Madžar Ištvan, u istom sivom odijelu, s crvenom leptirmašnom na bijele tufne, fotografirao je na onom trgu kod velike gljive oko koje je vozila dječja željeznica, na ulazu u Pionirsku dolinu.
Njegov pristup bio je ovakav:
Neprimjetno bi Rolleiflex kamerom, koju je držao nisko na trbuhu, uslikao žrtve, obično sretnu obitelj s djecom, a onda bi prilazio i nudio ocu porodice da otkupi fotografiju, u određenom broju primjeraka, najmanje dva, najviše pet. Poštarina je bila uračunata u cijenu.
Ljudi su pristajali, plaćali mu slike, on je u svoj crni blok zapisivao adresu, i nikada nikog nije prevario.
Genijalnost Ištvanova biznisa sastojala se u tome što je potajnim fotografiranjem uspijevao svakoga navesti da otkupi već snimljenu sliku. Da je snimao samo one koji na snimanje pristanu, posao bi mu barem upola lošije išao.
Sjetio sam ga se četrdesetak godina kasnije, goledajući dokumentarni film o Vivian Maier, američkoj dadilji i kućnoj pomoćnici, koja se u slobodno vrijeme bavila fotografijom, sa strane snimajući ljude i život grada. I ona je fotografirala Rolleiflex kamerom, tako što bi odozgor gledala kroz nisko položen okular. Ljudi pred Rolleiflexom ne primijete da su snimljeni.
Ištvanovo zlatno doba trajalo je od 1971. do 1974.
Tada su se pojavili lažni fotografi i škljocali kamerama u kojima nije ni bilo filma. Ljudima su uzimali novac i, kao i Ištvan, zapisivali adrese, ali za slike koje neće poslati. Pravilo je da varalica svaki put pokvari posao i onome jednom poštenom.
Ištvana je ubrzo nestalo iz Sarajeva. Imam nekoliko njegovih fotografija, često sam tih godina s mamom i tatom išao u Pionirsku dolinu. Na jednoj fotografiji sramežljivo gledam u Ištvana, uperio sam plastični pištolj u njega. Pretpostavljam da mi je on rekao da to učinim. Slika je namještena, Ištvan nas je već poznavao.
Fotograf II
Madžar Ištvan, u istom sivom odijelu, s crvenom leptirmašnom na bijele tufne, fotografirao je na onom trgu kod velike gljive oko koje je vozila dječja željeznica, na ulazu u Pionirsku dolinu.
Njegov pristup bio je ovakav:
Neprimjetno bi Rolleiflex kamerom, koju je držao nisko na trbuhu, uslikao žrtve, obično sretnu obitelj s djecom, a onda bi prilazio i nudio ocu porodice da otkupi fotografiju, u određenom broju primjeraka, najmanje dva, najviše pet. Poštarina je bila uračunata u cijenu.
Ljudi su pristajali, plaćali mu slike, on je u svoj crni blok zapisivao adresu, i nikada nikog nije prevario.
Genijalnost Ištvanova biznisa sastojala se u tome što je potajnim fotografiranjem uspijevao svakoga navesti da otkupi već snimljenu sliku. Da je snimao samo one koji na snimanje pristanu, posao bi mu barem upola lošije išao.
Sjetio sam ga se četrdesetak godina kasnije, goledajući dokumentarni film o Vivian Maier, američkoj dadilji i kućnoj pomoćnici, koja se u slobodno vrijeme bavila fotografijom, sa strane snimajući ljude i život grada. I ona je fotografirala Rolleiflex kamerom, tako što bi odozgor gledala kroz nisko položen okular. Ljudi pred Rolleiflexom ne primijete da su snimljeni.
Ištvanovo zlatno doba trajalo je od 1971. do 1974.
Tada su se pojavili lažni fotografi i škljocali kamerama u kojima nije ni bilo filma. Ljudima su uzimali novac i, kao i Ištvan, zapisivali adrese, ali za slike koje neće poslati. Pravilo je da varalica svaki put pokvari posao i onome jednom poštenom.
Ištvana je ubrzo nestalo iz Sarajeva. Imam nekoliko njegovih fotografija, često sam tih godina s mamom i tatom išao u Pionirsku dolinu. Na jednoj fotografiji sramežljivo gledam u Ištvana, uperio sam plastični pištolj u njega. Pretpostavljam da mi je on rekao da to učinim. Slika je namještena, Ištvan nas je već poznavao.