Tog dana moja je žena ušla u dnevnu sobu i rekla: “Naš stari susjed spava.”
“Pusti ga neka spava”, rekao sam.
Ali on nije spavao. Bio je mrtav.
Sjedio je u mojoj fotelji, a poluotvorene oči kao da su mu još gledale u jednom pravcu: ka maloj rupi na štofu fotelje, rupi koju je napravila nedogorjela cigareta ispavši mu iz ruke. Ni u tom starčevom pogledu, ni na njegovom licu, nije se vidio predsmrtni grč, kao ni užas od svijesti da je kucnuo posljednji trenutak. Naprotiv, imao sam dojam da su se na tom licu mogli pročitati samo spokojstvo, pomirenost, mada i stanovita iznenađenost, čiji je uzrok vjerojatno bila rupa na mojoj fotelji, ukoliko ju je opazio. Ali zacijelo je shvatio da je to posljednja neprilika koja mu se događa. Otuda izraz spokojstva – spokojstva zbog trenutne spoznaje da je stigao kraj sivog i tegobnog staračkog trajanja.
Sa svojom obitelji – kćerkom, zetom i njihovo dvoje djece – on se doselio u moje susjedstvo prije nekoliko mjeseci. Kad sam ih prvi put sreo na stubištu, lica su im, prigodom pozdravljanja i upoznavanja, blistala od radosti, svima osim starcu. On je izgledao kao da su mu sve lađe potonule. To je toliko upadalo u oči da sam upitao ženu: “Da li vam je otac možda bolestan?” I lecnuo sam se pomislivši da je to pitanje neumjesno, jer kako bi žena i njen muž mogli biti tako dobro raspoloženi ako im je stari bolestan? “Ne”, odgovorila je ona, “moj će otac svisnuti od tuge zbog stana koji smo napustili, a u kojemu je on proživio cio dosadašnji život. Ovdje mu ništa nije potaman, pogotovo novi namještaj, jer stari nismo htjeli da prenesemo već smo ga ostavili u starom stanu, njegovom novom vlasniku. Mom ocu je tako nešto neshvatljivo, pa neprestano gunđa. A mi smo radosni jer smo dugo čekali ovaj stan. Stari nam je postao pretijesan, pogotovo kad smo dobili drugo dijete.”
Sljedećih dana također smo sretali starca kad bi izlazio u šetnju, i uvijek nam je izgledao jednako žalostan. Sve do onog dana kad nam je pozvonio na vratima: “Možete li mi pozajmiti malo šećera za kafu”, upitao je, “ponestao nam je, a nedjelja je, prodavnice su zatvorene”. “Rado”, rekao sam, i uveo ga u dnevnu sobu. Čim je u nju ušao, lice mu se ozarilo kao od iznenadne radosti. Gledao je našu staru, dobro očuvanu fotelju, u kojoj sam volio da sjedim gledajući televiziju, a ponekad sam se u nju smještao i kad bih s nekim od svojih prijatelja igrao šah. “Veoma lijepa fotelja”, rekao je stari, “hoćete li mi dozvoliti da malo prisjednem u nju, osjećam slabost u nogama”. “Samo izvolite”, odgovorio sam.
Kad je sjeo, zagledao se u televizor koji je bio uključen. “Gle, serija koju volim, a tamo kod nas ne mogu je pogledati. Ono moje derište od unuka smjestilo se pred televizor da gleda crtaće.”
“Nema problema, pogledajte je kod nas”, rekao sam. A šta sam drugo mogao? Bilo je skoro očigledno da stari očekuje takvu ponudu.
Iz istog razloga – da vidi seriju – dolazio nam je i sljedećih dana. Kad je čuo da rado igram šah, ponudio se da mi bude partner, pa je dolazio i kad TV serija nije bila na programu. Bezbrojnim partijama popunjavao je skoro cijelo moje slobodno vrijeme, i pritom je uvijek sjedao u moju fotelju. Vidio sam da mu je do toga stalo i nisam pokušavao da ga premjestim. Čak mi se činilo da ponekad, prije nego što će sjesti, rukom blago miluje naslon sjedala koje je očigledno osjećao “svojim”. Malo-pomalo, on je u mom stanu postao stalan gost, maltene član domaćinstva.
To njegovo ponašanje objasnila mi je njegova kći kad ga je prvi put, ušavši kod nas, vidjela ustoličenog na njegovom prisvojenom prijestolju. I ona je bila iznenađena kad je ugledala fotelju.
“Gle!” rekla je. “Sasvim je ista kao i ona koju smo imali u starom stanu i koju je moj otac volio; nikoga drugog nije puštao da u njoj sjedi. Isti oblik, ista cvjetna šara. Toliko je vremena provodio u njoj da nam se činilo da će s njom srasti.”
Na mom se licu zacijelo pojavio izraz nedoumice, jer je brzo dodala:
“Ne brinite, reći ćemo mu da vam ne smeta. Nije u redu da provodi toliko vremena kod vas.”
“Ne, ne, sve je u redu”, uzvratio sam, zbunjen. “Neka on dolazi, nema problema, bit će nam drago ako mu to čini toliko zadovoljstvo. A i dobar je partner u šahu.”
Susjeda je ipak pokušavala nagovoriti oca da odustane od svojih tako čestih i dugotrajnih posjeta, ali joj to nije uspijevalo. Privlačna moć voljenog sjedala bila je jača. Pomišljao sam i da fotelju premjestim u njihov stan, da im je ponudim kao poklon, ali shvativši da bi to izgledalo kao očit pokušaj da se oslobodim starčeve svakodnevne nazočnosti, odustao sam.
I primao sam njegove posjete sve do tog posljednjeg dana kad sam ga gledao kako naizgled spava, poluzatvorenog pogleda usmjerenog ka rupi na štofu moje fotelje. Ta rupa, koju je cigaretom neoprezno napravio, vjerojatno mu je donijela i ono konačno uzbuđenje koje je prekinulo njegovu tanku životnu nit.
A meni je sad teško da u moju staru fotelju ponovno sjednem. Jer tada se osjećam kao da sam nekome čiji duh još uvijek tu negdje lebdi oduzeo nešto što mu pripada.
Fotelja
Tog dana moja je žena ušla u dnevnu sobu i rekla: “Naš stari susjed spava.”
“Pusti ga neka spava”, rekao sam.
Ali on nije spavao. Bio je mrtav.
Sjedio je u mojoj fotelji, a poluotvorene oči kao da su mu još gledale u jednom pravcu: ka maloj rupi na štofu fotelje, rupi koju je napravila nedogorjela cigareta ispavši mu iz ruke. Ni u tom starčevom pogledu, ni na njegovom licu, nije se vidio predsmrtni grč, kao ni užas od svijesti da je kucnuo posljednji trenutak. Naprotiv, imao sam dojam da su se na tom licu mogli pročitati samo spokojstvo, pomirenost, mada i stanovita iznenađenost, čiji je uzrok vjerojatno bila rupa na mojoj fotelji, ukoliko ju je opazio. Ali zacijelo je shvatio da je to posljednja neprilika koja mu se događa. Otuda izraz spokojstva – spokojstva zbog trenutne spoznaje da je stigao kraj sivog i tegobnog staračkog trajanja.
Sa svojom obitelji – kćerkom, zetom i njihovo dvoje djece – on se doselio u moje susjedstvo prije nekoliko mjeseci. Kad sam ih prvi put sreo na stubištu, lica su im, prigodom pozdravljanja i upoznavanja, blistala od radosti, svima osim starcu. On je izgledao kao da su mu sve lađe potonule. To je toliko upadalo u oči da sam upitao ženu: “Da li vam je otac možda bolestan?” I lecnuo sam se pomislivši da je to pitanje neumjesno, jer kako bi žena i njen muž mogli biti tako dobro raspoloženi ako im je stari bolestan? “Ne”, odgovorila je ona, “moj će otac svisnuti od tuge zbog stana koji smo napustili, a u kojemu je on proživio cio dosadašnji život. Ovdje mu ništa nije potaman, pogotovo novi namještaj, jer stari nismo htjeli da prenesemo već smo ga ostavili u starom stanu, njegovom novom vlasniku. Mom ocu je tako nešto neshvatljivo, pa neprestano gunđa. A mi smo radosni jer smo dugo čekali ovaj stan. Stari nam je postao pretijesan, pogotovo kad smo dobili drugo dijete.”
Sljedećih dana također smo sretali starca kad bi izlazio u šetnju, i uvijek nam je izgledao jednako žalostan. Sve do onog dana kad nam je pozvonio na vratima: “Možete li mi pozajmiti malo šećera za kafu”, upitao je, “ponestao nam je, a nedjelja je, prodavnice su zatvorene”. “Rado”, rekao sam, i uveo ga u dnevnu sobu. Čim je u nju ušao, lice mu se ozarilo kao od iznenadne radosti. Gledao je našu staru, dobro očuvanu fotelju, u kojoj sam volio da sjedim gledajući televiziju, a ponekad sam se u nju smještao i kad bih s nekim od svojih prijatelja igrao šah. “Veoma lijepa fotelja”, rekao je stari, “hoćete li mi dozvoliti da malo prisjednem u nju, osjećam slabost u nogama”. “Samo izvolite”, odgovorio sam.
Kad je sjeo, zagledao se u televizor koji je bio uključen. “Gle, serija koju volim, a tamo kod nas ne mogu je pogledati. Ono moje derište od unuka smjestilo se pred televizor da gleda crtaće.”
“Nema problema, pogledajte je kod nas”, rekao sam. A šta sam drugo mogao? Bilo je skoro očigledno da stari očekuje takvu ponudu.
Iz istog razloga – da vidi seriju – dolazio nam je i sljedećih dana. Kad je čuo da rado igram šah, ponudio se da mi bude partner, pa je dolazio i kad TV serija nije bila na programu. Bezbrojnim partijama popunjavao je skoro cijelo moje slobodno vrijeme, i pritom je uvijek sjedao u moju fotelju. Vidio sam da mu je do toga stalo i nisam pokušavao da ga premjestim. Čak mi se činilo da ponekad, prije nego što će sjesti, rukom blago miluje naslon sjedala koje je očigledno osjećao “svojim”. Malo-pomalo, on je u mom stanu postao stalan gost, maltene član domaćinstva.
To njegovo ponašanje objasnila mi je njegova kći kad ga je prvi put, ušavši kod nas, vidjela ustoličenog na njegovom prisvojenom prijestolju. I ona je bila iznenađena kad je ugledala fotelju.
“Gle!” rekla je. “Sasvim je ista kao i ona koju smo imali u starom stanu i koju je moj otac volio; nikoga drugog nije puštao da u njoj sjedi. Isti oblik, ista cvjetna šara. Toliko je vremena provodio u njoj da nam se činilo da će s njom srasti.”
Na mom se licu zacijelo pojavio izraz nedoumice, jer je brzo dodala:
“Ne brinite, reći ćemo mu da vam ne smeta. Nije u redu da provodi toliko vremena kod vas.”
“Ne, ne, sve je u redu”, uzvratio sam, zbunjen. “Neka on dolazi, nema problema, bit će nam drago ako mu to čini toliko zadovoljstvo. A i dobar je partner u šahu.”
Susjeda je ipak pokušavala nagovoriti oca da odustane od svojih tako čestih i dugotrajnih posjeta, ali joj to nije uspijevalo. Privlačna moć voljenog sjedala bila je jača. Pomišljao sam i da fotelju premjestim u njihov stan, da im je ponudim kao poklon, ali shvativši da bi to izgledalo kao očit pokušaj da se oslobodim starčeve svakodnevne nazočnosti, odustao sam.
I primao sam njegove posjete sve do tog posljednjeg dana kad sam ga gledao kako naizgled spava, poluzatvorenog pogleda usmjerenog ka rupi na štofu moje fotelje. Ta rupa, koju je cigaretom neoprezno napravio, vjerojatno mu je donijela i ono konačno uzbuđenje koje je prekinulo njegovu tanku životnu nit.
A meni je sad teško da u moju staru fotelju ponovno sjednem. Jer tada se osjećam kao da sam nekome čiji duh još uvijek tu negdje lebdi oduzeo nešto što mu pripada.