(Fra Luka Markešić, Prozor-Rama, 23. prosinca 1937. – Sarajevo, 7. kolovoza 2014.)
*
Nikad me nitko nije tako uporno nastojao uključiti u politiku HNV-a kao što je on. Kao njegov predsjednik, na adresu sarajevske Matice hrvatske godinama mi je slao pozive za sve tematske sjednice ove nacionalne udruge građana, niti na jedan nisam mu se odazvao. Dva-tri puta sam ga zamolio da to ne čini, nije me poslušao. “Ne zanima me politika, fra Luka”, uvijek sam mu govorio, “neću u njezine vode, ni s kim, pa ni s tobom.” “Bio bi ti u njezinoj ulozi mnogo korisniji od onih koji se za nju bore i rukama i nogama.” Svoj tip politike usmjeravao je protiv nacionalista svih boja, ponajviše hrvatskih, koji su razarali Bosnu, ja sam od nje bježao kao od vražjeg posla. U svojoj ljubavi prema Bosni, kao političar, uporno je pretjerivao. S njom je punim srcem živio u vremenu fra Anđela Zvizdovića, više nego li u vremenu u kojemu sam ja živio s njim. Bio je u tome ekstremno “svoj”, slijepo odan odživjelom. No, na stranu sve to, najistinskije, politika me, stvarno, nikad nije zanimala, nisam želio da joj se predajem kao što je on u “svom” HNV-u.
Nikad me nitko nije ni ispovjedio kao što je on. “Ne moraš ti meni ništa naglas. Saberi u sebi sve što si dosad činio ružno, molit ću Ga da ti oprosti.” I nikad mi nitko, poslije toga, nije za veći grijeh odredio manju pokoru. (Kako li ćeš to pravdati gore, moj fra Luka, onom našemu Glavnom, i hoće li nam to obojici kod Njega, uopće, išta vrijediti?)
I u krštenju je bio jedinstven, posve svoj. Mojemu poodraslom kumčetu, zakašnjelom za taj obred, malo je previše polio čelo svetom vodicom. Dječačić se na to trznuo, nešto mu je opsovao, a on se samo slatko nasmijao i nastavio obred. Preda mnom i kumom ni dječačiću ni postidjeloj majci ni riječ prijekora o tom grijehu pred oltarom. Njegovu šutnju sam čitao: “Pogriješio sam ja, nije dijete.”
Kao on, nikad mi nitko nije tako kratko i jasno ocijenio ratni roman “Osmjehni se i u plaču”. Prigodom prvog susreta, nakon čitanja, smijao se grohotom jednoj bludnoj sceni sićušne pudlice i gorostasnog lovačkog psa u vlasništvu fratra, šomartskog župnika, ispred crkve. “Olakšao si mi s tom scenom sve što si o tom mučnom ratu u romanu opisao i sve što su u njemu nevini preživjeli.”
Imao je fra Luka, privatno, dušu u kojoj su svi grijesi ovoga svijeta imali oprost i u kojoj je svaki čovjek priman s ljubavlju, kao najbližnji. Zato su ga svi na koje je širio tu ljubav i zvali samo fra Luka, kao da im u zemljici Bosni i jest oduvijek bio rod. I srcem i dušom – brat.
Fra Luka
(Fra Luka Markešić, Prozor-Rama, 23. prosinca 1937. – Sarajevo, 7. kolovoza 2014.)
*
Nikad me nitko nije tako uporno nastojao uključiti u politiku HNV-a kao što je on. Kao njegov predsjednik, na adresu sarajevske Matice hrvatske godinama mi je slao pozive za sve tematske sjednice ove nacionalne udruge građana, niti na jedan nisam mu se odazvao. Dva-tri puta sam ga zamolio da to ne čini, nije me poslušao. “Ne zanima me politika, fra Luka”, uvijek sam mu govorio, “neću u njezine vode, ni s kim, pa ni s tobom.” “Bio bi ti u njezinoj ulozi mnogo korisniji od onih koji se za nju bore i rukama i nogama.” Svoj tip politike usmjeravao je protiv nacionalista svih boja, ponajviše hrvatskih, koji su razarali Bosnu, ja sam od nje bježao kao od vražjeg posla. U svojoj ljubavi prema Bosni, kao političar, uporno je pretjerivao. S njom je punim srcem živio u vremenu fra Anđela Zvizdovića, više nego li u vremenu u kojemu sam ja živio s njim. Bio je u tome ekstremno “svoj”, slijepo odan odživjelom. No, na stranu sve to, najistinskije, politika me, stvarno, nikad nije zanimala, nisam želio da joj se predajem kao što je on u “svom” HNV-u.
Nikad me nitko nije ni ispovjedio kao što je on. “Ne moraš ti meni ništa naglas. Saberi u sebi sve što si dosad činio ružno, molit ću Ga da ti oprosti.” I nikad mi nitko, poslije toga, nije za veći grijeh odredio manju pokoru. (Kako li ćeš to pravdati gore, moj fra Luka, onom našemu Glavnom, i hoće li nam to obojici kod Njega, uopće, išta vrijediti?)
I u krštenju je bio jedinstven, posve svoj. Mojemu poodraslom kumčetu, zakašnjelom za taj obred, malo je previše polio čelo svetom vodicom. Dječačić se na to trznuo, nešto mu je opsovao, a on se samo slatko nasmijao i nastavio obred. Preda mnom i kumom ni dječačiću ni postidjeloj majci ni riječ prijekora o tom grijehu pred oltarom. Njegovu šutnju sam čitao: “Pogriješio sam ja, nije dijete.”
Kao on, nikad mi nitko nije tako kratko i jasno ocijenio ratni roman “Osmjehni se i u plaču”. Prigodom prvog susreta, nakon čitanja, smijao se grohotom jednoj bludnoj sceni sićušne pudlice i gorostasnog lovačkog psa u vlasništvu fratra, šomartskog župnika, ispred crkve. “Olakšao si mi s tom scenom sve što si o tom mučnom ratu u romanu opisao i sve što su u njemu nevini preživjeli.”
Imao je fra Luka, privatno, dušu u kojoj su svi grijesi ovoga svijeta imali oprost i u kojoj je svaki čovjek priman s ljubavlju, kao najbližnji. Zato su ga svi na koje je širio tu ljubav i zvali samo fra Luka, kao da im u zemljici Bosni i jest oduvijek bio rod. I srcem i dušom – brat.