Jučer sam i ja Martu uhvatila u neznanju! Ha! Kaže nikad nije čula za fojnički krumpir. A znala je mene poprijeko gledati, kad sam ja nju pitala što je “Tiroler Gröstl?”!
Objasnim ja njoj:
“Fojnički krumpir ti je čudo od krumpira! To je onaj što ga možeš napraviti na milijardu načina, sa i bez dodataka, cijelog, pola, izerendanog, isjeckanog, piriranog, ne možeš promašiti. Ako imaš fojnički krumpir ne treba ti ni recept niti kulinarsko umijeće, on uspijeva.”
Mislite da je razumjela?
Gleda me, gleda, pa kaže “Ah, krumpir k’o krumpir! Tu ti ima samo ona vrsta što ostane tvrd i kad se skuha pa valja za salatu i onaj što se sav raspadne! Dobar bi bio za piru, ali to se tako radi još jedino na selu. Mi pire pravimo od gotovog praha, manje je kalorično i brže ide.”
“E, vidiš, a fojnički krumpir možeš skuhati za salatu i stvarno salatu i napraviti da se ne gnjeca, a možeš se opet u zadnjem trenutku predomisliti i napraviti pire i to odličan!”
Ni ovo mi nije uvažila. Morala sam promijeniti taktiku ubjeđivanja:
“E, j… i tebe tvoj Tiroler Gröstl! To ti je kod nas obični restovani krumpir. Ako ne napraviš od fojničkog krumpira ne valja i kvit. Ispadne pljunuti Tiroler Gröstl! Po čemu je taj tvoj gröstl nešto posebno?”
“E, pa tiroler ima jaje na oko!”
Tako sam zahvaljujući jajetu na oko izgubila još jednu kulinarsku bitku s Tirolcima.
Sarma im je smrdila dok se kuhala, maglice im smrdjele sutra popodne, keške im nije bilo lijepo na oko pa nisu htjeli ni probati, jedino bi bureka kažu! Onoliki posao! Taj ste film mogli jednom gledati, nema više. Idite na Baš-Čaršiju na godišnji”
Tako na poslu. Kod kuće moje bitke izgledaju sasvim drugačije.
Sad pire i ja pravim od praha. Po građanski!
Osim toga, probala sam uvesti i špargle. Kažu da je to kraljevska hrana. “Nije ni čudo što ja ne znam za njih”, priznala sam ja, budala ovim ovdje nekad davno, kad sam se stalno izvinjavala zbog svog tipično socijalističkog neznanja i nepoznavanja monarhijskih običaja. Sad sam naučila bolje, pa sam se jučer vlastitoj djeci folirala da sam za špargle ne samo čula, nego u proljeće svakodnevno imala na tanjuru te da smo se mi u socijalizmu hranili još bolje nego ovi ovdje u kapitalizmu i da smo samo iz tog razloga svi bili siti svega.
Taj moj pokušaj laganja, auslenderskog foliranja i približavanja zapadu, i to kraljevskim krugovima, završio se, a i kako bi drugačije, jadno. Jadnije nego pokušaj foliranja tonikom pred Anitom, mojom najboljom drugaricom iz osnovne škole.
Kad bolje razmislim – nije to ni bilo laganje ili foliranje, nego čisto preživljavanje. Valjda će mi Bog oprostiti ako skonta, a hoće, da se nisam oholila, nego preživljavala.
Čim sam skontala da sam slagala a i da sam se oholila ja sam se dobro nasekirala. Sekiram se ja ovih dana i razmišljam, kako bi se moglo čak i sa smrtnim grijehom, kakav je oholost, ipak što bliže Bogu i u tom razmišljanju rasporedim u mislima one uz Njega. Tek da provjerim kakve su mi šanse za raj. Odnosno imam li ih uopće.
Skroz gore u raju je sa ovog svijeta, zna se, Papa i njegova svita. Ovi iz Bayerna a i Tirola se, držeći Papu Benedikta XVI. za skute, kupujući njegovog bivšeg golfa, useljavajući se u njegov bivši stan, sve za ogromne sume, nadaju valjda spadati u tu svitu, dok se ja mislim kako sam negdje nešto pogrešno razumjela na vjeronauku (biće da sam pobrkala sa nastavom marksizma – svakome po potrebi a fratri nemaju potreba), jer sam prije vjerovala da svećenici nemaju ni svog golfa niti svoga stana. Poslije Pape i Nijemaca uz Boga su kardinali i svećenici pa onda obični puk. Onaj vjernički. Nevjernički nema šanse. Zato je nekad masovno postajao vjernički. Što nije bilo foliranje nego čisto preživljavanje.
Svjetovno uz Boga dođe, svaka čast Titi i Republici, kraljica, prinčevi i princeze, tek onda poneki predsjednik (ako je vjerovati vicevima), zatim Amerika i ostali zapadni svijet. Pa onda onaj nezapadni. Nezapadni što živi na zapadu nema šanse. Zato masovno postaje zapadni. Što nije foliranje nego čisto preživljavanje.
Gledam ja taj nezapadni svijet na zapadu, tzv. “naše građane u svijetu” trudeći se da iz tuđih iskustava, što integriranja što asimiliranja, izvučem pouke za sebe i smislim kako najbolje mogu provesti ostatak života. Vidim ja da to otprilike ide tako da je najbolje ne bit auslender gdje god da si, da “naši građani” postaju “njihovi građani”, kupe stan na kredit, zatvore se u njega, organiziraju sjela na kojima o svojim novim sudržavljanima pričaju kao o “švaburinama” i pate za dobrim starim vremenima. A ako koji umre nespreman onda je frka potpuna i pokušaji vraćanja izgubljenog državljanstva mrtvog zapadnog građanina, da bi ga zapad pustio da mrtav izađe iz svoje sadašnje u svoju bivšu zemlju, skuplji od još neisplaćenog stana. Ne da zapad svugdje kopat svoje kosti. Barem ne u mirnodopska vremena.
Jučer sam, dakle, nakon pažljive analize, odlučila opet konačno i neopozivo što ću uraditi. Predat ću molbu da mi daju austrijsko državljanstvo. I meni i familiji. Ali kako auslendere, i to čistokrvne Bosance, preko noći pretvoriti u punopravne članove germanskih plemena? – pitala sam se ja i smislila:
Probat ću prići zapadu, ne s germanske, nego sa gurmanske strane. na restovani krumpir ću nabaciti jaje na oko i skuhat ću špargle. Da isprobamo tu, kako Tirolci kažu, kraljevsku hranu.
Moju djecu, naviklu na fojnički pa austrijski krumpir a nimalo naviklu na ičije špargle, nekako ću motivirati da, ne samo probaju, već i uživaju ovaj specijalitet.
Tako sam se dosjetila i ispričala im da su špargle hrana kraljeva i prinčeva, da su Titi dovozili špargle avionom iz inozemstva, pa onda i Marquesovu priču o onom pukovniku, koji je jedva čekao vrijeme špargli da se može najesti pa otrčati u WC i tamo uživati u svojim mirisima. No ta priča o mirišljavim odlascima prinčeva i pukovnika na toilette njih nije nimalo dojmila. Nije ni Tito. Već poslije prve špargle su naborali nos, frknuli i vratili se krumpiru. Špargle nisu više niti dotakli.
Vidim ja propašće i ovaj pokušaj integriranja austrijskih špargli u bosanski krumpir. Barem što se tiče mojih bosanskih sinova. A šta je sa mnom?
Ja sam, naravno, priča za sebe. Koju ću ispričati da bude jasnije što se ovoliko mislim bi li ili ne bih uzela zapadno državljanstvo (pa da napokon opet budem svoj na svome) i zašto radije živim u tuđem, nego u svom stanu.
Za sve je to naravno kriv fojnički krumpir! Mene je naime, kao i većinu bosanske djece, othranio on i to erendaća.
Erendaća je mene dakle othranila jer sam bila mala a babina krava steona. Djeci se maloj ne treba davati mlijeko steone krave, a ako su druga ženska, onda se sasvim sigurno za njih ne treba mlijeko po selu kupovati. Nego izerenda mama Marica krumpira, doda malo soli i malo brašna, napravi erendaću i začas otpita dijete. Naraste joj kćer sa vel’kom glavom. “K’o Cocin bubanj” uobičavala bi se mama diviti meni, svojoj drugoj po starini, kćeri.
Erendaća je meni bila i ostala specijalni ćeif, iako nije na dobrom glasu i nema popratnih pojava kao kod Marquesovog pukovnika.
Svojoj djeci nisam naravno mogla priznati da sam tolika seljanka, nego sam im slagala da su me špargle othranile, da sam ih prije rata proljećem redovno jela u svojoj obitelji i da su one divne. Kad sam ih onda na njihove oči probala, cijela me akcija podsjetila na ono kad sam se Aniti hvalila kako sam ja već pila u ono doba novo, tek izašlo piće zvano tonik, vjerujući svojoj oduševljenoj mami na riječ. Kad nam je Emin, nas školski drug, u slastičarnici svoga oca, nasred fojničke ćarsije, donio tonik i to bitter lemon, Anita je odmah ispljunula. Ja sam svoj pila nazor, dakako nemajući’ kud, kad sam se već hvalila, pa, da bih joj dokazala svoje oduševljenje, zamolila je da svoj ne proljeva već da meni ostavi. Dva dana su mi bila usta skupljena i nisam riječ mogla progovoriti, a gadilo mi se na svaku hranu. Tonik od tada više nisam nikada popila čak ni u koktelima al’ Anita živi sigurno i dan danas u ubjeđenju da ja sve novo isprobam prije nje i da mi je tonik najomiljenije piće.
Tako sam jučer pojela i špargle. I svoje i one mojih sinova. I uživala svaki put kad nakon špargle uzmem krumpir. Jedući krumpir sam mislila “Ih, da je još fojnički! Nećemo vala predavati molbu za austrijsko državljanstvo pa makar. Ali nikad djeco od vas ni pravih Bosanaca! Pojma vi nemate šta je ćeif? Ne jedete fojnički krumpir poslije tirolskih špargli. Da su vam barem ponekad cipele tijesne pa da ih možete izuti.”
Fojnički krumpir i tirolske špargle
Jučer sam i ja Martu uhvatila u neznanju! Ha! Kaže nikad nije čula za fojnički krumpir. A znala je mene poprijeko gledati, kad sam ja nju pitala što je “Tiroler Gröstl?”!
Objasnim ja njoj:
“Fojnički krumpir ti je čudo od krumpira! To je onaj što ga možeš napraviti na milijardu načina, sa i bez dodataka, cijelog, pola, izerendanog, isjeckanog, piriranog, ne možeš promašiti. Ako imaš fojnički krumpir ne treba ti ni recept niti kulinarsko umijeće, on uspijeva.”
Mislite da je razumjela?
Gleda me, gleda, pa kaže “Ah, krumpir k’o krumpir! Tu ti ima samo ona vrsta što ostane tvrd i kad se skuha pa valja za salatu i onaj što se sav raspadne! Dobar bi bio za piru, ali to se tako radi još jedino na selu. Mi pire pravimo od gotovog praha, manje je kalorično i brže ide.”
“E, vidiš, a fojnički krumpir možeš skuhati za salatu i stvarno salatu i napraviti da se ne gnjeca, a možeš se opet u zadnjem trenutku predomisliti i napraviti pire i to odličan!”
Ni ovo mi nije uvažila. Morala sam promijeniti taktiku ubjeđivanja:
“E, j… i tebe tvoj Tiroler Gröstl! To ti je kod nas obični restovani krumpir. Ako ne napraviš od fojničkog krumpira ne valja i kvit. Ispadne pljunuti Tiroler Gröstl! Po čemu je taj tvoj gröstl nešto posebno?”
“E, pa tiroler ima jaje na oko!”
Tako sam zahvaljujući jajetu na oko izgubila još jednu kulinarsku bitku s Tirolcima.
Sarma im je smrdila dok se kuhala, maglice im smrdjele sutra popodne, keške im nije bilo lijepo na oko pa nisu htjeli ni probati, jedino bi bureka kažu! Onoliki posao! Taj ste film mogli jednom gledati, nema više. Idite na Baš-Čaršiju na godišnji”
Tako na poslu. Kod kuće moje bitke izgledaju sasvim drugačije.
Sad pire i ja pravim od praha. Po građanski!
Osim toga, probala sam uvesti i špargle. Kažu da je to kraljevska hrana. “Nije ni čudo što ja ne znam za njih”, priznala sam ja, budala ovim ovdje nekad davno, kad sam se stalno izvinjavala zbog svog tipično socijalističkog neznanja i nepoznavanja monarhijskih običaja. Sad sam naučila bolje, pa sam se jučer vlastitoj djeci folirala da sam za špargle ne samo čula, nego u proljeće svakodnevno imala na tanjuru te da smo se mi u socijalizmu hranili još bolje nego ovi ovdje u kapitalizmu i da smo samo iz tog razloga svi bili siti svega.
Taj moj pokušaj laganja, auslenderskog foliranja i približavanja zapadu, i to kraljevskim krugovima, završio se, a i kako bi drugačije, jadno. Jadnije nego pokušaj foliranja tonikom pred Anitom, mojom najboljom drugaricom iz osnovne škole.
Kad bolje razmislim – nije to ni bilo laganje ili foliranje, nego čisto preživljavanje. Valjda će mi Bog oprostiti ako skonta, a hoće, da se nisam oholila, nego preživljavala.
Čim sam skontala da sam slagala a i da sam se oholila ja sam se dobro nasekirala. Sekiram se ja ovih dana i razmišljam, kako bi se moglo čak i sa smrtnim grijehom, kakav je oholost, ipak što bliže Bogu i u tom razmišljanju rasporedim u mislima one uz Njega. Tek da provjerim kakve su mi šanse za raj. Odnosno imam li ih uopće.
Skroz gore u raju je sa ovog svijeta, zna se, Papa i njegova svita. Ovi iz Bayerna a i Tirola se, držeći Papu Benedikta XVI. za skute, kupujući njegovog bivšeg golfa, useljavajući se u njegov bivši stan, sve za ogromne sume, nadaju valjda spadati u tu svitu, dok se ja mislim kako sam negdje nešto pogrešno razumjela na vjeronauku (biće da sam pobrkala sa nastavom marksizma – svakome po potrebi a fratri nemaju potreba), jer sam prije vjerovala da svećenici nemaju ni svog golfa niti svoga stana. Poslije Pape i Nijemaca uz Boga su kardinali i svećenici pa onda obični puk. Onaj vjernički. Nevjernički nema šanse. Zato je nekad masovno postajao vjernički. Što nije bilo foliranje nego čisto preživljavanje.
Svjetovno uz Boga dođe, svaka čast Titi i Republici, kraljica, prinčevi i princeze, tek onda poneki predsjednik (ako je vjerovati vicevima), zatim Amerika i ostali zapadni svijet. Pa onda onaj nezapadni. Nezapadni što živi na zapadu nema šanse. Zato masovno postaje zapadni. Što nije foliranje nego čisto preživljavanje.
Gledam ja taj nezapadni svijet na zapadu, tzv. “naše građane u svijetu” trudeći se da iz tuđih iskustava, što integriranja što asimiliranja, izvučem pouke za sebe i smislim kako najbolje mogu provesti ostatak života. Vidim ja da to otprilike ide tako da je najbolje ne bit auslender gdje god da si, da “naši građani” postaju “njihovi građani”, kupe stan na kredit, zatvore se u njega, organiziraju sjela na kojima o svojim novim sudržavljanima pričaju kao o “švaburinama” i pate za dobrim starim vremenima. A ako koji umre nespreman onda je frka potpuna i pokušaji vraćanja izgubljenog državljanstva mrtvog zapadnog građanina, da bi ga zapad pustio da mrtav izađe iz svoje sadašnje u svoju bivšu zemlju, skuplji od još neisplaćenog stana. Ne da zapad svugdje kopat svoje kosti. Barem ne u mirnodopska vremena.
Jučer sam, dakle, nakon pažljive analize, odlučila opet konačno i neopozivo što ću uraditi. Predat ću molbu da mi daju austrijsko državljanstvo. I meni i familiji. Ali kako auslendere, i to čistokrvne Bosance, preko noći pretvoriti u punopravne članove germanskih plemena? – pitala sam se ja i smislila:
Probat ću prići zapadu, ne s germanske, nego sa gurmanske strane. na restovani krumpir ću nabaciti jaje na oko i skuhat ću špargle. Da isprobamo tu, kako Tirolci kažu, kraljevsku hranu.
Moju djecu, naviklu na fojnički pa austrijski krumpir a nimalo naviklu na ičije špargle, nekako ću motivirati da, ne samo probaju, već i uživaju ovaj specijalitet.
Tako sam se dosjetila i ispričala im da su špargle hrana kraljeva i prinčeva, da su Titi dovozili špargle avionom iz inozemstva, pa onda i Marquesovu priču o onom pukovniku, koji je jedva čekao vrijeme špargli da se može najesti pa otrčati u WC i tamo uživati u svojim mirisima. No ta priča o mirišljavim odlascima prinčeva i pukovnika na toilette njih nije nimalo dojmila. Nije ni Tito. Već poslije prve špargle su naborali nos, frknuli i vratili se krumpiru. Špargle nisu više niti dotakli.
Vidim ja propašće i ovaj pokušaj integriranja austrijskih špargli u bosanski krumpir. Barem što se tiče mojih bosanskih sinova. A šta je sa mnom?
Ja sam, naravno, priča za sebe. Koju ću ispričati da bude jasnije što se ovoliko mislim bi li ili ne bih uzela zapadno državljanstvo (pa da napokon opet budem svoj na svome) i zašto radije živim u tuđem, nego u svom stanu.
Za sve je to naravno kriv fojnički krumpir! Mene je naime, kao i većinu bosanske djece, othranio on i to erendaća.
Erendaća je mene dakle othranila jer sam bila mala a babina krava steona. Djeci se maloj ne treba davati mlijeko steone krave, a ako su druga ženska, onda se sasvim sigurno za njih ne treba mlijeko po selu kupovati. Nego izerenda mama Marica krumpira, doda malo soli i malo brašna, napravi erendaću i začas otpita dijete. Naraste joj kćer sa vel’kom glavom. “K’o Cocin bubanj” uobičavala bi se mama diviti meni, svojoj drugoj po starini, kćeri.
Erendaća je meni bila i ostala specijalni ćeif, iako nije na dobrom glasu i nema popratnih pojava kao kod Marquesovog pukovnika.
Svojoj djeci nisam naravno mogla priznati da sam tolika seljanka, nego sam im slagala da su me špargle othranile, da sam ih prije rata proljećem redovno jela u svojoj obitelji i da su one divne. Kad sam ih onda na njihove oči probala, cijela me akcija podsjetila na ono kad sam se Aniti hvalila kako sam ja već pila u ono doba novo, tek izašlo piće zvano tonik, vjerujući svojoj oduševljenoj mami na riječ. Kad nam je Emin, nas školski drug, u slastičarnici svoga oca, nasred fojničke ćarsije, donio tonik i to bitter lemon, Anita je odmah ispljunula. Ja sam svoj pila nazor, dakako nemajući’ kud, kad sam se već hvalila, pa, da bih joj dokazala svoje oduševljenje, zamolila je da svoj ne proljeva već da meni ostavi. Dva dana su mi bila usta skupljena i nisam riječ mogla progovoriti, a gadilo mi se na svaku hranu. Tonik od tada više nisam nikada popila čak ni u koktelima al’ Anita živi sigurno i dan danas u ubjeđenju da ja sve novo isprobam prije nje i da mi je tonik najomiljenije piće.
Tako sam jučer pojela i špargle. I svoje i one mojih sinova. I uživala svaki put kad nakon špargle uzmem krumpir. Jedući krumpir sam mislila “Ih, da je još fojnički! Nećemo vala predavati molbu za austrijsko državljanstvo pa makar. Ali nikad djeco od vas ni pravih Bosanaca! Pojma vi nemate šta je ćeif? Ne jedete fojnički krumpir poslije tirolskih špargli. Da su vam barem ponekad cipele tijesne pa da ih možete izuti.”
Nego su vam, k’o i meni moje, malo povelike!