Kad sam sa sela u svojoj trinaestoj godini stigao u grad, iz Savskog Gaja u Novom Zagrebu, u kojem su tada još kreketale žabe, krao kukuruz s polja, lovile zmije i igrao hokej na smrznutoj bari pored škole na Remetinačkoj, doživio sam betonski šok. U gradu, u Mrazovićevoj ulici, gdje smo se preselili, nadomak crkve u Palmotićevoj i na korak od Draškovićeve, u kojoj je tada na mjestu današnjeg Sheratona bila ledina na koju je dolazio lunapark, nije bilo gotovo ni trunke trave. Iz prvih dana u gradu pamtim tek vonj vrelog asfalta, smrad čokolade iz obližnje Krašove tvornice i mračne, oronule fasade mog kvarta oko kolodvora nisu mamile u predvečernje skitnje.
Od parkova kamo smo mogli bio je blizu Zrinjevac na kojemu je bilo previše policije, Ribnjak iza katedrale bio je izvan ruke, na džamiji su sjedili s bocama ruma nešto stariji, a mene su dečki iz škole, prvo iz osmoljetke u Ulici Franje Račkoga, a onda i iz Druge gimnazije u Križanićevoj, zvali da dođem s njima katkad na Lenjinovo.
Omeđeno sa sjevera velikim vojnim objektom i tadašnjim domom armije, s naoružanim stražarima u bijelom oprtačima, s juga tržnicom, a s istoka vrlo prometnom Šubićevom, to Lenjinovo je bilo mjesto gdje smo tražili zaštitu, unutar njegova skromnog zelenila. Zavlačili smo se tamo u parkić, prvo na igru, a onda, kako smo odrastali, i u mrak i činili što se inače ne smije, sakriveni gustišem. Ta mala oaza nudila nam je sigurno utočište.
Lenjinovo. Čini mi se da nismo u to vrijeme povezivali taj naziv Lenjinovo s imenom ruskog revolucionara Lenjina, kao što nismo nikad ni Zrinjevac povezivali sa Zrinskim. Lenjina sam postao svjestan tek kad je početkom devedesetih trg i park dobio ime po Petru Krešimiru, mislim četvrtom. Stariji ljudi rekli su, da se konačno vratilo staro ime trgu, no mi mlađi samo smo se čudili kako više ne znamo ni jednu ulicu u gradu u kojem smo živjeli cijeli život.
No, Lenjinovo je postalo Krešimirac. Promijenile su se zastave na sjevernim pročeljima, stigle su nove generacije klinaca, no funkcija mu je manje više ista kao i nekada. Park i dalje nudi divan predah od gradske vreve, a ja, onako u gužvi prije pisanja ovog teksta, stigao sam njime prošetati tek virtualno, posredstvom fotografija na googleu.
Fotografije na ovoj izložbi ne mogu se naći na googleu. Neke od njih prikazuju trg i park, neke su sasvim druge tematike, no objedinjuje ih činjenica da svi autori tih fotografija žive na Krešimirovu trgu. Kod prijatelja Borisa Cvjetanovića bio sam puno puta, čak i u njegovoj tamnoj komori, s Ivicom Lajtnerom pio sam na Branimircu pivo i gledao nogomet. Ostale fotografe s ove izložbe, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa, Borisa Krstinića i Željka Koprolčeca znam iz drugih prilika, baš kao i njihove radove, no mislim da se malo koji trg na svijetu može podičiti ovakvom fotografskom raznolikošću, stilova, interesa, tema, ali i iznimnim individualnim dosezima svakoga od pojedinih fotografa.
Iako je ova izložba vjerojatno nastala kao dobrosusjedska dosjetka, na kraju nas je potakla da malo porazmislimo o tom prostoru koji ih je spojio, o tome tko je što i kako iz njega dobio, kako ih je taj prostor odredio, koliko mu duguju i kako bi mu mogli uzvratiti…
Tako bismo lako mogli zamisliti zgrade rasute uokolo današnjega Krešimirova trga, zgrade u kojima ovi fotografi žive, kojima se u prizemljima otvaraju veliki, galerijski izlozi, kroz koje bismo uvijek mogli pogledati njihove nove radove. To bi bio Krešimirac na koji bih redovito dolazio.
Fotografi s Krešimirca
(tekst uz izložbu)
Kad sam sa sela u svojoj trinaestoj godini stigao u grad, iz Savskog Gaja u Novom Zagrebu, u kojem su tada još kreketale žabe, krao kukuruz s polja, lovile zmije i igrao hokej na smrznutoj bari pored škole na Remetinačkoj, doživio sam betonski šok. U gradu, u Mrazovićevoj ulici, gdje smo se preselili, nadomak crkve u Palmotićevoj i na korak od Draškovićeve, u kojoj je tada na mjestu današnjeg Sheratona bila ledina na koju je dolazio lunapark, nije bilo gotovo ni trunke trave. Iz prvih dana u gradu pamtim tek vonj vrelog asfalta, smrad čokolade iz obližnje Krašove tvornice i mračne, oronule fasade mog kvarta oko kolodvora nisu mamile u predvečernje skitnje.
Od parkova kamo smo mogli bio je blizu Zrinjevac na kojemu je bilo previše policije, Ribnjak iza katedrale bio je izvan ruke, na džamiji su sjedili s bocama ruma nešto stariji, a mene su dečki iz škole, prvo iz osmoljetke u Ulici Franje Račkoga, a onda i iz Druge gimnazije u Križanićevoj, zvali da dođem s njima katkad na Lenjinovo.
Omeđeno sa sjevera velikim vojnim objektom i tadašnjim domom armije, s naoružanim stražarima u bijelom oprtačima, s juga tržnicom, a s istoka vrlo prometnom Šubićevom, to Lenjinovo je bilo mjesto gdje smo tražili zaštitu, unutar njegova skromnog zelenila. Zavlačili smo se tamo u parkić, prvo na igru, a onda, kako smo odrastali, i u mrak i činili što se inače ne smije, sakriveni gustišem. Ta mala oaza nudila nam je sigurno utočište.
Lenjinovo. Čini mi se da nismo u to vrijeme povezivali taj naziv Lenjinovo s imenom ruskog revolucionara Lenjina, kao što nismo nikad ni Zrinjevac povezivali sa Zrinskim. Lenjina sam postao svjestan tek kad je početkom devedesetih trg i park dobio ime po Petru Krešimiru, mislim četvrtom. Stariji ljudi rekli su, da se konačno vratilo staro ime trgu, no mi mlađi samo smo se čudili kako više ne znamo ni jednu ulicu u gradu u kojem smo živjeli cijeli život.
No, Lenjinovo je postalo Krešimirac. Promijenile su se zastave na sjevernim pročeljima, stigle su nove generacije klinaca, no funkcija mu je manje više ista kao i nekada. Park i dalje nudi divan predah od gradske vreve, a ja, onako u gužvi prije pisanja ovog teksta, stigao sam njime prošetati tek virtualno, posredstvom fotografija na googleu.
Fotografije na ovoj izložbi ne mogu se naći na googleu. Neke od njih prikazuju trg i park, neke su sasvim druge tematike, no objedinjuje ih činjenica da svi autori tih fotografija žive na Krešimirovu trgu. Kod prijatelja Borisa Cvjetanovića bio sam puno puta, čak i u njegovoj tamnoj komori, s Ivicom Lajtnerom pio sam na Branimircu pivo i gledao nogomet. Ostale fotografe s ove izložbe, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa, Borisa Krstinića i Željka Koprolčeca znam iz drugih prilika, baš kao i njihove radove, no mislim da se malo koji trg na svijetu može podičiti ovakvom fotografskom raznolikošću, stilova, interesa, tema, ali i iznimnim individualnim dosezima svakoga od pojedinih fotografa.
Iako je ova izložba vjerojatno nastala kao dobrosusjedska dosjetka, na kraju nas je potakla da malo porazmislimo o tom prostoru koji ih je spojio, o tome tko je što i kako iz njega dobio, kako ih je taj prostor odredio, koliko mu duguju i kako bi mu mogli uzvratiti…
Tako bismo lako mogli zamisliti zgrade rasute uokolo današnjega Krešimirova trga, zgrade u kojima ovi fotografi žive, kojima se u prizemljima otvaraju veliki, galerijski izlozi, kroz koje bismo uvijek mogli pogledati njihove nove radove. To bi bio Krešimirac na koji bih redovito dolazio.