Pošto je odmah nakon diplome po narudžbi mjesnog župnika negdje u blizini Jajca usred šume projektirao zavjetnu crkvicu, posvećenu svetome Anti, Franjo Wacha nije kao klerikalac mogao dobiti posao.
Treba biti strpljiv, govorili su mu, pa je tako u saburu i strpljenju dočekao i četrdesetu. A tko bi dao posao četrdesetogodišnjem arhitektu bez ijednoga dana staža i s jednim jedinim realiziranim projektom?
Tada se, shvativši napokon da se nikada neće baviti svojim poslom, zapošljava u Energoinvestu, najprije kao noći portir, pa kao činovnik u projektnom birou. Kopirao je tuđe nacrte, organizirao fotografe i maketare, ugovarao sastanke. Pune ruke uzaludnog posla.
U to vrijeme već ima nekoliko desetina dovršenih projekata: autocestu koja se s vrha Igmana uspinje prema nebu i negdje na zemljopisnoj širini jugoslavensko-grčke granice završava na Kármánovoj crti i krajnjim granicama zemljine atmosfere, stotinjak kilometara iznad površine planeta, položena na komplicirane, narodnom vezu slične armiranobetonske konstrukcije, potom zgradu za četristo tisuća stanara, s kompletnom životnom infrastrukturom i sedamdesetak tisuća do u detalje projektiranih stanova, kompleks vijadukata koji ne premošćuju ništa i ne spajaju nikog i jednu bosansku kasabu, projektiranu u postkurbizijeovskom stilu, posvećenu Jurju Neidhardtu…
Za većinu projekata izradio je i makete, a u velikoj dnevnoj sobi roditeljskog stana na Obali vojvode Stepe, koju je prethodno potpuno ispraznio, gradio je, sve do kraja života maketu zgrade za četristo tisuća stanara.
Wachin sin, mikrobiolog iz Züricha Aleksandar Saša Wacha, pokušao je 1992. oca, koji je tada već bio u mirovini, nagovoriti da napusti opkoljeni grad, ali on je to odbio, govoreći da ne može ostaviti svoje životno djelo, jer što će mu život bez životnog djela.
Franju Wachu susjedi su našli smrznutog u njegovom stanu, u radnoj sobi, u podnožju goleme art deco građevine, mnogo veće od najveće kuće na svijetu.
Vijest o njegovoj smrti do sina je stigla desetak dana kasnije, kada su se neka nesretna obitelj iz istočne Bosne već uselila u Wachin stan. Donijeli su i lijepu veliku peć bubnjaru, u kojoj su ložili Wachine nacrte i makete.
Franjo Wacha bio je pokopan na Groblju svetoga Josipa.
Godine 1996. ekshumiran je po sinovljevom zahtjevu i preseljen u Švicarsku.
S njime i jedino njegovo preživjelo djelo: vlastiti posmrtni portret, nacrt kuće bez vrata na kojoj su svi prozori s pogledom u nebo.
Kapelicu svetoga Ante u blizini Jajca progutala je šuma, tako da je nakon rata nitko više nije mogao pronaći.
Kada su jako neraspoloženi i jedni zbog ovakvoga svog života, mještani govore da su zavjetnu crkvicu u ratu srušili neprijatelji. Srbi ili Bošnjaci, kako kad.
Franjo Wacha, arhitekt
Pošto je odmah nakon diplome po narudžbi mjesnog župnika negdje u blizini Jajca usred šume projektirao zavjetnu crkvicu, posvećenu svetome Anti, Franjo Wacha nije kao klerikalac mogao dobiti posao.
Treba biti strpljiv, govorili su mu, pa je tako u saburu i strpljenju dočekao i četrdesetu. A tko bi dao posao četrdesetogodišnjem arhitektu bez ijednoga dana staža i s jednim jedinim realiziranim projektom?
Tada se, shvativši napokon da se nikada neće baviti svojim poslom, zapošljava u Energoinvestu, najprije kao noći portir, pa kao činovnik u projektnom birou. Kopirao je tuđe nacrte, organizirao fotografe i maketare, ugovarao sastanke. Pune ruke uzaludnog posla.
U to vrijeme već ima nekoliko desetina dovršenih projekata: autocestu koja se s vrha Igmana uspinje prema nebu i negdje na zemljopisnoj širini jugoslavensko-grčke granice završava na Kármánovoj crti i krajnjim granicama zemljine atmosfere, stotinjak kilometara iznad površine planeta, položena na komplicirane, narodnom vezu slične armiranobetonske konstrukcije, potom zgradu za četristo tisuća stanara, s kompletnom životnom infrastrukturom i sedamdesetak tisuća do u detalje projektiranih stanova, kompleks vijadukata koji ne premošćuju ništa i ne spajaju nikog i jednu bosansku kasabu, projektiranu u postkurbizijeovskom stilu, posvećenu Jurju Neidhardtu…
Za većinu projekata izradio je i makete, a u velikoj dnevnoj sobi roditeljskog stana na Obali vojvode Stepe, koju je prethodno potpuno ispraznio, gradio je, sve do kraja života maketu zgrade za četristo tisuća stanara.
Wachin sin, mikrobiolog iz Züricha Aleksandar Saša Wacha, pokušao je 1992. oca, koji je tada već bio u mirovini, nagovoriti da napusti opkoljeni grad, ali on je to odbio, govoreći da ne može ostaviti svoje životno djelo, jer što će mu život bez životnog djela.
Franju Wachu susjedi su našli smrznutog u njegovom stanu, u radnoj sobi, u podnožju goleme art deco građevine, mnogo veće od najveće kuće na svijetu.
Vijest o njegovoj smrti do sina je stigla desetak dana kasnije, kada su se neka nesretna obitelj iz istočne Bosne već uselila u Wachin stan. Donijeli su i lijepu veliku peć bubnjaru, u kojoj su ložili Wachine nacrte i makete.
Franjo Wacha bio je pokopan na Groblju svetoga Josipa.
Godine 1996. ekshumiran je po sinovljevom zahtjevu i preseljen u Švicarsku.
S njime i jedino njegovo preživjelo djelo: vlastiti posmrtni portret, nacrt kuće bez vrata na kojoj su svi prozori s pogledom u nebo.
Kapelicu svetoga Ante u blizini Jajca progutala je šuma, tako da je nakon rata nitko više nije mogao pronaći.
Kada su jako neraspoloženi i jedni zbog ovakvoga svog života, mještani govore da su zavjetnu crkvicu u ratu srušili neprijatelji. Srbi ili Bošnjaci, kako kad.