Franc Branko Ancelj: “Sto godina pulskih vizura: sabrani feljtoni & izabrani polemički članci“, Cvajner, Društvo arhitekata Istre / Società architetti dell’Istria, Pula 2013., 274 str.
Od 13. siječnja 2007. do 21. lipnja 2008., svake ili svake druge subote u tada još donekle dobrostojećemu (ali odavna ideesovskom) i nefaggianiziranom dnevniku Glasu Istre (prijekoj, gotovo rano jutarnjoj fiziološkoj potrebi svakoga Istranina, Istrijana i Istriana koji imalo drži do zavičajnosti, kao takvoj i onakvoj: hrvatskoj, istarskoj, talijanskoj, mimo svake ideologije i svjetonazora), pulski je arhitekt Franc Ancelj ispisao “40 feljtona pod zajedničkim nadnaslovom: Sto godina pulskih vizura. Njihov je autor preko usporednih fotografija istih mjesta želio prikazati izgled pojedinih ambijenata grada Pule u prvom desetljeću 20. stoljeća i danas, sto godina kasnije. A kako se radilo o iznimno burnom stoljeću, bilo je neminovno prezentirati i ponešto od onoga što se s pulskim vizurama dešavalo u međuvremenu. Pa sve skupa i prokomentirati. Ne znanstveno, niti objektivno (ako objektivnost uopće postoji), već, sasvim namjerno, subjektivno. Jer autor je htio, kao Puležan kojemu je stalo do svoga grada, istaknuti napredak i pozitivne promjene, ali i upozoriti na ono što osobno smatra po Pulu pogubnim anomalijama. A ima i jednog i drugog.” (str. 234-235), kako sam autor (autorski) sublimira u posljednjem, četrdeset i prvom feljtonu: “Pogovoru: prošlost je kao strana zemlja…”.
Sakupljeni i objedinjeni glasistarski feljtoni (uz četiri ni po čemu “polemička članka”, str. 243-269) Franca Ancelja dugo su pripremani (pet godina) i najavljivani (slijepljeni digitalni ispis predstavljen je još 9. prosinca 2012. na 18. Sajmu knjige u Istri) ne bi li napokon (definitivno i konačno), krajem 2013., dočekali klasično otisnuto (offset) i mekano uvezano ukoričeno izdanje. Puli u svakom pogledu potrebita popularno pisana knjiga (sabranih feljtona) stručnjaka, urbanista i arhitekta koji je i sam dijelom doprinio njenoj današnjoj (ovakvoj) arhitektonsko-urbanoj slici grada (Generalni urbanistički plan grada, Provedbeni urbanistički plan Staroga grada, Istarsko narodno kazalište, Narodni trg, Flanatička ulica, Croatia osiguranje, zgrada Policije, Roza zgrada, Veruda, Verudela, Stoja, Pješčana uvala, brončana maketa Pule u Titovom parku…), opravdano je naišla na velik odjek, na posvemašnji interes i svekoliko zanimanje, prije svega sve brojnijih (savjesnih) Puležana, ali i doseljenih, radoznalih Puljana, željnih (mikro)povijesti svoga grada (često članova mnogih, raznolikih i šarolikih, novonastalih i dobrodošlih puljskih udruga koje svakojako, odgovorno i neodgovorno, profesionalno i amaterski, zeleno i sivo, skrbe nad gradom), usporedbe urbane povijesti negdanje austrijske glavne ratne luke (prije sto i više godina) i današnje (ne)suvremene gradskosti.
Anceljevi ukoričeni feljtoni, s vrlo dobrim esejističkim i kritičkim pasažima, “Sto godina pulskih vizura” pogodili su metu i vrijeme, temu i događaje, pojavili su se u trenutku kad urbana svijest i građanska savjest Pule (konačno) doseže gradsku netrpeljivost (sa šanka na Forum!), kada nesnošljivosti grubo profitabilnoga kapitalizma valja pokazati zube, kad živo i angažirano djeluje, društveno prosvjeduje, kritički i polemično reagira na službene gradske odluke, na samovolju gradske (ideesovske) vlasti. Građanima Pule (malograđanima po shopping centrima iza Šijane, kamo se gotovo preselilo gradsko središte, ionako je svejedno, na radost gradskih moćnika) postalo je bijedno, jadno i uzaludno pristojno, uljudno upozoravati gradske vlasti na propuste i očigledne zloporabe, izašli su na Forum, u otvoreni sukob, premda su takve građanske inicijative često nemoćne (ukoliko nisu dobro financirane, prepotentne i agresivne političke družine) i uglavnom doprinose političkom alibiju aktualne izabrane vlasti u sveopćem zanosu demokratskoga šunda (što često zaboravljaju i jedni i drugi, i pozicija i opozicija), konstantna ukrasa prevrtljivoga (neo)liberalnoga kapitalističkog bludilišta.
Kakogod se s kapitalizmom (ne)snalazili, očita je činjenica: nevelika se građanska masa Pule (daleko je još od kritične) probudila iz drijemeža i pokazala neposluh (s pravom ili ne, posve je druga tema), izašla je iz alkoholnih para i nikotinskoga dima gostionica, oštarija i kafića (službenih prostorija uobičajenih negodovanja i pljuvanja po ama baš svakoj vlasti) na svježi zrak, što je za umornu i prastaru Pulu zvonka budilica, nemirni pijetao u kokošinjcu jednoumne ideesovštine (kako politička situacija predskazuje, jednopartijnost Pule, osim kratkoga razdoblja 2001.-2005., i Istre: fašista, komunista i ideesovaca, za sedam će godina, točnije 28. listopada 2022., svečano obilježiti stotu obljetnicu postojanja). No još je više i daleko bitnije i važnije naglasiti nastale društvene mijene u gradu, naime, u Puli su se ponovno, nakon sedam državnih ustroja, dva rata i tri egzodusa, pojavili građani, kao prije sto (i više) godina u vrijeme austrijske, habsburške vladavine (za talijanskog fašizma i jugoslavenskog socijalizma debelo su prednjačili malograđani i ruralci, poput ovih današnjih u shopping centrima iza Šijane), savjest grada. Ili u sadržajno drugačijoj interpretaciji Franca Ancelja (dakle, ne u gorespomenutom povijesnom kontekstu probuđene i pobunjene građanske urbanosti) s promocije: “Puležani se osjećaju kao stanovnici ovog grada, a ne kao građani i to je ono što sam sa svojim pisanjem htio promijeniti – da se građani napokon stope sa svojim gradom.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), uz uzgrednu, (ne samo) jezičnu opasku: valjalo bi ipak razlikovati Puljane od Puležana, Ancelj govori o Puljanima (zasad većinskim stanovnicima), a Puležani su građani “stopljeni sa svojim gradom”, savjest grada.
Pula je iz ribarskoga mjestašca na prijelazu (ili hrptu) iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće ponovno postala (kao prije dvije tisuće godina, za rimskih vremena) – grad, stalno razvijajuće urbano i vojno-pomorsko (mornaričko) središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj), glavna luka Carske i kraljevske ratne mornarice koja gradski buja u svakom pogledu. Austrija je Puli vratila život i gradskost: mogućnost zapošljavanja, poslovanja, stanovanja, školovanja, liječenja, sigurnosti, putovanja (željeznica, ceste, parobrodi), turizma, kulture, umjetnosti, znanosti, sporta, zabave, razonode…, ukratko: suvremenost i urbanost. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. da samo 36% Puljana “nisu neposredno izdržavani od strane vojske” i da “vojska financira 75% prihoda pulske općine”, jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući upravo napretku militarističkoga emporija austrijske ratne flote (glavna ratna luka Carstva), statusu rastućega europskog grada, Pula je gotovo sasvim determinirana, zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije, vojnim identitetom (tadašnjom visokom razinom kulturne građanske urbanosti).
Demografska eksplozija Pule neusporediva je s razvojem stanovništva u ostalim hrvatskim i većini europskih gradova. U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita, jednako toliko od Zadra…), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih, fascinantnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Blaga klima, bogata baština antičkih spomenika, muzeja (pomorski, gradski, arheološki, vojni…), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, bordeli, cirkusi, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina mondena Brijunskoga otočja čine grad značajnom putničkom (iz vojnih razloga, ograničeno turističkom) i vojno-poslovnom odrednicom do početka Prvoga svjetskoga rata. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja (svih vrsta), kuća s 11.294 stana ne računajući kuće (vile) i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta grada već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti (Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Pragrande, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek, Veli Vrh…). Pula trajno nosi golemi biljeg austrijskog (austrougarskog) i vojnog grada u arhitekturi i urbanitetu, što su središnje teme Anceljevih “Sto godina puljskih vizura”.
U četrdeset feljtona Ancelj opisuje nastajanje, urušavanje i nestajanje (gdjekad i ponovno nastajanje, izgradnje) pojedinih gradbenih zdanja, trgova, ulica, blokova, kvartova…, razlaže arhitektonske, urbane, kulturne, zabavne, gospodarske, prometne i ine dimenzije grada i gradsku strukturu, redovito se referirajući na sadašnje stanje (redom): Politeama Ciscutti (Istarsko narodno kazalište), Marine-Kasino (Dom hrvatskih branitelja), palača Karla Stjepana (potom Pošta), tramvaj (1904-1934), bombardiranjem razrušen blok od 130 kuća između Foruma i Pošte, Kandlerova ulica, Forum, uništeni i odneseni spomenici, hotel Riviera, željeznički i autobusni kolodvor, napuštene vojarne, Monte Ghiro, Narodni dom, Danteov trg, Flanatička ulica, Pulski zaljev, Riva, Uspon svetog Stjepana, Trg Portarata, gradska kupališta (Stoja, Valkane), Sveti Polikarp (Palazzini), bombardirana Pula, Marine-Kaserne (Mornarička vojarna, Uljanikova birokracija), Mornarička crkva Gospa od mora, Fischerhütte (Ribarska koliba), Zlatne stijene, Verudela, Arena, Ulica Sergijevaca, Monte Zaro, Hidrografski zavod, Brijuni, Kaiserwald (Šijanska šuma), Katedrala Uznesenja Marijina, Admiralitet (Stožerna palača), Mornarički zatvor, Okružni sud (Općinski i Županijski sud), kavana Sezession (Stara robna kuća), Banca d’Italia (Fina), kinematografi, Giardini (Korzo), Gradska tržnica, hidroavionska baza, aerodrom, Kaštel, Monte Paradiso (Vidikovac), parkovi…
Naravno, u četrdeset feljtona nisu uvršteni svi značajni pulski urbani, arhitektonski i kulturološki fenomeni, što nije bila ni nakana autora: “Kada sam počeo pisati te feljtone nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ih jednog dana skupiti u knjizi.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), puno je toga ostalo izvan knjige (napamet nabacujem): Mornarička bolnica, vile na Verudi (vila von Trapp, vila Horthy, vila Idola…) i podno Kaštela, Ville Münz, Barake na Stoji, Arsenal, Lungomare, Muzil, vojne škole, gimnazija, Franjevački samostan, Pomorski muzej, Mornarička knjižnica… Ima toga na pretek, za nastavak, za drugi (i treći) svezak “Sto godina pulskih vizura”.
U svakom slučaju dobrodošla popularno pisana knjiga svakom Puljaninu i Puležanu, svakom slučajnom namjerniku kojega zanima bliža gradska povijest Pule (kakve već odavno imaju, u mnogo većem broju, gradovi slične slojevite povijesti, primjerice obližnja nam Rijeka ili Trst), prepuna podataka, gradskih kvartova, zaboravljenih pulskih likova, s tristotinjak kvalitetnih fotografija prijašnjih i sadašnjih gradskih prostora (uz dobro realiziranu zamisao, ista mjesta snimljena su iz istih rakursa nekada, prije sto i više godina, i nedavno), ali i oštrih kritičkih sudova (dapače, polemičkih tonova) na sadašnje stanje devastirane, zanemarene i opustošene Pule.
Recimo za katastrofalno uneređenu Kandlerovu ulicu: “Jedna od pozitivnih posljedica sanitarne intervencije u pulskom stradariju bilo je to da su neke stvari konačno opet sjele na svoje mjesto. Pa je tako i Pietro Kandler obeštećen – dobio je natrag svoju ulicu. A kakvu? Krezubu, s užasnim pročeljima, popločenjem, rasvjetom i eventualnom drugom urbanom opremom, s (većinom) neprivlačnim ili pak/čak napuštenim i zapuštenim lokalima…” (str. 43)
Za političko neodlučnu prenamjenu zgrade Admiraliteta na Rivi: “Stožerna zgrada sretno je preživjela ratove 20. stoljeća, a u svim državama i upravama koje su se izredale nakon preminuća Austro-Ugarske služila je svrsi za koju je bila i izgrađena. A onda je, na zaprepaštenje svekolike javnosti, prošle (2006.) godine ministarstvo ratno objavilo da tu kuću više ne treba, pa će je predati civilnim vlastima. Istog trena počelo je i natezanje tih ‘civilnih vlasti’ oko toga kojoj od njih će pripasti atraktivna nekretnina (sad već znana kao ‘Admiralitet’). A taj triler, pun obrata, može se rekonstruirati po naslovima iz dnevnika Glas Istre: ‘Vojska za dva mjeseca napušta Admiralitet na pulskoj Rivi’ (20. 10. 2006.), ‘Unatoč objavi da MORH ustupa objekte najvećem istarskom gradu, Županija i vlada dogovorile drugačije – Pula ostala bez zgrade Admiraliteta’ (29. 1. 2007.), ‘Želi li Grad zgradu Admiraliteta?’ (9. 2. 2007.), ‘Zgrada Admiraliteta predana Županiji’ (30. 9. 2007.), ‘Carina, Županija i Porezna uprava useljavaju u zgradu Zapovjedništva na pulskoj Rivi do konca iduće godine – Županijski sastanci u spomen-sobi generala Tegetthoffa’ (9. 10. 2007.)…” (str. 175)
Ili, jednostavno prometno rješenje: “Za nerješavanje mnogih u nebo vapijućih problema može se naći opravdanje, čak i razumijevanje. No nikako za činjenicu, da gradu četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da izgradi bijednih četvrt kilometra (250 metara!) ceste koja bi spojila Kranjčevićevu i ex-Premantursku, pa sasvim bezbolno omogućila najkraći prilaz južnoj industrijskoj i lučkoj zoni… i, što je najvažnije, poštedila ulice u strogom centru grada (uključivo jadnu Rivu) od učestalog vandaliziranja (kad se tu prevoze divovske željezne ploče, one redovito uništavaju prometne oznake i javnu rasvjetu, čak raspolavljaju drveće).” (str. 259)
Zaljubljenik u Pulu, Puležan od glave (i u glavi) do pete, Franc je Ancelj tim pulskim feljtonima, ponajprije objavljivanim godinu i pol u Glasu Istre a potom i ukoričenih, u dobrano zrelim godinama (rođen je 1941. u Jesenicama, a u Pulu je doselio 1956.), postao popularan, tražen i cijenjen u svim krugovima (profesionalnim i amaterskim, službenim i alternativnim, pulskim udrugama i institucijama), rado viđen gost na mnogim skupovima, razgovorima, predstavljanjima, postao je, u neku ruku, mjerilom gradskosti Pule. Nesumnjivo zaslužan arhitekt i urbanist, intelektualac širokih nazora i kulture osvijestio je u mnogih Puljana neophodno poznavanja prošlosti grada u podizanju razine puljske urbanosti, jednako tako i raspoznavanja njezine inverzije, neurbanosti “u nezainteresiranosti. Pa u iskompleksiranosti, u snobizmu, bahatosti, umišljenosti, nekompetentnosti, populizmu, ulizništvu, pogodovanju, nemaru, lijenosti, tromosti. U sustavnom tamanjenju i ono malo štiha koji gradu daju neformalni brendovi, prepoznatljivi pojmovi. Legendarni Mađar ili neprežaljena Foška morali su (gradske!) poslovne prostore ‘osloboditi od osoba i stvari’. Kao i onaj, također u Fontičkoj, jedini dućančić u Puli gdje si mogao kupiti ili naručiti željeni CD ili DVD. A sve zato jer je netko bogatiji Gradu ponudio više para za te kvadrate. Grad se poseljačuje i kad kapitulira pred kokakolizacijom, kad ne čini ništa da bi građani mogli podmiriti osnovne potrebe u gradu, a ne da za svaku sitnicu moraju putovati u šoping-centre po periferijama. A pritom bezbroj lokala u centru grada zjapi prazno jer se traže astronomske najamnine. Neki gradovi takve lokale iznajmljuju za jednu kunu, samo da se aktiviraju. Poseljačenost vidim i u tome što se konzervatore uljudno, ali odlučno ne zamoli da siđu s akademskih visina i sagledaju u kojem smo vremenu i prostoru. Da nije bilo bezrazložnog ‘seljačkog’ strahopoštovanja i poniznosti, trg pred katedralom već bi odavno krasio garni-hotel, parkirna kuća u Kandlerovoj bi radila punom parom, a trotoar na Giardinima više ne bi bio ‘greatest shit’. Čak bi u pogonu, umjesnom ili ne, već bili i Monumenti s Katarinom… Pulu najviše poseljačuje prosti šlamperaj… A kad se u Puli nešto i uradi, ne održava se, ne popravlja. Kao popločenje Portarate. Ili lukobran: izgrađen prije sto godina, otad ni taknut.” (Franc Ancelj: “Poseljačivanje Pule i nezaineresiranost građana”, razgovarala: Duška Palibrk, Glas Istre, podlistak Istra plus, 17. travnja 2014.)
Svaka se živost, kultura, vitalnost, aktivnost, zabava, mentalitet i duh (duhovnost i duhovitost) bilo kojega grada prepoznaje, očitava i osjeća u sveobuhvatnoj atmosferi i osobitom (osebujnom) ozračju centra grada, na trgovima, ulicama, na tržnici, u njegovim kafićima, oštarijama, kavanama i restoranima (tu grad živi, baš po tome su neki gradovi poznati), prodavaonicama, buticima, kazalištima, kinima, knjižarama, bankama, poštama… (tu grad konzumira), jer grad ne čini, kako se prečesto nepromišljeno govori, (samo) njegova arhitektura i žitelji, već prije svega sadržajni (kvalitetni i kvantitativni) i formalni (u najmanju ruku, pristojni) odnosi među tim istim građanima i malograđanima (ako odnosa nema, nema ni gradskosti), njihovim ponašanjem među sobom i poglavito odnosom spram urbaniteta u kojem prebivaju. Pula je u tim i takvim odnosima, poradi preduge i preslojevite prošlosti (da ne načinjemo osjetljive povijesne priče), u svakom pogledu (pozitivnom, negativnom i indolentnom), egzemplarni primjer i notorni dokaz. Zaborav je održavao egzistenciju i nevjerojatnu trajnost ovoga grada već tri tisuće godina, uporno, ustrajno i moćno (to mu je povijesna sudba). Sudeći prema dugovječnosti (permanentnoj starosti) ne može propasti ni nestati kolikogod to ponekad, iz raznih perspektiva davnih, prošlih i sadašnjih razdoblja, izgledalo nužno i neophodno. Pojavom ponovno probuđene građanske svijesti (savjesnih građana) takve mogućnosti (zasada) ne postoje.
Kad smo već dotakli sociologiju grada, koju Ancelj samo mjestimice i rijetko dotiče, nije zgorega spomenuti da je ondašnja srednjoeuropska, mediteranska (zemljopisno) i prije svega, vojno-pomorska Pula bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica kojoj su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, znanstvenici, inženjeri, pravnici…), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici… Premda je njemački bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik u gradskoj svakodnevici nametnuo se talijanski. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga sloja talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, čakavski dijalekt, što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (točnije, istarska čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kvalitetno shvaća, na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja (uobičajenu politikantsku frazetinu) dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost (nakon silnih migracija i, napose, naseljavanja poslije svakoga egzodusa) izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i sukobima, pa kasnijim ipak tolerantnim mirenjima (zakonodavnim, političkim, životnim standardom…) kojih u Puli nije nikada nedostajalo, dapače. Sociologija, demografija, politologija, kulturologija i devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Pule tek čeka svoja istraživanja.
Nije u Anceljevoj knjizi baš sve blistavo. Izabravši pristupačnu novinarsku formu feljtona (dvotjedne ili tjedne kolumne), populističkoga, laganoga i nezahtjevnoga štiva, osobnoga izbora lepršava rukopisa, Franc je Ancelj tijekom objavljivanja priloga u Glasu Istre osvojio brojne Puljane koji su iščekivali, iz tjedna u tjedan, nove feljtone. Međutim, kad su se ti isti feljtoni (nakon pet godina) našli okupljeni u knjizi, iako je autor “nastojao suvišna ponavljanja eliminirati, no ipak samo tamo gdje to nije naškodilo sadržajnoj cjelovitosti napisa” (Gorka Ostojić Cvajner: “O knjizi”, str. 5), stilski nepromijenjeni i posve jednaki (osim pojedinih ponavljanja) kao u dnevnim novinama, izgubili su dijelom na uvjerljivosti. Tada atraktivni, pitki napisi u novinama, ovako sabrani u knjizi poprimaju poprilično drugačije obilježje, gube na težini i ozbiljnosti koju su, unatoč feljtonskoj priprostoj formi, nosili u novinama. Takvom doživljaju ukoričena teksta ponajprije doprinosi nametljivo dopadljiv i nasilno duhovit (silovito šaljiv) autorov stil. Kičaste nepodopštine novinska prolaznost s lakoćom proguta, u knjizi, međutim, ostavljaju gorak okus. Budući da su Anceljevi tekstovi sprega esejističkoga i feljtonističkoga pisma, dakle, svojevrsna mješavina zahtjevnijega i pristupačnijeg stila, prijelaz (gdjegdje i skok) iz jedne u drugu formu nerijetko je nasilan, nezgrapan i nespretan, a njihova difuzija neprilična, esejistička se popularnoznanstvena ozbiljnost počesto rastapa u banalnost, u feljtonističku sirovost. Autorovo usiljeno dodvoravanje čitatelju žargonskim opaskama, njemu veselim penetracijama, uz neprimjerene čakavske doskočice (koje ubacuje bez ikakva razloga), engleske i “balkanske” (jugoslavenske) frazetine, uz priproste kolokvijalne (pokatkad ulične) sintagme, naivne dosjetke, šankerske viceve i jeftine pošalice (njegovim rječnikom: ne bi li ispao pulski frajer), poput (nasumice listajući i slučajno uočenih): “‘zahvaljujući’ ludilu i gluposti tzv. homo sapiensa” (str. 19), “pouzdani izvori tvrde da na licu mjesta bijahu viđeni i mali zeleni sa susjednog i prijateljskog Marsa, no to, nažalost, nije znanstveno dokazano” (str. 21), “Kad bi sada vidjeli glavni trg svoga slavnoga grada Pule, carevi August i Franjo Josip bili bi – jako, jako žalosni.” (str. 37), “Kakvi su to Giardini bez voća i povrća?” (str. 60), “Ali – vlast drumom, a narod šumom.” (str. 62) “Mudro je čovječanstvo u 20. stoljeću izumilo svašta, pa i svjetske ratove.” (str. 67), “A oni navalili k’o mutav na telefon.” (str. 87), “kasarne (na hrvatski prekrštene u vojarne, jer – nije šija nego vrat)” (str. 119), “Na tu svinjariju Bog reagirao nije. Niti Majka Božja.” (str. 123), “A možda siromaštvo nije u džepu na guzici, nego – u glavama.” (str. 144), “nakon 1. svjetskog rata je nogiran iz grada” (str. 159), “A tko hoće bez problema doći do Fine? Pa – što ne uzme helikopter?” (str. 191), “na spomen ‘kina’ devedeset i devet od stotinu malih građana grada Pule zacijelo bi razrogačenih okica pitalo: kino – što je to?” (str. 192), “Pa kad su se u Puli već gradili ‘moreplovi’, što se ne bi i ‘zrakoplovi’?” (str. 211), “Samo da na kraju za to ne ispadne kriv – Zoki Vakula!” (str. 216), “Ulica dugačka basnoslovnih 125.000 (slovima: sto dvadeset pet tisuća!) – milimetra!” (str. 239), “tu je ranije ipak bio grad, a ne vukojebina” (str. 252)…; samo opterećuju i obezvređuju sva ona nadahnuta esejistička i publicistička dobro potkrijepljena poglavlja s pametnim, kritičkim razmišljanjima o gradu nekad, jučer i danas.
U tom zanosu dodvoričkog pisanja Ancelj ponekad zastranjuje i neznalački pretjeruje zalutavši u područja o kojima malo ili ništa ne zna: “A Brioni su prekršteni u Brijune. Jer su tamošnji žitelji to tražili? Neće biti – jer stalnih stanovnika na otočju već četiri i pol decenija nije bilo. Pa se jedino može pretpostaviti da je kum bio netko kome mnogostoljetno ime nije zvučalo dovoljno domoljubno. A bilo je posve neutralno (izvedeno od ilirskog ‘Brevona’). Pa sad umjesto imena koje je poznavao cijeli svijet imamo takvo koje će svatko drugačije izgovarati (oni anglofoni će reći ‘brajdžuni’, a frankofoni ‘brižini’), pitajući se usput jesu li slavni Brioni potonuli na dno plavog Jadrana. Usput, zašto Brijuni po istoj državotvorno-pravopisnoj logici nisu ‘nacijunalni’ park? I zašto nemamo stadijune, šampijune, avijune, kamijune…? O, blažena gluposti!” (str. 157) Zalutali kvazijezikoslovac Franc Ancelj pametuje tamo gdje mu nije mjesto (ne bi li, ponovno, ispao frajer u multikulturalnoj Puli), a da je kojim slučajem nešto pročitao o rečenom hrvatskom toponimu (Tone Peruško, Zvane Črnja, Petar Šimunović, Branimir Crljenko, Miroslav Krleža…), znao bi da su otočje tako nazivali (prije “državotvorno-pravopisne logike”) i nazivaju domaći starosjedioci Medulina, Premanture, Banjola, Peroja, da su Brijuni hrvatsko ime otočja, a Brioni talijansko, posve jednako kao i gradova, Pula i Pola, Trst i Trieste, Rovinj i Rovigno. “O, blažena gluposti!” S druge pak strane, kad Ancelj piše o Areni (str. 135-140), štiti kolege u svojoj struci, nigdje (ni uzgred) ne napominje (što u drugim slučajevima učestalo čini) kako puljska Arena nije na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro ili uopće biti, zahvaljujući idejnom projektantu i arhitektu “obnove Arene” (od 1984. do 1986.) Attiliju Krizmaniću koji je jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu uspio dovoljno unerediti (rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene) i toliko obnoviti (betonizirati i ugostiteljizirati), da na tu listu tako skoro ili nikada ne dođe. Našlo bi se još sličnih primjera…
Očito (iz priloženoga), prolazni novinarski feljton – dopadljiv, zabavan i populistički novinarski žanr uz jutarnju kavicu u puljskoj oštariji, kafiću ili kavani – napose sa stručnim nakanama, nema relevantnu, ni istovjetnu niti jednakovrijednu, prezentaciju u knjizi (osim kao dokument uzburkanih vremena, što u “Pulskim vizurama” nikako nije slučaj), ne izdržava knjišku neprolaznost, ukoričenu trajnost (premda suvremena i jeftina knjiga u virtualnim vremenima besramno svaštari po svim pitanjima, ona dobra ne gubi značaj). Kad se već krenulo u objedinjavanje Anceljevih subjektivnih i esejističkih feljtona o negdanjoj Puli, valjalo je i autorski i urednički intervenirati (knjigu urednički potpisuju, urednica: Gorka Ostojić Cvajner i uredništvo: Davor Matticchio, Gorka Ostojić Cvajner, Mirjana Grahovac Vojinović i Alfio Klarić) u postojeći novinarski tekst, a ne objelodaniti jednak (“osim pojedinih ponavljanja”) glasistarski tekstualni pretisak s, naravno, daleko kvalitetnije otisnutim fotografijama, što knjizi daje i dodatnu, fotomonografsku komponentu. Ovako, u knjiškoj formi, kopipejstirani novinarski dokument (indigo novinarska inačica), nedostatan je i nedostojan sadržajne vrijednosti.
Očišćeni feljtoni od dnevnonovinarskih naivnih dosjetki, žargonskih pošalica, nepametnih asocijacija i inih anemičnih fraza (kad smo već kod jezika, nedopustivi lektorski propusti Nevena Ivanića, bez obzira koliko Ancelj inzistirao na kolokvijalnom i žargonskom stilu, vrve na gotovo svakoj stranici, a u sadržaju paginacijski previd, svaka je paginacija feljtona umanjena za dvije stranice), uz neznatne dopune i pojašnjenja u ponekim nedovoljno jasnim epizodama, napisi bi itekako dobili na uvjerljivosti i ozbiljnosti, na promišljenosti i argumentiranosti, na potrebitoj stilskoj i esejističkoj težini ne gubeći, tamo gdje ima smisla i svrhe, na feljtonističkoj duhovitosti. Budući da je knjiga prepuna imena, zemljopisnih i povijesnih pojmova, toponima i podataka za lakše snalaženje po napisima (ukupno četrdeset i pet feljtona, iako su zadnja četiri nepotrebno nazvani “polemični članci”, ne razlikuju se ni po formi ni po sadržaju, ni po čemu, od prethodnih feljtona, tim prije jer ne znamo s kime to Ancelj polemizira, a ako već s nekim polemizira, bilo bi gentlemanski objaviti i drugu stranu) prijeko je bilo potrebno načiniti imensko kazalo i kazalo gradskih (zemljopisnih) toponima, kao i popis korištenih izvora i literature (za daljnje čitanje). Bilo je vremena, pet godina! Navedeni neveliki urednički (i mali autorski) zahvati, kako već knjizi takvoga formata pripadaju i sadržaj sam po sebi zahtijeva, doprinijeli bi doista iznimno vrijednom djelu, ovako smo ostali bez priloga: iznimno.
Usamljen i zaljubljen, slovenski književnik Ivan Cankar kolovoza 1898. iz Pule piše voljenoj Ani Lušin: “Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli.”; pa ako je već Pula “od Boga zaboravljena”, da ne bude jednako tako, kako je bilo krenulo, i od ljudi (sto dvadesetak godina kasnije), naročito sadašnjih i budućih građana (sic!) ovoga drevnoga, na opstojnost osuđena prastaroga grada, pobrinuo se Franc Branko Ancelj svojim esejističkim feljtonima u “Sto godina pulskih vizura”.
Nova Istra, br. 1-2,
Istarski ogranak DHK,
Pula 2015., str. 404-414.
Feljtoni o ‘toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli’
Franc Branko Ancelj: “Sto godina pulskih vizura: sabrani feljtoni & izabrani polemički članci“, Cvajner, Društvo arhitekata Istre / Società architetti dell’Istria, Pula 2013., 274 str.
Od 13. siječnja 2007. do 21. lipnja 2008., svake ili svake druge subote u tada još donekle dobrostojećemu (ali odavna ideesovskom) i nefaggianiziranom dnevniku Glasu Istre (prijekoj, gotovo rano jutarnjoj fiziološkoj potrebi svakoga Istranina, Istrijana i Istriana koji imalo drži do zavičajnosti, kao takvoj i onakvoj: hrvatskoj, istarskoj, talijanskoj, mimo svake ideologije i svjetonazora), pulski je arhitekt Franc Ancelj ispisao “40 feljtona pod zajedničkim nadnaslovom: Sto godina pulskih vizura. Njihov je autor preko usporednih fotografija istih mjesta želio prikazati izgled pojedinih ambijenata grada Pule u prvom desetljeću 20. stoljeća i danas, sto godina kasnije. A kako se radilo o iznimno burnom stoljeću, bilo je neminovno prezentirati i ponešto od onoga što se s pulskim vizurama dešavalo u međuvremenu. Pa sve skupa i prokomentirati. Ne znanstveno, niti objektivno (ako objektivnost uopće postoji), već, sasvim namjerno, subjektivno. Jer autor je htio, kao Puležan kojemu je stalo do svoga grada, istaknuti napredak i pozitivne promjene, ali i upozoriti na ono što osobno smatra po Pulu pogubnim anomalijama. A ima i jednog i drugog.” (str. 234-235), kako sam autor (autorski) sublimira u posljednjem, četrdeset i prvom feljtonu: “Pogovoru: prošlost je kao strana zemlja…”.
Sakupljeni i objedinjeni glasistarski feljtoni (uz četiri ni po čemu “polemička članka”, str. 243-269) Franca Ancelja dugo su pripremani (pet godina) i najavljivani (slijepljeni digitalni ispis predstavljen je još 9. prosinca 2012. na 18. Sajmu knjige u Istri) ne bi li napokon (definitivno i konačno), krajem 2013., dočekali klasično otisnuto (offset) i mekano uvezano ukoričeno izdanje. Puli u svakom pogledu potrebita popularno pisana knjiga (sabranih feljtona) stručnjaka, urbanista i arhitekta koji je i sam dijelom doprinio njenoj današnjoj (ovakvoj) arhitektonsko-urbanoj slici grada (Generalni urbanistički plan grada, Provedbeni urbanistički plan Staroga grada, Istarsko narodno kazalište, Narodni trg, Flanatička ulica, Croatia osiguranje, zgrada Policije, Roza zgrada, Veruda, Verudela, Stoja, Pješčana uvala, brončana maketa Pule u Titovom parku…), opravdano je naišla na velik odjek, na posvemašnji interes i svekoliko zanimanje, prije svega sve brojnijih (savjesnih) Puležana, ali i doseljenih, radoznalih Puljana, željnih (mikro)povijesti svoga grada (često članova mnogih, raznolikih i šarolikih, novonastalih i dobrodošlih puljskih udruga koje svakojako, odgovorno i neodgovorno, profesionalno i amaterski, zeleno i sivo, skrbe nad gradom), usporedbe urbane povijesti negdanje austrijske glavne ratne luke (prije sto i više godina) i današnje (ne)suvremene gradskosti.
Anceljevi ukoričeni feljtoni, s vrlo dobrim esejističkim i kritičkim pasažima, “Sto godina pulskih vizura” pogodili su metu i vrijeme, temu i događaje, pojavili su se u trenutku kad urbana svijest i građanska savjest Pule (konačno) doseže gradsku netrpeljivost (sa šanka na Forum!), kada nesnošljivosti grubo profitabilnoga kapitalizma valja pokazati zube, kad živo i angažirano djeluje, društveno prosvjeduje, kritički i polemično reagira na službene gradske odluke, na samovolju gradske (ideesovske) vlasti. Građanima Pule (malograđanima po shopping centrima iza Šijane, kamo se gotovo preselilo gradsko središte, ionako je svejedno, na radost gradskih moćnika) postalo je bijedno, jadno i uzaludno pristojno, uljudno upozoravati gradske vlasti na propuste i očigledne zloporabe, izašli su na Forum, u otvoreni sukob, premda su takve građanske inicijative često nemoćne (ukoliko nisu dobro financirane, prepotentne i agresivne političke družine) i uglavnom doprinose političkom alibiju aktualne izabrane vlasti u sveopćem zanosu demokratskoga šunda (što često zaboravljaju i jedni i drugi, i pozicija i opozicija), konstantna ukrasa prevrtljivoga (neo)liberalnoga kapitalističkog bludilišta.
Kakogod se s kapitalizmom (ne)snalazili, očita je činjenica: nevelika se građanska masa Pule (daleko je još od kritične) probudila iz drijemeža i pokazala neposluh (s pravom ili ne, posve je druga tema), izašla je iz alkoholnih para i nikotinskoga dima gostionica, oštarija i kafića (službenih prostorija uobičajenih negodovanja i pljuvanja po ama baš svakoj vlasti) na svježi zrak, što je za umornu i prastaru Pulu zvonka budilica, nemirni pijetao u kokošinjcu jednoumne ideesovštine (kako politička situacija predskazuje, jednopartijnost Pule, osim kratkoga razdoblja 2001.-2005., i Istre: fašista, komunista i ideesovaca, za sedam će godina, točnije 28. listopada 2022., svečano obilježiti stotu obljetnicu postojanja). No još je više i daleko bitnije i važnije naglasiti nastale društvene mijene u gradu, naime, u Puli su se ponovno, nakon sedam državnih ustroja, dva rata i tri egzodusa, pojavili građani, kao prije sto (i više) godina u vrijeme austrijske, habsburške vladavine (za talijanskog fašizma i jugoslavenskog socijalizma debelo su prednjačili malograđani i ruralci, poput ovih današnjih u shopping centrima iza Šijane), savjest grada. Ili u sadržajno drugačijoj interpretaciji Franca Ancelja (dakle, ne u gorespomenutom povijesnom kontekstu probuđene i pobunjene građanske urbanosti) s promocije: “Puležani se osjećaju kao stanovnici ovog grada, a ne kao građani i to je ono što sam sa svojim pisanjem htio promijeniti – da se građani napokon stope sa svojim gradom.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), uz uzgrednu, (ne samo) jezičnu opasku: valjalo bi ipak razlikovati Puljane od Puležana, Ancelj govori o Puljanima (zasad većinskim stanovnicima), a Puležani su građani “stopljeni sa svojim gradom”, savjest grada.
Pula je iz ribarskoga mjestašca na prijelazu (ili hrptu) iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće ponovno postala (kao prije dvije tisuće godina, za rimskih vremena) – grad, stalno razvijajuće urbano i vojno-pomorsko (mornaričko) središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj), glavna luka Carske i kraljevske ratne mornarice koja gradski buja u svakom pogledu. Austrija je Puli vratila život i gradskost: mogućnost zapošljavanja, poslovanja, stanovanja, školovanja, liječenja, sigurnosti, putovanja (željeznica, ceste, parobrodi), turizma, kulture, umjetnosti, znanosti, sporta, zabave, razonode…, ukratko: suvremenost i urbanost. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. da samo 36% Puljana “nisu neposredno izdržavani od strane vojske” i da “vojska financira 75% prihoda pulske općine”, jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući upravo napretku militarističkoga emporija austrijske ratne flote (glavna ratna luka Carstva), statusu rastućega europskog grada, Pula je gotovo sasvim determinirana, zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije, vojnim identitetom (tadašnjom visokom razinom kulturne građanske urbanosti).
Demografska eksplozija Pule neusporediva je s razvojem stanovništva u ostalim hrvatskim i većini europskih gradova. U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita, jednako toliko od Zadra…), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih, fascinantnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Blaga klima, bogata baština antičkih spomenika, muzeja (pomorski, gradski, arheološki, vojni…), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, bordeli, cirkusi, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina mondena Brijunskoga otočja čine grad značajnom putničkom (iz vojnih razloga, ograničeno turističkom) i vojno-poslovnom odrednicom do početka Prvoga svjetskoga rata. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja (svih vrsta), kuća s 11.294 stana ne računajući kuće (vile) i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta grada već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti (Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Pragrande, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek, Veli Vrh…). Pula trajno nosi golemi biljeg austrijskog (austrougarskog) i vojnog grada u arhitekturi i urbanitetu, što su središnje teme Anceljevih “Sto godina puljskih vizura”.
U četrdeset feljtona Ancelj opisuje nastajanje, urušavanje i nestajanje (gdjekad i ponovno nastajanje, izgradnje) pojedinih gradbenih zdanja, trgova, ulica, blokova, kvartova…, razlaže arhitektonske, urbane, kulturne, zabavne, gospodarske, prometne i ine dimenzije grada i gradsku strukturu, redovito se referirajući na sadašnje stanje (redom): Politeama Ciscutti (Istarsko narodno kazalište), Marine-Kasino (Dom hrvatskih branitelja), palača Karla Stjepana (potom Pošta), tramvaj (1904-1934), bombardiranjem razrušen blok od 130 kuća između Foruma i Pošte, Kandlerova ulica, Forum, uništeni i odneseni spomenici, hotel Riviera, željeznički i autobusni kolodvor, napuštene vojarne, Monte Ghiro, Narodni dom, Danteov trg, Flanatička ulica, Pulski zaljev, Riva, Uspon svetog Stjepana, Trg Portarata, gradska kupališta (Stoja, Valkane), Sveti Polikarp (Palazzini), bombardirana Pula, Marine-Kaserne (Mornarička vojarna, Uljanikova birokracija), Mornarička crkva Gospa od mora, Fischerhütte (Ribarska koliba), Zlatne stijene, Verudela, Arena, Ulica Sergijevaca, Monte Zaro, Hidrografski zavod, Brijuni, Kaiserwald (Šijanska šuma), Katedrala Uznesenja Marijina, Admiralitet (Stožerna palača), Mornarički zatvor, Okružni sud (Općinski i Županijski sud), kavana Sezession (Stara robna kuća), Banca d’Italia (Fina), kinematografi, Giardini (Korzo), Gradska tržnica, hidroavionska baza, aerodrom, Kaštel, Monte Paradiso (Vidikovac), parkovi…
Naravno, u četrdeset feljtona nisu uvršteni svi značajni pulski urbani, arhitektonski i kulturološki fenomeni, što nije bila ni nakana autora: “Kada sam počeo pisati te feljtone nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ih jednog dana skupiti u knjizi.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), puno je toga ostalo izvan knjige (napamet nabacujem): Mornarička bolnica, vile na Verudi (vila von Trapp, vila Horthy, vila Idola…) i podno Kaštela, Ville Münz, Barake na Stoji, Arsenal, Lungomare, Muzil, vojne škole, gimnazija, Franjevački samostan, Pomorski muzej, Mornarička knjižnica… Ima toga na pretek, za nastavak, za drugi (i treći) svezak “Sto godina pulskih vizura”.
U svakom slučaju dobrodošla popularno pisana knjiga svakom Puljaninu i Puležanu, svakom slučajnom namjerniku kojega zanima bliža gradska povijest Pule (kakve već odavno imaju, u mnogo većem broju, gradovi slične slojevite povijesti, primjerice obližnja nam Rijeka ili Trst), prepuna podataka, gradskih kvartova, zaboravljenih pulskih likova, s tristotinjak kvalitetnih fotografija prijašnjih i sadašnjih gradskih prostora (uz dobro realiziranu zamisao, ista mjesta snimljena su iz istih rakursa nekada, prije sto i više godina, i nedavno), ali i oštrih kritičkih sudova (dapače, polemičkih tonova) na sadašnje stanje devastirane, zanemarene i opustošene Pule.
Recimo za katastrofalno uneređenu Kandlerovu ulicu: “Jedna od pozitivnih posljedica sanitarne intervencije u pulskom stradariju bilo je to da su neke stvari konačno opet sjele na svoje mjesto. Pa je tako i Pietro Kandler obeštećen – dobio je natrag svoju ulicu. A kakvu? Krezubu, s užasnim pročeljima, popločenjem, rasvjetom i eventualnom drugom urbanom opremom, s (većinom) neprivlačnim ili pak/čak napuštenim i zapuštenim lokalima…” (str. 43)
Za političko neodlučnu prenamjenu zgrade Admiraliteta na Rivi: “Stožerna zgrada sretno je preživjela ratove 20. stoljeća, a u svim državama i upravama koje su se izredale nakon preminuća Austro-Ugarske služila je svrsi za koju je bila i izgrađena. A onda je, na zaprepaštenje svekolike javnosti, prošle (2006.) godine ministarstvo ratno objavilo da tu kuću više ne treba, pa će je predati civilnim vlastima. Istog trena počelo je i natezanje tih ‘civilnih vlasti’ oko toga kojoj od njih će pripasti atraktivna nekretnina (sad već znana kao ‘Admiralitet’). A taj triler, pun obrata, može se rekonstruirati po naslovima iz dnevnika Glas Istre: ‘Vojska za dva mjeseca napušta Admiralitet na pulskoj Rivi’ (20. 10. 2006.), ‘Unatoč objavi da MORH ustupa objekte najvećem istarskom gradu, Županija i vlada dogovorile drugačije – Pula ostala bez zgrade Admiraliteta’ (29. 1. 2007.), ‘Želi li Grad zgradu Admiraliteta?’ (9. 2. 2007.), ‘Zgrada Admiraliteta predana Županiji’ (30. 9. 2007.), ‘Carina, Županija i Porezna uprava useljavaju u zgradu Zapovjedništva na pulskoj Rivi do konca iduće godine – Županijski sastanci u spomen-sobi generala Tegetthoffa’ (9. 10. 2007.)…” (str. 175)
Ili, jednostavno prometno rješenje: “Za nerješavanje mnogih u nebo vapijućih problema može se naći opravdanje, čak i razumijevanje. No nikako za činjenicu, da gradu četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da izgradi bijednih četvrt kilometra (250 metara!) ceste koja bi spojila Kranjčevićevu i ex-Premantursku, pa sasvim bezbolno omogućila najkraći prilaz južnoj industrijskoj i lučkoj zoni… i, što je najvažnije, poštedila ulice u strogom centru grada (uključivo jadnu Rivu) od učestalog vandaliziranja (kad se tu prevoze divovske željezne ploče, one redovito uništavaju prometne oznake i javnu rasvjetu, čak raspolavljaju drveće).” (str. 259)
Zaljubljenik u Pulu, Puležan od glave (i u glavi) do pete, Franc je Ancelj tim pulskim feljtonima, ponajprije objavljivanim godinu i pol u Glasu Istre a potom i ukoričenih, u dobrano zrelim godinama (rođen je 1941. u Jesenicama, a u Pulu je doselio 1956.), postao popularan, tražen i cijenjen u svim krugovima (profesionalnim i amaterskim, službenim i alternativnim, pulskim udrugama i institucijama), rado viđen gost na mnogim skupovima, razgovorima, predstavljanjima, postao je, u neku ruku, mjerilom gradskosti Pule. Nesumnjivo zaslužan arhitekt i urbanist, intelektualac širokih nazora i kulture osvijestio je u mnogih Puljana neophodno poznavanja prošlosti grada u podizanju razine puljske urbanosti, jednako tako i raspoznavanja njezine inverzije, neurbanosti “u nezainteresiranosti. Pa u iskompleksiranosti, u snobizmu, bahatosti, umišljenosti, nekompetentnosti, populizmu, ulizništvu, pogodovanju, nemaru, lijenosti, tromosti. U sustavnom tamanjenju i ono malo štiha koji gradu daju neformalni brendovi, prepoznatljivi pojmovi. Legendarni Mađar ili neprežaljena Foška morali su (gradske!) poslovne prostore ‘osloboditi od osoba i stvari’. Kao i onaj, također u Fontičkoj, jedini dućančić u Puli gdje si mogao kupiti ili naručiti željeni CD ili DVD. A sve zato jer je netko bogatiji Gradu ponudio više para za te kvadrate. Grad se poseljačuje i kad kapitulira pred kokakolizacijom, kad ne čini ništa da bi građani mogli podmiriti osnovne potrebe u gradu, a ne da za svaku sitnicu moraju putovati u šoping-centre po periferijama. A pritom bezbroj lokala u centru grada zjapi prazno jer se traže astronomske najamnine. Neki gradovi takve lokale iznajmljuju za jednu kunu, samo da se aktiviraju. Poseljačenost vidim i u tome što se konzervatore uljudno, ali odlučno ne zamoli da siđu s akademskih visina i sagledaju u kojem smo vremenu i prostoru. Da nije bilo bezrazložnog ‘seljačkog’ strahopoštovanja i poniznosti, trg pred katedralom već bi odavno krasio garni-hotel, parkirna kuća u Kandlerovoj bi radila punom parom, a trotoar na Giardinima više ne bi bio ‘greatest shit’. Čak bi u pogonu, umjesnom ili ne, već bili i Monumenti s Katarinom… Pulu najviše poseljačuje prosti šlamperaj… A kad se u Puli nešto i uradi, ne održava se, ne popravlja. Kao popločenje Portarate. Ili lukobran: izgrađen prije sto godina, otad ni taknut.” (Franc Ancelj: “Poseljačivanje Pule i nezaineresiranost građana”, razgovarala: Duška Palibrk, Glas Istre, podlistak Istra plus, 17. travnja 2014.)
Svaka se živost, kultura, vitalnost, aktivnost, zabava, mentalitet i duh (duhovnost i duhovitost) bilo kojega grada prepoznaje, očitava i osjeća u sveobuhvatnoj atmosferi i osobitom (osebujnom) ozračju centra grada, na trgovima, ulicama, na tržnici, u njegovim kafićima, oštarijama, kavanama i restoranima (tu grad živi, baš po tome su neki gradovi poznati), prodavaonicama, buticima, kazalištima, kinima, knjižarama, bankama, poštama… (tu grad konzumira), jer grad ne čini, kako se prečesto nepromišljeno govori, (samo) njegova arhitektura i žitelji, već prije svega sadržajni (kvalitetni i kvantitativni) i formalni (u najmanju ruku, pristojni) odnosi među tim istim građanima i malograđanima (ako odnosa nema, nema ni gradskosti), njihovim ponašanjem među sobom i poglavito odnosom spram urbaniteta u kojem prebivaju. Pula je u tim i takvim odnosima, poradi preduge i preslojevite prošlosti (da ne načinjemo osjetljive povijesne priče), u svakom pogledu (pozitivnom, negativnom i indolentnom), egzemplarni primjer i notorni dokaz. Zaborav je održavao egzistenciju i nevjerojatnu trajnost ovoga grada već tri tisuće godina, uporno, ustrajno i moćno (to mu je povijesna sudba). Sudeći prema dugovječnosti (permanentnoj starosti) ne može propasti ni nestati kolikogod to ponekad, iz raznih perspektiva davnih, prošlih i sadašnjih razdoblja, izgledalo nužno i neophodno. Pojavom ponovno probuđene građanske svijesti (savjesnih građana) takve mogućnosti (zasada) ne postoje.
Kad smo već dotakli sociologiju grada, koju Ancelj samo mjestimice i rijetko dotiče, nije zgorega spomenuti da je ondašnja srednjoeuropska, mediteranska (zemljopisno) i prije svega, vojno-pomorska Pula bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica kojoj su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, znanstvenici, inženjeri, pravnici…), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici… Premda je njemački bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik u gradskoj svakodnevici nametnuo se talijanski. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga sloja talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, čakavski dijalekt, što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (točnije, istarska čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kvalitetno shvaća, na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja (uobičajenu politikantsku frazetinu) dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost (nakon silnih migracija i, napose, naseljavanja poslije svakoga egzodusa) izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i sukobima, pa kasnijim ipak tolerantnim mirenjima (zakonodavnim, političkim, životnim standardom…) kojih u Puli nije nikada nedostajalo, dapače. Sociologija, demografija, politologija, kulturologija i devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Pule tek čeka svoja istraživanja.
Nije u Anceljevoj knjizi baš sve blistavo. Izabravši pristupačnu novinarsku formu feljtona (dvotjedne ili tjedne kolumne), populističkoga, laganoga i nezahtjevnoga štiva, osobnoga izbora lepršava rukopisa, Franc je Ancelj tijekom objavljivanja priloga u Glasu Istre osvojio brojne Puljane koji su iščekivali, iz tjedna u tjedan, nove feljtone. Međutim, kad su se ti isti feljtoni (nakon pet godina) našli okupljeni u knjizi, iako je autor “nastojao suvišna ponavljanja eliminirati, no ipak samo tamo gdje to nije naškodilo sadržajnoj cjelovitosti napisa” (Gorka Ostojić Cvajner: “O knjizi”, str. 5), stilski nepromijenjeni i posve jednaki (osim pojedinih ponavljanja) kao u dnevnim novinama, izgubili su dijelom na uvjerljivosti. Tada atraktivni, pitki napisi u novinama, ovako sabrani u knjizi poprimaju poprilično drugačije obilježje, gube na težini i ozbiljnosti koju su, unatoč feljtonskoj priprostoj formi, nosili u novinama. Takvom doživljaju ukoričena teksta ponajprije doprinosi nametljivo dopadljiv i nasilno duhovit (silovito šaljiv) autorov stil. Kičaste nepodopštine novinska prolaznost s lakoćom proguta, u knjizi, međutim, ostavljaju gorak okus. Budući da su Anceljevi tekstovi sprega esejističkoga i feljtonističkoga pisma, dakle, svojevrsna mješavina zahtjevnijega i pristupačnijeg stila, prijelaz (gdjegdje i skok) iz jedne u drugu formu nerijetko je nasilan, nezgrapan i nespretan, a njihova difuzija neprilična, esejistička se popularnoznanstvena ozbiljnost počesto rastapa u banalnost, u feljtonističku sirovost. Autorovo usiljeno dodvoravanje čitatelju žargonskim opaskama, njemu veselim penetracijama, uz neprimjerene čakavske doskočice (koje ubacuje bez ikakva razloga), engleske i “balkanske” (jugoslavenske) frazetine, uz priproste kolokvijalne (pokatkad ulične) sintagme, naivne dosjetke, šankerske viceve i jeftine pošalice (njegovim rječnikom: ne bi li ispao pulski frajer), poput (nasumice listajući i slučajno uočenih): “‘zahvaljujući’ ludilu i gluposti tzv. homo sapiensa” (str. 19), “pouzdani izvori tvrde da na licu mjesta bijahu viđeni i mali zeleni sa susjednog i prijateljskog Marsa, no to, nažalost, nije znanstveno dokazano” (str. 21), “Kad bi sada vidjeli glavni trg svoga slavnoga grada Pule, carevi August i Franjo Josip bili bi – jako, jako žalosni.” (str. 37), “Kakvi su to Giardini bez voća i povrća?” (str. 60), “Ali – vlast drumom, a narod šumom.” (str. 62) “Mudro je čovječanstvo u 20. stoljeću izumilo svašta, pa i svjetske ratove.” (str. 67), “A oni navalili k’o mutav na telefon.” (str. 87), “kasarne (na hrvatski prekrštene u vojarne, jer – nije šija nego vrat)” (str. 119), “Na tu svinjariju Bog reagirao nije. Niti Majka Božja.” (str. 123), “A možda siromaštvo nije u džepu na guzici, nego – u glavama.” (str. 144), “nakon 1. svjetskog rata je nogiran iz grada” (str. 159), “A tko hoće bez problema doći do Fine? Pa – što ne uzme helikopter?” (str. 191), “na spomen ‘kina’ devedeset i devet od stotinu malih građana grada Pule zacijelo bi razrogačenih okica pitalo: kino – što je to?” (str. 192), “Pa kad su se u Puli već gradili ‘moreplovi’, što se ne bi i ‘zrakoplovi’?” (str. 211), “Samo da na kraju za to ne ispadne kriv – Zoki Vakula!” (str. 216), “Ulica dugačka basnoslovnih 125.000 (slovima: sto dvadeset pet tisuća!) – milimetra!” (str. 239), “tu je ranije ipak bio grad, a ne vukojebina” (str. 252)…; samo opterećuju i obezvređuju sva ona nadahnuta esejistička i publicistička dobro potkrijepljena poglavlja s pametnim, kritičkim razmišljanjima o gradu nekad, jučer i danas.
U tom zanosu dodvoričkog pisanja Ancelj ponekad zastranjuje i neznalački pretjeruje zalutavši u područja o kojima malo ili ništa ne zna: “A Brioni su prekršteni u Brijune. Jer su tamošnji žitelji to tražili? Neće biti – jer stalnih stanovnika na otočju već četiri i pol decenija nije bilo. Pa se jedino može pretpostaviti da je kum bio netko kome mnogostoljetno ime nije zvučalo dovoljno domoljubno. A bilo je posve neutralno (izvedeno od ilirskog ‘Brevona’). Pa sad umjesto imena koje je poznavao cijeli svijet imamo takvo koje će svatko drugačije izgovarati (oni anglofoni će reći ‘brajdžuni’, a frankofoni ‘brižini’), pitajući se usput jesu li slavni Brioni potonuli na dno plavog Jadrana. Usput, zašto Brijuni po istoj državotvorno-pravopisnoj logici nisu ‘nacijunalni’ park? I zašto nemamo stadijune, šampijune, avijune, kamijune…? O, blažena gluposti!” (str. 157) Zalutali kvazijezikoslovac Franc Ancelj pametuje tamo gdje mu nije mjesto (ne bi li, ponovno, ispao frajer u multikulturalnoj Puli), a da je kojim slučajem nešto pročitao o rečenom hrvatskom toponimu (Tone Peruško, Zvane Črnja, Petar Šimunović, Branimir Crljenko, Miroslav Krleža…), znao bi da su otočje tako nazivali (prije “državotvorno-pravopisne logike”) i nazivaju domaći starosjedioci Medulina, Premanture, Banjola, Peroja, da su Brijuni hrvatsko ime otočja, a Brioni talijansko, posve jednako kao i gradova, Pula i Pola, Trst i Trieste, Rovinj i Rovigno. “O, blažena gluposti!” S druge pak strane, kad Ancelj piše o Areni (str. 135-140), štiti kolege u svojoj struci, nigdje (ni uzgred) ne napominje (što u drugim slučajevima učestalo čini) kako puljska Arena nije na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro ili uopće biti, zahvaljujući idejnom projektantu i arhitektu “obnove Arene” (od 1984. do 1986.) Attiliju Krizmaniću koji je jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu uspio dovoljno unerediti (rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene) i toliko obnoviti (betonizirati i ugostiteljizirati), da na tu listu tako skoro ili nikada ne dođe. Našlo bi se još sličnih primjera…
Očito (iz priloženoga), prolazni novinarski feljton – dopadljiv, zabavan i populistički novinarski žanr uz jutarnju kavicu u puljskoj oštariji, kafiću ili kavani – napose sa stručnim nakanama, nema relevantnu, ni istovjetnu niti jednakovrijednu, prezentaciju u knjizi (osim kao dokument uzburkanih vremena, što u “Pulskim vizurama” nikako nije slučaj), ne izdržava knjišku neprolaznost, ukoričenu trajnost (premda suvremena i jeftina knjiga u virtualnim vremenima besramno svaštari po svim pitanjima, ona dobra ne gubi značaj). Kad se već krenulo u objedinjavanje Anceljevih subjektivnih i esejističkih feljtona o negdanjoj Puli, valjalo je i autorski i urednički intervenirati (knjigu urednički potpisuju, urednica: Gorka Ostojić Cvajner i uredništvo: Davor Matticchio, Gorka Ostojić Cvajner, Mirjana Grahovac Vojinović i Alfio Klarić) u postojeći novinarski tekst, a ne objelodaniti jednak (“osim pojedinih ponavljanja”) glasistarski tekstualni pretisak s, naravno, daleko kvalitetnije otisnutim fotografijama, što knjizi daje i dodatnu, fotomonografsku komponentu. Ovako, u knjiškoj formi, kopipejstirani novinarski dokument (indigo novinarska inačica), nedostatan je i nedostojan sadržajne vrijednosti.
Očišćeni feljtoni od dnevnonovinarskih naivnih dosjetki, žargonskih pošalica, nepametnih asocijacija i inih anemičnih fraza (kad smo već kod jezika, nedopustivi lektorski propusti Nevena Ivanića, bez obzira koliko Ancelj inzistirao na kolokvijalnom i žargonskom stilu, vrve na gotovo svakoj stranici, a u sadržaju paginacijski previd, svaka je paginacija feljtona umanjena za dvije stranice), uz neznatne dopune i pojašnjenja u ponekim nedovoljno jasnim epizodama, napisi bi itekako dobili na uvjerljivosti i ozbiljnosti, na promišljenosti i argumentiranosti, na potrebitoj stilskoj i esejističkoj težini ne gubeći, tamo gdje ima smisla i svrhe, na feljtonističkoj duhovitosti. Budući da je knjiga prepuna imena, zemljopisnih i povijesnih pojmova, toponima i podataka za lakše snalaženje po napisima (ukupno četrdeset i pet feljtona, iako su zadnja četiri nepotrebno nazvani “polemični članci”, ne razlikuju se ni po formi ni po sadržaju, ni po čemu, od prethodnih feljtona, tim prije jer ne znamo s kime to Ancelj polemizira, a ako već s nekim polemizira, bilo bi gentlemanski objaviti i drugu stranu) prijeko je bilo potrebno načiniti imensko kazalo i kazalo gradskih (zemljopisnih) toponima, kao i popis korištenih izvora i literature (za daljnje čitanje). Bilo je vremena, pet godina! Navedeni neveliki urednički (i mali autorski) zahvati, kako već knjizi takvoga formata pripadaju i sadržaj sam po sebi zahtijeva, doprinijeli bi doista iznimno vrijednom djelu, ovako smo ostali bez priloga: iznimno.
Usamljen i zaljubljen, slovenski književnik Ivan Cankar kolovoza 1898. iz Pule piše voljenoj Ani Lušin: “Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli.”; pa ako je već Pula “od Boga zaboravljena”, da ne bude jednako tako, kako je bilo krenulo, i od ljudi (sto dvadesetak godina kasnije), naročito sadašnjih i budućih građana (sic!) ovoga drevnoga, na opstojnost osuđena prastaroga grada, pobrinuo se Franc Branko Ancelj svojim esejističkim feljtonima u “Sto godina pulskih vizura”.
Nova Istra, br. 1-2,
Istarski ogranak DHK,
Pula 2015., str. 404-414.