Pred oltarom stare crkve klečao je sa sestrom Valentinom i u vrijeme najsnažnijih eksplozija, i molio. Već nekoliko dana, njezini su ih kameni zidovi daleko bolje štitili od zidova nove crkve, od cigle i betona. Među njima su se osjećali najsigurnije, i napuštali su ih samo onda kad je topništvo mirovalo, najčešće pred ručak i večeru, i iza ponoći. U župnoj kući tada su sve obavljali boreći se s vremenom: sestra je pripremala hranu na brzinu, objedovali su na brzinu, spavali na smjenu. Kao i na novoj crkvi, na više mjesta, i na njoj su bili probijeni zidovi, prozori bez stakala, krov oštećen, dimnjak prepolovljen. Napuštajući je, ostavljali su u njoj pse, čije su kućice bile raznesene eksplozijama prvih granata na brežuljku. Ni nakon povlačenja branitelja s mnogobrojnim ranjenicima, bolesnicima i mještanima, u nekoliko autobusa, nisu prestajale: naprotiv, dolazile su svakodnevno, uvijek u istom broju, točno u određene sate, samo na brežuljak. U to su ih uvjerili i Ilija Čavarić i Pavle Kodra, koji su im se nekoliko puta javili telefonom iz nečije napuštene kuće. Otkad su iz Šomarta otišli i branitelji i mještani, osim njih dvojice i još stotinjak sličnih njima, na cijeli Šomart nije pala niti jedna granata, osim na brežuljak. U satima hlađenja pregrijanih cijevi, međutim, topništvo su zamjenjivali snajperisti, i zato im se nitko od njih nije uspijevao pridružiti, ni danju, ni noću.
Molili su se za njih, koliko i za one koji su napustili Šomart, najmanje za sebe. Samo u svojoj molitvi nisu nikud žurili, oslobođeni straha, gubili su s njom pojam o vremenu i svim njegovim opasnostima. Njihova je molitva tekla iz duša koje su se istinski prepuštale nebu, unaprijed spremnih na oprost čovjeku svega što je on tih dana činio na zemlji.
Prekinuo ju je iznenadni muk brežuljka, koji je potrajao dugo i koji su, nakon toliko eksplozija, doživljavali kao nešto nenaravno, mnogo opasnije od grmljavine oruđa. Čuli su buku vozila u dvorištu, nedugo zatim i nečije korake u crkvi, iza svojih leđa. Njihovo je umnožavanje ogromni prostor pretvarao u prijetnju i nisu imali snage ni da se okrenu nenadanim posjetiteljima. Uvjereni da će s njom bar ublažiti opasnosti nove stvarnosti, nastavili su molitvu. Ispred sebe su, ubrzo, ugledali časnika, koji je na trenutak na njima zadržao svoj pogled, onda ga je, nastavljajući šetnju, odmah prenio na oltar, obasjan s nekoliko svijeća. Prišao je otvorenoj Bibliji i zatvorio je prelistavši nekoliko njezinih stranica. Pogasio je sve svijeće, povadio ih iz svijećnjaka i preko njihovih glava, jednu po jednu, razbacao ih vojnicima s bijelim i crvenim trakama na rukavima, koje fra Ambrozije samo jednim pogledom, prema njima upućenim sa strahom, i nije mogao izbrojiti.
-Dosta s Bogom! – dreknuo je časnik udarivši nogom o kameni pod. -Moramo malo i s čovjekom – snizio je nenaravno svoj glas – jer je čovjek gad, i kad je svećenik.
Samo što je zašutio, časnik i vojnik su položili kraj njegovih nogu strojnicu, dvije automatske puške i jednu lovačku. Nisu se udaljili, ostali su uz njega, neuredni, bradati, časnik s kokardom na kapi, vojnik u raskopčanoj bluzi, izjedenoj znojem ispod pazuha, zavrnutih rukava, i zgužvanom šapkom u ruci.
-Čije je ovo oružje? – ponovno je progovorio časnik. – Našli smo ga u onoj vašoj kući. Da smo u njoj našli mačku ili psa, bilo bi normalno, ali oružje… Znate li koliko ste naših boraca s tim oružjem ubili i ranili? Pet ubili, a sedam ranili. Govorim li istinu, kapetane? Lažem li, vojniče?
-Ne lažete, pukovniče – potvrdili su u jedan glas i časnik i vojnik koji su položili oružje kraj nogu svoga zapovjednika.
-Svih ovih dana, dakle, zajedno sa mnom, izdavali ste, kapetane, naredbe topništvu, misleći da nam otpor pružaju bojovnici, koji se ne mire s porazom, a ne svećenik i časna sestra.
-Tako je, gospodine pukovniče. A u to ne vjerujem ni sada – odgovorio je kapetan. – Kao da je u pitanju san u kojem se anđeli pretvaraju u vragove.
Ovaj put, vojnik je ostao nijem: promatrao ih je povremeno kao da se svega stidi, još uvijek u strahu da to iskaže javno.
Hitro, i s bijesom, pukovnik je prišao fra Ambroziju i iz njegovih ruku istrgao molitvenik. Bacivši ga iza oltara, opet se proderao:
-Gdje su ti važnije knjige? Rođenih, umrlih, vjenčanih… Gdje su onevaše poznate kronike, u kojima ste Lazarevo preimenovali u Zvonimirovo? Jesi li i njih poslao autobusima u Hrvatsku?
Fra Ambrozije je šutio, a sestra Valentina je i dalje u sebi molila.
-Mi smo omogućili izlazak i tvojim bojovnicima i tvojim vjernicima, ali nismo se dogovorili da sa sobom odvuku i knjige u kojima je zapisano čija je ova crkva, još od turskog vakta, kad se ovo mjesto zvalo Lazarevo, od slavnog Kosova, po našem velikom mučeniku i svecu. Kad su u ovoj bogomolji bili i Vasilije i Pantelije, i svi oni drugi, prije njih, kako naša narodna legenda govori od pamtivijeka… Ako nema knjiga koje to potvrđuju, kopat ćemo, sve do temelja, i provjeriti legendu. Mi vjerujemo u naše narodno pamćenje, ali ćemo i njega provjeriti kad otkopamo temelje.
Iznenada, ostavio ih je kapetanu, koji je sa smiješkom uporno promatrao sestru Valentinu, i zbunjenom vojniku kraj njega, i za tren se našao u skupinibojovnika iza njihovih leđa. Po odjeku koraka fra Ambrozije je sa sigurnošću znao po kojem ih dijelu prostora umnožava: ispred zidnih fresaka Križnoga puta.
-Evo, sve isto – odbijao se njegov glas od zida s prvom scenom Križnoga puta. – Isti je bogočovjek sišao s neba da otkupi i naše i njihove grijehe, a oni se slizali s Allahovim sljedbenicima i ratuju udruženo protiv nas po cijeloj Bosni.
Iz klupka ukrštenih glasova, koji su zamijenili pukovnikov, fra Ambrozije nije uspijevao izdvojiti niti jednu razumljivu riječ.
-Kad su ono Turci okupirali Bosnu? – pogasila ih je ubrzo pukovnikova dernjava. – Tisuću četiri stotine šezdeset i treće godine, nije li tako? A koliko su dugo Turci tlačili i islamizirali, i nas i katolike? Od te godine pa sve do tisuću osam stotina sedamdeset i osme, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu. I ona nam je donijela zlo, nije li tako, samo katolicima i muhamedancima dobro. Zato je naš Gavrilo Princip i ubio Ferdinanda, a kada, tisuću devet stotina i četrnaeste, kako bi to rekli naša braća Hrvati svojim jezikom. A kad je Karađorđe stvorio prvu Jugoslaviju? Tisuću devet stotina i osamnaeste, to valjda znate. I kad je ustaša Tito stvorio drugu Jugoslaviju i kad nam je oteo Bosnu? Tisuću devet stotina četrdeset i treće, u Jajcu. Eto, toliko dugo ti naši Hrvati s muhamedancima i rovare protiv nas. Toliko ih dugo i Vatikan u tome podržava, toliko dugo ni njihovom papi nije jasno s kim ima posla. Uz njegov blagoslov trpali su nas u svoje logore i u Drugom svjetskom ratu, čine to i sada. Trpat ćemo i mi njih, da se opamete. Ali, neće ih pameti dovesti ni ovaj rat, ako ih mi ne zavadimo.
Novu stanku netko je iskoristio da kaže samo ovo:
-Ovaj naš pukovnik em zna ratovati em zna i povijest kao hafiz.
U toj stanci progovorio je i fra Ambrozije. Učinilo mu se da u svemu tome što je slušao, i što mu je bilo i neočekivano i čudno, ipak mora sudjelovati i on. Vrijeđale su ga pogrešne tvrdnje i savjest mu je nalagala da ih ispravi, usprkos svemu.
-Gospodine pukovniče – promucao je pridigavši se s koljena -dopuštate li da i ja nešto kažem?
-A koliko dugo ja čekam da ti meni kažeš otkud ti ono oružje? Hajde, reci!
-Mi jesmo bili jedno, sve do tisuću pedeset i četvrte godine, kada se kršćanstvo rascijepilo na dvoje: na zapadnu, katoličku, i istočnu, pravoslavnu crkvu.
-Ma, to i djeca znaju, nemoj nam o tome! Pričaj nam o oružju!
-Ali, ne znaju ni mnogi odrasli kakvo je stanje bilo u Bosni od tada pa do dolaska Turaka, gospodine pukovniče.
-Mnogo važno. Znaju što su nam u tursko doba činili janjičari. Nauče to još u majčinoj utrobi. Tako je to kod nas, Srba, ako nije kod vas.
-Važno je, ali to nije tako jednostavno ni objasniti, gospodine pukovniče.
-Pa, hajde, potrudi se!
-Kičmu Bosne svašta je lomilo, i sve to treba znati.
-Dabome. Ali, Srbi su se u njoj ipak održali kao najveći narod. Zahvaljujući svom oružju i junaštvu.
-Teret propasti četiri carstva prešao je preko Bosne, nije to malo. Rimsko, bizantijsko, tursko, autrougarsko… to su četiri carstva. Onda i ono, poslije toga, što ste već spomenuli, također su bila neka carstva.
-Ono prije Turaka, o bogumilima, mene ne zanima mnogo. Ako o Turcima znaš nešto što ja ne znam, hajde!
-Znam, gospodine pukovniče. Nisu u Bosni nikad ni bili bogumili, bogumili su bili u Bugarskoj. U Bosni su bili bosanski krstjani, heretici, koji nisu priznavali učenje Katoličke rimske crkve, jer su imali svoju, bosansku. Heretici, ali ipak krstjani.
-A otkud ti to znaš?
-Tako je zapisano u svim franjevačkim kronikama. A franjevci su u Bosnu došli prije Turaka, tisuću dvije stotine devedeset i prve godine, gospodine pukovniče. Zatekli su u njoj dominikance i bosanske krstjane, eto, to je ono najvažnije, gospodine pukovniče.
-Meni nije, ali neka ti bude.
-A kad su Turci došli u Bosnu, zatekli su u njoj katolike, s nama, franjevcima, potom su počeli dovoditi i Vlahe, kao svoje stražare. I to je važno, gospodine pukovniče, jer su Vlasi, poslije, postali pravoslavci, tek u devetnaestom stoljeću i Srbi.
-Ma, što mi kažeš?
-To vam je živa istina, gospodine pukovniče, a takva istina nekima i nije po volji.
-Meni, na primjer, i nije.
-A prije toga, gospodine pukovniče, od tisuću četiristote do tisuću četiri stotine pedesete godine, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj sedam stotina pedeset tisuća katolika, u procentu preko osamdeset i sedam posto, i oko trideset tisuća pravoslavaca, u procentu oko tri i pol posto, u broju i procentu niti jedan musliman.
-Baš nijedan? Ja, lijepa vremena!
-Niti jedan.
-Ali, katolika je mnogo, pravoslavaca je moralo biti više.
-Samo trideset tisuća, samo tri i pol posto.
-Malo, bre! Nešto si ti tu pobrkao.
-Nisam.
-Jesi. Gdje će Srba biti samo tri i pol posto, oduvijek nas je u Bosni bilo najviše, a vas Hrvata najmanje.
-Ali, nije, gospodine pukovniče! I nisu katolici i pravoslavci, kasnije, u tursko doba, prelazili samo na islam. Katolici su prelazili i na pravoslavlje, jer je pravoslavlje i njegova crkva, u tursko doba, uz islam, također bilo povlašteno.
-Povlašteno? Ma, nama, bre, osmanlije nisu dali ni disati.
-A kad je osmanlijsku vladavinu zamijenila austrougarska, gospodine pukovniče, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj samo dvije stotine devet tisuća i tri stotine devedeset i jedan katolik, u procentu preko osamnaest posto. Četiri stotine devedeset i šest tisuća i četiri stotine osamdeset i pet pravoslavaca, u procentu preko četrdeset i dva posto. I četiri stotine četrdeset i osam tisuća i šest stotina i trinaest muslimana, u procentu preko trideset i osam posto…
-Preko trideset i osam posto? Mnogo, bre, da te glava zaboli preko trideset i osam puta samo u jednom danu.
-Točno toliko, gospodine pukovniče.
-Mnogo. A prije Turaka niti jedan, nas premalo, vas previše.
-Povijest je okrutna, gospodine pukovniče.
-Ma, vidi, molim te! I čemu te je naučila?
-Svemu.
-Ni čemu. Slizali ste se s onima koji su vas sveli na tako jadnu brojku, a zašto? Da ispišete neku novu povijest? Da ojačate zajedništvo ili da oslabite nas? I tko granatama, bre, zbog te podle povijesti, izbuši onu tvoju novu crkvu, a, evo, probušen je i krov ove najstarije bogomolje u Posavini? Je li i to djelo onoga vašeg s onom smiješnom oklopnjačom? Kako je ono njegovo ime? Andrija Kresić. Gađao nas, a pogađao vas, zločin ćete, po običaju, pripisati nama. Nije li tako?
-Nemojte, gospodine pukovniče, pitati mene… Vjera mi brani da ne govorim istinu…
-Ma, reci istinu, slobodno, ništa ti neće biti. Znamo mi o Kresićevoj spravi sve: kad ju je napravio, od čega, gdje je bila pod ključem, sve. Ovi moji vojnici još nisu poslali niti metak ni na čiju bogomolju, a kamoli granatu. Po brežuljku, da, ne poričem, na bogomolju niti jednu.
-Molim vas, gospodine pukovniče, pitajte me nešto drugo.
-I hoću. Gdje su druge slike sa zidova ove crkve?
-Koje slike? – uzvratio je fra Ambrozije s čuđenjem.
-Koje? S one izložbe od prošle godine, na kojoj smo bili i mi, samo nas nisi vidio, onda ni pozdravio. Sramotno je da svoje prve susjede nisi ni pozvao na onakvu gozbu, i da ti je na njoj bio glavni onaj ustaša što je nabavljao oružje iz inozemstva, uz pomoć sina onog vašeg proroka… Kako mu je ono ime? Jakov. Jakov Bračuljić, dabome. Zašto ti je taj njegov brat, čiji je i otac bio ustaša, u onom ratu, kad ste nas u Jasenovcu, vi i vaši muslimani, ubijali kao piliće na panju, na toj izložbi bio glavni? Zato što je i tebe i tu tvoju sestru naoružao, kao i druge… Još od svibnja, a sada je kolovoz, slali smo vam poruke da nam to oružje predate… A odbijali ste… Hajde, dosta mi je tvoje povijesti! Lisice na ruke i vodite ih u kampanjolu oboje, put znate!
-Ali, gospodine pukovniče, moja je samo lovačka puška…
-Je li? I služila ti je isključivo za lov, je li?
-Samo za lov, gospodine pukovniče.
-Za lov na ljude, dabome. A za to su ti služili i psi, a? Gdje su tvoji psi, a?
-Tamo, u onoj kućici, gospodine pukovniče.
-Nisu tamo. Tamo smo našli samo to oružje, i ništa više. Da se nisu možda zaputili u Njemačku, za onom Agatinom pudlicom?
I dok su mu na ruke stavljali lisice, fra Ambrozije se pitao kako je moguće da i pukovnik sve zna i o Agatitinoj pudlici i o njegovim psima. Sestra je već bila kraj njega, između kapetana i zbunjenog vojnika.
-Nećeš ti više mene poučavati povijesti. Znam ja svoju istorijuuovoj zemlji i bolje od tebe, kao i svaki Srbin. I imam ja prečeg posla od naklapanja s tobom– grmio je žureći prema vratima u pratnji nekoliko vojnika.
Kapetan je u kampanjolu prvo ugurao sestru Valentinu, onda i fra Ambrozija. Vojnikove su ruke već bile na volanu i na njemu su njihovi prsti iskazivali sve veći nemir. Tom njihovom nemiru, i ne shvaćajući zašto, fra Ambrozije je počeo okretati i neku svoju, potpuno nejasnu nadu. Promatrao je oštećene crkve, kao žive ranjenike, čije su rane još svježe, bezbrojne i nezaslužene. Oko župske kuće vidio je grmove procvalih ruža, nigdje nijednog psa. Pukovnikovo vozilo, s još dva iz pratnje, već je bilo sišlo niz brežuljak, kretalo se cestom, primičući se kućama Ilije Čavarića i Pavla Kodre. Na brežuljku je još bila samo kampanjola, u kojoj su se preznojavali i on i vozač i kapetan i sestra. Šapnuo je sestri da se ne plaši, na što je odmah reagirao kapetan, čije su oči vidjeli u ogledalu između njega i vozača.
-Ubuduće, bez šaptanja, je li jasno!? – okrenuo im je na trenutak svoje ružno znojno lice s prvoga sjedišta.
U tom trenutku fra Ambrozije je prosto zavapio:
-Ostala mi je Biblija na oltaru… Ne mogu bez nje.
-Možeš! – nasmijao se kapetan slatko i naredio vozaču da krene.
-Preklinjem vas, gospodine kapetane, ako razumijete hrvatski…
-Ne razumijem hrvatski – zasiktao je kapetan udarajući ga kundakom puške u glavu.
Probudilo ga je neko stenjanje na zadnjem sjedištu, pomiješano s nečijim jecajima. Iz prostora u izmaglici izašao je s naporom, osjećajući nesnošljive bolove u desnoj sljepoočici. Ubrzo je razaznao glavu šofera i prste njegove desne ruke na volanu, na sjedištu do njega nije pronašao nikog. Ono zrno nade u njegove nemirne prste prije polaska s brežuljka na trenutak je ugrijalo njegovo srce. Čim je pogledom dodirnuo sliku na svojoj lijevoj strani, bilo je sleđeno.
Ispod kapetanovog zdepastog tijela ugledao je uplakano lice sestre Valentine, čije su oči tražile njegovu pomoć. S rukama u lisicama pokušao je učiniti nešto, ali, sav uronjen u strast, kapetan se nije ni osvrtao na njegove udarce u mišku lijeve ruke. Noge su mu bile u nekakvim konopcima i nije se mogao podići na njih. U ogledalu je na licu vojnika primijetio suze, svoje nije mogao obrisati. Uputivši pogled krajoliku iza stakla desnog prozora, počeo je moliti. Ispred usamljenog drveta na livadi oivičenoj šumarkom, iz kojega su polijetale vrane, ugledao je tri autobusa, okružena s nekoliko vojnih vozila. Iznad iskopane jame, na sredini livade, prema kojoj su tjerali starce, starice i djecu, pucajući im u leđa, stražario je veliki kran rovokopača. Prepoznao je tek pokoje lice svojih vjernika, samo ona koja su izbezumljeno željela upamtiti lica svojih ubojica.
Kao da je to bila namjera i vozača kampanjole: taj dio puta prešao je usporeno, onda je naglo ubrzao tako da se fra Ambroziju činilo da će se raspasti vozilo. Kroz susjedno selo, s uobičajenim ratnim prizorima, projurili su bez zaustavljanja na kontrolnoj točki. Na izlasku iz drugog dočekala ih je rječica, s vrbama i na jednoj i na drugoj obali. Ispred mosta vozač je naglo zakočio i predložio kapetanu, koji je još bio na zadnjem sjedištu, između sestre i fra Ambrozija, da se okupaju. Prihvatio je prijedlog bez riječi, provukao se kraj sestre, otvorio vrata i izašao. Trčeći prema vodi, vriskao je od radosti, a onda se naglo srušio. Voda je primila prvo njegovu glavu, potom i cijelo tijelo. Vozač je vratio pištolj u futrolu, pritisnuo papučicu gasa, ne popuštajući je ni preko mosta. Ni na drugoj obali nije progovorio, samo je igrom prstiju na volanu nešto poručivao fra Ambroziju, a on ih je i dalje pratio pomno. Kad god je to činio, nadao se da ih ipak ne vozi u logor, već da još smišlja kako da ih spasi. Nažalost, prevario se i u tome:
-Ono što ste vidjeli – progovorio je mladić iznenada – zaboravite zauvijek, ostalo je moja briga. Moram vas predati tamo gdje mi je naređeno, a uskoro ću vam se vjerojatno i pridružiti… I na to ja računam svjesno.
Kampanjolu je zaustavio pred hangarom čija su velika vrata bila širom otvorena, iza kojih je fra Ambrozije, samo jednim pogledom, u snopovima svjetlostis velikih prozora iznad njih, otkrio bezbroj muških i ženskih tijela, u različitim položajima. Uzdignutih ruku, priljubljeni uz zidove, jedni su stajali, drugi su pored njih klečali, treći su sjedili, jedni preko drugih, četvrti su ležali na tek skvašenom betonu. Od tog prizora, čim je vozač ugasio motor kampanjole, udaljio ga je svojim tijelom policajac s trakom na rukavu, koji je otvorio njegova vrata, i koji ga je, približivši glavu njegovim prsima da bolje upozna svoje nove žrtve, prosto zagušio mirisom alkohola. Smijenilo ga je lice zapovjednika, čije su ga ruke snažno povukle iz kampanjole, onda i odgurnule i ne osvrćući se na njegov pad ispred nogu kolega s palicama i kamama za pojasom. Prepoznavši u njemu suca iz Darga, preneražen, fra Ambrozije ga je pratio sa sve većom pozornošću. Kad se kraj njega našao vozač s nekim papirom, po kojem su dugo šetale njegove oči, čuo je kako ga pita:
-Gdje ti je pratilac?
-Nije ni pošao sa mnom – mirno je odgovorio vozač.
-Nije? Onda ti pođi sa mnom, a oni neka ostanu!
-Ispovjedite me, župniče – iskoristila je trenutak samoće s fra Ambrozijem sestra Valentina, obrativši mu se šapatom – ja odavde, izgleda, neću živa… I, ako preživite, molim vas, ne govorite nikome o onome što se desilo…
Samo što je pokušao da je prekriži rukama zarobljenim u lisice, opet je primijetio glavu pijanog policajca u blizini svojih prsa.
-Što to radiš? Hoćeš da te oslobodi, a? Oboje van!
Nije ga poslušao ni drugi, ni treći, ni četvrti put sve dok nije završio ispovijed. Svezanih nogu, jedva je izašao iz kampanjole. Njegovo skakutanje do pijanog policajca pratio je smijeh sve većeg broja njegovih kolega, koji su okruživali sestru Valentinu. Zbijajući se jedan uz drugog, utjerali su je u veliku halu, jedva pronašavši malo mjesta u njoj, ispred vrata.
-Neka se skine svetica! Neka svi vide ima li sve što i svaka žena! – zaplitao je jezikom policajac kraj fra Ambrozija, držeći vršak kame ispod njegove jabučice. Glavu je mogao držati samo u onom smjeru, koji mu je određivao vršak te kame – prema sestri čije su dijelove odjeće preuzimali policajci, bacajući ih odmah pod svoje noge. Sklapao je oči, ali kad god je to činio, dželat ga je tjerao da ih ponovno otvori. Bijela koža žene od koje se postiđeno odbijala i svjetlost s velikih prozora iznad tijela logoraša prosto ga je zasljepljivala i tjerala na plač. Ne mičući vršak kame ispod njegove jabučice, policajac ga je natjerao da doskakuće do tog tijela. Zapovjedio mu je da pokupi njezinu odjeću, što je i učinio, ležeći potrbuške. Podigla su ga, poslije, s tom odjećom na svezanim rukama, dva policajca i kao vreću prenijeli do zida, kraj kojega je, uzdignutih ruku, stajalo nekoliko muškaraca. Odatle je čuo već poznati glas kako govori sestri:
-Tako, ljepotice! Ostat ćeš u tom položaju, i ne boj se, neće ti nitko ništa.
Kad je pala noć, uspio je krišom usmjeriti svoje oči prema mjestu na kojemu je ostala sestra Valentina, izlažući se opasnosti da ga otkriju stražari raspoređeni po svim kutovima hale, u dva sa strojnicama “na gotovs”. Još uspravno, njezino je tijelo i dalje isijavalo svjetlost i u tom prostoru općeg zatamnjenja, nesnošljivog smrada, bolnih uzdaha, buncanja, zapomaganja i povremenih krikova, bilo je jedina točka njegove pribranosti, mira i dostojanstva. Dijamant u kojemu je bila sabrana sva ljepota života, koju je svjetlost očitovala i s čijim se nebrojenim pojavnostima mogao voditi dijalog neprestano drukčije, sve do beskonačnosti. Doživljavao ga je kao nešto što je samo po sebi sveto, i, začudo, nije u toj njegovoj golotinji osjećao nikakav sram. Osjećao je ponos što svojom svjetlošću, u općem mraku, tako dostojanstveno, bez ijedne geste protesta, održava život, usprkos poniženju i bolesnoj zamisli čovjeka da ga tako osudi na smrt čijim je izvršiteljima unaprijed osigurana nevinost. Uvjeren da pokrete njegove glave stražari ipak ne bilježe, nastavio je to činiti sve do zore, obraćajući se tijelu sestre Valentine kao svjetiljci usred pakla, u kojem je sve ljudsko bilo poniženo u korist neljudskog i zvjerskog, sav predan molitvi da izdrži i tako i pobijedi presuditelje. Onda je pred zoru, kad su i najmanji pokret njegovoga tijela mogle zabilježiti budne oči stražara, čuo pad te svjetiljke, zahvalan Bogu što se konačno ugasila. Nedugo zatim čuo je i nečije korake na istom mjestu gdje se svjetiljka ugasila, potom i nečiji glas:
-Trebalo bi je možda vratiti u onu odjeću prije ljekara?
-Ne! – odgovorio je tom glasu poznati glas policajca. – Znaš li ti kako Turci odlaze svome Allahu? Goli. Tako će i ona. I ona je bila na strani Turaka, kao i onaj ustaša tamo što čuva njezinu odjeću. Nosite je ljekaru tako, neka vidi zašto je iskrvarila kad je nitko od nas nije ni pipnuo. Svi su nam svjedoci da je umrla prirodno…
Pao je na beton grebući lisicama zid, uz koji je dotle bio priljubljen cijelim svojim tijelom. Do ureda zapovjednika prenijela su ga dva civila, smorena od udaraca željeznim šipkama kojima su ga pokušavali uspraviti uz zid. Spustili su ga na stolicu kazavši da su svoje želje zadovoljili i izašli, ali on se nije zadržao na njoj, opet je pao. Ležeći na desnom kuku, koji ga je bolio, uspravljenu figuru zapovjednika iznad sebe doživljavao je u dimenzijama koje su osporavale sve normalno i stvarno.
-Pa, ujače, tako te, je li, i tvoj puk zove, došao si nam i ovdje bez svojih pasa, kao i na ono suđenje – govorila mu je ta neprirodna ljudska figura. – Znaš li bar jesu li živi?
-Ne znam, gospodine sudac.
-Da nisu krenuli za Agatom, u Njemačku?
-Ne znam, gospodine sudac.
-Da te nisu prezreli, kao i Agata, koju si stalno prozivao u propovijedima, zbog nekakvog bluda?
Fra Ambrozije je šutio.
-Licemjeri se ne mogu dugo prodavati ni životinjama, kao ni ljudima. Napuste ih, čim ih prozru. Sve si ti ono sa svojim pukom gradio samo da bi bolje živio ti, a ne puk. Znala je to i Agata, kao i vlast, kojoj si prkosio, a možda i oni tvoji psi. Koristio si i njih, kao i vjernike, za svoj lagodni život, pa te svi napustili.
Bio je sve čvršći u odluci da na klevete ništa ne odgovara, ali su ga i one boljele sve žešće.
-Možda opet siluju nečiju pudlicu… A?
Od težine ovih riječi glava mu se još više povila i pala je na prsa, kao što pada tijelo koje kušaju teretom neprimjerenim njegovoj snazi.
-Možda te jednostavno ni psi nisu mogli gledati u ulozi bojovnika, pa pobjegli. Ubio si pet naših vojnika, a teško ranio sedam. Je li tako? Huškao si narod protiv nas i s oltara, govorim li istinu? Nabavljao si oružje iz inozemstva i jedini odbio s vašim zapovjednikom dogovoreno povlačenje, nije li i to istina? Ali, to ti još možemo i oprostiti. Ne možemo ti oprostiti one tvoje propovijedi s oltara da možemo živjeti zajedno, čak i s Turcima. To je najopasnije. Najopasnije. Zašto bismo ratovali, ako možemo živjeti zajedno?
Svaki njegov korak fra Ambrozije je doživljavao kao korak robota programiranog da izmišlja optužbe, miješajući ih i s pokojom istinom, kao i na onom suđenju. Jednu od njih, o zajedničkom životu u jednoj zemlji, koju mu je potvrđivala i povijest, bio je spreman i u tim momentima braniti, ali na ta mnogobrojna zapovjednikova pitanja još nije imao dozvolu odgovarati. Osim toga, ispod natečenih usana, koje su šutke otrpjele nekoliko udaraca u hali, boljeli su ga svi zubi, i preko njih nije mogla niti jedna riječ i kad je njom pokušavao potvrditi istinu za koju je živio i za koju je bio spreman i umrijeti.
-Ima ovdje jedan hodža, sad ćeš ga upoznati – nastavio je zapovjednik obilazeći njegovo tijelo pod kojim je škripao parket. – Isto je tvrdio što i ti dok ga nismo doveli ovdje. A zašto smo doveli i njega i tebe? Zato što vi ne možete bez svog puka, nije li i to istina? A ni puk, opet, ne može bez vas, pa smo mu širom otvorili vrata hangara, i ništa više. Samo smo, dakle, ispoštovali ono vaše da budete zajedno… sa svojim pukom.
Na stolici kraj koje je fra Ambrozije ležao hodža se ljuljao kao da je pijan. Stražari koji su ga unijeli u ured potpuno gola, ostali su kraj njega: pridržavajući njegova krvava ramena, tako su ga prisiljavali da ostane u stolici. Jednom od njih, zapovjednik je naredio:
-Skini našem ujaku te lisice s ruku i konopce s nogu! Morao si i prije, i bez moje naredbe… Bili smo uvijek humani, što ne bismo i sada.
-Ali, nemam ključa.
-Uzmi ga sa stola. Predao mi ga je vozač, s kojim je došao… I odmah napolje, obojica! A fratar iza hodže, oni su oduvijek zajedno, stoljećima su protiv nas zajedno… Pridrži ga, ujače, ako ti je još uvijek do toga da budete zajedno!
Pridržavajući hodžu da ne padne, fra Ambrozije je održavao i sebe na nogama. Ruke su mu bile isječene od lisica, s nogu koža zguljena konopcem, glava uvećana i modra od udaraca, oči u sve manjem prorezu i sve nesposobnije da se u njemu održe otvorenim. Ipak, osjećao je izvjesno olakšanje: ruke su mu bile konačno slobodne, nogama pružena mogućnost da izubijano tijelo dostojanstvenije održavaju u ravnoteži. Pridržavajući hodžu, provjeravao je ostatke snage svoga tijela, ali i hodžinog, obradovan što je u njegovome još ima, rastužen što je hodžino već napustila. U njegovoj kosi, skorenoj od krvi, vidio je mnogobrojne rane, na pognutom vratu veliki rez iz kojeg su otjecale i posljednje kapi njegova života. Činilo mu se da zajedno s njim umire upravo zato što mu nije bilo dozvoljeno da ga spasi. Činilo mu se da krv ne otječe samo iz hodžinog tijela, već i iz njegovog, i da su s tim njegovim izranjavanim rukama na ramenima on i samrtnik uistinu povezani u jedno, u nešto čime su i on i hodža nadrastali svako zlo, pa i to koje ih je spajalo i koje je njemu bilo tako bezdušno gurnuto u ruke. To mu je pomagalo da oprosti i da u sebi moli skraćenje hodžinih muka, ako ih je on, uopće, još bio svjestan. I trenutak njegove smrti osjetio je u svojim rukama: od njegova života rastale su se kad je hodžina glava pala na prsa i kad ga je i ona rasjeklina na vratu uvjerila da je ostala bez krvi. Svom težinom povuklo ga je mrtvo tijelo naprijed, ali ga je uspio vratiti nazad, jedva održavši svoje na nogama. I zapovjednik mu je u tome, kao, pokušao pomoći: zagledavši mu se u lice, rukomje prema njemu gurnuo hodžinu glavu, onda ju je ispustio i ostavio na prsima.
-Eto, sve ti je tvoj hodža rekao o vašem zajedništvu. A što ti je rekao? Ništa. Jaran te izdao, pa ti i dalje vjeruj u hodže. Dok ga nismo ovamo doveli, govorio je i što treba i što ne treba. Sad šuti… Ostavio na cjedilu i tebe i mene… Dakle, ujače, pamet u glavu! I marš svome puku!
Na izlazu iz njegova ureda, sve do ulaznih vrata u halu, dočekao ga je špalir vojnika i stražara, kroz koji je morao proći. Dok je išao, tukli su ga kablovima, palicama i letvama. U halu je uteturao jedva raspoznavajući njezin prostor: činilo mu se da u njemu nije samo pet stotina nesretnika sličnih njemu, kako je to već bio procijenio promatrajući uspravno umiranje sestre Valentine, već daleko više, možda i preko tisuću. Sudarajući se s njima na predugom putu do svoga kuta nasuprot stražaru sa strojnicom, sad je znao i to da uz njegov i njihov hangar postoje još dva, čija vrata nisu bila otvorena dok je u dvorištu na sjedištu kampanjole ispovijedao sestru Valentinu. S vrata zapovjednikova ureda vidio je u njima i djecu među nekoliko žena, od toga dana samo ispaćena lica logoraša oko sebe, po danu išarana trakama sunca, noću sjedinjena s tamom, u koju više nisu odlazili ni krici, jer za njih nije bilo snage, i u kojoj je smrt imala značenje rođenja. U san je s njima odlazio ležeći na golom betonu, koji su često kvasili šmrkom, uvijek oslonjen na kuk i rame, jer za položaj na leđima nitko nije imao dovoljno mjesta. Veoma često budili su ih gubitnici na bojišnicima: ulazili su u hangar sa svom mržnjom poraženih, ubijali i odlazili. Radili su to i ovako: upaljenim reflektorima automobila u dvorištu osvjetljavali su svoje žrtve u hangaru i tukli ih pred logorašima na smrt, da bolje upamte što i njih čeka. One najbliže žrtvama tjerali su, potom, da ih nose u kontejnere, u kojima su ih držali danima, iščekujući kamione da ih odvuku u jame. Privezane za kuku automobila izvlačili su iz hale pojedine logoraše obučene, a nakon vožnje kojekuda vraćali su u halu samo njihove kosture.
Kućnim redom bilo im je zabranjeno govoriti, bolovati, pitati, svaki dan, po jedan sat svaki, s rukama uzdignutim iznad glave, morao je u hali stajati. Ustajali su u pet ujutro, umivali se na česmi u dvorištu, dvadesetak metara od hangara, trčeći, a trčeći su sa stola, na istom mjestu, uzimali i po komad kruha i šalicu čaja za doručak, ako su imali sreće da ih na njemu nađu. Trčeći su odlazili i do bureta u hali, ograđenog šatorskim krilom, na nuždu, sve dok se ne bi napunilo, a onda su sve ostavljali u svojoj odjeći, ili ispod sebe, na betonu.
Nekoliko dana nitko ga više nije tukao, niti saslušavao, niti tjerao da štošta uradi u hangaru ili oko njega. Osuđen na kaznu da s jednog mjesta upoznaje oblike zla koji su prevazilazili ljudsku maštu, primjećivao je nenaravan otpor tijela prema njemu: ne samo na njegovom, već i na tijelima logoraša oko njega, sve rane zacjeljivale su brzo, bez ikakve liječničke pomoći.
Iz tog svoga kuta hangara jednom je vidio kako žrtvi u njegovoj blizini udarci dželata izbijaju oko iz očne šupljine i kako ga žrtva rukom zaustavlja da ne padne na beton, a potom i vraća u nju. Do njegovoga kuta, jedne noći, doveli su i vozača kampanjole, kad je on već bio i junak i mogući stradalnik u njegovome sjećanju. Ležeći stisnuti jedan uz drugog, šapatom je uspio ostaviti u njegovom uhu najdramatičnije dijelove svoga života: rođen je u Novom Sadu kao Hrvat, ima dijete i ženu. Prisilno je mobiliziran na bojište u Posavinu, a to je upravo učinio kapetan kojeg je ubio, čiji je vozač od dana kad ga je s pištoljem utjerao u kampanjolu, silovavši mu prije toga ženu, pred djetetom i njezinom majkom. Kapetana su pronašli u rijeci, a on je sve priznao zapovjedniku, već na prvom saslušanju, nakon kojega su odmah kaznili sestru Valentinu… Ujutro su ga iz reda za umivanje izdvojili, strpali u automobil i odvezli iz logora.
Naredne noći, u kojoj se, sve do zore, molitvom opraštao od vozača kampanjole, na mjestu smrti sestre Valentine ugledao je Jakova: svijetlio je kao što je ona, ali nije mirovao kao što je ona. Rukom ga je zvao da mu se približi, jer ono što mu je govorio nikako nije dolazilo do njegova uha, a opasnosti približavanja bili su svjesni obojica. Niti je Jakov mogao iz živoga tijela svoje svjetlosti, niti fra Ambrozije iz mrtvoga kuta svoga mraka. Tek kada se svjetlost njegova tijela počela izjednačavati sa svjetlošću zore, uspio je pročitati poruku njegovih usana, koja je glasila:
-Što sam ti govorio, ujače? Da ne ostaješ u Šomartu sa sestrom Valentinom, da nam se pridružiš! Govorio sam to i Pavlu i onom Iliji, ali nijedan me ne posluša…. Ni ovdje, u Hrvatskoj, nije nam dobro, navalili i na nju, kao i na Bosnu. Ali, odavde se može kud hoćeš, iz Bosne baš nikud.
Nedugo, zatim, fra Ambrozije je iz svog kuta u dvorištu prvi put ugledao vozilo Crvenog križa, a istoga dana, popodne, s nekoliko logoraša, odveden je iz hangara i on, na veliku poljanu soje, zarasle u travu. Čim je nogu spustio na zemlju, ponovno je osjetio svu snagu i ljepotu života, spreman da zaboravi sve njegove grubosti, ohrabren u nadi da se s njima već oprašta, a kad je rukom dodirnuo prvu travku, ugrijanu ljetnim suncem, sjetio se i Pjesme stvorova utemeljitelja svoga reda, svetoga Franje Asiškoga:
Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi, napose gospodin brat sunce, jer sunce je dan i ono nam daje svjetlo. Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem. Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku. Neka te hvale, Bože moj, brat mjesec i sestre zvijezde, kojima podari sjaj, ljepotu, i mjesto na nebu. Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar, i zrak za vedra i oblačna i svakog vremena, kojim izdržavaš svoja stvorenja. Neka te hvali, Bože moj, sestra voda, koja je tako potrebna i ponizna, dragocjena i čista. Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra, kojom rasvjetljuješ noć, koja je tako lijepa i vesela, čila i jaka. Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja, koja nas hrani i izdržava, koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijeće i trave…
Nikad kao tada nije tako duboko osjećao ljepotu i moć te posavske zemlje, onda je s tim osjećanjem na nju cijelim tijelom i pao.
Iznad njegove glave i glava ostalih logoraša i njihovih stražara, naglo uronulih u soju i travu, istovremeno, prema hangarima je prošištalo nekoliko granata. Od prve eksplozije još je osjećao zvonjavu u ušima, a došla je i druga, nakon novih zvižduka u zraku. Sve se to ponovilo nekoliko puta i sa zemljom su dugo bili sljubljeni i on i stražari. Ipak, stražari su se digli prvi, zapovjedivši im ulazak u vozilo.
Ostao je u travi još koji trenutak sa starcem koji mu je šaptao:
-Ovakav ti je i čovjek kad se rodi. Kao ove travke što se pred nama njišu. Nježan, pun čistih sokova života, onda se i oni u njemu zatruju. Onda se s njim igraju razni vjetrovi…Ojača da bi se s tim vjetrovima lakše borio. Od prvobitne nježnosti u toj borbi ne ostane u njemu mnogo. Postane grub, kao i ovi naši čuvari, kao i ti vjetrovi što ga lome do smrti.
-A koliko si ovdje? – upitao ga je fra Ambrozije.
-Ovo mi je treći hangar. Treća oluja. Volio bih umrijeti dok u meni još ima ovih travki.
-Nemoj tako! Izdržat ćeš. Moli se Bogu!
-Nisam vidio travku puna dva mjeseca, pa sam se raznježio. Pokrenula je u meni život, a mislio sam da sam mrtav.
-Nisi. Moli se Bogu!
-Možeš li me ispovjediti kad se vratimo u hangar? Noću si ispovjedio mnoge, vidio sam…
Dreknuo je čuvar iznad njih, digli su se sa zemlje i trčeći došli do vozila.
U blizini hangara gorjela je jedna kuća, na livadi do nje vatra i dim sukljali su iz plastova sijena. U hali su ih dočekali izbušeni zidovi i nekoliko mrtvih i ranjenih u gomili preplašenih. Tek što je spustio tijelo u svoj kut, zaustavio se ispred njega vojnik i rekao mu da odmah pođe za njim. Uveo ga je u ured zapovjednika, čiji je prozor bio bez stakla, pod prošaran njegovim komadićima, i ne pokucavši na vrata. I tu je miris baruta još uvijek bio oštar, kao i u hangaru, u koji je gledao i oko kojega je još lebdjela prašina. Ovaj put zapovjednik je bio u društvu žene koja je s olovkom u ruci bila nadnesena nad bilježnicu, sjedeći uz rub njegovoga stola. Stojeći, nikako nije shvaćao smiješak na zapovjednikovu licu. S njim mu se i obratio:
-Eto, opet prolaziš s malom kaznom, kao i za onoga svoga nasilnika. Tek si s nama nekoliko dana, a moramo se rastajati, i to u ovome kršu. Vidiš li što su nam ovdje uradili oni tvoji, prava sreća što si bio tamo… Još brojimo mrtve i ranjene, a bolje bi bilo da su to učinili oni iz Crvenog križa, pa da se u sve uvjere i sami… Bili su ovdje, kad je sve bilo mirno, tvoji su nadigli dreku gdje god su stigli, čak i u Sarajevu. Ako imaš neku želju, ljudi smo, možemo ti je i ispuniti.
-Samo da vidim svoje crkve… Ništa više.
-Jesu li tvoje, ne znam. U Bosni se još ne zna što je čije, kazat će nam to ovaj rat… Možda ih tamo više i nema, ali kad ti je to želja, možeš! Pješke.
-Pješke? Ali, daleko je… I opasno…
-Dva sela odavde, a ljeto je, nisi ti još star. Da malo protegneš noge, ovdje si se previše usjedio u onom svome kutu. Čuvali smo te, to nam ne možeš oporeći. Otići ćeš prije nego što nam oni iz Crvenog križa ovamo ponovno svrate…Tako će se uvjerit da nikad ovdje nisi ni bio, ni ti ni sestra. Valjda ti je jasno? Otići ćeš večeras, po hladovini, jesmo li se razumjeli?… Ova ti žena već piše potvrdu, samo ćeš joj dati sve svoje podatke. I moram ti, na kraju, reći i ovo: zahvalan sam ti ispred svih koji su sada u oslobođenom Lazarevu. Gradio si u njemu sve kao da je oduvijek bilo tvoje, na tome sam ti ponekad i zavidio. Ali, ono sa psom nisam mogao da ne kaznim. Ružno je što ga nisi spriječio…
-Nisam mogao – promrmljao je, nikada kasnije ne objasnivši samome sebi zašto je u tom trenutku pred njim izgovorio baš to.
-Mogao si, a i morao. Agata te je preklinjala… Sad hajde! Jesmo li se razumjeli?
-Da pođem odmah?
-Čim ti ova žena završi taj papir, rekoh, bez kojega ne možeš proći naše straže. A njih će biti mnogo.
-Ali, mogu li po torbu? Ostala je u kutu…
-Možeš. A sestru zaboravi! Kao da nije ni postojala. Jesmo li se razumjeli?
Zbunjen, fra Ambrozije ga je promatrao kao da mu nešto ipak nije jasno.
-Što je?
-To sa sestrom…Nije sahranjena kao vjernica.
-Zaboravi!
-Zaslužila je da bude sahranjena kao vjernica.
-Zaboravi! I marš dok se nisam predomislio!
Kad je s torbom, između stražara, izašao iz hangara, ugledao ga je u prozoru bez stakala. Pretrnuo je pomislivši da je tu zato samo da mu kaže kako je svoju odluku promijenio, onda je na njegovom licu primijetio smiješak, kojim ga je uvjerio da uistinu može ići. Ali, ohrabren tim smiješkom, umjesto prema kapiji, korak ga je vodio k njemu. Kad je bio na rastojanju s kojega se mogao razumjeti i šapat, zastao je, podigavši glavu prema zapovjedniku.
-Mogu li vas nešto upitati?
-Što, ujače?
-Zašto ste pristali da ovo radite?
-Što sam radio kad mi je Agata donijela tužbu, to radim i sada. Za svoj puk. Samo po kraćem postupku.
-Neka vam je Bog na pomoći, od mene vam je oprošteno.
-I tebi. Ideš u Lazarevo po svojoj želji i na svoju odgovornost. Telefonirao sam kako da te tamo dočekaju, ali, baš neka ti je Bog na pomoći!
Sve je od tog trenutka bilo pred njim neizvjesno, s mnogo pitanja i nepoznanica, a s malo snage u tijelu za nova iskušenja. Jedno je ipak bilo jače od svega toga: saznanje da može krenuti na izvore života svoje župe, čiji su ga sadržaji i u logoru povremeno zapljuskivali u valovima, kao pjena smijeha karakterističnog za njezine ljude, koje je toliko volio i poštivao, baš zato što su bili i svojeglavi i neobični. Znao je da ga smišljeno šalju u zagrljaj opasnostima, ali je čvrsto vjerovao da će ih nadvladati.
Svih tih dana pješačenja ispod zvižduka granata s raznih bojišnica, izložen mecima snajperista, uvredama i psovkama mještana, sumnjičenju stražara na kontrolnim točkama i njihovim stalnim zahtjevima da se vraća nazad po novi potpis prethodnika na prijelazu, s jednim korakom naprijed i tri nazad, nije svojom mišlju, kao osudom, niti nijednom dotaknuo taj svijet zla, svom širinom srca spreman da mu sve oprosti. Odmarao se tamo gdje je bio najsigurniji, u grmovima i šumarcima, a jeo ono što mu je kolovoz nudio po vrtovima i voćnjacima udaljenim od kuća. Niti u jednoj noći toga svoga neobičnoga putovanja, dok je, skriven, iščekivao zoru, nije se mogao sasvim odvojiti od dramatičnih događaja u hangaru i u uredu zapovjednika. S prizorima smrti sestre Valentine i hodže odlazio je u nesiguran san, a s prizorom vozača kampanjole kojega odvode s česme od njih se opraštao vraćajući se u nesigurnu stvarnost. Sve njezine grubosti, opet, približavajući se svome cilju, ublažavao je sjećanjima na život u Šomartu, u kojemu su mu događaji pred rat bili nekako najdraži, sa snagom kojom je sve neugodnosti stvarnosti mogao odgurnuti u stranu kao zanemarljive i snošljive, iako ni po čemu nisu bile takve. U onim Lovrinim slikama, nekako, pronalazio je takvu snagu ponajčešće, a u ponosu na samoga sebe, opet,što ih je na vrijeme sklonio na sigurnije mjesto, i ohrabrenje da put mora nastaviti prema njima, jer su one i bile njegov krajnji cilj. S takvim obranama od svega što ga je u Šomartu dočekalo od susreta s njegovim novim imenom na limenoj pločici i lakrdije policajca preobučena u mantiju na zgarištima njegovih crkava, pa sve do buđenja iz nesvijesti u jarku, zaustavljanja kradljivca vranca na cesti, slučajnog pronalaženja pasa i slučajnog otkrivanja grobnice stradalnika, fra Ambrozije je u sebi učvršćivao vjeru da je njegov život samo u rukama Boga i da mu čovjek, zbog toga, ma kako on okrutan bio, još uvijek ne može ništa.
Posljednju noć prespavao je u plastu sijena, u blizini kuće koja mu se učinila napuštenom, u selu koje je graničilo sa Šomartom. Dok se svodio u san, razmišljao je o tome što ga to u Šomartu sutra čeka, onda ga je figura muškarca ispred kuće, jedva raspoznatljiva u polumraku, odvojila od tih razmišljanja, rasanila i preplašila. Kako mu se približavala, tako je u njemu i strah od susreta s njom rastao, ali za bijeg je bilo kasno, za bijeg nije bilo spremno ni njegovo premoreno tijelo. Dočekao ju je sjedeći, leđima oslonjen na sijeno, čiji su ga mirisi još omamljivali i držali na granici sna i jave.
-Vidio sam ja tebe tu, još dok je zalazilo sunce – rekao mu je starac, zarastao u bradu, čim je čučnuo ispred njega. – Nisam te htio ometati, procijenio sam kroz prozor da ne možeš dalje. Možeš i sa mnom, u kući sam sam. Imam hrane, mora da si gladan.
-Nisam gladan, a ovdje mi je lijepo, ako mi ne braniš – odgovorio mu je fra Ambrozije.
-Ako te nije strah, što da ti branim. Sa mnom bi ti bilo bolje, a i meni s tobom. Od samoće ne mogu ni zalogaj progutati, ali zarekao sam se da neću odavde, sa svoga u tuđe, pa što god bude sa mnom.
-A gdje su tvoji, i selo ti je pusto?
-U Lazarevu su moji, a i svi odavde. Hoću da umrem od stida što su u tuđem, što su tako brzo zaboravili svoje. Navrate mi ponekad i pričaju o Gavanovom blagu koje su tamo našli, ali mene to ne zanosi. I to Gavanovo blago tamo plod je nečije muke, plitka je u njemu sreća. Plitko je i sve ovo što se danas radi: ubija, protjeruje, pljačka. Jednog su tamo, u Lazarevu, baš moji razapeli na vrata kuće, jer nije htio sa svoga praga, kao ni ja sa svoga, a je li to njegov grijeh? Ništa ne valja što se danas radi, ništa, ali kome to reći? Moje zaludio veliki vođa, hoće nekakvu veliku Srbiju i treba mu za nju i tuđa zemlja, a evo mu ovdje, oduvijek srpska, i ova prazna. Svugdje zemlje viška. Ne mogu od ovakvih gluposti po cijelu noć zaspati, pa, kad bi htio sa mnom bar noćas, sutra ionako nastavljaš putovanje…Imam u kući i jela i pića, ali razgovor mi je najpotrebniji…
-Hvala ti, ostao bih ovdje. Moram ujutro poraniti, pa da te ne budim…
-A kuda ćeš? Odakle dolaziš? Koliko si na putu, pa si tako zapušten?
-Kao i ti – odgovorio mu je fra Ambrozije prešućujući sve drugo u njegovim pitanjima. – U ratu smo svi zapušteni…
-A i opasno je putovati, kako se usuđuješ? Može ti se desiti svašta, makar si u toj…
-…habitu.
-Mi kažemo mantija… Ima u ovim krajevima ljudi koji i našu mantiju ismijavaju i zloupotrebljavaju, pazi se!
-Ne brini! Idi ti u svoju kuću, a ja ću ovdje.
-Ako se predomisliš, moja su ti vrata otvorena.
S pola puta vratio mu se s riječima:
-Znaš da me ovdje posjećuje i jedan konjanik. Naš čovjek, na nečijem vrancu. Ali, s njim se ne može ni porazgovarati kao s čovjekom. Na konju je stalno, a kad ga i zaustavi, ništa ne govori. Kažu mi moji da ga viđaju i u Lazarevu. Obilazi oslobođene srpske zemlje, jadne te zemlje, jadna li junaka!
Zaspao je tek kad su prozori kuće ostali bez svjetla, probudio se na prvo oglašavanje pijetla u njezinoj blizini, a sjenik napustio još dok sunca i nije bilo na nebu.
Franjevac, 2
XIII.
Pred oltarom stare crkve klečao je sa sestrom Valentinom i u vrijeme najsnažnijih eksplozija, i molio. Već nekoliko dana, njezini su ih kameni zidovi daleko bolje štitili od zidova nove crkve, od cigle i betona. Među njima su se osjećali najsigurnije, i napuštali su ih samo onda kad je topništvo mirovalo, najčešće pred ručak i večeru, i iza ponoći. U župnoj kući tada su sve obavljali boreći se s vremenom: sestra je pripremala hranu na brzinu, objedovali su na brzinu, spavali na smjenu. Kao i na novoj crkvi, na više mjesta, i na njoj su bili probijeni zidovi, prozori bez stakala, krov oštećen, dimnjak prepolovljen. Napuštajući je, ostavljali su u njoj pse, čije su kućice bile raznesene eksplozijama prvih granata na brežuljku. Ni nakon povlačenja branitelja s mnogobrojnim ranjenicima, bolesnicima i mještanima, u nekoliko autobusa, nisu prestajale: naprotiv, dolazile su svakodnevno, uvijek u istom broju, točno u određene sate, samo na brežuljak. U to su ih uvjerili i Ilija Čavarić i Pavle Kodra, koji su im se nekoliko puta javili telefonom iz nečije napuštene kuće. Otkad su iz Šomarta otišli i branitelji i mještani, osim njih dvojice i još stotinjak sličnih njima, na cijeli Šomart nije pala niti jedna granata, osim na brežuljak. U satima hlađenja pregrijanih cijevi, međutim, topništvo su zamjenjivali snajperisti, i zato im se nitko od njih nije uspijevao pridružiti, ni danju, ni noću.
Molili su se za njih, koliko i za one koji su napustili Šomart, najmanje za sebe. Samo u svojoj molitvi nisu nikud žurili, oslobođeni straha, gubili su s njom pojam o vremenu i svim njegovim opasnostima. Njihova je molitva tekla iz duša koje su se istinski prepuštale nebu, unaprijed spremnih na oprost čovjeku svega što je on tih dana činio na zemlji.
Prekinuo ju je iznenadni muk brežuljka, koji je potrajao dugo i koji su, nakon toliko eksplozija, doživljavali kao nešto nenaravno, mnogo opasnije od grmljavine oruđa. Čuli su buku vozila u dvorištu, nedugo zatim i nečije korake u crkvi, iza svojih leđa. Njihovo je umnožavanje ogromni prostor pretvarao u prijetnju i nisu imali snage ni da se okrenu nenadanim posjetiteljima. Uvjereni da će s njom bar ublažiti opasnosti nove stvarnosti, nastavili su molitvu. Ispred sebe su, ubrzo, ugledali časnika, koji je na trenutak na njima zadržao svoj pogled, onda ga je, nastavljajući šetnju, odmah prenio na oltar, obasjan s nekoliko svijeća. Prišao je otvorenoj Bibliji i zatvorio je prelistavši nekoliko njezinih stranica. Pogasio je sve svijeće, povadio ih iz svijećnjaka i preko njihovih glava, jednu po jednu, razbacao ih vojnicima s bijelim i crvenim trakama na rukavima, koje fra Ambrozije samo jednim pogledom, prema njima upućenim sa strahom, i nije mogao izbrojiti.
-Dosta s Bogom! – dreknuo je časnik udarivši nogom o kameni pod. -Moramo malo i s čovjekom – snizio je nenaravno svoj glas – jer je čovjek gad, i kad je svećenik.
Samo što je zašutio, časnik i vojnik su položili kraj njegovih nogu strojnicu, dvije automatske puške i jednu lovačku. Nisu se udaljili, ostali su uz njega, neuredni, bradati, časnik s kokardom na kapi, vojnik u raskopčanoj bluzi, izjedenoj znojem ispod pazuha, zavrnutih rukava, i zgužvanom šapkom u ruci.
-Čije je ovo oružje? – ponovno je progovorio časnik. – Našli smo ga u onoj vašoj kući. Da smo u njoj našli mačku ili psa, bilo bi normalno, ali oružje… Znate li koliko ste naših boraca s tim oružjem ubili i ranili? Pet ubili, a sedam ranili. Govorim li istinu, kapetane? Lažem li, vojniče?
-Ne lažete, pukovniče – potvrdili su u jedan glas i časnik i vojnik koji su položili oružje kraj nogu svoga zapovjednika.
-Svih ovih dana, dakle, zajedno sa mnom, izdavali ste, kapetane, naredbe topništvu, misleći da nam otpor pružaju bojovnici, koji se ne mire s porazom, a ne svećenik i časna sestra.
-Tako je, gospodine pukovniče. A u to ne vjerujem ni sada – odgovorio je kapetan. – Kao da je u pitanju san u kojem se anđeli pretvaraju u vragove.
Ovaj put, vojnik je ostao nijem: promatrao ih je povremeno kao da se svega stidi, još uvijek u strahu da to iskaže javno.
Hitro, i s bijesom, pukovnik je prišao fra Ambroziju i iz njegovih ruku istrgao molitvenik. Bacivši ga iza oltara, opet se proderao:
-Gdje su ti važnije knjige? Rođenih, umrlih, vjenčanih… Gdje su one vaše poznate kronike, u kojima ste Lazarevo preimenovali u Zvonimirovo? Jesi li i njih poslao autobusima u Hrvatsku?
Fra Ambrozije je šutio, a sestra Valentina je i dalje u sebi molila.
-Mi smo omogućili izlazak i tvojim bojovnicima i tvojim vjernicima, ali nismo se dogovorili da sa sobom odvuku i knjige u kojima je zapisano čija je ova crkva, još od turskog vakta, kad se ovo mjesto zvalo Lazarevo, od slavnog Kosova, po našem velikom mučeniku i svecu. Kad su u ovoj bogomolji bili i Vasilije i Pantelije, i svi oni drugi, prije njih, kako naša narodna legenda govori od pamtivijeka… Ako nema knjiga koje to potvrđuju, kopat ćemo, sve do temelja, i provjeriti legendu. Mi vjerujemo u naše narodno pamćenje, ali ćemo i njega provjeriti kad otkopamo temelje.
Iznenada, ostavio ih je kapetanu, koji je sa smiješkom uporno promatrao sestru Valentinu, i zbunjenom vojniku kraj njega, i za tren se našao u skupini bojovnika iza njihovih leđa. Po odjeku koraka fra Ambrozije je sa sigurnošću znao po kojem ih dijelu prostora umnožava: ispred zidnih fresaka Križnoga puta.
-Evo, sve isto – odbijao se njegov glas od zida s prvom scenom Križnoga puta. – Isti je bogočovjek sišao s neba da otkupi i naše i njihove grijehe, a oni se slizali s Allahovim sljedbenicima i ratuju udruženo protiv nas po cijeloj Bosni.
Iz klupka ukrštenih glasova, koji su zamijenili pukovnikov, fra Ambrozije nije uspijevao izdvojiti niti jednu razumljivu riječ.
-Kad su ono Turci okupirali Bosnu? – pogasila ih je ubrzo pukovnikova dernjava. – Tisuću četiri stotine šezdeset i treće godine, nije li tako? A koliko su dugo Turci tlačili i islamizirali, i nas i katolike? Od te godine pa sve do tisuću osam stotina sedamdeset i osme, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu. I ona nam je donijela zlo, nije li tako, samo katolicima i muhamedancima dobro. Zato je naš Gavrilo Princip i ubio Ferdinanda, a kada, tisuću devet stotina i četrnaeste, kako bi to rekli naša braća Hrvati svojim jezikom. A kad je Karađorđe stvorio prvu Jugoslaviju? Tisuću devet stotina i osamnaeste, to valjda znate. I kad je ustaša Tito stvorio drugu Jugoslaviju i kad nam je oteo Bosnu? Tisuću devet stotina četrdeset i treće, u Jajcu. Eto, toliko dugo ti naši Hrvati s muhamedancima i rovare protiv nas. Toliko ih dugo i Vatikan u tome podržava, toliko dugo ni njihovom papi nije jasno s kim ima posla. Uz njegov blagoslov trpali su nas u svoje logore i u Drugom svjetskom ratu, čine to i sada. Trpat ćemo i mi njih, da se opamete. Ali, neće ih pameti dovesti ni ovaj rat, ako ih mi ne zavadimo.
Novu stanku netko je iskoristio da kaže samo ovo:
-Ovaj naš pukovnik em zna ratovati em zna i povijest kao hafiz.
U toj stanci progovorio je i fra Ambrozije. Učinilo mu se da u svemu tome što je slušao, i što mu je bilo i neočekivano i čudno, ipak mora sudjelovati i on. Vrijeđale su ga pogrešne tvrdnje i savjest mu je nalagala da ih ispravi, usprkos svemu.
-Gospodine pukovniče – promucao je pridigavši se s koljena -dopuštate li da i ja nešto kažem?
-A koliko dugo ja čekam da ti meni kažeš otkud ti ono oružje? Hajde, reci!
-Mi jesmo bili jedno, sve do tisuću pedeset i četvrte godine, kada se kršćanstvo rascijepilo na dvoje: na zapadnu, katoličku, i istočnu, pravoslavnu crkvu.
-Ma, to i djeca znaju, nemoj nam o tome! Pričaj nam o oružju!
-Ali, ne znaju ni mnogi odrasli kakvo je stanje bilo u Bosni od tada pa do dolaska Turaka, gospodine pukovniče.
-Mnogo važno. Znaju što su nam u tursko doba činili janjičari. Nauče to još u majčinoj utrobi. Tako je to kod nas, Srba, ako nije kod vas.
-Važno je, ali to nije tako jednostavno ni objasniti, gospodine pukovniče.
-Pa, hajde, potrudi se!
-Kičmu Bosne svašta je lomilo, i sve to treba znati.
-Dabome. Ali, Srbi su se u njoj ipak održali kao najveći narod. Zahvaljujući svom oružju i junaštvu.
-Teret propasti četiri carstva prešao je preko Bosne, nije to malo. Rimsko, bizantijsko, tursko, autrougarsko… to su četiri carstva. Onda i ono, poslije toga, što ste već spomenuli, također su bila neka carstva.
-Ono prije Turaka, o bogumilima, mene ne zanima mnogo. Ako o Turcima znaš nešto što ja ne znam, hajde!
-Znam, gospodine pukovniče. Nisu u Bosni nikad ni bili bogumili, bogumili su bili u Bugarskoj. U Bosni su bili bosanski krstjani, heretici, koji nisu priznavali učenje Katoličke rimske crkve, jer su imali svoju, bosansku. Heretici, ali ipak krstjani.
-A otkud ti to znaš?
-Tako je zapisano u svim franjevačkim kronikama. A franjevci su u Bosnu došli prije Turaka, tisuću dvije stotine devedeset i prve godine, gospodine pukovniče. Zatekli su u njoj dominikance i bosanske krstjane, eto, to je ono najvažnije, gospodine pukovniče.
-Meni nije, ali neka ti bude.
-A kad su Turci došli u Bosnu, zatekli su u njoj katolike, s nama, franjevcima, potom su počeli dovoditi i Vlahe, kao svoje stražare. I to je važno, gospodine pukovniče, jer su Vlasi, poslije, postali pravoslavci, tek u devetnaestom stoljeću i Srbi.
-Ma, što mi kažeš?
-To vam je živa istina, gospodine pukovniče, a takva istina nekima i nije po volji.
-Meni, na primjer, i nije.
-A prije toga, gospodine pukovniče, od tisuću četiristote do tisuću četiri stotine pedesete godine, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj sedam stotina pedeset tisuća katolika, u procentu preko osamdeset i sedam posto, i oko trideset tisuća pravoslavaca, u procentu oko tri i pol posto, u broju i procentu niti jedan musliman.
-Baš nijedan? Ja, lijepa vremena!
-Niti jedan.
-Ali, katolika je mnogo, pravoslavaca je moralo biti više.
-Samo trideset tisuća, samo tri i pol posto.
-Malo, bre! Nešto si ti tu pobrkao.
-Nisam.
-Jesi. Gdje će Srba biti samo tri i pol posto, oduvijek nas je u Bosni bilo najviše, a vas Hrvata najmanje.
-Ali, nije, gospodine pukovniče! I nisu katolici i pravoslavci, kasnije, u tursko doba, prelazili samo na islam. Katolici su prelazili i na pravoslavlje, jer je pravoslavlje i njegova crkva, u tursko doba, uz islam, također bilo povlašteno.
-Povlašteno? Ma, nama, bre, osmanlije nisu dali ni disati.
-A kad je osmanlijsku vladavinu zamijenila austrougarska, gospodine pukovniče, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj samo dvije stotine devet tisuća i tri stotine devedeset i jedan katolik, u procentu preko osamnaest posto. Četiri stotine devedeset i šest tisuća i četiri stotine osamdeset i pet pravoslavaca, u procentu preko četrdeset i dva posto. I četiri stotine četrdeset i osam tisuća i šest stotina i trinaest muslimana, u procentu preko trideset i osam posto…
-Preko trideset i osam posto? Mnogo, bre, da te glava zaboli preko trideset i osam puta samo u jednom danu.
-Točno toliko, gospodine pukovniče.
-Mnogo. A prije Turaka niti jedan, nas premalo, vas previše.
-Povijest je okrutna, gospodine pukovniče.
-Ma, vidi, molim te! I čemu te je naučila?
-Svemu.
-Ni čemu. Slizali ste se s onima koji su vas sveli na tako jadnu brojku, a zašto? Da ispišete neku novu povijest? Da ojačate zajedništvo ili da oslabite nas? I tko granatama, bre, zbog te podle povijesti, izbuši onu tvoju novu crkvu, a, evo, probušen je i krov ove najstarije bogomolje u Posavini? Je li i to djelo onoga vašeg s onom smiješnom oklopnjačom? Kako je ono njegovo ime? Andrija Kresić. Gađao nas, a pogađao vas, zločin ćete, po običaju, pripisati nama. Nije li tako?
-Nemojte, gospodine pukovniče, pitati mene… Vjera mi brani da ne govorim istinu…
-Ma, reci istinu, slobodno, ništa ti neće biti. Znamo mi o Kresićevoj spravi sve: kad ju je napravio, od čega, gdje je bila pod ključem, sve. Ovi moji vojnici još nisu poslali niti metak ni na čiju bogomolju, a kamoli granatu. Po brežuljku, da, ne poričem, na bogomolju niti jednu.
-Molim vas, gospodine pukovniče, pitajte me nešto drugo.
-I hoću. Gdje su druge slike sa zidova ove crkve?
-Koje slike? – uzvratio je fra Ambrozije s čuđenjem.
-Koje? S one izložbe od prošle godine, na kojoj smo bili i mi, samo nas nisi vidio, onda ni pozdravio. Sramotno je da svoje prve susjede nisi ni pozvao na onakvu gozbu, i da ti je na njoj bio glavni onaj ustaša što je nabavljao oružje iz inozemstva, uz pomoć sina onog vašeg proroka… Kako mu je ono ime? Jakov. Jakov Bračuljić, dabome. Zašto ti je taj njegov brat, čiji je i otac bio ustaša, u onom ratu, kad ste nas u Jasenovcu, vi i vaši muslimani, ubijali kao piliće na panju, na toj izložbi bio glavni? Zato što je i tebe i tu tvoju sestru naoružao, kao i druge… Još od svibnja, a sada je kolovoz, slali smo vam poruke da nam to oružje predate… A odbijali ste… Hajde, dosta mi je tvoje povijesti! Lisice na ruke i vodite ih u kampanjolu oboje, put znate!
-Ali, gospodine pukovniče, moja je samo lovačka puška…
-Je li? I služila ti je isključivo za lov, je li?
-Samo za lov, gospodine pukovniče.
-Za lov na ljude, dabome. A za to su ti služili i psi, a? Gdje su tvoji psi, a?
-Tamo, u onoj kućici, gospodine pukovniče.
-Nisu tamo. Tamo smo našli samo to oružje, i ništa više. Da se nisu možda zaputili u Njemačku, za onom Agatinom pudlicom?
I dok su mu na ruke stavljali lisice, fra Ambrozije se pitao kako je moguće da i pukovnik sve zna i o Agatitinoj pudlici i o njegovim psima. Sestra je već bila kraj njega, između kapetana i zbunjenog vojnika.
-Nećeš ti više mene poučavati povijesti. Znam ja svoju istoriju u ovoj zemlji i bolje od tebe, kao i svaki Srbin. I imam ja prečeg posla od naklapanja s tobom – grmio je žureći prema vratima u pratnji nekoliko vojnika.
Kapetan je u kampanjolu prvo ugurao sestru Valentinu, onda i fra Ambrozija. Vojnikove su ruke već bile na volanu i na njemu su njihovi prsti iskazivali sve veći nemir. Tom njihovom nemiru, i ne shvaćajući zašto, fra Ambrozije je počeo okretati i neku svoju, potpuno nejasnu nadu. Promatrao je oštećene crkve, kao žive ranjenike, čije su rane još svježe, bezbrojne i nezaslužene. Oko župske kuće vidio je grmove procvalih ruža, nigdje nijednog psa. Pukovnikovo vozilo, s još dva iz pratnje, već je bilo sišlo niz brežuljak, kretalo se cestom, primičući se kućama Ilije Čavarića i Pavla Kodre. Na brežuljku je još bila samo kampanjola, u kojoj su se preznojavali i on i vozač i kapetan i sestra. Šapnuo je sestri da se ne plaši, na što je odmah reagirao kapetan, čije su oči vidjeli u ogledalu između njega i vozača.
-Ubuduće, bez šaptanja, je li jasno!? – okrenuo im je na trenutak svoje ružno znojno lice s prvoga sjedišta.
U tom trenutku fra Ambrozije je prosto zavapio:
-Ostala mi je Biblija na oltaru… Ne mogu bez nje.
-Možeš! – nasmijao se kapetan slatko i naredio vozaču da krene.
-Preklinjem vas, gospodine kapetane, ako razumijete hrvatski…
-Ne razumijem hrvatski – zasiktao je kapetan udarajući ga kundakom puške u glavu.
Probudilo ga je neko stenjanje na zadnjem sjedištu, pomiješano s nečijim jecajima. Iz prostora u izmaglici izašao je s naporom, osjećajući nesnošljive bolove u desnoj sljepoočici. Ubrzo je razaznao glavu šofera i prste njegove desne ruke na volanu, na sjedištu do njega nije pronašao nikog. Ono zrno nade u njegove nemirne prste prije polaska s brežuljka na trenutak je ugrijalo njegovo srce. Čim je pogledom dodirnuo sliku na svojoj lijevoj strani, bilo je sleđeno.
Ispod kapetanovog zdepastog tijela ugledao je uplakano lice sestre Valentine, čije su oči tražile njegovu pomoć. S rukama u lisicama pokušao je učiniti nešto, ali, sav uronjen u strast, kapetan se nije ni osvrtao na njegove udarce u mišku lijeve ruke. Noge su mu bile u nekakvim konopcima i nije se mogao podići na njih. U ogledalu je na licu vojnika primijetio suze, svoje nije mogao obrisati. Uputivši pogled krajoliku iza stakla desnog prozora, počeo je moliti. Ispred usamljenog drveta na livadi oivičenoj šumarkom, iz kojega su polijetale vrane, ugledao je tri autobusa, okružena s nekoliko vojnih vozila. Iznad iskopane jame, na sredini livade, prema kojoj su tjerali starce, starice i djecu, pucajući im u leđa, stražario je veliki kran rovokopača. Prepoznao je tek pokoje lice svojih vjernika, samo ona koja su izbezumljeno željela upamtiti lica svojih ubojica.
Kao da je to bila namjera i vozača kampanjole: taj dio puta prešao je usporeno, onda je naglo ubrzao tako da se fra Ambroziju činilo da će se raspasti vozilo. Kroz susjedno selo, s uobičajenim ratnim prizorima, projurili su bez zaustavljanja na kontrolnoj točki. Na izlasku iz drugog dočekala ih je rječica, s vrbama i na jednoj i na drugoj obali. Ispred mosta vozač je naglo zakočio i predložio kapetanu, koji je još bio na zadnjem sjedištu, između sestre i fra Ambrozija, da se okupaju. Prihvatio je prijedlog bez riječi, provukao se kraj sestre, otvorio vrata i izašao. Trčeći prema vodi, vriskao je od radosti, a onda se naglo srušio. Voda je primila prvo njegovu glavu, potom i cijelo tijelo. Vozač je vratio pištolj u futrolu, pritisnuo papučicu gasa, ne popuštajući je ni preko mosta. Ni na drugoj obali nije progovorio, samo je igrom prstiju na volanu nešto poručivao fra Ambroziju, a on ih je i dalje pratio pomno. Kad god je to činio, nadao se da ih ipak ne vozi u logor, već da još smišlja kako da ih spasi. Nažalost, prevario se i u tome:
-Ono što ste vidjeli – progovorio je mladić iznenada – zaboravite zauvijek, ostalo je moja briga. Moram vas predati tamo gdje mi je naređeno, a uskoro ću vam se vjerojatno i pridružiti… I na to ja računam svjesno.
Kampanjolu je zaustavio pred hangarom čija su velika vrata bila širom otvorena, iza kojih je fra Ambrozije, samo jednim pogledom, u snopovima svjetlosti s velikih prozora iznad njih, otkrio bezbroj muških i ženskih tijela, u različitim položajima. Uzdignutih ruku, priljubljeni uz zidove, jedni su stajali, drugi su pored njih klečali, treći su sjedili, jedni preko drugih, četvrti su ležali na tek skvašenom betonu. Od tog prizora, čim je vozač ugasio motor kampanjole, udaljio ga je svojim tijelom policajac s trakom na rukavu, koji je otvorio njegova vrata, i koji ga je, približivši glavu njegovim prsima da bolje upozna svoje nove žrtve, prosto zagušio mirisom alkohola. Smijenilo ga je lice zapovjednika, čije su ga ruke snažno povukle iz kampanjole, onda i odgurnule i ne osvrćući se na njegov pad ispred nogu kolega s palicama i kamama za pojasom. Prepoznavši u njemu suca iz Darga, preneražen, fra Ambrozije ga je pratio sa sve većom pozornošću. Kad se kraj njega našao vozač s nekim papirom, po kojem su dugo šetale njegove oči, čuo je kako ga pita:
-Gdje ti je pratilac?
-Nije ni pošao sa mnom – mirno je odgovorio vozač.
-Nije? Onda ti pođi sa mnom, a oni neka ostanu!
-Ispovjedite me, župniče – iskoristila je trenutak samoće s fra Ambrozijem sestra Valentina, obrativši mu se šapatom – ja odavde, izgleda, neću živa… I, ako preživite, molim vas, ne govorite nikome o onome što se desilo…
Samo što je pokušao da je prekriži rukama zarobljenim u lisice, opet je primijetio glavu pijanog policajca u blizini svojih prsa.
-Što to radiš? Hoćeš da te oslobodi, a? Oboje van!
Nije ga poslušao ni drugi, ni treći, ni četvrti put sve dok nije završio ispovijed. Svezanih nogu, jedva je izašao iz kampanjole. Njegovo skakutanje do pijanog policajca pratio je smijeh sve većeg broja njegovih kolega, koji su okruživali sestru Valentinu. Zbijajući se jedan uz drugog, utjerali su je u veliku halu, jedva pronašavši malo mjesta u njoj, ispred vrata.
-Neka se skine svetica! Neka svi vide ima li sve što i svaka žena! – zaplitao je jezikom policajac kraj fra Ambrozija, držeći vršak kame ispod njegove jabučice. Glavu je mogao držati samo u onom smjeru, koji mu je određivao vršak te kame – prema sestri čije su dijelove odjeće preuzimali policajci, bacajući ih odmah pod svoje noge. Sklapao je oči, ali kad god je to činio, dželat ga je tjerao da ih ponovno otvori. Bijela koža žene od koje se postiđeno odbijala i svjetlost s velikih prozora iznad tijela logoraša prosto ga je zasljepljivala i tjerala na plač. Ne mičući vršak kame ispod njegove jabučice, policajac ga je natjerao da doskakuće do tog tijela. Zapovjedio mu je da pokupi njezinu odjeću, što je i učinio, ležeći potrbuške. Podigla su ga, poslije, s tom odjećom na svezanim rukama, dva policajca i kao vreću prenijeli do zida, kraj kojega je, uzdignutih ruku, stajalo nekoliko muškaraca. Odatle je čuo već poznati glas kako govori sestri:
-Tako, ljepotice! Ostat ćeš u tom položaju, i ne boj se, neće ti nitko ništa.
Kad je pala noć, uspio je krišom usmjeriti svoje oči prema mjestu na kojemu je ostala sestra Valentina, izlažući se opasnosti da ga otkriju stražari raspoređeni po svim kutovima hale, u dva sa strojnicama “na gotovs”. Još uspravno, njezino je tijelo i dalje isijavalo svjetlost i u tom prostoru općeg zatamnjenja, nesnošljivog smrada, bolnih uzdaha, buncanja, zapomaganja i povremenih krikova, bilo je jedina točka njegove pribranosti, mira i dostojanstva. Dijamant u kojemu je bila sabrana sva ljepota života, koju je svjetlost očitovala i s čijim se nebrojenim pojavnostima mogao voditi dijalog neprestano drukčije, sve do beskonačnosti. Doživljavao ga je kao nešto što je samo po sebi sveto, i, začudo, nije u toj njegovoj golotinji osjećao nikakav sram. Osjećao je ponos što svojom svjetlošću, u općem mraku, tako dostojanstveno, bez ijedne geste protesta, održava život, usprkos poniženju i bolesnoj zamisli čovjeka da ga tako osudi na smrt čijim je izvršiteljima unaprijed osigurana nevinost. Uvjeren da pokrete njegove glave stražari ipak ne bilježe, nastavio je to činiti sve do zore, obraćajući se tijelu sestre Valentine kao svjetiljci usred pakla, u kojem je sve ljudsko bilo poniženo u korist neljudskog i zvjerskog, sav predan molitvi da izdrži i tako i pobijedi presuditelje. Onda je pred zoru, kad su i najmanji pokret njegovoga tijela mogle zabilježiti budne oči stražara, čuo pad te svjetiljke, zahvalan Bogu što se konačno ugasila. Nedugo zatim čuo je i nečije korake na istom mjestu gdje se svjetiljka ugasila, potom i nečiji glas:
-Trebalo bi je možda vratiti u onu odjeću prije ljekara?
-Ne! – odgovorio je tom glasu poznati glas policajca. – Znaš li ti kako Turci odlaze svome Allahu? Goli. Tako će i ona. I ona je bila na strani Turaka, kao i onaj ustaša tamo što čuva njezinu odjeću. Nosite je ljekaru tako, neka vidi zašto je iskrvarila kad je nitko od nas nije ni pipnuo. Svi su nam svjedoci da je umrla prirodno…
Pao je na beton grebući lisicama zid, uz koji je dotle bio priljubljen cijelim svojim tijelom. Do ureda zapovjednika prenijela su ga dva civila, smorena od udaraca željeznim šipkama kojima su ga pokušavali uspraviti uz zid. Spustili su ga na stolicu kazavši da su svoje želje zadovoljili i izašli, ali on se nije zadržao na njoj, opet je pao. Ležeći na desnom kuku, koji ga je bolio, uspravljenu figuru zapovjednika iznad sebe doživljavao je u dimenzijama koje su osporavale sve normalno i stvarno.
-Pa, ujače, tako te, je li, i tvoj puk zove, došao si nam i ovdje bez svojih pasa, kao i na ono suđenje – govorila mu je ta neprirodna ljudska figura. – Znaš li bar jesu li živi?
-Ne znam, gospodine sudac.
-Da nisu krenuli za Agatom, u Njemačku?
-Ne znam, gospodine sudac.
-Da te nisu prezreli, kao i Agata, koju si stalno prozivao u propovijedima, zbog nekakvog bluda?
Fra Ambrozije je šutio.
-Licemjeri se ne mogu dugo prodavati ni životinjama, kao ni ljudima. Napuste ih, čim ih prozru. Sve si ti ono sa svojim pukom gradio samo da bi bolje živio ti, a ne puk. Znala je to i Agata, kao i vlast, kojoj si prkosio, a možda i oni tvoji psi. Koristio si i njih, kao i vjernike, za svoj lagodni život, pa te svi napustili.
Bio je sve čvršći u odluci da na klevete ništa ne odgovara, ali su ga i one boljele sve žešće.
-Možda opet siluju nečiju pudlicu… A?
Od težine ovih riječi glava mu se još više povila i pala je na prsa, kao što pada tijelo koje kušaju teretom neprimjerenim njegovoj snazi.
-Možda te jednostavno ni psi nisu mogli gledati u ulozi bojovnika, pa pobjegli. Ubio si pet naših vojnika, a teško ranio sedam. Je li tako? Huškao si narod protiv nas i s oltara, govorim li istinu? Nabavljao si oružje iz inozemstva i jedini odbio s vašim zapovjednikom dogovoreno povlačenje, nije li i to istina? Ali, to ti još možemo i oprostiti. Ne možemo ti oprostiti one tvoje propovijedi s oltara da možemo živjeti zajedno, čak i s Turcima. To je najopasnije. Najopasnije. Zašto bismo ratovali, ako možemo živjeti zajedno?
Svaki njegov korak fra Ambrozije je doživljavao kao korak robota programiranog da izmišlja optužbe, miješajući ih i s pokojom istinom, kao i na onom suđenju. Jednu od njih, o zajedničkom životu u jednoj zemlji, koju mu je potvrđivala i povijest, bio je spreman i u tim momentima braniti, ali na ta mnogobrojna zapovjednikova pitanja još nije imao dozvolu odgovarati. Osim toga, ispod natečenih usana, koje su šutke otrpjele nekoliko udaraca u hali, boljeli su ga svi zubi, i preko njih nije mogla niti jedna riječ i kad je njom pokušavao potvrditi istinu za koju je živio i za koju je bio spreman i umrijeti.
-Ima ovdje jedan hodža, sad ćeš ga upoznati – nastavio je zapovjednik obilazeći njegovo tijelo pod kojim je škripao parket. – Isto je tvrdio što i ti dok ga nismo doveli ovdje. A zašto smo doveli i njega i tebe? Zato što vi ne možete bez svog puka, nije li i to istina? A ni puk, opet, ne može bez vas, pa smo mu širom otvorili vrata hangara, i ništa više. Samo smo, dakle, ispoštovali ono vaše da budete zajedno… sa svojim pukom.
Na stolici kraj koje je fra Ambrozije ležao hodža se ljuljao kao da je pijan. Stražari koji su ga unijeli u ured potpuno gola, ostali su kraj njega: pridržavajući njegova krvava ramena, tako su ga prisiljavali da ostane u stolici. Jednom od njih, zapovjednik je naredio:
-Skini našem ujaku te lisice s ruku i konopce s nogu! Morao si i prije, i bez moje naredbe… Bili smo uvijek humani, što ne bismo i sada.
-Ali, nemam ključa.
-Uzmi ga sa stola. Predao mi ga je vozač, s kojim je došao… I odmah napolje, obojica! A fratar iza hodže, oni su oduvijek zajedno, stoljećima su protiv nas zajedno… Pridrži ga, ujače, ako ti je još uvijek do toga da budete zajedno!
Pridržavajući hodžu da ne padne, fra Ambrozije je održavao i sebe na nogama. Ruke su mu bile isječene od lisica, s nogu koža zguljena konopcem, glava uvećana i modra od udaraca, oči u sve manjem prorezu i sve nesposobnije da se u njemu održe otvorenim. Ipak, osjećao je izvjesno olakšanje: ruke su mu bile konačno slobodne, nogama pružena mogućnost da izubijano tijelo dostojanstvenije održavaju u ravnoteži. Pridržavajući hodžu, provjeravao je ostatke snage svoga tijela, ali i hodžinog, obradovan što je u njegovome još ima, rastužen što je hodžino već napustila. U njegovoj kosi, skorenoj od krvi, vidio je mnogobrojne rane, na pognutom vratu veliki rez iz kojeg su otjecale i posljednje kapi njegova života. Činilo mu se da zajedno s njim umire upravo zato što mu nije bilo dozvoljeno da ga spasi. Činilo mu se da krv ne otječe samo iz hodžinog tijela, već i iz njegovog, i da su s tim njegovim izranjavanim rukama na ramenima on i samrtnik uistinu povezani u jedno, u nešto čime su i on i hodža nadrastali svako zlo, pa i to koje ih je spajalo i koje je njemu bilo tako bezdušno gurnuto u ruke. To mu je pomagalo da oprosti i da u sebi moli skraćenje hodžinih muka, ako ih je on, uopće, još bio svjestan. I trenutak njegove smrti osjetio je u svojim rukama: od njegova života rastale su se kad je hodžina glava pala na prsa i kad ga je i ona rasjeklina na vratu uvjerila da je ostala bez krvi. Svom težinom povuklo ga je mrtvo tijelo naprijed, ali ga je uspio vratiti nazad, jedva održavši svoje na nogama. I zapovjednik mu je u tome, kao, pokušao pomoći: zagledavši mu se u lice, rukom je prema njemu gurnuo hodžinu glavu, onda ju je ispustio i ostavio na prsima.
-Eto, sve ti je tvoj hodža rekao o vašem zajedništvu. A što ti je rekao? Ništa. Jaran te izdao, pa ti i dalje vjeruj u hodže. Dok ga nismo ovamo doveli, govorio je i što treba i što ne treba. Sad šuti… Ostavio na cjedilu i tebe i mene… Dakle, ujače, pamet u glavu! I marš svome puku!
Na izlazu iz njegova ureda, sve do ulaznih vrata u halu, dočekao ga je špalir vojnika i stražara, kroz koji je morao proći. Dok je išao, tukli su ga kablovima, palicama i letvama. U halu je uteturao jedva raspoznavajući njezin prostor: činilo mu se da u njemu nije samo pet stotina nesretnika sličnih njemu, kako je to već bio procijenio promatrajući uspravno umiranje sestre Valentine, već daleko više, možda i preko tisuću. Sudarajući se s njima na predugom putu do svoga kuta nasuprot stražaru sa strojnicom, sad je znao i to da uz njegov i njihov hangar postoje još dva, čija vrata nisu bila otvorena dok je u dvorištu na sjedištu kampanjole ispovijedao sestru Valentinu. S vrata zapovjednikova ureda vidio je u njima i djecu među nekoliko žena, od toga dana samo ispaćena lica logoraša oko sebe, po danu išarana trakama sunca, noću sjedinjena s tamom, u koju više nisu odlazili ni krici, jer za njih nije bilo snage, i u kojoj je smrt imala značenje rođenja. U san je s njima odlazio ležeći na golom betonu, koji su često kvasili šmrkom, uvijek oslonjen na kuk i rame, jer za položaj na leđima nitko nije imao dovoljno mjesta. Veoma često budili su ih gubitnici na bojišnicima: ulazili su u hangar sa svom mržnjom poraženih, ubijali i odlazili. Radili su to i ovako: upaljenim reflektorima automobila u dvorištu osvjetljavali su svoje žrtve u hangaru i tukli ih pred logorašima na smrt, da bolje upamte što i njih čeka. One najbliže žrtvama tjerali su, potom, da ih nose u kontejnere, u kojima su ih držali danima, iščekujući kamione da ih odvuku u jame. Privezane za kuku automobila izvlačili su iz hale pojedine logoraše obučene, a nakon vožnje kojekuda vraćali su u halu samo njihove kosture.
Kućnim redom bilo im je zabranjeno govoriti, bolovati, pitati, svaki dan, po jedan sat svaki, s rukama uzdignutim iznad glave, morao je u hali stajati. Ustajali su u pet ujutro, umivali se na česmi u dvorištu, dvadesetak metara od hangara, trčeći, a trčeći su sa stola, na istom mjestu, uzimali i po komad kruha i šalicu čaja za doručak, ako su imali sreće da ih na njemu nađu. Trčeći su odlazili i do bureta u hali, ograđenog šatorskim krilom, na nuždu, sve dok se ne bi napunilo, a onda su sve ostavljali u svojoj odjeći, ili ispod sebe, na betonu.
Nekoliko dana nitko ga više nije tukao, niti saslušavao, niti tjerao da štošta uradi u hangaru ili oko njega. Osuđen na kaznu da s jednog mjesta upoznaje oblike zla koji su prevazilazili ljudsku maštu, primjećivao je nenaravan otpor tijela prema njemu: ne samo na njegovom, već i na tijelima logoraša oko njega, sve rane zacjeljivale su brzo, bez ikakve liječničke pomoći.
Iz tog svoga kuta hangara jednom je vidio kako žrtvi u njegovoj blizini udarci dželata izbijaju oko iz očne šupljine i kako ga žrtva rukom zaustavlja da ne padne na beton, a potom i vraća u nju. Do njegovoga kuta, jedne noći, doveli su i vozača kampanjole, kad je on već bio i junak i mogući stradalnik u njegovome sjećanju. Ležeći stisnuti jedan uz drugog, šapatom je uspio ostaviti u njegovom uhu najdramatičnije dijelove svoga života: rođen je u Novom Sadu kao Hrvat, ima dijete i ženu. Prisilno je mobiliziran na bojište u Posavinu, a to je upravo učinio kapetan kojeg je ubio, čiji je vozač od dana kad ga je s pištoljem utjerao u kampanjolu, silovavši mu prije toga ženu, pred djetetom i njezinom majkom. Kapetana su pronašli u rijeci, a on je sve priznao zapovjedniku, već na prvom saslušanju, nakon kojega su odmah kaznili sestru Valentinu… Ujutro su ga iz reda za umivanje izdvojili, strpali u automobil i odvezli iz logora.
Naredne noći, u kojoj se, sve do zore, molitvom opraštao od vozača kampanjole, na mjestu smrti sestre Valentine ugledao je Jakova: svijetlio je kao što je ona, ali nije mirovao kao što je ona. Rukom ga je zvao da mu se približi, jer ono što mu je govorio nikako nije dolazilo do njegova uha, a opasnosti približavanja bili su svjesni obojica. Niti je Jakov mogao iz živoga tijela svoje svjetlosti, niti fra Ambrozije iz mrtvoga kuta svoga mraka. Tek kada se svjetlost njegova tijela počela izjednačavati sa svjetlošću zore, uspio je pročitati poruku njegovih usana, koja je glasila:
-Što sam ti govorio, ujače? Da ne ostaješ u Šomartu sa sestrom Valentinom, da nam se pridružiš! Govorio sam to i Pavlu i onom Iliji, ali nijedan me ne posluša…. Ni ovdje, u Hrvatskoj, nije nam dobro, navalili i na nju, kao i na Bosnu. Ali, odavde se može kud hoćeš, iz Bosne baš nikud.
Nedugo, zatim, fra Ambrozije je iz svog kuta u dvorištu prvi put ugledao vozilo Crvenog križa, a istoga dana, popodne, s nekoliko logoraša, odveden je iz hangara i on, na veliku poljanu soje, zarasle u travu. Čim je nogu spustio na zemlju, ponovno je osjetio svu snagu i ljepotu života, spreman da zaboravi sve njegove grubosti, ohrabren u nadi da se s njima već oprašta, a kad je rukom dodirnuo prvu travku, ugrijanu ljetnim suncem, sjetio se i Pjesme stvorova utemeljitelja svoga reda, svetoga Franje Asiškoga:
Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi,
napose gospodin brat sunce,
jer sunce je dan i ono nam daje svjetlo.
Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem.
Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku.
Neka te hvale, Bože moj, brat mjesec i sestre zvijezde,
kojima podari sjaj, ljepotu, i mjesto na nebu.
Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar,
i zrak za vedra i oblačna i svakog vremena,
kojim izdržavaš svoja stvorenja.
Neka te hvali, Bože moj, sestra voda,
koja je tako potrebna i ponizna, dragocjena i čista.
Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra, kojom rasvjetljuješ noć,
koja je tako lijepa i vesela, čila i jaka.
Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja,
koja nas hrani i izdržava,
koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijeće
i trave…
Nikad kao tada nije tako duboko osjećao ljepotu i moć te posavske zemlje, onda je s tim osjećanjem na nju cijelim tijelom i pao.
Iznad njegove glave i glava ostalih logoraša i njihovih stražara, naglo uronulih u soju i travu, istovremeno, prema hangarima je prošištalo nekoliko granata. Od prve eksplozije još je osjećao zvonjavu u ušima, a došla je i druga, nakon novih zvižduka u zraku. Sve se to ponovilo nekoliko puta i sa zemljom su dugo bili sljubljeni i on i stražari. Ipak, stražari su se digli prvi, zapovjedivši im ulazak u vozilo.
Ostao je u travi još koji trenutak sa starcem koji mu je šaptao:
-Ovakav ti je i čovjek kad se rodi. Kao ove travke što se pred nama njišu. Nježan, pun čistih sokova života, onda se i oni u njemu zatruju. Onda se s njim igraju razni vjetrovi…Ojača da bi se s tim vjetrovima lakše borio. Od prvobitne nježnosti u toj borbi ne ostane u njemu mnogo. Postane grub, kao i ovi naši čuvari, kao i ti vjetrovi što ga lome do smrti.
-A koliko si ovdje? – upitao ga je fra Ambrozije.
-Ovo mi je treći hangar. Treća oluja. Volio bih umrijeti dok u meni još ima ovih travki.
-Nemoj tako! Izdržat ćeš. Moli se Bogu!
-Nisam vidio travku puna dva mjeseca, pa sam se raznježio. Pokrenula je u meni život, a mislio sam da sam mrtav.
-Nisi. Moli se Bogu!
-Možeš li me ispovjediti kad se vratimo u hangar? Noću si ispovjedio mnoge, vidio sam…
Dreknuo je čuvar iznad njih, digli su se sa zemlje i trčeći došli do vozila.
U blizini hangara gorjela je jedna kuća, na livadi do nje vatra i dim sukljali su iz plastova sijena. U hali su ih dočekali izbušeni zidovi i nekoliko mrtvih i ranjenih u gomili preplašenih. Tek što je spustio tijelo u svoj kut, zaustavio se ispred njega vojnik i rekao mu da odmah pođe za njim. Uveo ga je u ured zapovjednika, čiji je prozor bio bez stakla, pod prošaran njegovim komadićima, i ne pokucavši na vrata. I tu je miris baruta još uvijek bio oštar, kao i u hangaru, u koji je gledao i oko kojega je još lebdjela prašina. Ovaj put zapovjednik je bio u društvu žene koja je s olovkom u ruci bila nadnesena nad bilježnicu, sjedeći uz rub njegovoga stola. Stojeći, nikako nije shvaćao smiješak na zapovjednikovu licu. S njim mu se i obratio:
-Eto, opet prolaziš s malom kaznom, kao i za onoga svoga nasilnika. Tek si s nama nekoliko dana, a moramo se rastajati, i to u ovome kršu. Vidiš li što su nam ovdje uradili oni tvoji, prava sreća što si bio tamo… Još brojimo mrtve i ranjene, a bolje bi bilo da su to učinili oni iz Crvenog križa, pa da se u sve uvjere i sami… Bili su ovdje, kad je sve bilo mirno, tvoji su nadigli dreku gdje god su stigli, čak i u Sarajevu. Ako imaš neku želju, ljudi smo, možemo ti je i ispuniti.
-Samo da vidim svoje crkve… Ništa više.
-Jesu li tvoje, ne znam. U Bosni se još ne zna što je čije, kazat će nam to ovaj rat… Možda ih tamo više i nema, ali kad ti je to želja, možeš! Pješke.
-Pješke? Ali, daleko je… I opasno…
-Dva sela odavde, a ljeto je, nisi ti još star. Da malo protegneš noge, ovdje si se previše usjedio u onom svome kutu. Čuvali smo te, to nam ne možeš oporeći. Otići ćeš prije nego što nam oni iz Crvenog križa ovamo ponovno svrate…Tako će se uvjerit da nikad ovdje nisi ni bio, ni ti ni sestra. Valjda ti je jasno? Otići ćeš večeras, po hladovini, jesmo li se razumjeli?… Ova ti žena već piše potvrdu, samo ćeš joj dati sve svoje podatke. I moram ti, na kraju, reći i ovo: zahvalan sam ti ispred svih koji su sada u oslobođenom Lazarevu. Gradio si u njemu sve kao da je oduvijek bilo tvoje, na tome sam ti ponekad i zavidio. Ali, ono sa psom nisam mogao da ne kaznim. Ružno je što ga nisi spriječio…
-Nisam mogao – promrmljao je, nikada kasnije ne objasnivši samome sebi zašto je u tom trenutku pred njim izgovorio baš to.
-Mogao si, a i morao. Agata te je preklinjala… Sad hajde! Jesmo li se razumjeli?
-Da pođem odmah?
-Čim ti ova žena završi taj papir, rekoh, bez kojega ne možeš proći naše straže. A njih će biti mnogo.
-Ali, mogu li po torbu? Ostala je u kutu…
-Možeš. A sestru zaboravi! Kao da nije ni postojala. Jesmo li se razumjeli?
Zbunjen, fra Ambrozije ga je promatrao kao da mu nešto ipak nije jasno.
-Što je?
-To sa sestrom…Nije sahranjena kao vjernica.
-Zaboravi!
-Zaslužila je da bude sahranjena kao vjernica.
-Zaboravi! I marš dok se nisam predomislio!
Kad je s torbom, između stražara, izašao iz hangara, ugledao ga je u prozoru bez stakala. Pretrnuo je pomislivši da je tu zato samo da mu kaže kako je svoju odluku promijenio, onda je na njegovom licu primijetio smiješak, kojim ga je uvjerio da uistinu može ići. Ali, ohrabren tim smiješkom, umjesto prema kapiji, korak ga je vodio k njemu. Kad je bio na rastojanju s kojega se mogao razumjeti i šapat, zastao je, podigavši glavu prema zapovjedniku.
-Mogu li vas nešto upitati?
-Što, ujače?
-Zašto ste pristali da ovo radite?
-Što sam radio kad mi je Agata donijela tužbu, to radim i sada. Za svoj puk. Samo po kraćem postupku.
-Neka vam je Bog na pomoći, od mene vam je oprošteno.
-I tebi. Ideš u Lazarevo po svojoj želji i na svoju odgovornost. Telefonirao sam kako da te tamo dočekaju, ali, baš neka ti je Bog na pomoći!
Sve je od tog trenutka bilo pred njim neizvjesno, s mnogo pitanja i nepoznanica, a s malo snage u tijelu za nova iskušenja. Jedno je ipak bilo jače od svega toga: saznanje da može krenuti na izvore života svoje župe, čiji su ga sadržaji i u logoru povremeno zapljuskivali u valovima, kao pjena smijeha karakterističnog za njezine ljude, koje je toliko volio i poštivao, baš zato što su bili i svojeglavi i neobični. Znao je da ga smišljeno šalju u zagrljaj opasnostima, ali je čvrsto vjerovao da će ih nadvladati.
Svih tih dana pješačenja ispod zvižduka granata s raznih bojišnica, izložen mecima snajperista, uvredama i psovkama mještana, sumnjičenju stražara na kontrolnim točkama i njihovim stalnim zahtjevima da se vraća nazad po novi potpis prethodnika na prijelazu, s jednim korakom naprijed i tri nazad, nije svojom mišlju, kao osudom, niti nijednom dotaknuo taj svijet zla, svom širinom srca spreman da mu sve oprosti. Odmarao se tamo gdje je bio najsigurniji, u grmovima i šumarcima, a jeo ono što mu je kolovoz nudio po vrtovima i voćnjacima udaljenim od kuća. Niti u jednoj noći toga svoga neobičnoga putovanja, dok je, skriven, iščekivao zoru, nije se mogao sasvim odvojiti od dramatičnih događaja u hangaru i u uredu zapovjednika. S prizorima smrti sestre Valentine i hodže odlazio je u nesiguran san, a s prizorom vozača kampanjole kojega odvode s česme od njih se opraštao vraćajući se u nesigurnu stvarnost. Sve njezine grubosti, opet, približavajući se svome cilju, ublažavao je sjećanjima na život u Šomartu, u kojemu su mu događaji pred rat bili nekako najdraži, sa snagom kojom je sve neugodnosti stvarnosti mogao odgurnuti u stranu kao zanemarljive i snošljive, iako ni po čemu nisu bile takve. U onim Lovrinim slikama, nekako, pronalazio je takvu snagu ponajčešće, a u ponosu na samoga sebe, opet, što ih je na vrijeme sklonio na sigurnije mjesto, i ohrabrenje da put mora nastaviti prema njima, jer su one i bile njegov krajnji cilj. S takvim obranama od svega što ga je u Šomartu dočekalo od susreta s njegovim novim imenom na limenoj pločici i lakrdije policajca preobučena u mantiju na zgarištima njegovih crkava, pa sve do buđenja iz nesvijesti u jarku, zaustavljanja kradljivca vranca na cesti, slučajnog pronalaženja pasa i slučajnog otkrivanja grobnice stradalnika, fra Ambrozije je u sebi učvršćivao vjeru da je njegov život samo u rukama Boga i da mu čovjek, zbog toga, ma kako on okrutan bio, još uvijek ne može ništa.
Posljednju noć prespavao je u plastu sijena, u blizini kuće koja mu se učinila napuštenom, u selu koje je graničilo sa Šomartom. Dok se svodio u san, razmišljao je o tome što ga to u Šomartu sutra čeka, onda ga je figura muškarca ispred kuće, jedva raspoznatljiva u polumraku, odvojila od tih razmišljanja, rasanila i preplašila. Kako mu se približavala, tako je u njemu i strah od susreta s njom rastao, ali za bijeg je bilo kasno, za bijeg nije bilo spremno ni njegovo premoreno tijelo. Dočekao ju je sjedeći, leđima oslonjen na sijeno, čiji su ga mirisi još omamljivali i držali na granici sna i jave.
-Vidio sam ja tebe tu, još dok je zalazilo sunce – rekao mu je starac, zarastao u bradu, čim je čučnuo ispred njega. – Nisam te htio ometati, procijenio sam kroz prozor da ne možeš dalje. Možeš i sa mnom, u kući sam sam. Imam hrane, mora da si gladan.
-Nisam gladan, a ovdje mi je lijepo, ako mi ne braniš – odgovorio mu je fra Ambrozije.
-Ako te nije strah, što da ti branim. Sa mnom bi ti bilo bolje, a i meni s tobom. Od samoće ne mogu ni zalogaj progutati, ali zarekao sam se da neću odavde, sa svoga u tuđe, pa što god bude sa mnom.
-A gdje su tvoji, i selo ti je pusto?
-U Lazarevu su moji, a i svi odavde. Hoću da umrem od stida što su u tuđem, što su tako brzo zaboravili svoje. Navrate mi ponekad i pričaju o Gavanovom blagu koje su tamo našli, ali mene to ne zanosi. I to Gavanovo blago tamo plod je nečije muke, plitka je u njemu sreća. Plitko je i sve ovo što se danas radi: ubija, protjeruje, pljačka. Jednog su tamo, u Lazarevu, baš moji razapeli na vrata kuće, jer nije htio sa svoga praga, kao ni ja sa svoga, a je li to njegov grijeh? Ništa ne valja što se danas radi, ništa, ali kome to reći? Moje zaludio veliki vođa, hoće nekakvu veliku Srbiju i treba mu za nju i tuđa zemlja, a evo mu ovdje, oduvijek srpska, i ova prazna. Svugdje zemlje viška. Ne mogu od ovakvih gluposti po cijelu noć zaspati, pa, kad bi htio sa mnom bar noćas, sutra ionako nastavljaš putovanje…Imam u kući i jela i pića, ali razgovor mi je najpotrebniji…
-Hvala ti, ostao bih ovdje. Moram ujutro poraniti, pa da te ne budim…
-A kuda ćeš? Odakle dolaziš? Koliko si na putu, pa si tako zapušten?
-Kao i ti – odgovorio mu je fra Ambrozije prešućujući sve drugo u njegovim pitanjima. – U ratu smo svi zapušteni…
-A i opasno je putovati, kako se usuđuješ? Može ti se desiti svašta, makar si u toj…
-…habitu.
-Mi kažemo mantija… Ima u ovim krajevima ljudi koji i našu mantiju ismijavaju i zloupotrebljavaju, pazi se!
-Ne brini! Idi ti u svoju kuću, a ja ću ovdje.
-Ako se predomisliš, moja su ti vrata otvorena.
S pola puta vratio mu se s riječima:
-Znaš da me ovdje posjećuje i jedan konjanik. Naš čovjek, na nečijem vrancu. Ali, s njim se ne može ni porazgovarati kao s čovjekom. Na konju je stalno, a kad ga i zaustavi, ništa ne govori. Kažu mi moji da ga viđaju i u Lazarevu. Obilazi oslobođene srpske zemlje, jadne te zemlje, jadna li junaka!
Zaspao je tek kad su prozori kuće ostali bez svjetla, probudio se na prvo oglašavanje pijetla u njezinoj blizini, a sjenik napustio još dok sunca i nije bilo na nebu.