Gabriella von Mackensen u Zagreb je došla radi književne reportaže za Die Zeit. Dugo se pripremala za put, nagovarala urednika, koji nije razumio, ili nije želio razumjeti, zašto baš Zagreb. Taj savršeno nezanimljivi, antipatični graduljak, erektirani palčić među istočnoeuropskim prijestolnicama, u zemlji kojom vladaju ponizni grandomani, veliki nogometni navijači i navijačice u mokrim navijačkim majicama ispod kojih nema grudnjaka, fašisti i fašistkinje, koji će se svakoga devetog maja, na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, na priredbama po parizima, briselima i berlinima puni zahvalnosti hvalisati tamošnjim ceremonijalmajstorima i portirima da je hrvatski doprinos u antifašističkoj borbi bio najveći. Eto, takvim se uredniku Die Zeita učinio Zagreb. Možda je tih dana bio neraspoložen, možda se loše proveo na posljednjem ljetovanju u Dalmaciji, možda ga je sustigao smrad brižničkih lječilišta, možda ga je kao eventualnog nogometnog navijača zapekao neki njemački poraz od raspomamljenih hrvatskih fudbalista, a imajte na umu da govorimo o godinama kada po nekom božanskom usudu i loptačkoj genijalnosti baš svatko gubi od hrvatske reperezentacije, ali što god od toga bilo, Gabriella von Mackensen morala je iskoristiti baš sve svoje intelektualne argumente i angažirati sav svoj, uostalom neosporni, šarm i sugestivnost da uvjeri urednika, kojemu baš i ne moramo spominjati ime, jer je i danas urednik, i sigurno mu nije drago što je do jedne od najvažnijih knjiga našega doba i najvažnijega novinskog serijala u povijesti postdigitalnog i digitalnog novinstva došlo skoro slučajno, tako što je Von Mackensen uspjela uvjeriti urednika da u toj Hrvatskoj ima nečega mračnog i zlokobnog, nečega strašnog i velikog, s potencijalima stvarne životne i književne tragedije, nečega što nadrasta provincijski položaj i provincijalni duh ove s uma i sa srca sišavše i skrajnute europske državice.
Ona je ustvari željela razgovarati s dvojicom pisaca čije su joj se knjige svidjele, i s jednim reperom, skoro pedesetogodišnjakom, koji je početkom rata, bježeći iz Bosne pred srpskim tenkovima, stigao u Zagreb. Negdje je čula njegove pjesme, pokušavala ih u epskim desetercima i dvanaestercima prevoditi na njemački, ali sva bi se poezija na taj način izgubila, i sav gorki humor jednoga duboko poraženog i opustošenog svijeta. Mislila je da će pišući o njemu, i o svojim zagrebačkim piscima, jednome također Bosancu, Sarajliji, nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema, i drugome, rodom odnekud iz brda, čudaku, koji je razvio vučju poetiku šume, izuzevši se vješto od pjene hrvatskoga kolektivnog duha i njegove lažne gradskosti i sitnoga zagrebačkog metropolitanstva.
Bilo je nečega starinskog, skoro srednjovjekovnog u životnim sudbinama te dvojice pisaca, što je privuklo Gabriellu von Mackensen kao nostalgija za vremenom koje nije ni doživjela, jer se odvilo generacijama prije njena rođenja. Oni su bili ljudi iz nekoga prethodnog svijeta, iz kojeg je potekla i koji je samo naslućivala, onako kako se iz mamutovog zuba naslućuje cijela životinja, njezina povijest, život, misli i osjećaji. Što osjećaju ti žalosni bosanski i brđanski mamuti u današnjemu Zagrebu?
Gabriella von Mackensen
Ulomak iz “Herkula”
Gabriella von Mackensen u Zagreb je došla radi književne reportaže za Die Zeit. Dugo se pripremala za put, nagovarala urednika, koji nije razumio, ili nije želio razumjeti, zašto baš Zagreb. Taj savršeno nezanimljivi, antipatični graduljak, erektirani palčić među istočnoeuropskim prijestolnicama, u zemlji kojom vladaju ponizni grandomani, veliki nogometni navijači i navijačice u mokrim navijačkim majicama ispod kojih nema grudnjaka, fašisti i fašistkinje, koji će se svakoga devetog maja, na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, na priredbama po parizima, briselima i berlinima puni zahvalnosti hvalisati tamošnjim ceremonijalmajstorima i portirima da je hrvatski doprinos u antifašističkoj borbi bio najveći. Eto, takvim se uredniku Die Zeita učinio Zagreb. Možda je tih dana bio neraspoložen, možda se loše proveo na posljednjem ljetovanju u Dalmaciji, možda ga je sustigao smrad brižničkih lječilišta, možda ga je kao eventualnog nogometnog navijača zapekao neki njemački poraz od raspomamljenih hrvatskih fudbalista, a imajte na umu da govorimo o godinama kada po nekom božanskom usudu i loptačkoj genijalnosti baš svatko gubi od hrvatske reperezentacije, ali što god od toga bilo, Gabriella von Mackensen morala je iskoristiti baš sve svoje intelektualne argumente i angažirati sav svoj, uostalom neosporni, šarm i sugestivnost da uvjeri urednika, kojemu baš i ne moramo spominjati ime, jer je i danas urednik, i sigurno mu nije drago što je do jedne od najvažnijih knjiga našega doba i najvažnijega novinskog serijala u povijesti postdigitalnog i digitalnog novinstva došlo skoro slučajno, tako što je Von Mackensen uspjela uvjeriti urednika da u toj Hrvatskoj ima nečega mračnog i zlokobnog, nečega strašnog i velikog, s potencijalima stvarne životne i književne tragedije, nečega što nadrasta provincijski položaj i provincijalni duh ove s uma i sa srca sišavše i skrajnute europske državice.
Ona je ustvari željela razgovarati s dvojicom pisaca čije su joj se knjige svidjele, i s jednim reperom, skoro pedesetogodišnjakom, koji je početkom rata, bježeći iz Bosne pred srpskim tenkovima, stigao u Zagreb. Negdje je čula njegove pjesme, pokušavala ih u epskim desetercima i dvanaestercima prevoditi na njemački, ali sva bi se poezija na taj način izgubila, i sav gorki humor jednoga duboko poraženog i opustošenog svijeta. Mislila je da će pišući o njemu, i o svojim zagrebačkim piscima, jednome također Bosancu, Sarajliji, nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema, i drugome, rodom odnekud iz brda, čudaku, koji je razvio vučju poetiku šume, izuzevši se vješto od pjene hrvatskoga kolektivnog duha i njegove lažne gradskosti i sitnoga zagrebačkog metropolitanstva.
Bilo je nečega starinskog, skoro srednjovjekovnog u životnim sudbinama te dvojice pisaca, što je privuklo Gabriellu von Mackensen kao nostalgija za vremenom koje nije ni doživjela, jer se odvilo generacijama prije njena rođenja. Oni su bili ljudi iz nekoga prethodnog svijeta, iz kojeg je potekla i koji je samo naslućivala, onako kako se iz mamutovog zuba naslućuje cijela životinja, njezina povijest, život, misli i osjećaji. Što osjećaju ti žalosni bosanski i brđanski mamuti u današnjemu Zagrebu?