije mu slučajno dat nadimak Maljan: od malog prsta na nozi pa do kose na glavi zarastao je u bujne crne malje.
Prošlo je ravno šest mjeseci kako je ostavio selo Giljevicu, smješteno pokraj bistre krivudave Vape. Niklo tu na beskrajnoj pešterskoj visoravni, sa bijelim šiljavim krovovima, sa tri strane okruženo klečjem i brezama, dočekuje i ispraća surove pešterske zime, kao što se dočekuje i ispraća nemio gost, koji znao zasjesti pod prozorima pa nikad da ode.
Ovo je vrijeme kada se dolje ispod sela žute strništa. Zna to dobro Galjan: tu je prvi put, još kao dječak, mahnuo kosom a za njim se stali naslagati jedri otkosi ječma. I tako godinama.
Nedjelja je, neradni dan. Napolju neumoljivo pada kiša. Nošena vjetrom, često zapljusne prozorska stakla. Niotkud ne dolazi graja mahalske djece. Niz oluk zveči voda. Veliki kuhinjski sat bije iz stare vitrine: tik, tak, tik, tak…
Galjan zabio glavu u mek jastuk. Pred očima mu majka – nosi mu kajmak u kalici. Sestra Fana pepelom pere štruglju. Babo na kladi šilji kolac.
Oktobar, najljepši mjesec na Pešteri; vode su čiste i hladne, a na Kujovoj česmi, svakoga dana s akšamom, toči vodu lijepa Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića iz zaseoka Jevreče. Danima je Galjan sjedio skriven u kamenjaru, nedaleko od vode, i netremice pratio svaki njen pokret.
Ni sam ne znajući šta ga ponese – krenu. Izašao je pred nju i zaustio da joj kaže ono što je danima smišljao samo za nju.
Ona spusti sudove. U prepunjenom bronzinu prevrtalo se zalazeće sunce.
Čekala je, ali Galjana izda grlo. Ni riječ nije uspio izgovoriti. Sve što je Nafija čula bio je nerazgovijetan šapat, te ona ponovo zgrabi sudove i nastavi puteljkom prema katunu, gipkajući se u kukovima kao jabukov fildan na vjetru…
Galjan skoči iz kreveta koji zapišta kao ranjenik, pa ponovo sjede na tvrdu ivicu, uhvati glavu među ruke i petom stade cupkati u patos.
Mrak i tjeskoba. U sobi vonja memla.
„Proklet je ovaj grad“, razmišlja Galjan. „Kad ulicom idem – žene gledaju u mene kao u čudo, ja gledam u njih ko otkupljivač Sajka u Karajukića Bunarima u debelu jagnjad. Gledamo se, a ne progovaramo.“
Jest jednom jedna dugokosa plavuša nešto mu rekla dok su se mimoilazili na uglu kod samoposluge pod Bistrikom, ali, niti je razumje, niti joj šta odgovori… Kada se okrenuo da još jednom pogleda duge plave kose niz njena ramena – sretoše im se pogledi, te brže-bolje nastavi kud bijaše naumio.
*
Pričalo se u građevinskom preduzeću „Put“ da nikada nijesu imali snažnijeg i boljeg radnika od Pešterca Galjana. Nije se mogao umoriti. Jednoga dana, dok su tovarili cijevi na kamion, priđe mu poslovođa Harun Katica:
– Samo tako – veli mu – pa ću te dogodine poslati na kurs za mašinistu.
Galjanu umalo ne ispade cijev iz ruku:
– Mašinistu?!
Poslovođa Harun klimnu glavom i potapša ga po ramenima. – Samo ti radi – veli mu, pa izvadi notes i olovku, nešto pribilježi i ode.
„Vozit ću buldožer ko Džafer iz Pazara kad je probijao put kroz Pešter“, radovao se kao dijete.
Nijesu to više bile teške betonske cijevi, već tanki ljeskovi prutovi koje je Galjan sa još jednim, njemu dobro sličnim – Mato Fršula iz Kiseljaka – s lakoćom nabacivao na kamion.
*
O drvenom klinu na vratima visi njegova mala plava torba „Sport“. To mu je sve što ima u toj sobici i cijeloj kući.
Gazda je nekakav dobar i pošten čovjek. Pekar. Kad naveče dođe s posla, zamiriše pogača. Gazdarica Zahida je mnogo mlađa. Reklo bi se – koliko je od Galjana starija, toliko je mlađa od gazde Rama. A lijepa žena i držeća. Ima, kao jesenje nebo iznad Pešeri, plave oči. I često ga pogleduje. Kad god se Galjan po podne, u povratku s posla, kaldrmisanom ulicom primiče kući pod brojem sedam – sa prozora ga sretaju njene oči.
*
– Kuc, kuc, kuc – začu se na vratima Galjanove sobice.
On skoči; slutio je čija to ruka kuca, ali ipak upita: – Ko je?
– Zahida je – začu se nježan i umilan glas sa druge strane.
Galjan otvori.
Tanka haljina pribijala se uz njene nabrekle buti.
Napolju je stezala noć. Gazda Ram će tek za dva sata s posla.
Prvo je ona sjela na krevet, a onda i Galjan. Ne usuđujući se da bilo šta progovori, gledao je tamo prema vitrini iz koje je udarao sat.
Čudno mirišu ove varošanke, kao da su im njedra puna kadifa. Na Pešteri kada sretneš djevojku – lijepo zamirišejomuža.
– Šta ćemo, momak, za kiriju? – zacakliše dva plava oka u čiju je dubinu Galjan propao kao u more. Više nije razmišljao o Giljevici, o toru i ovcama – svuda po njemu bile su Zahidine ruke, nježne i tople.
*
Samo što se gazdarica vratila na sprat neko otvori kapiju. Bio je to gazda Ram. Kao pokošen, spusti se na prvu stepenicu: – Šteta, šteta… – vrtio je glavom i pljuckao ispred sebe. Svuda oko njega širio se miris pečenog hljeba. – Šteta – još jednom ponovikada se, kao i svaki put kad bi začula kapiju, pomoli njegova Zahida.
– Hajde, bujrum, hadžija – začu se njen umilni glas, mek kao pamuk.
– Šteta, šteta… – nije prestajao gazda Ram.
– Šta se desilo? – iskoračiZahida na hajat.
– Sada, tu na ulici, sretoh Zaima Šilja, pa mi reče da je danas umro Halim Gobeljić. Znaš, bili smo kao braća. A znao sam, čim sam sinoć sanjao da mi izgorješe i kuća i pekara, neki će golem belaj udariti.
Galjan je slušao u svojoj sobi i ćutao kao zaliven.
Gazda Ram se peo uza stepenice, pridržavajući se za rukohvat. Za njim je, kao mačka, išla Zahida.
Donijela mu je bokalčić hladne vode i tablete. Iscrpljen i tužan, otišao je u krevet prije nego obično. Još jednom je ponovio: – Šteta… – a onda ga savlada umor.
Njegovo ujednačeno hrkanje spustilo se i do Galjanove sobice, te i on usni.
*
Sutradan, Galjan je ranije došao s posla.
Na vratima ga, sva uplakana, dočeka Zahida: – Mom jadnom Rami pozlilo. Odvukli su ga na Koševo, nešto je oko srca.
– Štreta – dočeka Galjan i zamače u svoju sobu.
Za njim je ušla i Zahida.
*
Iste noći, negdje ispred zore, umro je Ram Jašar, pekar sa Čaršije. U cijeloj sarajevskoj kotlini nije bilo niti boljeg pekara, niti poštenijeg čovjeka. Ne kažem to zato što ga niko nikada više neće sresti, niti okusiti njegov hljeb. Kažem to istine radi, i hljeba koji smo godinama jeli iz njegovih ruku.
Sutradan klanjana je dženaza. Skoro sva Čaršija izašla je na Alifakovac. I kada je imam Rahim Kozadra izgovorio: – Da mu Allah džellešanuhu podari lijepi džennet – džemat uglas dočeka: – Amin!
*
Na gornjem spratu kuće pod brojem sedam u maloj ulici na Bistriku, Zahida je danima držala otvorene prozore.
I dok se na groblju na Alifakovcu polako slijegala Ramina humka, poslije četrdeset dana od njegove smrti, iznad vrata pekare gdje je pisalo Pekarska radnja „Junik“, vl. Ram Jašar, osvanuo je novi natpis: Pekarska radionica „Pešter“, vl. Galjan Pašić.
*
Iste jeseni, kad je umro gazda Ram Jašar, osušio se veliki kesten kojega je davno donio iz Junika i posadio tu, pod svojom kućom na Bistriku. Njegova široka krošnja bila je mali Ramin zavičaj. Pod njom je nerijetko sjedio, pio kahvu, pušio i pogledivao u njene grane kao u ruke koje se spremaju da ga zagrle.
*
Prosjak Adem nije bio na Raminoj dženazi, ali je nastavio dolaziti svaki dan u pekaru po svoj somun i bez zahvaljivanja izlaziti iz nje. Smatrao je da mu i dalje pripada ono na što ga bješe navadio pekar Ram. Adem je nekada bio imućan gazda na Čaršiji, ali mu kola okrenula nizbrdo. Za to su krivili konobaricu Rasemu iz kafane „Višegrad“, nju koja ga nije puštala dok zadnju paru ne iscijedi iz njegovog džepa. On nikog nije krivio. Polako bi ušao u pekaru, oslonio štap uz bank i čekao svoj somun. Promicao je Čaršijom pognute glave, ne primjećujući nikoga. Nije želio ni njega bilo ko da primijeti. Išao je naprijed, bez zaustavljanja. Išao ni sam ne znajući kud. Bio je otkinut list kojega je vjetar nosio čaršijskim ulicama. I malo je ko, od onih koji su ga sretali, znao da je taj, sada oronuli starac i siromah, bio jednom pojednom gazda.
*
Jedne večeri dok je padala jaka kiša i u oluku zvečala voda, kao one (večeri) kada je u njegovu sobicu ubasala gazdarica Zahida, Galjan umoran zaspa i usni čudan san: Nastupa noć. Zlati se vedro jesenje nebo nad Giljevicom i vjetar kao konjčić poigrava pešterskim poljima. Svici, razasuti na sve strane, sijevaju kao žarovnice. U barama Brajovog potoka krekeću žabe. U Kačarskim katunima – graja. Pjeva se i svira. Daleko na vidiku, prema Koštan planini, štrče vrhovi visokih breza, kao vojnici pod oružjem. On ide selom. Žuri svojoj kući. Na prozorima izviruju djevojke. Jedna mu trči u zagrljaj. To je Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića. (Noć, mjesečina, tišina i topli rumeni obrazi Nafijini. A onda kolo. Sviraju braća Brulići. Razigrani Pešterci savili šareni obruč i podvriskuju. U lijevom ćošku gornje kolibe – đerdek. Titra plamičak na fenjeru kao da namiguje. Sjene poskakuju kolibom kao zečevi. Na, samo za njih prostrtom dušeku, lijepa Nafija ko od majke rođena. Pred kolibom pjevaju djevojke: „Var se, var se, ne prevar se! Noćas će te poljubiti, sutra će te prevariti…“
A onda se san najednom lomi i vraća ga na Bistrik. Zahida se preudala za Hamu sajdžiju, onoga koji je često navraćao u pekaru i svaki put žalio za gazdom Ramom.
Najednom vidi Zahidu kako leži uz Ramin mezar.
Prosjak Adem i dalje dolazi po svoj somun. Svaki put u isto vrijeme.
Probudile su ga riječi Nafijine. – Ustaj, danas kopamo temelje za novu kuću!
Galjan otvori oči i brzo ih zatvori. Iznad njegove glave siktala je Zahida:
Diži se! Onako star i bolestan Ram bi već izbacio prvu turu, a ti još spavaš! Hoćeš hljeba s gotova?! E ne može! Ovo je grad! Grad je ovo, Pašiću!
Galjan polako ustade, bez riječi obuče isto ono odijelo u kojem je došao sa Pešteri, prebaci svoju torbu preko ramena i kao svaki putnik namjernik okrenu s konaka. Njegova široka ramena izašla su kroz kapiju i zauvijek zamakla niz usku ulucu na Bistriku.
*
Danima je na vratima Ramine pekare na Čaršiji – svi su je još uvijek tako zvali – visio žuti katanac. Danima je Zahida kao uramljena slika stajala na prozoru i, kao nekada, čekala da se Galjanova kovrdžava kosa pojavi na dnu ulice.
Nije se pojavljivala. I Zahida se, jednoga predvečerja, vrati u njenu i Raminu sobu, smiješa Ramine tablete i od njih spravi lijek za svoju tugu.
U maloj ulici na Bistriku, u kući pod brojem sedam, što kao nakrivo zalijepljena markica stoji na žutom zidu, nikada više nije zamirisala pogača.
Galjan
U maloj ulici na Bistriku koja se kao korito presahle rijeke provlači između načičkanih mahalskih kuća, žuti se i kuća Ram Jašara, koji je davnih dana iz kosovskog gradića Junika došao u Sarajevo. Na velikom žutom zidu njegove kuće, kao nakrivo zalijepljena markica, stoji broj sedam.
U uskoj sobici odmah do ulaznih vrata, na uskom vojničkom krevetu, svakoga dana od šest sati poslije podne pa do šest ujutro preleži Galjan Pašić, zvani Maljan.
– Galjane, Maljane – dobacivala su za njim mahalska djeca.
Nije mu slučajno dat nadimak Maljan: od malog prsta na nozi pa do kose na glavi zarastao je u bujne crne malje.
Prošlo je ravno šest mjeseci kako je ostavio selo Giljevicu, smješteno pokraj bistre krivudave Vape. Niklo tu na beskrajnoj pešterskoj visoravni, sa bijelim šiljavim krovovima, sa tri strane okruženo klečjem i brezama, dočekuje i ispraća surove pešterske zime, kao što se dočekuje i ispraća nemio gost, koji znao zasjesti pod prozorima pa nikad da ode.
Ovo je vrijeme kada se dolje ispod sela žute strništa. Zna to dobro Galjan: tu je prvi put, još kao dječak, mahnuo kosom a za njim se stali naslagati jedri otkosi ječma. I tako godinama.
Nedjelja je, neradni dan. Napolju neumoljivo pada kiša. Nošena vjetrom, često zapljusne prozorska stakla. Niotkud ne dolazi graja mahalske djece. Niz oluk zveči voda. Veliki kuhinjski sat bije iz stare vitrine: tik, tak, tik, tak…
Galjan zabio glavu u mek jastuk. Pred očima mu majka – nosi mu kajmak u kalici. Sestra Fana pepelom pere štruglju. Babo na kladi šilji kolac.
Oktobar, najljepši mjesec na Pešteri; vode su čiste i hladne, a na Kujovoj česmi, svakoga dana s akšamom, toči vodu lijepa Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića iz zaseoka Jevreče. Danima je Galjan sjedio skriven u kamenjaru, nedaleko od vode, i netremice pratio svaki njen pokret.
Ni sam ne znajući šta ga ponese – krenu. Izašao je pred nju i zaustio da joj kaže ono što je danima smišljao samo za nju.
Ona spusti sudove. U prepunjenom bronzinu prevrtalo se zalazeće sunce.
Čekala je, ali Galjana izda grlo. Ni riječ nije uspio izgovoriti. Sve što je Nafija čula bio je nerazgovijetan šapat, te ona ponovo zgrabi sudove i nastavi puteljkom prema katunu, gipkajući se u kukovima kao jabukov fildan na vjetru…
Galjan skoči iz kreveta koji zapišta kao ranjenik, pa ponovo sjede na tvrdu ivicu, uhvati glavu među ruke i petom stade cupkati u patos.
Mrak i tjeskoba. U sobi vonja memla.
„Proklet je ovaj grad“, razmišlja Galjan. „Kad ulicom idem – žene gledaju u mene kao u čudo, ja gledam u njih ko otkupljivač Sajka u Karajukića Bunarima u debelu jagnjad. Gledamo se, a ne progovaramo.“
Jest jednom jedna dugokosa plavuša nešto mu rekla dok su se mimoilazili na uglu kod samoposluge pod Bistrikom, ali, niti je razumje, niti joj šta odgovori… Kada se okrenuo da još jednom pogleda duge plave kose niz njena ramena – sretoše im se pogledi, te brže-bolje nastavi kud bijaše naumio.
*
Pričalo se u građevinskom preduzeću „Put“ da nikada nijesu imali snažnijeg i boljeg radnika od Pešterca Galjana. Nije se mogao umoriti. Jednoga dana, dok su tovarili cijevi na kamion, priđe mu poslovođa Harun Katica:
– Samo tako – veli mu – pa ću te dogodine poslati na kurs za mašinistu.
Galjanu umalo ne ispade cijev iz ruku:
– Mašinistu?!
Poslovođa Harun klimnu glavom i potapša ga po ramenima. – Samo ti radi – veli mu, pa izvadi notes i olovku, nešto pribilježi i ode.
„Vozit ću buldožer ko Džafer iz Pazara kad je probijao put kroz Pešter“, radovao se kao dijete.
Nijesu to više bile teške betonske cijevi, već tanki ljeskovi prutovi koje je Galjan sa još jednim, njemu dobro sličnim – Mato Fršula iz Kiseljaka – s lakoćom nabacivao na kamion.
*
O drvenom klinu na vratima visi njegova mala plava torba „Sport“. To mu je sve što ima u toj sobici i cijeloj kući.
Gazda je nekakav dobar i pošten čovjek. Pekar. Kad naveče dođe s posla, zamiriše pogača. Gazdarica Zahida je mnogo mlađa. Reklo bi se – koliko je od Galjana starija, toliko je mlađa od gazde Rama. A lijepa žena i držeća. Ima, kao jesenje nebo iznad Pešeri, plave oči. I često ga pogleduje. Kad god se Galjan po podne, u povratku s posla, kaldrmisanom ulicom primiče kući pod brojem sedam – sa prozora ga sretaju njene oči.
*
– Kuc, kuc, kuc – začu se na vratima Galjanove sobice.
On skoči; slutio je čija to ruka kuca, ali ipak upita: – Ko je?
– Zahida je – začu se nježan i umilan glas sa druge strane.
Galjan otvori.
Tanka haljina pribijala se uz njene nabrekle buti.
Napolju je stezala noć. Gazda Ram će tek za dva sata s posla.
Prvo je ona sjela na krevet, a onda i Galjan. Ne usuđujući se da bilo šta progovori, gledao je tamo prema vitrini iz koje je udarao sat.
Čudno mirišu ove varošanke, kao da su im njedra puna kadifa. Na Pešteri kada sretneš djevojku – lijepo zamiriše jomuža.
– Šta ćemo, momak, za kiriju? – zacakliše dva plava oka u čiju je dubinu Galjan propao kao u more. Više nije razmišljao o Giljevici, o toru i ovcama – svuda po njemu bile su Zahidine ruke, nježne i tople.
*
Samo što se gazdarica vratila na sprat neko otvori kapiju. Bio je to gazda Ram. Kao pokošen, spusti se na prvu stepenicu: – Šteta, šteta… – vrtio je glavom i pljuckao ispred sebe. Svuda oko njega širio se miris pečenog hljeba. – Šteta – još jednom ponovi kada se, kao i svaki put kad bi začula kapiju, pomoli njegova Zahida.
– Hajde, bujrum, hadžija – začu se njen umilni glas, mek kao pamuk.
– Šteta, šteta… – nije prestajao gazda Ram.
– Šta se desilo? – iskorači Zahida na hajat.
– Sada, tu na ulici, sretoh Zaima Šilja, pa mi reče da je danas umro Halim Gobeljić. Znaš, bili smo kao braća. A znao sam, čim sam sinoć sanjao da mi izgorješe i kuća i pekara, neki će golem belaj udariti.
Galjan je slušao u svojoj sobi i ćutao kao zaliven.
Gazda Ram se peo uza stepenice, pridržavajući se za rukohvat. Za njim je, kao mačka, išla Zahida.
Donijela mu je bokalčić hladne vode i tablete. Iscrpljen i tužan, otišao je u krevet prije nego obično. Još jednom je ponovio: – Šteta… – a onda ga savlada umor.
Njegovo ujednačeno hrkanje spustilo se i do Galjanove sobice, te i on usni.
*
Sutradan, Galjan je ranije došao s posla.
Na vratima ga, sva uplakana, dočeka Zahida: – Mom jadnom Rami pozlilo. Odvukli su ga na Koševo, nešto je oko srca.
– Štreta – dočeka Galjan i zamače u svoju sobu.
Za njim je ušla i Zahida.
*
Iste noći, negdje ispred zore, umro je Ram Jašar, pekar sa Čaršije. U cijeloj sarajevskoj kotlini nije bilo niti boljeg pekara, niti poštenijeg čovjeka. Ne kažem to zato što ga niko nikada više neće sresti, niti okusiti njegov hljeb. Kažem to istine radi, i hljeba koji smo godinama jeli iz njegovih ruku.
Sutradan klanjana je dženaza. Skoro sva Čaršija izašla je na Alifakovac. I kada je imam Rahim Kozadra izgovorio: – Da mu Allah džellešanuhu podari lijepi džennet – džemat uglas dočeka: – Amin!
*
Na gornjem spratu kuće pod brojem sedam u maloj ulici na Bistriku, Zahida je danima držala otvorene prozore.
I dok se na groblju na Alifakovcu polako slijegala Ramina humka, poslije četrdeset dana od njegove smrti, iznad vrata pekare gdje je pisalo Pekarska radnja „Junik“, vl. Ram Jašar, osvanuo je novi natpis: Pekarska radionica „Pešter“, vl. Galjan Pašić.
*
Iste jeseni, kad je umro gazda Ram Jašar, osušio se veliki kesten kojega je davno donio iz Junika i posadio tu, pod svojom kućom na Bistriku. Njegova široka krošnja bila je mali Ramin zavičaj. Pod njom je nerijetko sjedio, pio kahvu, pušio i pogledivao u njene grane kao u ruke koje se spremaju da ga zagrle.
*
Prosjak Adem nije bio na Raminoj dženazi, ali je nastavio dolaziti svaki dan u pekaru po svoj somun i bez zahvaljivanja izlaziti iz nje. Smatrao je da mu i dalje pripada ono na što ga bješe navadio pekar Ram. Adem je nekada bio imućan gazda na Čaršiji, ali mu kola okrenula nizbrdo. Za to su krivili konobaricu Rasemu iz kafane „Višegrad“, nju koja ga nije puštala dok zadnju paru ne iscijedi iz njegovog džepa. On nikog nije krivio. Polako bi ušao u pekaru, oslonio štap uz bank i čekao svoj somun. Promicao je Čaršijom pognute glave, ne primjećujući nikoga. Nije želio ni njega bilo ko da primijeti. Išao je naprijed, bez zaustavljanja. Išao ni sam ne znajući kud. Bio je otkinut list kojega je vjetar nosio čaršijskim ulicama. I malo je ko, od onih koji su ga sretali, znao da je taj, sada oronuli starac i siromah, bio jednom pojednom gazda.
*
Jedne večeri dok je padala jaka kiša i u oluku zvečala voda, kao one (večeri) kada je u njegovu sobicu ubasala gazdarica Zahida, Galjan umoran zaspa i usni čudan san: Nastupa noć. Zlati se vedro jesenje nebo nad Giljevicom i vjetar kao konjčić poigrava pešterskim poljima. Svici, razasuti na sve strane, sijevaju kao žarovnice. U barama Brajovog potoka krekeću žabe. U Kačarskim katunima – graja. Pjeva se i svira. Daleko na vidiku, prema Koštan planini, štrče vrhovi visokih breza, kao vojnici pod oružjem. On ide selom. Žuri svojoj kući. Na prozorima izviruju djevojke. Jedna mu trči u zagrljaj. To je Nafija, kćerka čuvenog Arslanage Bibića. (Noć, mjesečina, tišina i topli rumeni obrazi Nafijini. A onda kolo. Sviraju braća Brulići. Razigrani Pešterci savili šareni obruč i podvriskuju. U lijevom ćošku gornje kolibe – đerdek. Titra plamičak na fenjeru kao da namiguje. Sjene poskakuju kolibom kao zečevi. Na, samo za njih prostrtom dušeku, lijepa Nafija ko od majke rođena. Pred kolibom pjevaju djevojke: „Var se, var se, ne prevar se! Noćas će te poljubiti, sutra će te prevariti…“
A onda se san najednom lomi i vraća ga na Bistrik. Zahida se preudala za Hamu sajdžiju, onoga koji je često navraćao u pekaru i svaki put žalio za gazdom Ramom.
Najednom vidi Zahidu kako leži uz Ramin mezar.
Prosjak Adem i dalje dolazi po svoj somun. Svaki put u isto vrijeme.
Probudile su ga riječi Nafijine. – Ustaj, danas kopamo temelje za novu kuću!
Galjan otvori oči i brzo ih zatvori. Iznad njegove glave siktala je Zahida:
Diži se! Onako star i bolestan Ram bi već izbacio prvu turu, a ti još spavaš! Hoćeš hljeba s gotova?! E ne može! Ovo je grad! Grad je ovo, Pašiću!
Galjan polako ustade, bez riječi obuče isto ono odijelo u kojem je došao sa Pešteri, prebaci svoju torbu preko ramena i kao svaki putnik namjernik okrenu s konaka. Njegova široka ramena izašla su kroz kapiju i zauvijek zamakla niz usku ulucu na Bistriku.
*
Danima je na vratima Ramine pekare na Čaršiji – svi su je još uvijek tako zvali – visio žuti katanac. Danima je Zahida kao uramljena slika stajala na prozoru i, kao nekada, čekala da se Galjanova kovrdžava kosa pojavi na dnu ulice.
Nije se pojavljivala. I Zahida se, jednoga predvečerja, vrati u njenu i Raminu sobu, smiješa Ramine tablete i od njih spravi lijek za svoju tugu.
U maloj ulici na Bistriku, u kući pod brojem sedam, što kao nakrivo zalijepljena markica stoji na žutom zidu, nikada više nije zamirisala pogača.