Dvojici bi pisaca bosanski franjevci trebali posvetiti makar po jednu svoju dnevnu molitvu: Ivi Andriću na početku i po sredini dvadesetog stoljeća, Ivanu Lovrenoviću na kraju istoga stoljeća. Dva su Ivana o njima sačinili i ispisali legendu čiju širinu i dubinu redovnici Bosne Srebrene teško mogu ispuniti. Ali pustimo sad pisce, žive ljude. Važniji su oni imaginarni. Prvi među Andrićevim fratrima je fra Marko Krneta. Javlja se u četiri njegove pripovijetke: “U musafirhani”, “U zindanu”, “Ispovijed” i “Kod kazana”. Fra Marko je, najavljuje pisac u prvoj pripovijetki, napisanoj 1923, sestrić fra Marijana Bogdanovića, inače stvarne, povijesne osobe, ljetopisca kreševskog samostana. Bio je jedini u roditelja, pa ga je ujak uzeo kod sebe u manastir, da ga obrazuje i sačuva od svega onog što bi ga moglo zadesiti u nevoljama bosanskoga vijeka. (Zanimljiv obrat u odnosu na ono što će u kasnijemu svijetu biti uobičajeno: sin jedinac umjesto da nastavi lozu odlazi u redovnike da bi spasio dušu.) Ali dječak će uzrasti u fratra koji će biti sasvim na svoju ruku. “Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra Marka u sveti red”, govori biskup fra Marijanu Bogdanoviću.
Svojeglav je, tvrdoglav i na svoju ruku, ima ih koji misle i da je tup, Bog mu nije dao ni glasa ni sluha, a ni dara za život u zajednici. Više je seljak, koji gleda kako da poradi oko kuće i živine, da otrese šljivu i ispeče rakiju, nego što se snalazi u manastirskim ceremonijalima i životu na Božju slavu. A kako baš nije ni omiljen među redovnicima vazda spremnim na priču i na nadgornjavanje u stvarima duha i uma, oslobodili su ga većine obaveza. Ne mora se moliti s njima, ne mora objedovati s njima, nego neka se brine o kući i o namirnicama, ali i o musafirhani pri samostanu. Naime, po turskome zakonu uz samostan mora biti i gostionica za putnike namjernike, gdje će pojesti i prespavati. To fratre odvajkada uznemirava, niti se vole miješati s Turcima, niti umiju biti gostioničari, pa im dođe idealno da se fra Marko Krneta bavi s njima.
“U musafirhani” jedna je od najboljih, ujedno i najkarakterističnijih Andrićevih priča. Onima koji nisu pročitali ništa od ovoga pisca, a vole da o njemu govore, najbolje bi bilo pročitati baš ovu priču. U njoj bi na vrhuncu njegove životne uloge sreli fra Marka Krnetu, koji njeguje teško bolesnog Turčina, sve čini da bi ga spasio i izliječio, a svaki put kad mu se učini da Turčin odlazi Bogu na istinu, na uho mu šapuće: “Negom, što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranje, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš kao čovjek, a ne kao nerazumna živina.” Kad u strahu od Osmine smrti bolesniku prinese usnama križ, i kada ovaj posljednjim životnim snagama bijesno pljune na njegov križ, fra Marko promišlja svoju jednostavnu teologiju, i Bogu se obraća ovim riječima: “Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve.”
Fra Marko Krneta je cijeli čovjek. Bosanski seljak, tvrda glava, račvast kolac što ga je nemoguće utjerati u sveti red. Njegova vjera najpotpunija je kršćanska vjera u našoj književnosti. Mnogi bi živi današnji fratar poželio u očima drugih biti fra Marko Krneta. Može, ako je u stanju da čista srca kaže i povjeruje kako na Njegovoj lađi ima mjesta za sve. Ali baš za sve.
Fra Marko
Imaginarni prijatelj/49
Dvojici bi pisaca bosanski franjevci trebali posvetiti makar po jednu svoju dnevnu molitvu: Ivi Andriću na početku i po sredini dvadesetog stoljeća, Ivanu Lovrenoviću na kraju istoga stoljeća. Dva su Ivana o njima sačinili i ispisali legendu čiju širinu i dubinu redovnici Bosne Srebrene teško mogu ispuniti. Ali pustimo sad pisce, žive ljude. Važniji su oni imaginarni. Prvi među Andrićevim fratrima je fra Marko Krneta. Javlja se u četiri njegove pripovijetke: “U musafirhani”, “U zindanu”, “Ispovijed” i “Kod kazana”. Fra Marko je, najavljuje pisac u prvoj pripovijetki, napisanoj 1923, sestrić fra Marijana Bogdanovića, inače stvarne, povijesne osobe, ljetopisca kreševskog samostana. Bio je jedini u roditelja, pa ga je ujak uzeo kod sebe u manastir, da ga obrazuje i sačuva od svega onog što bi ga moglo zadesiti u nevoljama bosanskoga vijeka. (Zanimljiv obrat u odnosu na ono što će u kasnijemu svijetu biti uobičajeno: sin jedinac umjesto da nastavi lozu odlazi u redovnike da bi spasio dušu.) Ali dječak će uzrasti u fratra koji će biti sasvim na svoju ruku. “Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra Marka u sveti red”, govori biskup fra Marijanu Bogdanoviću.
Svojeglav je, tvrdoglav i na svoju ruku, ima ih koji misle i da je tup, Bog mu nije dao ni glasa ni sluha, a ni dara za život u zajednici. Više je seljak, koji gleda kako da poradi oko kuće i živine, da otrese šljivu i ispeče rakiju, nego što se snalazi u manastirskim ceremonijalima i životu na Božju slavu. A kako baš nije ni omiljen među redovnicima vazda spremnim na priču i na nadgornjavanje u stvarima duha i uma, oslobodili su ga većine obaveza. Ne mora se moliti s njima, ne mora objedovati s njima, nego neka se brine o kući i o namirnicama, ali i o musafirhani pri samostanu. Naime, po turskome zakonu uz samostan mora biti i gostionica za putnike namjernike, gdje će pojesti i prespavati. To fratre odvajkada uznemirava, niti se vole miješati s Turcima, niti umiju biti gostioničari, pa im dođe idealno da se fra Marko Krneta bavi s njima.
“U musafirhani” jedna je od najboljih, ujedno i najkarakterističnijih Andrićevih priča. Onima koji nisu pročitali ništa od ovoga pisca, a vole da o njemu govore, najbolje bi bilo pročitati baš ovu priču. U njoj bi na vrhuncu njegove životne uloge sreli fra Marka Krnetu, koji njeguje teško bolesnog Turčina, sve čini da bi ga spasio i izliječio, a svaki put kad mu se učini da Turčin odlazi Bogu na istinu, na uho mu šapuće: “Negom, što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranje, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš kao čovjek, a ne kao nerazumna živina.” Kad u strahu od Osmine smrti bolesniku prinese usnama križ, i kada ovaj posljednjim životnim snagama bijesno pljune na njegov križ, fra Marko promišlja svoju jednostavnu teologiju, i Bogu se obraća ovim riječima: “Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve.”
Fra Marko Krneta je cijeli čovjek. Bosanski seljak, tvrda glava, račvast kolac što ga je nemoguće utjerati u sveti red. Njegova vjera najpotpunija je kršćanska vjera u našoj književnosti. Mnogi bi živi današnji fratar poželio u očima drugih biti fra Marko Krneta. Može, ako je u stanju da čista srca kaže i povjeruje kako na Njegovoj lađi ima mjesta za sve. Ali baš za sve.