Fatima u praškom parku

U drugom dijelu svoje knjige Nevjernica, somalijska autorka Ajan Hirsi Ali piše o svom dolasku, odnosno bijegu iz Najrobija u Holandiju. U Kanadi ju je čekao čovjek kojeg je samo jednom srela a koji je trebao da postane njen suprug.

S obzirom na to da je imala namjeru da traži azil, zaputila se u izbjeglički logor u Zivoldu. To je već kraj jula 1992. i u izbjegličkom centru ima svakakvog naroda; Ajan Hirsi Ali primjećuje Kurde, Iračane, Afrikanke u kratkim suknjama, a u “mirnim brdima odeće” prepoznaje Arabljanke.

Uočava također mnogo bijelaca i na pitanje ko su ti ljudi, neki Holanđanin joj kaže: “To su muslimani“ i dodaje “Iz Bosne.”

Autorki je činjenica da su muslimani bijeli ili plave kose i očiju u tom trenutku neobična kao što je ljudima s ovih prostora neobično da postoje, recimo, Egipćani nearapskog porijekla, takozvani Kopti. (Po istoj liniji ovde često za Edwarda Saida misle da je čovjek musliman.)

Kao što će se pokazati, ova je epizoda vrlo važna. Svjesna da ipak neće dobiti izbjeglički status “samo” na osnovu nesreća koje je prošla i prijetnje od ugovorenog braka (jer, to je dio njihove kulture, kako je obavještava službenica), 23-trogodišnja Ajan Hirsi Ali vladinom predstavniku iznosi ponešto izmijenjenu verziju svoje životne priče. Piše također da se time ne ponosi jer je u tom trenutku sigurno “zauzimala postelju neke od izbjeglica iz Bosne i Liberije” koje su masovno dovozili autobusima.

Treba napomenuti da je život Ajan Hirsi Ali i njene porodice uvijek bio uslovljen ratovima, vjerskim i klasnim sukobima, tako da je do tada živjela uglavnom u islamskim zemljama kao što su rodna joj Somalija, Saudijska Arabija i Kenija. Njen dolazak u Evropu nije bio samo fizička tranzicija već kulturološki šok jer je odgajana u muslimanskoj porodici u kojoj je obrezivanje djevojčica dio tradicije, što se na kraju i samoj Hirsi Ali desilo.

No Bosanci u ovom izbjegličkom centru su bitni jer Ajan Hirsi Ali na njima testira svoju “fatalnu zavodljivost”, onu zbog koje joj je vjera nalagala da bude pokrivena.

Kad je malo popušta griža savjesti, primjećuje “Bosance i Zairce sa predivnim poprsjima” te dodaje: “Stalno sam se muvala oko Bosanaca. Fascinirali su me, delimično i zbog toga što su ih svi Holanđani zaposleni u centru zvali ‘muslimanima’, kao da ostali to nisu bili.”

Tada, u holandskom izbjegličkom kampu, sobu dijeli sa dvije slobodnije Etiopljanke (autorka se prisjeća da su Somalijci za Etiopljane govorili da se pare kao koze, dok su Etiopljani njene sunarodnjake smatrali seksualno frustriranim i da zato stalno ratuju).

U toj je fazi svog života Ajan Hirsi Ali još uvijek na granici između vjernice i nevjernice. Tako, svojim cimerkama, mladim sekularnim Etiopljankama, prigovara da hodaju razgolićene. Jedna od njih joj kroz smijeh pokazuje svoje noge i kaže da neće biti zauvijek lijepe i ako još neko uživa u tom pogledu, tim bolje.

U ovoj (a)teističkoj raspravi, Hirsi Ali uzvraća komentarom da će njihov izgled utjecati pogubno na muškarce koji će izgubiti razum, pa će ih obuzeti požuda, a kao posljedica toga, autobusi će prestati da rade i nastaće sveopšta fitna. Dok ona kipti od muke, djevojke se smijuckaju i pitaju je kako to onda da tog sveopšteg haosa nema u Evropi, ako žene baš tako raspamećuju muškarce.

Autorka potom suvereno zaključuje da je sve to “muslimansko sranje. Muslimani su se stalno nečim hvalili ali naša kultura je seksualno frustrirana.” Na kraju se pita “ko sam, zaboga, ja pa da mislim da bih svojom pojavom izazvala fitnu u čitavom svetu?” Pošteno.

B. Rasel u nekima od svojih eseja upravo povlači pitanje narcisističke strane teizma, no u ovoj fazi svog života ambiciozna Somalijka još nije otkrila zapadanjačke filozofe.

Ali jeste Bosanke. Kako kaže, “započela sam priču s jednom Bosankom koja mi se predstavila kao Muslimanka iako je svuda išla bez marame. Na sebi je imala samo oskudnu majicu. Nikad nije čitala Kuran, niti je znala šta znači Bism’ Allah Al-Rahman Al-Raheem, ‘U ime Alaha, najsvetijeg i najmilostivijeg.’ Nisam shvatala čime se ova devojka karakteriše kao muslimanka. Bilo je očigledno da ona islam ne shvata kao religiozno vjerovanje već kao neku vrstu etničke pripadnosti. Nisam to razumela.”

Smeta joj još i to što Bosanke, “iako navodno muslimanke”, okolo hodaju “u šorcevima i majicama bez brusa sa vidljivim bradavicama. A muškarci su šetali ili sedeli pored njih i govorili s njima prilično normalnim tonom, kao da su ravnodušni na njihovu nagost.”

Idući dan, Ajan, koja od svoje šesnaeste godine nije izašla bez marame, odlučuje da izvede jedan eksperiment i da izađe nepokrivene glave (ali je, za ne daj bože, ipak gura u torbu). Htjela je da vidi šta će se dogoditi jer to je bio haram, hoće li je raspaliti grom ili slično.

Na kraju, kako kaže, ništa se nije dogodilo.

U Pragu sam ove godine na jednom seminaru srela Somalijku koja je bila jedina pokrivena žena u grupi. Mlada, punija i uvijek veoma glasna, Fatima mi je kasnije priznala da joj se čini da je ljudi na ulici čudno gledaju.

Za vrijeme koncerta marokanske grupe u parku u centru grada, tokom kojeg je bila veoma raspoložena, možda jer je u egzotičnim zvucima u središtu evropske prijestolnice čula i muziku svog zavičaja, primijetila sam da oko vrata nosila štiklu.

“Kad već ne mogu da je nosim, stavila sam je na vrat!”, rekla mi je kroz smijeh.

Nakon što joj je naša koordinatorka to veče umalo izrezala stopalo jer joj je slučajno na pod ispala boca koka-kole, Fatima se smirila i potencijalno opasnu situaciju okrenula na šalu, rekavši da će da naruči pina koladu na račun koordinatorke.

Iskoristila sam dobro raspoloženje i pitala je za Ajan Hirsi Ali.

Mislim da bi u tom trenutku više voljela da sam je raspalila novom flašom po glavi.

Dok je Fatima kresala da je “ta žena“ zlo, da se bavi stvarima koje niko ne može da popravi, a koje su stvar tradicije, da je izabrala Zapad kao platformu umjesto svoju rodnu zemlju te da taj dio svijeta namjerno prikazuje u pogrešnom svjetlu, ja sam pokušavala da je smirim, dok je zbunjeni Sebastijan iz Berlina samo pokunjeno motao svoju cigaretu.

“Ne želim da čujem više išta o toj ženi!” završila je Fatima i otišla da pleše…

Ajla Terzić 16. 09. 2011.