U prvim godinama nakon onoga rata svakome je Tramošnjaninu sloboda bila na prvome mjestu kao najpreča potreba. Što i hrana, voda, zrak, sunce. Plamen slobode je bio napokon upaljen, ali nad njim je trebalo stražariti da se naglo ne ugasi. Svijest o njegovome značaju nije bila kod svih jednake snage.
I najsiromašniji Tramošnjani bili su pouzdani stražari njezina plamena, iako su njihove glavne brige bile kako se prehraniti, kako kroz Tramošnicu ne hodati bos i polugol, posebno od kuće do crkve. Pred crkvom i u crkvi morao je svaki vjernik biti i čist i svečano obučen. Školovanje djece u tim prvim godinama slobode, nakon osnovne škole, bilo je skupo, opismenjavanje nepismenih u tramošničkoj školi, kako-tako, mogao je podnijeti gotovo svatko. Ali, što dalje i kako dalje? Sloboda je i od najsiromašnijih posebno zahtijevala da se djeca školuju i u gradu, ne samo u selu. Za nastavak školovanja i u obližnjem Gradačcu, gdje je bila realna gimnazija, međutim, trebalo je školarca posebno pripremiti.
Podstanarstvo je ondje bilo skupo, i ishrana je ondje bila skupa, za školu je školarca valjalo lijepo i obuti i odjenuti gradski. Malo skuplje nego za crkvu i nedjeljnu misu. Opanci na nogama školaraca ondje nisu bili u upotrebi. Kako dalje svoje dijete školovati, kako školujući njega opismeniti i sebe? Oni najodaniji crkvi, u župniku su imali najjeftinijeg savjetnika: u Visokom će njihovi dječaci, kao budući franjevci, čim završe u Tramošnici osnovnu školu, imati sve besplatno, a znanje koje tamo steknu bit će od koristi svima.
Prvi se u Visoko zaputio jedan njegov rođak. Pobožan mladić, stidljiv, trepće kad nakratko gleda svog sugovornika, pogled vraća na zemlju brzo, na njoj je s njim najsigurniji. Ljetna ferija provodio je u Tramošnici, u župnoj crkvi i župnom stanu svakodnevno je bio sa župnikom, a na misama je svirao na orguljama i pjevao. Od roditeljske kuće u Okrugliću ujutro je nekoliko kilometara pješačio do crkve na brežuljku. Hvaljen Isus i Marija u prolazu kraj svake kuće, i u povratku, predvečer, isto tako. Hod mu je bio mekan, pogled spušten stalno na zemlju, kao da je Tramošnicom hodao živi svetac, tako se činilo svakome koga je pozdravljao s Hvaljen Isus, pa i ovome pripovjedaču. Zapravo, on kao da zemljom i nije hodio, činilo se da lebdi na oblacima, bezgrešan i čist kao anđeo da iznad oblaka već žuri u svoju vječnu kuću kojoj je ime raj.
Njegovim stopama nastavili su i drugi rođaci ovoga pripovjedača o poratnom životu u Tramošnici. Takav način školovanja bio je prihvaćen u nekoliko izrazito religioznih obitelji toga mjesta, posebno onih najsiromašnijih i najodanijih vjeri i crkvi. U jednoj knjizi iz 2013. godine, nakladnika Svjetlo riječi, autor ove priče, čiji su roditelji priželjkivali da se i on jednog dana zaredi, on, tako, pronalazi školovanih za svećenička zvanja (u franjevačkom redu uglavnom) dvadeset Tramošnjana i deset redovnica, ponajviše s Graba (Derezne). Gotovo polovica u navedenoj brojci spomenutog nakladnika bili su njegovi bliži ili dalji rođaci, svi, međutim, nisu nastavili svećeničko obrazovanje. Neki su od njih i nakon klasične gimnazije u Visokom, Bogoslovije i Franjevačke teologije u Sarajevu, te svečanih redovničkih zavjeta zasnovali obitelji i dobili djecu, neki su se prije svega toga na to odlučili i svoje obrazovanje nastavili na građanskim fakultetima.
Narod ih je ocjenjivao različito: jedni su tvrdili da je sam Bog odlučivao hoće li biti svećenici ili neće, drugi da je izvan svećeničkih zvanja i većina vjernika i nevjernika u Tramošnici, pa što im fali. Pridružili su se većini, i to je to, ništa drugo. (Onaj rođak ovog pripovjedača koji se prvi zaputio u Visoko bio je prvi i među njima, s diplomom građanskog fakulteta.) Sa stečenim diplomama u svojim zasnovanim obiteljima bili su i dalje vjerni samo Bogu. Obavljali su sve vjerske običaje na uzoran način, tek poneki od njih zaboravljali su da takvi običaji i postoje. Vrlo rijetki ateisti.
Svi oženjeni bili su dobro obrazovani, bilo je u civilu među njima raznih profesija i zvanja. Imali su temeljit pristup svemu, istančan osjećaj pravednosti prema svijetu koji im je, kao i svim drugim zemaljskim grešnicima, na razne načine nanosio bol. Sačuvali su stid i skromnost pred drugim, za sve su i kao raspopi i dalje bili samo ono što su željeli biti, pa nisu. Zato su ih poneki seljani u svojim pričama zvali dvojakim imenom, i fratri i pratri.
Dvojako ime, činilo se mnogima, bilo je od koristi svima, i onima koji su ih tako zvali koliko i onima tako nazvanim. Uostalom, dvojakim imenom puk je zvao i one koji su s njima živjeli kao zaređeni svećenici. Doduše, kako kad. Jer je, kako kad, i svaki čovjek na zemlji zaslužio ta dva imena, bio on vjernik ili ne. Brat prema drugom sadašnjem, brat prema sebi bivšem. Kako na zemlji tako i na nebu, brate.
Fratri, pratri
U prvim godinama nakon onoga rata svakome je Tramošnjaninu sloboda bila na prvome mjestu kao najpreča potreba. Što i hrana, voda, zrak, sunce. Plamen slobode je bio napokon upaljen, ali nad njim je trebalo stražariti da se naglo ne ugasi. Svijest o njegovome značaju nije bila kod svih jednake snage.
I najsiromašniji Tramošnjani bili su pouzdani stražari njezina plamena, iako su njihove glavne brige bile kako se prehraniti, kako kroz Tramošnicu ne hodati bos i polugol, posebno od kuće do crkve. Pred crkvom i u crkvi morao je svaki vjernik biti i čist i svečano obučen. Školovanje djece u tim prvim godinama slobode, nakon osnovne škole, bilo je skupo, opismenjavanje nepismenih u tramošničkoj školi, kako-tako, mogao je podnijeti gotovo svatko. Ali, što dalje i kako dalje? Sloboda je i od najsiromašnijih posebno zahtijevala da se djeca školuju i u gradu, ne samo u selu. Za nastavak školovanja i u obližnjem Gradačcu, gdje je bila realna gimnazija, međutim, trebalo je školarca posebno pripremiti.
Podstanarstvo je ondje bilo skupo, i ishrana je ondje bila skupa, za školu je školarca valjalo lijepo i obuti i odjenuti gradski. Malo skuplje nego za crkvu i nedjeljnu misu. Opanci na nogama školaraca ondje nisu bili u upotrebi. Kako dalje svoje dijete školovati, kako školujući njega opismeniti i sebe? Oni najodaniji crkvi, u župniku su imali najjeftinijeg savjetnika: u Visokom će njihovi dječaci, kao budući franjevci, čim završe u Tramošnici osnovnu školu, imati sve besplatno, a znanje koje tamo steknu bit će od koristi svima.
Prvi se u Visoko zaputio jedan njegov rođak. Pobožan mladić, stidljiv, trepće kad nakratko gleda svog sugovornika, pogled vraća na zemlju brzo, na njoj je s njim najsigurniji. Ljetna ferija provodio je u Tramošnici, u župnoj crkvi i župnom stanu svakodnevno je bio sa župnikom, a na misama je svirao na orguljama i pjevao. Od roditeljske kuće u Okrugliću ujutro je nekoliko kilometara pješačio do crkve na brežuljku. Hvaljen Isus i Marija u prolazu kraj svake kuće, i u povratku, predvečer, isto tako. Hod mu je bio mekan, pogled spušten stalno na zemlju, kao da je Tramošnicom hodao živi svetac, tako se činilo svakome koga je pozdravljao s Hvaljen Isus, pa i ovome pripovjedaču. Zapravo, on kao da zemljom i nije hodio, činilo se da lebdi na oblacima, bezgrešan i čist kao anđeo da iznad oblaka već žuri u svoju vječnu kuću kojoj je ime raj.
Njegovim stopama nastavili su i drugi rođaci ovoga pripovjedača o poratnom životu u Tramošnici. Takav način školovanja bio je prihvaćen u nekoliko izrazito religioznih obitelji toga mjesta, posebno onih najsiromašnijih i najodanijih vjeri i crkvi. U jednoj knjizi iz 2013. godine, nakladnika Svjetlo riječi, autor ove priče, čiji su roditelji priželjkivali da se i on jednog dana zaredi, on, tako, pronalazi školovanih za svećenička zvanja (u franjevačkom redu uglavnom) dvadeset Tramošnjana i deset redovnica, ponajviše s Graba (Derezne). Gotovo polovica u navedenoj brojci spomenutog nakladnika bili su njegovi bliži ili dalji rođaci, svi, međutim, nisu nastavili svećeničko obrazovanje. Neki su od njih i nakon klasične gimnazije u Visokom, Bogoslovije i Franjevačke teologije u Sarajevu, te svečanih redovničkih zavjeta zasnovali obitelji i dobili djecu, neki su se prije svega toga na to odlučili i svoje obrazovanje nastavili na građanskim fakultetima.
Narod ih je ocjenjivao različito: jedni su tvrdili da je sam Bog odlučivao hoće li biti svećenici ili neće, drugi da je izvan svećeničkih zvanja i većina vjernika i nevjernika u Tramošnici, pa što im fali. Pridružili su se većini, i to je to, ništa drugo. (Onaj rođak ovog pripovjedača koji se prvi zaputio u Visoko bio je prvi i među njima, s diplomom građanskog fakulteta.) Sa stečenim diplomama u svojim zasnovanim obiteljima bili su i dalje vjerni samo Bogu. Obavljali su sve vjerske običaje na uzoran način, tek poneki od njih zaboravljali su da takvi običaji i postoje. Vrlo rijetki ateisti.
Svi oženjeni bili su dobro obrazovani, bilo je u civilu među njima raznih profesija i zvanja. Imali su temeljit pristup svemu, istančan osjećaj pravednosti prema svijetu koji im je, kao i svim drugim zemaljskim grešnicima, na razne načine nanosio bol. Sačuvali su stid i skromnost pred drugim, za sve su i kao raspopi i dalje bili samo ono što su željeli biti, pa nisu. Zato su ih poneki seljani u svojim pričama zvali dvojakim imenom, i fratri i pratri.
Dvojako ime, činilo se mnogima, bilo je od koristi svima, i onima koji su ih tako zvali koliko i onima tako nazvanim. Uostalom, dvojakim imenom puk je zvao i one koji su s njima živjeli kao zaređeni svećenici. Doduše, kako kad. Jer je, kako kad, i svaki čovjek na zemlji zaslužio ta dva imena, bio on vjernik ili ne. Brat prema drugom sadašnjem, brat prema sebi bivšem. Kako na zemlji tako i na nebu, brate.