Fojnička zvona

Dovršili smo naš skroman objed,
pjevamo – Tihu noć.
Naša su srca čista i spremna
Isus može doć!

Dječaci su naši nemirni, bučni
al ne čujem ih ja,
na trepavice snijeg mi pada,
u oknu svijeća sja.

Poznati zvuk nam ispunja sobu,
to zove Sveti Duh,
ne štedeć` zvonâ narod poziva,
dušama nudi kruh.

Sva čeljad oblači tople kapute
nazire zvijezde se trak,
domaćin svoju baklju pali,
svjetlošću razgoni mrak.

Prateći zvijezdu, sve selo žuri,
s bakljama, prteći snijeg,
na poklon djetetu u štalici,
spuštaju se niz brijeg.

Kao rijeka se slijevaju baklje,
svjetlost nam srca grije,
i svim na zemlji, mir, veselje,
pjevamo kao prije.

Sve glasnija je pjesma
i radost poznatih lica,
pjevaju prognani, sužnji,
glasom najljepših ptica.

Padaju zidovi sobe,
pjesma nas nosi u zrak
gdje grad se naš sa svijetom spaja,
isti slijedeći trak.