Fizika duge

Budilnik je zazvonio i sredovječna žena, koja se već prije toga probudila i otvorila oči, ustala je iz kreveta prije nego što je odzvonio do kraja. Odmah se počela spremati. Izvukla je ispod kreveta torbu i stavila je nasred sobe. To je bila jedna od onih starinskih torbi od crne vještačke kože koja je vremenom ispucala i na tim mjestima sloj “kože” se ljuštio. Žena je pažljivo savila spavaćicu, pa je ubacila u torbu, zatim je ubacila rezervni veš, dva ručnika, jedan za noge, drugi za lice, narančastu plastičnu čašu na sklapanje, a u onaj mali džepić s vanjske strane torbe ubacila je tablu kafetina, češalj i nekoliko ukosnica. Vjenčanicu je spakirala ranije. Stajala je na dnu ormara, uredno složena u plastičnu vrećicu. Donijela je vjenčanicu iz ormara i prislonila je uz torbu.  

Potom je zamijesila tijesto za kruh, pa odvojila dio od kojeg je napravila nekoliko uštipaka. Dok su se uštipci hladili, žena je skuhala čaj i na brzinu doručkovala.

Petnaestak minuta kasnije, uvrijeđena izraza lica, stajala je ispred neke kuće, desetak metara udaljene od ceste kojom su prolazili rijetki automobili. Žena ima sitno, mišje lice. Prozor spavaće sobe kuće ispred koje stoji prekriven je umjesto stakala mliječnim najlonom, zaprljanim okorjelim mrljama od maltera, iako je od rata prošlo više od deset godina. Žena ima na glavi šarenu maramu čvrsto zavezanu ispod vrata. Nosi sivi zimski kaput skopčan do grla, iako je proljeće. Pored njenih nogu stoji ona njena putna torba i vrećica. Žena je zadihana jer je u jednom trenutku pomislila da kasni pa je ubrzala korak. Ipak, kada je stigla, vidjela je da se sunce još uvijek nije podiglo iznad niske zgrade ispred nje, koja se nalazila s druge strane ceste, u čijem se prizemlju nekad, prije rata, nalazila banka. Sada je taj prostor zjapio prazan. Naspram krova nazirala se crvenkasta, prozračna aura, činilo se kako se svjetlost odbija s površine crijepa kojim je zgrada “banke” bila pokrivena pa se odatle raspršuje prema liniji vrha krova, tamo gdje se spajao s nebom.

Bilo je rano, negdje oko pola devet ujutro. Cestom ispred nje, u koju je, kad je stigla, netremice zurila jedno vrijeme, prolazili su rijetki automobili. Već ranije prošli su svi oni koji su se vozili na posao koji je započinjao u osam sati, a prošli su u međuvremenu i oni koji su zakasnili. Prošao je i žuti kombi koji je prevozio radnike na gradilište, gore uz Vrbas, gdje su zavarivali i zatrpavali velike cijevi kojima se voda usmjeravala prema turbinama minijaturnih hidroelektrana koje su niknule u gornjem toku rijeke. Jedan od radnika koji je sjedio uz prozor, pokazao joj je srednji prst, a ona je samo isplazila jezik za kombijem koji je već nestajao iza krivine. S mjesta na kojem je stajala, vidjela je komadić ceste, dovoljno dugačak da može na vrijeme pokupiti torbu i vrećicu u kojoj je nosila vjenčanicu, pa prići tik uz cestu, da joj automobil, kad se pojavi na tom komadiću ceste, ne pobjegne. Provjerila je u jednom trenutku je li joj marama na glavi dovoljno zategnuta, da čvor nije kojim slučajem popustio, da joj se ne bi dogodilo da joj se razveže i spadne s glave baš u trenutku kad krene prema cesti. U tom slučaju automobil joj je mogao promaknuti, postojala je mogućnost da je vozač ne ugleda na vrijeme i produži dalje cestom.

A onda je ugledala mrlju na kaputu. Nalazila se negdje u visini srca, ali s desne strane. Podsjećala je na leptira raširenih krila. To joj se dogodilo prilikom doručka, neposredno prije polaska, kada joj je ispao iz ruke topli uštipak, pun ulja, i s kaputa pao na pod. Uhvatila ju je panika. Nije imala vremena otići kući i isprati mrlju deterdžentom pa sačekati da se osuši. A pitanje je bi li mrlja uopće nestala. Liznula je jezikom kažiprst desne ruke pa njime istrljala mrlju. Ponovila je to nekoliko puta, pa sačekala da se pljuvačka osuši. Međutim, mrlja nije nestala, činilo joj se da se čak donekle i proširila. 

Žena sada broji automobile, one koji dolaze iz smjera iz kojega treba stići “njezin” automobil. Nabrojila ih je najprije deset. Pritom nije računala autobuse i kamione, već samo male automobile i kombije. Zatim broji samo male automobile: pomisli da će njezin automobil naići među prvih dvadeset i pet koji naiđu. Automobili rijetko prolaze, ali ipak prolaze. Dvadeseti, dvadeset i prvi… Nije ga bilo među prvih dvadeset i pet. Sada poveća broj na pedeset. Koliko vremena treba da kroz mali gradić čudno utonuo u tišinu, u koji u posljednje vrijeme rijetko tko dolazi ili odlazi iz njega, prođe pedeset automobila? Dugo, jako dugo. Sudeći po tome, jedan od tih pedeset automobila morao je biti onaj koji žena čeka.

Kada je naišao četrdeset i drugi automobil, iza njega se vukao prastari plavi autobus koji je iz grada prevozio osnovnoškolsku djecu do udaljenih sela gore uz Vrbas. Autobus je ispred škole polazio u dvanaest sati i petnaest minuta. Djeca su joj mahala. I ona njima. Kad je autobus zamaknuo, sačekala je da cestom pređe još nekoliko automobila, a zatim je podigla torbu i umornim korakom, razočarana, krenula natrag kući. 

Sljedeće jutro je zakasnila više od petnaest minuta. Mrlja na njenom kaputu još uvijek se vidjela. Nešto se čudno događalo u gradu u posljednje vrijeme. Viđala je sve više ljudi s maskama na licu. U čudu je prolazila pored njih. Zbog nečega su je te maske plašile. Prišao joj je policajac. I on je imao masku. Pitao je ženu gdje je njena maska.

“Maska?” rekla je. “Kakva maska?”

“Ovaka, ko u mene. Kazna je dvjesto maraka.”

Prolazilo je vrijeme. Žena je u nedoumici šutjela. U nju se uvlačila nervoza. Što ako zakasni? To ju je užasavalo.

“Kad je nemam”, rekla je zbunjeno. “Pusti me! Kasnim.”

“Barem navuci maramu preko usta”, rekao je policajac. “Moraš imati nešto preko usta, ili masku ili maramu.”

Žena ga je poslušala. Razvezala je maramu i podigla donji kraj u visinu usta i zavezala je. Hvatala ju je panika.

“Je li dobro ovako?” upitala je.

Policajac je kimnuo glavom i ona je produžila.

Sunce se podiglo iznad krova “banke”. Tad je shvatila da je zakasnila. To joj se dogodilo prvi put u proteklih sedam godina, kako svakodnevno dolazi na to mjesto i čeka. Razvezala je maramu i ponovo je svezala ispod brade.  

Dolje, odakle je očekivala dolazak automobila, nešto se događalo. Čula je muške glasove, kako se prepiru i psuju. Žena je provjerila čvor marame i pratila pogledom golubove koji su izlijetali ispod jednog krova u blizini. Netko je dolje psovao nekome “boga seljačkog”.

“Da imam pištolj, sad bi te ubio!” rekao je taj.

Na grad se iznenada spustio pljusak. Odjednom, iz vedra neba. Tik ispred žene, u mliječnom zidu koji se podigao ispred vijenca planina u daljini, formirala se duga. To je bio onaj kratki, neočekivani tren, u kojem žena koja čeka može promijeniti sve: provući se ispod duge i pretvoriti se u onog kojeg čekaju.

 

Josip Mlakić 05. 08. 2020.