1. Čitao sam u rukopisu roman Slana zemlja svog prijatelja Jasmina Imamovića o 1941. godini u Tuzli. Kažem prijatelja, jer čitam samo njihove rukopise: više nemam vremena, niti sam negdašnja blesa koja nije umjela odbiti kad je bilo ko zamoli za tu uslugu, pa su moju slabost koristili i pisci i polupisci i skribomani: na pisaćem stolu znalo mi se nabrditi bogapitaj koliko rukopisa. Moja žena Gordana, koja me zna bolje no iko na svijetu, često je voljela reći: “Sreća tvoja što se nisi rodio kao žensko! Ti nikom ne bio umio reći: ne dam!”
Zatim je Jasmin uvratio k meni da popričamo o knjizi. Kazao sam mu, uz ostalo, da jedan njegov pokušaj parodije, karikature, kako god hoće, nije uspio. Radi se o govoru Ademage Mešića na dočeku Doglavnika i proslavi Bajrama u Hrvatskom Domu u Tuzli. “Pretjerao si u karikiranju. Uostalom, u tvom romanu, ozbiljno pisanom, nema toga, pa su i zato njegove riječi neuvjerljive”. “To je dokument, a ne karikatura!”, veli Jasmin i vadi mobitel najnovije “tipe” koji je zapravo kompujuter pun dokumenata, i pokazuje mi dva snimka.
Na prvome: strana 6. ustaškog lista Hrvatski narod od 20. 10. 1941. godine. Desno je naslov U ustaškoj Hrvatskoj nestat ćešikara, podnaslov Veliki radovi na području župe Lašva i Glaž i fotografija kopača sa krampovima dignutim doslovce do po neba, a ispod piše: “Ovako se radi u selu Vitez”. Nije ništa pisalo o iskorjenjivanju šikare Jevreja, Srba, Cigana i komunista.
Desno je tekst pod naslovom Doglavnik Ademaga Mešić o prvom Bajramu u oslobođenoj domovini, a u sredini teksta fotos Doglavnika koga je na to mjesto postavio Poglavnik. Pošto su slova nečitljiva, Jasmin mi pokazuje uvećani snimak istog teksta i moje vlastite gledaljke čitaju početak Doglavnikove ispovijesti koji je Jasmin citirao u romanu:
“Mi Hrvati muslimanske vjere u Bosni i Hercegovini, po prvi put u svojoj povijesti slavimo ovaj veliki blagdan u svojoj oslobođenoj Domovini. Kolika je to naša radost i kako su vesela naša srca, ne možemo nikako iskazati”.
Sjetih se priče jednoga Bošnjaka iz Mostara koji je bio u logoru Dretelj ili Heliodrom, više ne znam tačno, i u pokušaju da umilostivi svog mučitelja, rekao mu je da su mu otac i amidža bili u Pavelićevim ustašama. “Pa dobro, mater ti jebem balijsku, zar tebi nije jasno da si Turčin?”, kazao mu je Tuđmanov ustaša.
Čitam retke koji su zvučali kao loša karikatura, jer sam mislio da su iz Jasminove glave:“A Poglavnik je strog i dosljedan. Ni jedna njegova odredba ne može ostati neprovedena! Kad je mene imenovao Doglavnikom, u to vrijeme sam bio još slab od preležane bolesti, a uz to sam u poodmaklim godinama, pa sam otišao zamoliti ga da me te dužnosti riješi. I prijatelji moji – dogodilo se čudo! Poglavnik je mene svojim držanjem izliječio i oduševio za rad, pa se radeći s njime svaki dan osjećam zdravijim. Što je za katolike Marija Bistrica kod Zagreba i Komušinska Gospa kraj Tešnja, gdje se liječe oni koji vjeruju, to je za mene Poglavnik. Svaki njegov potez daje mi nove snage.”
Sjetih se Pera Šimunovića, mog fakultetskog kolege koji je sa Muhsinom Rizvićem ušao u dugu polemiku, čak je partijska ćelija na katedri za jugoslovensku književnost intervenisala, i mada nisam čitao ni Pera ni Muhsina, znao sam da jeste nešto oko ustaša i jednom na hodniku pitao Pera: “Oko čega se, bolan, parbite?” “Oko svačega, pa i oko Ademage Mešića. Muhsin kuša da ga pere!” “Ko je taj?” “Majke ti, zar ne znaš?” “Ne ja, okle ću znati? Ja sam iz Crne Gore. Pa i da sam odavde, sumnjam da bih znao, nikad me istorija nije zanimala”. (Sada dodajem: u Crnoj Gori nikad nije bilo ničeg osim istorije, pa mi se od tog naroda često grstilo. Kad bi se istorija izvozila, Montenegro bi, na tržištu, uspješno konkurisao svim zemljama EU). “Je li to bio ustaški pjesnik?” Ovo sam pitao jer sam pomislio da su njegovi stihovi koje sam znao i ja: “Od Trebinja pa do Brodskih Vrata nije bilo Srba ni Hrvata”. “Nije. A jeste Paveliću uz šargiju sevdalinke. Bio je Doglavnik!” “Čiji?” “Poglavnikov.” “Prvi do Pavelića!” Pero se osmjehnuo mom crnogorskom jeziku u kojem nikad nije postojao drugi, nego samo prvi do nekog.
A kad sam Doglavnikove riječi mejlom poslao prijatelju, otpovrnuo je: “To smo mi Bošnjaci. Kad nas svedeš na suštinu, to smo mi, jebo nas. Ali kad smo se uvlačili Paveliću, bili smo mu cvijeće, a sad se uvlačimo svojim dželatima Srbima. Bliži li se kijametni dan?”
2. Ademaga Mešić na fotosu iz ustaškog lista zaličio mi je na akademika Muhameda Filipovića Tunju, zvanog Lažov Bili,ali na Tunju sa fesom i sa brcima. Tunjo nikad nije puštao brke, ali nevidljivi fes nosi bar dvije decenije i paše mu savršeno, kao da nije bio ključni partijski intelektualac u predratnoj BiH.
Još jedno im je zajedničko: obojica su feudalci. Mada ima i razlike: Adem je cio vijek bio i ostao aga, a Tunjo se, iz marksiste koji je godinama njegovao filozofiju za fukaru, naprasno prometnuo u feudalca, u Muhamed-bega Ontološkog: ova titula je aluzija na riječi filozofa Vanje Sutlića koje su odavno postale slavne: “Možda je posve u pravu kolega Danko Grlić kada za Tunju kaže da je on ‘ontološki lažov’, a to će reći da laže i kad neće, čak i kada to nije u njegovom interesu ili, šta više, kada se to okreće izravno protiv njega”.
Muhamed-beg Filipović, svestručnjak i sveznalica koji će vam, ako ga probudite iz najdubljeg sna, snokta reći ime i prezime nene koja je u Prijedoru prva zasvirala harmoniku, nedavno je postao predsjednik Bošnjačke akademije nauka u Novom Pazaru koju mnogi zovu Zukorlićevom, i mada o njoj ne znam ništa, znam aksiom: đe je Tunjo, tamo su pare.
Kao potpredsjednik ANUBiH, Tunjo je prije desetak, možda i petnaest godina, za izradu beha enciklopedije dobio najmanje 200 000 maraka, što znam iz prve ruke, od prijatelja koji je bio u nomenklaturi, ali do danas ta enciklopedija se nije ni za dlaku približila svome nastanku.
Čuveno je Tunjino geslo: “Milja je milja”. Taj filozof je pao u agnosticizam: svijet ne može spoznati, pa se držimo onog što je nepobitno, a Tunjinu filozofemu: milja maraka je milja maraka ne bi oborili ni svi marksisti Varšavskog pakta kad bi ustali iz groba i ujedinili se u tim za pobijanje Tunje Ontološkog.
Tunjo je čuveni profesor logike bez radova iz logike, i otac Nenada Filipovića, zvanog Bebi, koga je Slobodna Bosna proglasila našim “vodećim filologom”, mada je Tarik Haverić utvrdio da nema ni jedan objavljen filološki rad, ali se bavi bosanskom prošlošću na način koji nije bez literarnih ambicija, i kad sam pročitao njegovu povijesnu studiju pisanu jezikom elegične ispovijesti, pitao sam ga telefonom: “Ima li ovoga još?” I dodao: “Ne škrabaj, bolan, svašta glumeći genija opće prakse, bavi se istorijom koja plače za tobom kad se baviš filologijom”.
Kad sam dočitao tu studiju, sjetio sam se stiha: “Feudalizam se vozi avionom” koji je Duško Trifunović napisao prije valjda i pedeset godina, a sad mi zvuči kao metafora ondašnje i kao bukvalni opis današnje BiH bez BiH. U toj studiji Lažov Behby, kako sam Nenada zvao u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali, kaže da je njegova nena i Tunjina majka Đula bila “praunuka Ismail Idris-paše Idrizbegovića”, “ličnog sekretara Sultana Abdulaziza”, koji je posjedovao “ogromne komplekse imanja, od Kupresa i Bugojna preko Jajca i doline Plive do Travnika i Viteza”, dok je “pramajka glamočkih Filipovića, majka hadži Abdulkerim-bega Flipovića”, bila “tetka Derviš-paše Tekseredžića, posljednjeg beglerbega od Rumelije”.
Ova imena nisam prvi put čuo od Behbyja: poznata su mi iz guslarske pjesme. U doba kad je iznad BiH lebdio lenjinski duh, a nad njime je Tunjo, koji je doktorirao na Lenjinu, lebdio kao majka nad jedincem, u časopisu Život objavio je 1967.godine tekst Bosanski duh – šta je to? Narečeni duh Tunjo je našao samo u knjigama muslimanskih pisaca: mada se trudio da ga uvati na djelu u spisima Srba i Hrvata, taj napor nije dao rezultat, pa je rekao da je ta literatura “Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale”.
Bosanski duh koga je Tunjo uhvatio in flagranti samo u djelima muslimana nije se dopao Hamdiji Pozdercu koji je naložio Univerzitetskom komitetu SK da formira radnu grupu sa zadatkom da Lažova Bilija isključi iz Partije. UK prosljeđuje stvar Osnovnoj organizaciji SK na Filozofskom fakultetu, ali većina članova Tunjine partijske ćelije izjasnila se protiv. Iz CK potom stiže nov ukaz: isključiti iz SK sve koji su odbili prihvatiti odluku UK koji je kao viši organ tražio da Tunju izbace zbog teksta nad kojim lebdi duh dibidus antilenjinistički. Nova radna grupa, kao pobunjenike protiv demokratskog centralizma, izbacuje iz SK profesore koji su podržali Tunju. Dovde je sve bilo javno, dostupno i nama nečlanovima SK, a šta je bilo dalje, ne znam iz prve ruke, a jesu mi pričali da Tunju nisu mogli izbaciti iz SK, jer se pokazalo da nema partijsku knjižicu, ni dosje, ni jedan dokaz da je primljen u SK. Rekao je da je primljen u Partiju dok je studirao u Zagrebu, a kad se vratio u Sarajevo zaboravio da uzme odveznicu. Obratili su se zagrebačkom Sveučilištu, ali im je odgovoreno da za Tunju nikad nisu čuli. Ono što svi znamo jeste da je stvar legla nakon Tunjinog plakanja na Pozderčevu ramenu, a guslarska pjesma iz Krajine ovako je tu dogodovštinu opjevala:
Kad se Tunjo viđe na nevolji, udari se rukom po koljenu, proli suze niz gospocko lice pa otrča dolje niz čardaka, ko zvijezda preko ravna neba, on otrča Pozdercu Hamdiji, pa ga ljubi u skut i u ruku: Poočime, Pozderče Hamdija, ja imadem na odžaku svome vjernu ljubu i četvero đece, a ni jedno još doraslo nije ni do konja, ni do koplja bojna. Klanjam ti se do zemljice crne, klanjam ti se dublje od zemljice i molim te ko zemljaka svoga, jer oba smo iz ljute Krajine, ne dozvoli, tako ti Alaha, tih petero usta da ostane na ledini bez korice kruha i putera da im se namaže. Kunem ti se dušom pretka svoga Idris-paše Idrizbegovića koji lični sekretar je bio padišaha Abdula Aziza i ogromne komplekse imao, ne komplekse o kojim ćitabi Zigmut-paše Frojdoglua zbore, već ogromne komplekse imanja, od Bugojna i Kupresa ravna preko Jajca i doline Plive do Viteza i čak do Travnika, da ih niko ne bi ni jašući na kobili Đerzelez Alije za četiri hefte obašao! Kunem ti se, pride, dušom majke Filipović Abdulkerim-bega i pramajke svih Flipovića koja bješe tetka čuvenoga Derviš-paše iz Travnika grada, Teskeredžić on se prezivao i u ime svijetlog sultana obnašao dužnost rumelijskog beglerbega, i to posljednjega, što se pamti kroz sve istorije! Kunem ti se kamenom sa Ćabe, kunem ti se svjetlošću islama komunista da postah u dane naše Nobe četvorogodišnje,no pogibe, žalosna mu majka, drug koji me u skojevce primi!
Lažov Behby u toj studiji navodi da je njegova tetka-Fahra, “uz Nuri-hanumu Gradaščevićku, kasniju ženu prvog sarajevskog gradonačelnika Mustaj-bega Fadilpašića, bila najpriličnija udavača u bosanskom begovatu u austrougarsko doba”, da je“još djevojčicom sjedila na krilu pjesniku Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću-Stočeviću”. Tetka-Fahra je bila “livanjska Firduska, jedinica Ibrahim-bega Firdusa”, dok je tetka-Zlatka, Fahrina majka, bila “jedinica Mustaj-bega Džabića”, a Džabići su “grana jajačko-travničkih Hafizadića koji su dobili svoje prezime jer su obavljali službu džabije – nadzornika prihoda u ogromnom jajačkom Gazi Husref-begovom vakufu”.
Lažov Behby kaže i da je, kao dijete, nenu Đulu čuo govoriti: “Meni je Hamma rahmetli (nena po ocu – N. F.), kad sam se udala, dala punu baulu (veliki drveni sanduk – N. F.) srebrnih sahana, a Fahra je imala u ruhu zlatne sahane, posebno za nju pravljene u Sarajevu kod Braće Zlatar“, našto sam uskliknuo: “Zlatnih?! Ti boga!” Zatim si kažem: što se čudiš? Imalo se, moglo se, nije tetka Fahra bila kao tvoja tetka-Jasna koja, kad je stasala za udaju, u ruhu nije imala ni dva para vunenih čarapa, pa joj je ostalo jedino da uzme pušku i da sa partizanima Peka Dapčevića ćera Đurišićeve četnike do Zidanog Mosta.
Ta Fahra, “bez koje se travnički begovat ne bi mogao zamisliti”, igrala je šah “fascinatno dobro” i Behby je “još kao prvoškolac, od nje čuo ime Steinitz”. Ta “salonska intelektualka” je “kao djevojčica ogromne inteligencije, spoznala efemernost bogatstva pred Smrću i Životom, zato se, kad je sve izgubila, nije hvalila: ja imala ovo, ja imala ono”, iako je bila “najbogatija u ogromnom Filipovića rodu u kome nije manjkalo bogatih ljudi”: čak je “imala Rolls-Royce i ličnog vozača, onda kad su drugi, još uvijek, smatrali čeze statusnim simbolom”.
Posve jednostrana slika Bosne u čuvenoj Dizdarevoj pjesmi Zapis o zemlji vapila je za dopunom i najzad ju dobila: zahvaljujući feudalcu Behbyju, odsad ćemo moći da zamišljamo tetku-Fahru kako se u rols-rojsu vozika kroz Bosnu “i posnu i bosu i hladnu i gladnu”, što je puna istina o bosanskoj historiji.
Iz rols-rojsa se bolje no iz čeza vidjela i sva “efemernost bogatstva”, a u njemu je bilo i više komocije za analize brojnih ogranaka Štajnicovog otvaranja čime je tetka-Fahra kratila vrijeme putovanja: tom vozilu zahvaljujući, danas postoji šahovsko otvaranje u svijetu poznato kao Livanjska varijanta Štajnicove obrane.
Kao vrlo akribičan historik, Lažov Behby nije propustio da, uz dvije travničke prvakinje među pripravnicama za hanume, pomene i dvojicu đuvegija sa čela tabele: istoga dana kad sam u tisku pročitao da je Manuel Dijaz Gonzales, toreador sa 10 velikih trofeja, prije ženidbe smatran “najpoželjnjim ženikom” u Venecueli, od Lažova Behbyja sam doznao da su “tetka-Fahrin bliski rođak Adil-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić, kao jedinci”, bili “najpoželjniji ženici” u ondašnjoj BiH.
Šta je bilo s prvom od “napriličnijih udavača” u beha begovatu? “Familijarna dilema oko tetkine udaje, odnosno oko sudbine njenog ogromnog miraza, riješena je njenom udajom za dra Besim-bega Teskeredžića, unuka Derviš-paše Teskeredžića”, koji je “ne samo znao Instambul i Travnik kao svoj džep, nego i Vlašić i Sebešić”, a kad se potpisuje, nekad bi svom prezimenu dodao Dervišpašić, što bih i ja činio da sam bio na Besimovu mjestu, pa kome milo, kome mrsko.
Inače, dr Besim-beg je “bio Firuds po majci. Time se polovina firdusovskog imetka, miraz tetka-Fahre, našla u rukama Teskeredžića”, “ishod kome su se svi radovali”. I mene raduje njegov jezik: tetkina udaja, odnosno sudbina njenog ogromnog miraza, veli feudalac Behby po kome pravo na sudbinu ima miraz, a ne mirazuša, jer je potonja privjesak uz prvo.
Behbyjeva studija Utjecaj salonske intelektualke moje tetke Fahre na travnički begovat, s osvrtom na livanjsku varijantu Steinitzove obrane, razrađenu u kućnim analizama jedne od dvije najpriličnije udavače u bosanskom begovatu u austrougarsko doba, dio je šire cjeline: Slobodna Bosna je više od dvije godine objavljivala Behbyjev doktorat koji se ne zove: O dugom trajanju ribe u antičko-bizantionskoj i istanbulskoj historiji, kako su me nedobrohotni dezinformirali, jer je to naslov filološkog mu rada objavljenog hiljadu devet sto osamdeset lijeve u Balkanološkom Institutu SANU.
Behbyjeva doktorska teza, u Prinstonu rađena, ima naslov: Uloga mojih nena, tetaka, strina, ujni, pradaidžičnih i čukunamidžičnih u bosanskoj historiji, i kad bude objavljena kao knjiga, značit će prevrat u bošnjačkoj istoriografiji i dokazati da je Behby, mada bez i jedne objavljene knjige, “jedan od najvećih naučnika i intelektualaca rođenih na ovim prostorima od kako se nauka ovdje pojavila”, kako veli njegov babo Tunjo, a barem on zna šta je nauka.
Taj doktorat Behby je odbranio pred Senadom Avdićem, ispičuturom, novinarom i većinskim vlasnikom Slobodne Bosne, vrlo obrazovanim i kad je pjan, pogotovo kad je pjan, a pjan je svaki dan, “non stop dvadeset četiri sata”, rekao bi srpski đeneral rahmetli Milan Gvero, i čim noktom zagrebeš u tog alkohličara, nađeš “čitača književnosti, filozofije, sociologije, političke teorije, historiografije”, kako ga je na mjerodavnom mjestu, to jest u Slobodnoj Bosni, hvalio još mjerodavniji Lažov Behby.
Šalim se. Behby je odustao od teze i latio se tezge u Slobodnoj Bosni gdje je dvije i pol godine publikovao rezultate svojih višedecenijskih naučnih investigacija, a iz onog što sam proštio proizlazi da je taj plemić, nedvojbeno, veliki istoriograf sa nepogrešivim čulom za bitno. Na primjer. Da je Arif Hikmet-beg veoma krupan bošnjački pjesnik postalo mi je jasno kad sam od Behbyja doznao da je bio “bratić tetka-Fahrine nene Emina-hanume”, “ćerke Ali-paše Rizvanbegovića” i da je “njegov konak na Laleliju” bio “blizu konaka lidera bosanske emigracije u Istambulu, Banjalučanina Fehim-efendije Đumišića, sestrića Derviš-paše Teskeredžića”.Još jedan primjer.
Da je Behbyjev tetak Besim-beg nesumnjiva povijesna gromada postalo mi je očito kad sam u Behbyja pročitao da se u Stanbolu školovao “sa svojim rođakom Husrevom Geredeom Rizvanbegovićem, kasnijim povjerljvim Atatürkovim i Inőnüjevim diplomatom te sa Numanom Menemenciogluom, Inőnüjevim Ministrom vanjskih poslova”.
Lažov Behby najveći je živi tunjolog, naravno, iza Tarika Haverića koji je u knjizi Čas lobotomije tako opandrčio Muhamed-bega Ontološkog da sam se u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali s velikim merakom bavio analizom Haverićevog seciranja Tunje. Lažov Behby jei najveći znalac reklamneprošlosti BiH, najveći iza svog babe Tunje, jakako, a ukoliko ne znate koji je najomiljeniji epitet ovog povjesničara, obratite pažnju na “ogromne komplekse imanja”, “ogromni vakuf”, “ogromnu inteligenciju”, “ogromni miraz”, “ogromni Filipovića rod”, a u njega postoji i “ogromna filipovićevsko-kulenovćevska konfederacija” koju nauka smatra pretečom današnje konfederalne BiH.
Kad čitaš Behbyja, jasno ti je da je turska Bosna bila prvo ogromna, potom i štošta drugo, ali je sadašnja malo drukša i moramo razumjeti njegovu žalbu za feudalnim vremenašcem koja liči na Jeremijinu tužaljku na razvalinah Jerusalima: istjeran iz spahijskog raja punog zlatnih sahana, Dreviš-pašin potomak je dvije i po godine dana, u znoju lica svog, rintao kao rajetin na čifluku Slobodna Bosna, i kovao u zvijezde pamet svoga čifluk-sahibije Senad-age Avdića. Eto šta je sudbina plemićka.
3. Behby ne sluti koliko u njegovoj pisaniji ima nehotične groteske, što je očito i iz priče o Besim-begu i Husrefu Geredeu. Koja mi je zvučala odnekud poznato. Pa naravno, mislim se, i seljaci u Crnoj Gori hvale se kao Behby: “Kad je bila Mojkovačka bitka, sva je vojska prešla preko naših njiva!” Ali sam slutio da nije samo to: znao sam da sam Geredea negdje sreo, što nije prestalo da me kopka dok nisam slučajno naletio na tekst Zuke Džumhura o Andriću koji sam čitao ko zna kad:
“U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svog poslanikovanja u Berlinu imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao, odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićevo zaprepašćenje obratio na našem arahičnom jeziku: ‘Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci… Ja sam potomak Ali-Paše Rizvanbegovića iz Hercegovine…'”
Ovaj Gerede teško se može sasvim zaboraviti, jer Džumhurova priča o njemu, puna podrazumijevanja, ima dušu i ljudsku dubinu. Ovaj Gerede,pravi gospodin, nije se Andriću uvaljivao po zemljačkoj liniji: htio je da njino prijateljstvo ima čisto ljudski zasnov i tek kad su se rastajali, otkrio mu da su zemljaci.
Kad poredite Džumhurovog i Behbyjevog Gereda, pojmite gdje je nevolja: u Behbyjevoj memoriji, krcatoj podacima kao Merkatorovo stovarište robom, vlada neljudska pustoš, sve je lišeno duše, smisla, težine, jer tom duhovnom evnuhu upamćeno služi da se svojim znanjem i plemstvom puše na način iz kojeg vrište i neukus i mala pamet.
Feudalizam se vozi avionom
1. Čitao sam u rukopisu roman Slana zemlja svog prijatelja Jasmina Imamovića o 1941. godini u Tuzli. Kažem prijatelja, jer čitam samo njihove rukopise: više nemam vremena, niti sam negdašnja blesa koja nije umjela odbiti kad je bilo ko zamoli za tu uslugu, pa su moju slabost koristili i pisci i polupisci i skribomani: na pisaćem stolu znalo mi se nabrditi bogapitaj koliko rukopisa. Moja žena Gordana, koja me zna bolje no iko na svijetu, često je voljela reći: “Sreća tvoja što se nisi rodio kao žensko! Ti nikom ne bio umio reći: ne dam!”
Zatim je Jasmin uvratio k meni da popričamo o knjizi. Kazao sam mu, uz ostalo, da jedan njegov pokušaj parodije, karikature, kako god hoće, nije uspio. Radi se o govoru Ademage Mešića na dočeku Doglavnika i proslavi Bajrama u Hrvatskom Domu u Tuzli. “Pretjerao si u karikiranju. Uostalom, u tvom romanu, ozbiljno pisanom, nema toga, pa su i zato njegove riječi neuvjerljive”. “To je dokument, a ne karikatura!”, veli Jasmin i vadi mobitel najnovije “tipe” koji je zapravo kompujuter pun dokumenata, i pokazuje mi dva snimka.
Na prvome: strana 6. ustaškog lista Hrvatski narod od 20. 10. 1941. godine. Desno je naslov U ustaškoj Hrvatskoj nestat će šikara, podnaslov Veliki radovi na području župe Lašva i Glaž i fotografija kopača sa krampovima dignutim doslovce do po neba, a ispod piše: “Ovako se radi u selu Vitez”. Nije ništa pisalo o iskorjenjivanju šikare Jevreja, Srba, Cigana i komunista.
Desno je tekst pod naslovom Doglavnik Ademaga Mešić o prvom Bajramu u oslobođenoj domovini, a u sredini teksta fotos Doglavnika koga je na to mjesto postavio Poglavnik. Pošto su slova nečitljiva, Jasmin mi pokazuje uvećani snimak istog teksta i moje vlastite gledaljke čitaju početak Doglavnikove ispovijesti koji je Jasmin citirao u romanu:
“Mi Hrvati muslimanske vjere u Bosni i Hercegovini, po prvi put u svojoj povijesti slavimo ovaj veliki blagdan u svojoj oslobođenoj Domovini. Kolika je to naša radost i kako su vesela naša srca, ne možemo nikako iskazati”.
Sjetih se priče jednoga Bošnjaka iz Mostara koji je bio u logoru Dretelj ili Heliodrom, više ne znam tačno, i u pokušaju da umilostivi svog mučitelja, rekao mu je da su mu otac i amidža bili u Pavelićevim ustašama. “Pa dobro, mater ti jebem balijsku, zar tebi nije jasno da si Turčin?”, kazao mu je Tuđmanov ustaša.
Čitam retke koji su zvučali kao loša karikatura, jer sam mislio da su iz Jasminove glave: “A Poglavnik je strog i dosljedan. Ni jedna njegova odredba ne može ostati neprovedena! Kad je mene imenovao Doglavnikom, u to vrijeme sam bio još slab od preležane bolesti, a uz to sam u poodmaklim godinama, pa sam otišao zamoliti ga da me te dužnosti riješi. I prijatelji moji – dogodilo se čudo! Poglavnik je mene svojim držanjem izliječio i oduševio za rad, pa se radeći s njime svaki dan osjećam zdravijim. Što je za katolike Marija Bistrica kod Zagreba i Komušinska Gospa kraj Tešnja, gdje se liječe oni koji vjeruju, to je za mene Poglavnik. Svaki njegov potez daje mi nove snage.”
Sjetih se Pera Šimunovića, mog fakultetskog kolege koji je sa Muhsinom Rizvićem ušao u dugu polemiku, čak je partijska ćelija na katedri za jugoslovensku književnost intervenisala, i mada nisam čitao ni Pera ni Muhsina, znao sam da jeste nešto oko ustaša i jednom na hodniku pitao Pera: “Oko čega se, bolan, parbite?” “Oko svačega, pa i oko Ademage Mešića. Muhsin kuša da ga pere!” “Ko je taj?” “Majke ti, zar ne znaš?” “Ne ja, okle ću znati? Ja sam iz Crne Gore. Pa i da sam odavde, sumnjam da bih znao, nikad me istorija nije zanimala”. (Sada dodajem: u Crnoj Gori nikad nije bilo ničeg osim istorije, pa mi se od tog naroda često grstilo. Kad bi se istorija izvozila, Montenegro bi, na tržištu, uspješno konkurisao svim zemljama EU). “Je li to bio ustaški pjesnik?” Ovo sam pitao jer sam pomislio da su njegovi stihovi koje sam znao i ja: “Od Trebinja pa do Brodskih Vrata nije bilo Srba ni Hrvata”. “Nije. A jeste Paveliću uz šargiju sevdalinke. Bio je Doglavnik!” “Čiji?” “Poglavnikov.” “Prvi do Pavelića!” Pero se osmjehnuo mom crnogorskom jeziku u kojem nikad nije postojao drugi, nego samo prvi do nekog.
A kad sam Doglavnikove riječi mejlom poslao prijatelju, otpovrnuo je: “To smo mi Bošnjaci. Kad nas svedeš na suštinu, to smo mi, jebo nas. Ali kad smo se uvlačili Paveliću, bili smo mu cvijeće, a sad se uvlačimo svojim dželatima Srbima. Bliži li se kijametni dan?”
2. Ademaga Mešić na fotosu iz ustaškog lista zaličio mi je na akademika Muhameda Filipovića Tunju, zvanog Lažov Bili, ali na Tunju sa fesom i sa brcima. Tunjo nikad nije puštao brke, ali nevidljivi fes nosi bar dvije decenije i paše mu savršeno, kao da nije bio ključni partijski intelektualac u predratnoj BiH.
Još jedno im je zajedničko: obojica su feudalci. Mada ima i razlike: Adem je cio vijek bio i ostao aga, a Tunjo se, iz marksiste koji je godinama njegovao filozofiju za fukaru, naprasno prometnuo u feudalca, u Muhamed-bega Ontološkog: ova titula je aluzija na riječi filozofa Vanje Sutlića koje su odavno postale slavne: “Možda je posve u pravu kolega Danko Grlić kada za Tunju kaže da je on ‘ontološki lažov’, a to će reći da laže i kad neće, čak i kada to nije u njegovom interesu ili, šta više, kada se to okreće izravno protiv njega”.
Muhamed-beg Filipović, svestručnjak i sveznalica koji će vam, ako ga probudite iz najdubljeg sna, snokta reći ime i prezime nene koja je u Prijedoru prva zasvirala harmoniku, nedavno je postao predsjednik Bošnjačke akademije nauka u Novom Pazaru koju mnogi zovu Zukorlićevom, i mada o njoj ne znam ništa, znam aksiom: đe je Tunjo, tamo su pare.
Kao potpredsjednik ANUBiH, Tunjo je prije desetak, možda i petnaest godina, za izradu beha enciklopedije dobio najmanje 200 000 maraka, što znam iz prve ruke, od prijatelja koji je bio u nomenklaturi, ali do danas ta enciklopedija se nije ni za dlaku približila svome nastanku.
Čuveno je Tunjino geslo: “Milja je milja”. Taj filozof je pao u agnosticizam: svijet ne može spoznati, pa se držimo onog što je nepobitno, a Tunjinu filozofemu: milja maraka je milja maraka ne bi oborili ni svi marksisti Varšavskog pakta kad bi ustali iz groba i ujedinili se u tim za pobijanje Tunje Ontološkog.
Tunjo je čuveni profesor logike bez radova iz logike, i otac Nenada Filipovića, zvanog Bebi, koga je Slobodna Bosna proglasila našim “vodećim filologom”, mada je Tarik Haverić utvrdio da nema ni jedan objavljen filološki rad, ali se bavi bosanskom prošlošću na način koji nije bez literarnih ambicija, i kad sam pročitao njegovu povijesnu studiju pisanu jezikom elegične ispovijesti, pitao sam ga telefonom: “Ima li ovoga još?” I dodao: “Ne škrabaj, bolan, svašta glumeći genija opće prakse, bavi se istorijom koja plače za tobom kad se baviš filologijom”.
Kad sam dočitao tu studiju, sjetio sam se stiha: “Feudalizam se vozi avionom” koji je Duško Trifunović napisao prije valjda i pedeset godina, a sad mi zvuči kao metafora ondašnje i kao bukvalni opis današnje BiH bez BiH. U toj studiji Lažov Behby, kako sam Nenada zvao u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali, kaže da je njegova nena i Tunjina majka Đula bila “praunuka Ismail Idris-paše Idrizbegovića”, “ličnog sekretara Sultana Abdulaziza”, koji je posjedovao “ogromne komplekse imanja, od Kupresa i Bugojna preko Jajca i doline Plive do Travnika i Viteza”, dok je “pramajka glamočkih Filipovića, majka hadži Abdulkerim-bega Flipovića”, bila “tetka Derviš-paše Tekseredžića, posljednjeg beglerbega od Rumelije”.
Ova imena nisam prvi put čuo od Behbyja: poznata su mi iz guslarske pjesme. U doba kad je iznad BiH lebdio lenjinski duh, a nad njime je Tunjo, koji je doktorirao na Lenjinu, lebdio kao majka nad jedincem, u časopisu Život objavio je 1967.godine tekst Bosanski duh – šta je to? Narečeni duh Tunjo je našao samo u knjigama muslimanskih pisaca: mada se trudio da ga uvati na djelu u spisima Srba i Hrvata, taj napor nije dao rezultat, pa je rekao da je ta literatura “Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale”.
Bosanski duh koga je Tunjo uhvatio in flagranti samo u djelima muslimana nije se dopao Hamdiji Pozdercu koji je naložio Univerzitetskom komitetu SK da formira radnu grupu sa zadatkom da Lažova Bilija isključi iz Partije. UK prosljeđuje stvar Osnovnoj organizaciji SK na Filozofskom fakultetu, ali većina članova Tunjine partijske ćelije izjasnila se protiv. Iz CK potom stiže nov ukaz: isključiti iz SK sve koji su odbili prihvatiti odluku UK koji je kao viši organ tražio da Tunju izbace zbog teksta nad kojim lebdi duh dibidus antilenjinistički. Nova radna grupa, kao pobunjenike protiv demokratskog centralizma, izbacuje iz SK profesore koji su podržali Tunju. Dovde je sve bilo javno, dostupno i nama nečlanovima SK, a šta je bilo dalje, ne znam iz prve ruke, a jesu mi pričali da Tunju nisu mogli izbaciti iz SK, jer se pokazalo da nema partijsku knjižicu, ni dosje, ni jedan dokaz da je primljen u SK. Rekao je da je primljen u Partiju dok je studirao u Zagrebu, a kad se vratio u Sarajevo zaboravio da uzme odveznicu. Obratili su se zagrebačkom Sveučilištu, ali im je odgovoreno da za Tunju nikad nisu čuli. Ono što svi znamo jeste da je stvar legla nakon Tunjinog plakanja na Pozderčevu ramenu, a guslarska pjesma iz Krajine ovako je tu dogodovštinu opjevala:
Kad se Tunjo viđe na nevolji, udari se rukom po koljenu, proli suze niz gospocko lice pa otrča dolje niz čardaka, ko zvijezda preko ravna neba, on otrča Pozdercu Hamdiji, pa ga ljubi u skut i u ruku: Poočime, Pozderče Hamdija, ja imadem na odžaku svome vjernu ljubu i četvero đece, a ni jedno još doraslo nije ni do konja, ni do koplja bojna. Klanjam ti se do zemljice crne, klanjam ti se dublje od zemljice i molim te ko zemljaka svoga, jer oba smo iz ljute Krajine, ne dozvoli, tako ti Alaha, tih petero usta da ostane na ledini bez korice kruha i putera da im se namaže. Kunem ti se dušom pretka svoga Idris-paše Idrizbegovića koji lični sekretar je bio padišaha Abdula Aziza i ogromne komplekse imao, ne komplekse o kojim ćitabi Zigmut-paše Frojdoglua zbore, već ogromne komplekse imanja, od Bugojna i Kupresa ravna preko Jajca i doline Plive do Viteza i čak do Travnika, da ih niko ne bi ni jašući na kobili Đerzelez Alije za četiri hefte obašao! Kunem ti se, pride, dušom majke Filipović Abdulkerim-bega i pramajke svih Flipovića koja bješe tetka čuvenoga Derviš-paše iz Travnika grada, Teskeredžić on se prezivao i u ime svijetlog sultana obnašao dužnost rumelijskog beglerbega, i to posljednjega, što se pamti kroz sve istorije! Kunem ti se kamenom sa Ćabe, kunem ti se svjetlošću islama komunista da postah u dane naše Nobe četvorogodišnje,no pogibe, žalosna mu majka, drug koji me u skojevce primi!
Lažov Behby u toj studiji navodi da je njegova tetka-Fahra, “uz Nuri-hanumu Gradaščevićku, kasniju ženu prvog sarajevskog gradonačelnika Mustaj-bega Fadilpašića, bila najpriličnija udavača u bosanskom begovatu u austrougarsko doba”, da je “još djevojčicom sjedila na krilu pjesniku Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću-Stočeviću”. Tetka-Fahra je bila “livanjska Firduska, jedinica Ibrahim-bega Firdusa”, dok je tetka-Zlatka, Fahrina majka, bila “jedinica Mustaj-bega Džabića”, a Džabići su “grana jajačko-travničkih Hafizadića koji su dobili svoje prezime jer su obavljali službu džabije – nadzornika prihoda u ogromnom jajačkom Gazi Husref-begovom vakufu”.
Lažov Behby kaže i da je, kao dijete, nenu Đulu čuo govoriti: “Meni je Hamma rahmetli (nena po ocu – N. F.), kad sam se udala, dala punu baulu (veliki drveni sanduk – N. F.) srebrnih sahana, a Fahra je imala u ruhu zlatne sahane, posebno za nju pravljene u Sarajevu kod Braće Zlatar“, našto sam uskliknuo: “Zlatnih?! Ti boga!” Zatim si kažem: što se čudiš? Imalo se, moglo se, nije tetka Fahra bila kao tvoja tetka-Jasna koja, kad je stasala za udaju, u ruhu nije imala ni dva para vunenih čarapa, pa joj je ostalo jedino da uzme pušku i da sa partizanima Peka Dapčevića ćera Đurišićeve četnike do Zidanog Mosta.
Ta Fahra, “bez koje se travnički begovat ne bi mogao zamisliti”, igrala je šah “fascinatno dobro” i Behby je “još kao prvoškolac, od nje čuo ime Steinitz”. Ta “salonska intelektualka” je “kao djevojčica ogromne inteligencije, spoznala efemernost bogatstva pred Smrću i Životom, zato se, kad je sve izgubila, nije hvalila: ja imala ovo, ja imala ono”, iako je bila “najbogatija u ogromnom Filipovića rodu u kome nije manjkalo bogatih ljudi”: čak je “imala Rolls-Royce i ličnog vozača, onda kad su drugi, još uvijek, smatrali čeze statusnim simbolom”.
Posve jednostrana slika Bosne u čuvenoj Dizdarevoj pjesmi Zapis o zemlji vapila je za dopunom i najzad ju dobila: zahvaljujući feudalcu Behbyju, odsad ćemo moći da zamišljamo tetku-Fahru kako se u rols-rojsu vozika kroz Bosnu “i posnu i bosu i hladnu i gladnu”, što je puna istina o bosanskoj historiji.
Iz rols-rojsa se bolje no iz čeza vidjela i sva “efemernost bogatstva”, a u njemu je bilo i više komocije za analize brojnih ogranaka Štajnicovog otvaranja čime je tetka-Fahra kratila vrijeme putovanja: tom vozilu zahvaljujući, danas postoji šahovsko otvaranje u svijetu poznato kao Livanjska varijanta Štajnicove obrane.
Kao vrlo akribičan historik, Lažov Behby nije propustio da, uz dvije travničke prvakinje među pripravnicama za hanume, pomene i dvojicu đuvegija sa čela tabele: istoga dana kad sam u tisku pročitao da je Manuel Dijaz Gonzales, toreador sa 10 velikih trofeja, prije ženidbe smatran “najpoželjnjim ženikom” u Venecueli, od Lažova Behbyja sam doznao da su “tetka-Fahrin bliski rođak Adil-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić, kao jedinci”, bili “najpoželjniji ženici” u ondašnjoj BiH.
Šta je bilo s prvom od “napriličnijih udavača” u beha begovatu? “Familijarna dilema oko tetkine udaje, odnosno oko sudbine njenog ogromnog miraza, riješena je njenom udajom za dra Besim-bega Teskeredžića, unuka Derviš-paše Teskeredžića”, koji je “ne samo znao Instambul i Travnik kao svoj džep, nego i Vlašić i Sebešić”, a kad se potpisuje, nekad bi svom prezimenu dodao Dervišpašić, što bih i ja činio da sam bio na Besimovu mjestu, pa kome milo, kome mrsko.
Inače, dr Besim-beg je “bio Firuds po majci. Time se polovina firdusovskog imetka, miraz tetka-Fahre, našla u rukama Teskeredžića”, “ishod kome su se svi radovali”. I mene raduje njegov jezik: tetkina udaja, odnosno sudbina njenog ogromnog miraza, veli feudalac Behby po kome pravo na sudbinu ima miraz, a ne mirazuša, jer je potonja privjesak uz prvo.
Behbyjeva studija Utjecaj salonske intelektualke moje tetke Fahre na travnički begovat, s osvrtom na livanjsku varijantu Steinitzove obrane, razrađenu u kućnim analizama jedne od dvije najpriličnije udavače u bosanskom begovatu u austrougarsko doba, dio je šire cjeline: Slobodna Bosna je više od dvije godine objavljivala Behbyjev doktorat koji se ne zove: O dugom trajanju ribe u antičko-bizantionskoj i istanbulskoj historiji, kako su me nedobrohotni dezinformirali, jer je to naslov filološkog mu rada objavljenog hiljadu devet sto osamdeset lijeve u Balkanološkom Institutu SANU.
Behbyjeva doktorska teza, u Prinstonu rađena, ima naslov: Uloga mojih nena, tetaka, strina, ujni, pradaidžičnih i čukunamidžičnih u bosanskoj historiji, i kad bude objavljena kao knjiga, značit će prevrat u bošnjačkoj istoriografiji i dokazati da je Behby, mada bez i jedne objavljene knjige, “jedan od najvećih naučnika i intelektualaca rođenih na ovim prostorima od kako se nauka ovdje pojavila”, kako veli njegov babo Tunjo, a barem on zna šta je nauka.
Taj doktorat Behby je odbranio pred Senadom Avdićem, ispičuturom, novinarom i većinskim vlasnikom Slobodne Bosne, vrlo obrazovanim i kad je pjan, pogotovo kad je pjan, a pjan je svaki dan, “non stop dvadeset četiri sata”, rekao bi srpski đeneral rahmetli Milan Gvero, i čim noktom zagrebeš u tog alkohličara, nađeš “čitača književnosti, filozofije, sociologije, političke teorije, historiografije”, kako ga je na mjerodavnom mjestu, to jest u Slobodnoj Bosni, hvalio još mjerodavniji Lažov Behby.
Šalim se. Behby je odustao od teze i latio se tezge u Slobodnoj Bosni gdje je dvije i pol godine publikovao rezultate svojih višedecenijskih naučnih investigacija, a iz onog što sam proštio proizlazi da je taj plemić, nedvojbeno, veliki istoriograf sa nepogrešivim čulom za bitno. Na primjer. Da je Arif Hikmet-beg veoma krupan bošnjački pjesnik postalo mi je jasno kad sam od Behbyja doznao da je bio “bratić tetka-Fahrine nene Emina-hanume”, “ćerke Ali-paše Rizvanbegovića” i da je “njegov konak na Laleliju” bio “blizu konaka lidera bosanske emigracije u Istambulu, Banjalučanina Fehim-efendije Đumišića, sestrića Derviš-paše Teskeredžića”.Još jedan primjer.
Da je Behbyjev tetak Besim-beg nesumnjiva povijesna gromada postalo mi je očito kad sam u Behbyja pročitao da se u Stanbolu školovao “sa svojim rođakom Husrevom Geredeom Rizvanbegovićem, kasnijim povjerljvim Atatürkovim i Inőnüjevim diplomatom te sa Numanom Menemenciogluom, Inőnüjevim Ministrom vanjskih poslova”.
Lažov Behby najveći je živi tunjolog, naravno, iza Tarika Haverića koji je u knjizi Čas lobotomije tako opandrčio Muhamed-bega Ontološkog da sam se u knjizi Tunjo Veliki i u Tunje Mali s velikim merakom bavio analizom Haverićevog seciranja Tunje. Lažov Behby je i najveći znalac reklamne prošlosti BiH, najveći iza svog babe Tunje, jakako, a ukoliko ne znate koji je najomiljeniji epitet ovog povjesničara, obratite pažnju na “ogromne komplekse imanja”, “ogromni vakuf”, “ogromnu inteligenciju”, “ogromni miraz”, “ogromni Filipovića rod”, a u njega postoji i “ogromna filipovićevsko-kulenovćevska konfederacija” koju nauka smatra pretečom današnje konfederalne BiH.
Kad čitaš Behbyja, jasno ti je da je turska Bosna bila prvo ogromna, potom i štošta drugo, ali je sadašnja malo drukša i moramo razumjeti njegovu žalbu za feudalnim vremenašcem koja liči na Jeremijinu tužaljku na razvalinah Jerusalima: istjeran iz spahijskog raja punog zlatnih sahana, Dreviš-pašin potomak je dvije i po godine dana, u znoju lica svog, rintao kao rajetin na čifluku Slobodna Bosna, i kovao u zvijezde pamet svoga čifluk-sahibije Senad-age Avdića. Eto šta je sudbina plemićka.
3. Behby ne sluti koliko u njegovoj pisaniji ima nehotične groteske, što je očito i iz priče o Besim-begu i Husrefu Geredeu. Koja mi je zvučala odnekud poznato. Pa naravno, mislim se, i seljaci u Crnoj Gori hvale se kao Behby: “Kad je bila Mojkovačka bitka, sva je vojska prešla preko naših njiva!” Ali sam slutio da nije samo to: znao sam da sam Geredea negdje sreo, što nije prestalo da me kopka dok nisam slučajno naletio na tekst Zuke Džumhura o Andriću koji sam čitao ko zna kad:
“U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svog poslanikovanja u Berlinu imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao, odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićevo zaprepašćenje obratio na našem arahičnom jeziku: ‘Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci… Ja sam potomak Ali-Paše Rizvanbegovića iz Hercegovine…'”
Ovaj Gerede teško se može sasvim zaboraviti, jer Džumhurova priča o njemu, puna podrazumijevanja, ima dušu i ljudsku dubinu. Ovaj Gerede,pravi gospodin, nije se Andriću uvaljivao po zemljačkoj liniji: htio je da njino prijateljstvo ima čisto ljudski zasnov i tek kad su se rastajali, otkrio mu da su zemljaci.
Kad poredite Džumhurovog i Behbyjevog Gereda, pojmite gdje je nevolja: u Behbyjevoj memoriji, krcatoj podacima kao Merkatorovo stovarište robom, vlada neljudska pustoš, sve je lišeno duše, smisla, težine, jer tom duhovnom evnuhu upamćeno služi da se svojim znanjem i plemstvom puše na način iz kojeg vrište i neukus i mala pamet.