Kada je u proljeće 1941. šesnaestogodišnja bosanska Jevrejka Flora Altaras vlakom bježala iz Zagreba, otac ju je poučio da sve vrijeme puta svira svoju harmoniku i pjeva, a ljudi će se okupiti sami od sebe i možda ju nitko neće legitimirati. Bio je to očajnički plan, ali doista, Floru nisu legitimirali sve do spasa u talijanskoj okupacijskoj zoni.
Skoro sedamdeset godina kasnije, Flory Jagoda slavna je interpretatorica pjesama na judeo-espanolu, jeziku koji danas nema govornika, a kojim su govorili i na kojemu su pjevali bosanski Sefardi. Rođena 1925. u Sarajevu, djetinjstvo je provela u Vlasenici, maloj istočnobosanskoj čaršiji, rat preživljava u internaciji na Korčuli, iseljava u Sjedinjene Američke Države, udaje se za Harryja Jagodu i posvećuje život očuvanju glazbene i lirske tradicije bosanskih Jevreja. Kultna je figura američke etno glazbene i kulturne scene, snimila je niz albuma sa sefardskim narodnim pjesmama, te ponešto vlastitih kompozicija.
Njezino gostovanje na Bejadahu u Opatiji, godišnjoj kulturnoj manifestaciji Židova s područja bivše Jugoslavije, bila je prilika za dva kraća koncerta, održana u kongresnoj dvorani hotela Adriatic. Flory Jagoda nastupila je uz gitarističku i vokalnu pratnju dvoje svojih učenika, i otpjevala po desetak pjesama. Bez obzira na kasnu dob njezin je glas i dalje mlad, lijep i drevan, kao na snimcima od prije dvadesetak godina. Njezino pjevanje je, na žalost, neponovljivo, nemoguće ga je naučiti. To je manira u kojoj se španjolske melodije stapaju s Orijentom i balkanskim neparnim ritmovima. Čas vam se učini da izdaleka čujete glas sevdalinke, čas vam glas gospođe Flory nagovijesti neku puno stariju pjesmu. Pa iako je sve što ona pjeva odavno pribilježeno i dokumentirano (vjerojatno najsolidnije u kanonskome dvoknjižju “Romancero judeo espanol“, velikoga sarajevskoga romanista i stručnjaka za starošpanjolski Muhameda Nezirovića), način njezinoga pjevanja, kao i sve ono što Flory Jagoda utiskuje i bilježi u svojoj interpretaciji, na žalost nije moguće dokumentirati. Ono najvažnije u njezinom je grlu i u njezine osamdeset četiri godine.
Druge je večeri, tako, otpjevala i jednu od najpoznatijih i nekoć najpjevanijih pjesama bosanskih Jevreja, raspusnu a čežnjivu, “Yo hanino, Tu hanina”, u kojoj se ponavlja onaj bosanski lirski uzvik “aman”, tako rado pjevan u sevdalinkama, koji često kaže ono što se drugim riječima ne smije ili ne može reći. Svakako da “aman” nije jedino što Flory Jagodu i liriku njezinoga naroda spaja s Nadom Mamulom ili Zehrom Deović i lirikom preživjelih dionika bosanske kulture, ali se u tu jednu riječ, čuvenu iz njezina grla, da sabrati sva tuga jednoga nestalog i razorenog svijeta.
Flory Jagoda voli poučiti svoju publiku. Željela bi da skupa s njom pjevaju pjesme koje je ona naučila od svoje vlaseničke none, dječje uspavanke, pjesmicu o prstima na ruci, žalobne romanse o napuštenom domu u španjolskoj domovini, pjesme u čast hanuke, pjesme o opsadi Jeruzalema… Ona dirigira i veseli se svojoj publici i opatijskome židovskom zajedništvu, a između pjesama malo objašnjava na engleskome, malo na onome jeziku što ga je naučila u Bosni i u kojem se, potresan do suza, čuju naglasci i intonacije te zemlje. Njezin jezik Flory Jagoda, bez puno snebivanja i promišljanja o toj stvari, zove “naš jezik”.
U Opatiji smo, dakle, mogli čuti posljednju izvornu pjevačicu jednoga iščezlog jezika, kojim je pjevao narod koji smo pobili i protjerali. Veliku pjevačicu sefardske Bosne.
Flory Jagoda
Objavljeno 27.08.2009.
Kada je u proljeće 1941. šesnaestogodišnja bosanska Jevrejka Flora Altaras vlakom bježala iz Zagreba, otac ju je poučio da sve vrijeme puta svira svoju harmoniku i pjeva, a ljudi će se okupiti sami od sebe i možda ju nitko neće legitimirati. Bio je to očajnički plan, ali doista, Floru nisu legitimirali sve do spasa u talijanskoj okupacijskoj zoni.
Skoro sedamdeset godina kasnije, Flory Jagoda slavna je interpretatorica pjesama na judeo-espanolu, jeziku koji danas nema govornika, a kojim su govorili i na kojemu su pjevali bosanski Sefardi. Rođena 1925. u Sarajevu, djetinjstvo je provela u Vlasenici, maloj istočnobosanskoj čaršiji, rat preživljava u internaciji na Korčuli, iseljava u Sjedinjene Američke Države, udaje se za Harryja Jagodu i posvećuje život očuvanju glazbene i lirske tradicije bosanskih Jevreja. Kultna je figura američke etno glazbene i kulturne scene, snimila je niz albuma sa sefardskim narodnim pjesmama, te ponešto vlastitih kompozicija.
Njezino gostovanje na Bejadahu u Opatiji, godišnjoj kulturnoj manifestaciji Židova s područja bivše Jugoslavije, bila je prilika za dva kraća koncerta, održana u kongresnoj dvorani hotela Adriatic. Flory Jagoda nastupila je uz gitarističku i vokalnu pratnju dvoje svojih učenika, i otpjevala po desetak pjesama. Bez obzira na kasnu dob njezin je glas i dalje mlad, lijep i drevan, kao na snimcima od prije dvadesetak godina. Njezino pjevanje je, na žalost, neponovljivo, nemoguće ga je naučiti. To je manira u kojoj se španjolske melodije stapaju s Orijentom i balkanskim neparnim ritmovima. Čas vam se učini da izdaleka čujete glas sevdalinke, čas vam glas gospođe Flory nagovijesti neku puno stariju pjesmu. Pa iako je sve što ona pjeva odavno pribilježeno i dokumentirano (vjerojatno najsolidnije u kanonskome dvoknjižju “Romancero judeo espanol“, velikoga sarajevskoga romanista i stručnjaka za starošpanjolski Muhameda Nezirovića), način njezinoga pjevanja, kao i sve ono što Flory Jagoda utiskuje i bilježi u svojoj interpretaciji, na žalost nije moguće dokumentirati. Ono najvažnije u njezinom je grlu i u njezine osamdeset četiri godine.
Druge je večeri, tako, otpjevala i jednu od najpoznatijih i nekoć najpjevanijih pjesama bosanskih Jevreja, raspusnu a čežnjivu, “Yo hanino, Tu hanina”, u kojoj se ponavlja onaj bosanski lirski uzvik “aman”, tako rado pjevan u sevdalinkama, koji često kaže ono što se drugim riječima ne smije ili ne može reći. Svakako da “aman” nije jedino što Flory Jagodu i liriku njezinoga naroda spaja s Nadom Mamulom ili Zehrom Deović i lirikom preživjelih dionika bosanske kulture, ali se u tu jednu riječ, čuvenu iz njezina grla, da sabrati sva tuga jednoga nestalog i razorenog svijeta.
Flory Jagoda voli poučiti svoju publiku. Željela bi da skupa s njom pjevaju pjesme koje je ona naučila od svoje vlaseničke none, dječje uspavanke, pjesmicu o prstima na ruci, žalobne romanse o napuštenom domu u španjolskoj domovini, pjesme u čast hanuke, pjesme o opsadi Jeruzalema… Ona dirigira i veseli se svojoj publici i opatijskome židovskom zajedništvu, a između pjesama malo objašnjava na engleskome, malo na onome jeziku što ga je naučila u Bosni i u kojem se, potresan do suza, čuju naglasci i intonacije te zemlje. Njezin jezik Flory Jagoda, bez puno snebivanja i promišljanja o toj stvari, zove “naš jezik”.
U Opatiji smo, dakle, mogli čuti posljednju izvornu pjevačicu jednoga iščezlog jezika, kojim je pjevao narod koji smo pobili i protjerali. Veliku pjevačicu sefardske Bosne.