Predgovor za buduću knjigu fotografija Milomira Kovačevića Strašnog
U doba ratne opsade Sarajeva išao sam gotovo svaki dan na Pravni fakultet. Ogromna, austrijska zgrada, s jakim zidovima. Ni topovska paljba s brda joj nije mogla ništa. Uprava Univerziteta je mojim kolegama i meni osigurala nekoliko prostorija u kojima smo držali nastavu i obavljali odbrane magistarskih i doktorskih radnji. Bili smo odlučni da u ratu, koji je već drugi mjesec potresao zemlju, u opkoljenom Sarajevu održimo “normalan život”. Normalan, a više ničeg nije bilo, ništa kao što je bilo. Stalna izloženost snajperskoj vatri, bombardiranja, glad. Ponekad sam u velikoj zgradi fakulteta tražio čašu vode. Žeđ golema, a vode nigdje. Ničega nije bilo, s teškoćom se život održavao. Teško je bilo i zamisliti da se u takvoj situaciji netko bavi “nadgradnjom”. Ali, usprkos svih nedaća umjetnici su i dalje pisali, svirali, slikali, priređivali predstave. Uz silna dovijanja, stvarali. I fotografije su se još uvijek pojavljivale, registrirale surovu stvarnost.
Jedan od izuzetno aktivnih fotografa bio je Milomir Kovačević Strašni. Mislim da je prvi rad Milomira Kovačevića koji sam tada zapazio bio razbijeni portret “doživotnog Predsjednika”. Ne mogu se sjetiti gdje sam tu fotografiju vidio, ali sam je upamtio. Rodio sam se kada je drug Tito bio neosporna ličnost. Doživotni predsjednik. I kada je umro okolo su izjavljivali, pisali, vikali, pjevali: poslije Tita Tito. Ideju o njegovoj vječnosti su nekako simbolično potvrdili svi vladari svijeta koji su ga ispratili na vječni počinak. A sada: junak rata i mira, lider nesvrstanih, čovjek koji je Staljinu rekao Ne pogođen snajperom. Probijen portret koji je visio u svakoj školi, instituciji, svuda. Razbijeno staklo mu se usijecalo u lik. Ikona ostavljena na ulici, na zidu ispražnjenje radnje, na podu, zgažena i nevažna. Na jednoj fotografiji nečija krv preko lica čovjeka koji nam je bio garancija mira i slobode. Na drugoj dojučerašnji razbojnik pod njegovom slikom odjednom postao heroj. Ali, ni jedan od portreta Josipa Broza na Milomirovim fotografijama nije bio namjerno oštećen. U svakoj sredini je i prema tretmanu Titovog portreta pokazivan karakter nove politike.
Fotograf se iskazuje i u izboru svog objekta. Ovdje je sam izbor objekta neobičan, jer su fotografirane fotografije. Doduše, u tehničkom pogledu ponekad se fotografiraju stare fotografije da bi bile primjereno, na najbolji način reproducirane, ali to ovdje nikako nije slučaj. Nije, jer je ovdje snimljeno događanje jedne fotografije, njeno stavljanje u novi kontekst, promjena okolnosti fotografije, koja na taj način postaje nova fotografija, fotografija kakva ranije nije bila i kako nikada ranije nije viđena. Snimljena fotografija: kao da se ogledalo ogleda u drugom ogledalu kao drugačiji lik sebe sama. Slika je postala sadržaj slike i to različita od slike koja je bila. Slika neporecivog Autoriteta i trostrukog Heroja postala je i sama ranjena, postala slika nemoćnog i ugroženog, slika napadnutog i smrtno pogođenog. Nestala je aura Neprikosnovenog i pojavio se lik ostarjelog, ranjivog druga Predsjednika, koji je nekima postao predmet gotovo iracionalne mržnje, a drugima simbol jednog minulog doba, mirnog doba u kojem u sjećanjima najednom sve postade dobro, pa su ugroženi i opasnosti izloženi spominjali nekadašnjeg predsjednika kao što se priziva duh spasitelja i zaštitnika u bajkama i legendama. Jesu li međutim baš ove crno-bijele fotografije postale ne samo još jedna slika uništenja, nego i definitivna smrtovnica “voljenog i nikad zaboravljenog druga Predsjednika”? Jasan dokaz i konačni znak da jednog svijeta više nema. Rat je slika razaranja i uništenja, slika ruina i krhotina. Na fotografijama lika koji je bio simbol socijalističke izgradnje pustoš i tek još poneki ostatak “konzumentskog društva”, koje smo rado podražavali, neki filmski plakat i slika boce coca-cole. Između ta dva oprečna ideala smo živjeli. Onda je u naše živote grunula ratna stvarnost u kojoj je pregažena jedna prošlost. O tome svjedoče ove crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Morale su biti crno-bijele.
Fotografija fotografije
Predgovor za buduću knjigu fotografija Milomira Kovačevića Strašnog
U doba ratne opsade Sarajeva išao sam gotovo svaki dan na Pravni fakultet. Ogromna, austrijska zgrada, s jakim zidovima. Ni topovska paljba s brda joj nije mogla ništa. Uprava Univerziteta je mojim kolegama i meni osigurala nekoliko prostorija u kojima smo držali nastavu i obavljali odbrane magistarskih i doktorskih radnji. Bili smo odlučni da u ratu, koji je već drugi mjesec potresao zemlju, u opkoljenom Sarajevu održimo “normalan život”. Normalan, a više ničeg nije bilo, ništa kao što je bilo. Stalna izloženost snajperskoj vatri, bombardiranja, glad. Ponekad sam u velikoj zgradi fakulteta tražio čašu vode. Žeđ golema, a vode nigdje. Ničega nije bilo, s teškoćom se život održavao. Teško je bilo i zamisliti da se u takvoj situaciji netko bavi “nadgradnjom”. Ali, usprkos svih nedaća umjetnici su i dalje pisali, svirali, slikali, priređivali predstave. Uz silna dovijanja, stvarali. I fotografije su se još uvijek pojavljivale, registrirale surovu stvarnost.
Jedan od izuzetno aktivnih fotografa bio je Milomir Kovačević Strašni. Mislim da je prvi rad Milomira Kovačevića koji sam tada zapazio bio razbijeni portret “doživotnog Predsjednika”. Ne mogu se sjetiti gdje sam tu fotografiju vidio, ali sam je upamtio. Rodio sam se kada je drug Tito bio neosporna ličnost. Doživotni predsjednik. I kada je umro okolo su izjavljivali, pisali, vikali, pjevali: poslije Tita Tito. Ideju o njegovoj vječnosti su nekako simbolično potvrdili svi vladari svijeta koji su ga ispratili na vječni počinak. A sada: junak rata i mira, lider nesvrstanih, čovjek koji je Staljinu rekao Ne pogođen snajperom. Probijen portret koji je visio u svakoj školi, instituciji, svuda. Razbijeno staklo mu se usijecalo u lik. Ikona ostavljena na ulici, na zidu ispražnjenje radnje, na podu, zgažena i nevažna. Na jednoj fotografiji nečija krv preko lica čovjeka koji nam je bio garancija mira i slobode. Na drugoj dojučerašnji razbojnik pod njegovom slikom odjednom postao heroj. Ali, ni jedan od portreta Josipa Broza na Milomirovim fotografijama nije bio namjerno oštećen. U svakoj sredini je i prema tretmanu Titovog portreta pokazivan karakter nove politike.
Fotograf se iskazuje i u izboru svog objekta. Ovdje je sam izbor objekta neobičan, jer su fotografirane fotografije. Doduše, u tehničkom pogledu ponekad se fotografiraju stare fotografije da bi bile primjereno, na najbolji način reproducirane, ali to ovdje nikako nije slučaj. Nije, jer je ovdje snimljeno događanje jedne fotografije, njeno stavljanje u novi kontekst, promjena okolnosti fotografije, koja na taj način postaje nova fotografija, fotografija kakva ranije nije bila i kako nikada ranije nije viđena. Snimljena fotografija: kao da se ogledalo ogleda u drugom ogledalu kao drugačiji lik sebe sama. Slika je postala sadržaj slike i to različita od slike koja je bila. Slika neporecivog Autoriteta i trostrukog Heroja postala je i sama ranjena, postala slika nemoćnog i ugroženog, slika napadnutog i smrtno pogođenog. Nestala je aura Neprikosnovenog i pojavio se lik ostarjelog, ranjivog druga Predsjednika, koji je nekima postao predmet gotovo iracionalne mržnje, a drugima simbol jednog minulog doba, mirnog doba u kojem u sjećanjima najednom sve postade dobro, pa su ugroženi i opasnosti izloženi spominjali nekadašnjeg predsjednika kao što se priziva duh spasitelja i zaštitnika u bajkama i legendama. Jesu li međutim baš ove crno-bijele fotografije postale ne samo još jedna slika uništenja, nego i definitivna smrtovnica “voljenog i nikad zaboravljenog druga Predsjednika”? Jasan dokaz i konačni znak da jednog svijeta više nema. Rat je slika razaranja i uništenja, slika ruina i krhotina. Na fotografijama lika koji je bio simbol socijalističke izgradnje pustoš i tek još poneki ostatak “konzumentskog društva”, koje smo rado podražavali, neki filmski plakat i slika boce coca-cole. Između ta dva oprečna ideala smo živjeli. Onda je u naše živote grunula ratna stvarnost u kojoj je pregažena jedna prošlost. O tome svjedoče ove crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Morale su biti crno-bijele.