Kao u Matoševoj Mori ili Disovim Našim danima, da zasad ostanemo samo u kontekstu poezije na južnoslavenskom govornom području, Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicama s njime dijelio isto ili slično iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. Zbog toga su ti identiteti fobični, militantni, arhaizirani i getoizirani, a u njima je religijska razlika postala neprijateljski bedem, dok je interpretacija skore krvave prošlosti izvor novog militantnog nadahnuća u kojem je čak i ratni zločinac proglašen uzornim herojem.
Pri tom, svaki etnički identitet odbacuje svoje modernističko naslijeđe, u nacionalističkoj ideologiji obavezno izjednačeno s onim titoističkim, odnosno socijalističkim, e da bi imaginirao svoj korijen i dubinu u predmodernoj tradiciji. Na toj osnovi uspostavljaju se novi etnički mitovi o slavnoj prošlosti, te mitska mjesta rođenja, a identifikacijska polja u simboličkom imaginariju svoja duhovna središta, u skladu s religijskom podlogom, vide izvan Bosne i Hercegovine, pa su današnji etnički identiteti u biti autokolonizatorski. Podsjetimo, takvu situaciju opisivao je Andrić u Travničkoj hronici Defoseovim riječima prema kojima ljudi u Bosni svoje duhovne izvore traže u inostranstvu, izvan svoje zemlje, onemogućujući svaki oblik njenog unutrašnjeg jedinstva. Iz autokolonizirajuće osnove etničkih identiteta niču religiocentrične identifikacije koje dokidaju metafizičnost religije pretvarajući je u puku ideologiju.
Etnička identitarna zbrka pri tom se ne poima kao ideološki konstrukt već kao prirodni fenomen, nepromjenjiv od svoga postanka do danas. Takva esencijalizacija identiteta bazira se i na teoriji krvi i tla kao identitarnim temeljima, pa pravo na tlo, tj. na teritorij koji dâtā etnička zajednica zaposjeda, i krvno-srodnička fantazma o etničkoj zajednici kao bratstvu od postanka do danas postaju izvorom etike neprijateljstva. Ona pokriva ukupnu budućnost iz koje izbija strah za opstanak ugrađen u nacionalističku ideologiju. Takav strah je osnov moći koja priskrbljuje tobožnju moralnost vladajućim strukturama koje vlastitim etničkim zajednicama obećavaju brigu za njihovu sigurnost. Strah je zato ključni simbolički kapital nacionalizma, a zbog njega etničke zajednice svoju sudbinu isporučuju u ruke manipulativnim vlastodršcima.
Kako bi iza mnogobrojnih maski proniknuo u takvu identitarnu društvenu praksu, Amir Brka je svoj nesvakidašnji spjev o Danu bosanskohercegovačke državnosti organizirao kao fantazmagorijsku poetsku scenu na kojoj nam se obraćaju govornici, odnosno zastupnici etničkih identiteta, iznoseći svoje ideološki upakovane naracije o ovom prazniku i njegovim simboličkim vrijednostima. Dan državnosti morao bi biti simbol koji okuplja i miri suprotstavljene zajednice, jer ne pripada niti jednoj ponaosob, već svima – kao rezultat njihovog zajedničkog, u ovom slučaju partizanskog i titoističkog simboličkog naslijeđa. No, pjesnik unaprijed, na osnovu društvene prakse, zna da je taj simbol u nacionalističkim konfiguracijama potrošen i prekodiran, te da on ne miri nego da čak i produbljuje interpretativni sukob među etničkim nacionalizmima.
Ali, da bi to prikazao – Brka je bio prinuđen da primijeni postupak oneobičavanja, te da poetski glas iz realnosti prebaci u fantastiku. Od Borgesa naovamo fantastika u književnosti služi kao sredstvo demaskiranja, spoznavanja, odnosno pronicanja u skrivene suštine društvenih pojava, egzistencijalnih stanja i metafizičkih tajni, pa je ovaj pisac fantastikom rješavao neke od ključnih eidetskih zamki čovječanstva. Naravno, fantastikom, i to onom političkom, služio se i Kafka kako bi u svojim romanima, prije svega u Procesu i Zamku, ali i u priči Preobražaj, predstavio skrivene mehanizme represije modernih društava. Tim modelima fantastike nužno je pridodati i onaj Bulgakovljev iz Majstora i Margarite kojim je oslikan horizont totalitarnih društvenih mehanizama u kojima su simbolički Bog i simbolički Sotona zamijenili mjesta i uloge, pa čovjeka od njegovog egzistencijalnog zatočenja više ne spašava prvi nego drugi – obrazujući transcendentalni horizont njegove egzistencije.
Brka na efektan način kombinira ova tri fantastička modela u kritičkoj dimenziji svoga spjeva da bi demaskirao nacionalističke parole i ideologeme i spustio ih iz domena apstrakcije u prostor egzistencije gdje se ukazuje njihova mrzilačka i rušilačka zasnovanost. Fantastika, a naročito fantazmagorija u njoj, obrazuje, kako bi rekla velika njemačka književna znanstvenica Renate Lachmann, arkanistički prostor koji služi onoj spoznaji koju ne možemo dosegnuti racionalnim putem i logičkim postupkom izvođenja zaključaka. Drugim riječima, u Brkinom spjevu fantazmagorija ima gnoseološku funkciju, pa ona ono što se u društvenoj stvarnosti predstavlja kao normalno i normativno zagledā s njegovog naličja, da bi otkrila kako je ta normalnost i normativnost izvan svakog oblika razuma, iracionalna onoliko koliko je bespogovorno uvjerena u sistem svojih ideološki proklamiranih istina. Zapravo, Brkin Dan državnosti nastoji pokazati da je ono što bi moralo biti shvaćeno kao slavno, s čime se zajednica zbog njegove vrijednosti identificira, manipulativnim radom nacionalističke ideologije pretvoreno u svoju suprotnost. Pri tom su dobro i zlo zamijenili mjesta i uloge, sistem istina razoren je višestrukim sistemima laži, vrlinu su poništile individualna i kolektivna pokvarenost i licemjernost, a tamo gdje bi trebalo da stoji božansko nadahnuće koje upravlja ljudskim akcijama nalazi se sotonska kreatura koja dominira fantazmagorijskom scenom i drži sve učesnike u mentalnom ropstvu.
Radnju svog spjeva Brka organizira vrlo jednostavno: za Dan državnosti dovodi na poetsku fantazmagorijsku pozornicu predstavnike ovdašnjih etničkih zajednica i, kako bi osvijetlio njihovo međusobno neprijateljstvo, omogućuje im da progovore jezikom vladajućih nacionalističkih ideologija. Tim se glasovima pridružuje i onaj titonostalgični koji podsjeća učesnike scene na partizansku prošlost i međuetničko zajedništvo u njoj. Svaki od tri nacionalistička govora prožet je ključnim mjestima normativnog sistema naracija i obilježen historijskim revizionizmom, pri čemu se zajedničko naslijeđe vidi kao etnička zabluda, a partizanski multietnički sklad kao najveća opasnost po čistotu etničkih zajednica. Tom fantazmagoričnom poetskom scenom na koncu dominira sotonska kreacija stranca koji svojim račvastim jezikom i obrazom jeznim jest istodobno i unutarnji fenomen svakog od govornika, ali i vanjski, društveni, jer uređuje odnose među govornicima, kao i njihova etička i svaka druga uvjerenja. Zbog toga se svaki od njih, nakon što neznanac napusti scenu, moli Bogu za njegov povratak, jer bez njega njihova uvjerenja nemaju nikakvu ovjeru, niti mogu funkcionirati kao sistem normativnih društvenih istina.
Brkin spjev je na toj osnovi razobličio društveni ugovor naše sadašnjosti zasnovane na mržnji i sistemu laži koji moć pretače u istinu svake etničke zajednice, pri čemu su u vertikali vrijednosti, kao i u Bulgakovljevom glasovitom romanu Majstor i Margarita, božansko i sotonsko stopljeni jedno u drugo, a Bog može spašavati svijet samo uz pomoć Sotone.
Svoj daleki intertekstualni priziv Brkin spjev ima i u Kulenovićevoj komediji Djelidba, a u satiričnoj noti i u Zboru derviša ovog velikog pjesnika. Ali, dok je Djelidba kritička komedija koja društvo liječi smijehom ukazujući na naivnost etničkih zabluda u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, a Zbor derviša satirična igra koja prokazuje ideološku dogmu, Brkin spjev vrvi od fantazmagorijske jeze i apokaliptičnih sugestija, te distopijske vizije budućnosti u kojoj je čovjeku preostalo da se spašava uz pomoć svog Đavola. Po jezi koja izbija iz teksta i najavi društvene apokalipse, ovaj spjev priziva mučne prizore iz Šimunovićevog Mrkodola, vrsne satire koja je danas aktuelnija nego u vremenu svog nastanka.
Jednostavno rečeno, Dan državnosti je poetski pečat koji ovjerava našu stvarnost ustremljenu beznadnoj budućnosti. A ona je, po svim znakovima društvenog stanja, otpočela onog časa kada su ovdašnji etnički identiteti svoju krvavu nacionalističku prošlost proglasili ključnom istinom etničkog postojanja.
No, valja naglasiti da je Brkin spjev pjesnički izuzetno dobro ostvaren. Unutarnje rime, melodija i ritam stiha odražavaju stanje mentalne zarobljenosti govornika, pa oni govore jezikom sintaksičkih lomova, za razliku od glasa lirskog subjekta čiji je jezik melodijski uređen. A to znači da se u samom jeziku misaona rastrojenost govornika odražava u svojoj disharmoničnosti koju pjesnik disciplinira i uređuje, dajući joj oblik organiziranog stiha. Ta unutarnja napetost korelativna je s dramom koja se zbiva na fantazmagorijskoj poetskoj pozornici, pa spjev u konačnici funkcionira kao veoma skladna struktura u kojoj je (kako su o ritmu kao psihološkoj, a ne formalnoj kategoriji u svojim muzičkim teorijama stiha mislili francuski simbolisti) poetski ritam odraz ritma misli i emocija, ritma duše i srca – u ovom spjevu obuzetih jezom i strahom kao temeljnim stanjima egzistencije.
Na toj osnovi sudaraju se estetsko i političko, gdje je prvo izvor sklada, a drugo fobije od budućnosti, pa poezija, u čežnji za katarzom, svojom harmonijom i estetskom disciplinom čini podnošljivim haos stvarnosti premrežene zlom.
Brka je, dakle, u Danu državnosti ostvario kritički spjev, koji održava bodlerovski shvaćen splinski ambijent društva, kakav su dosegli samo rijetki pjesnici. U opusu Amira Brke, pak, ovaj spjev se ulančava u liniju političkog pjesništva što ga ovaj pjesnik, naslanjajući se na svoje ranije pjesme kritički postavljene prema društvenoj stvarnosti, razvija u onome što upravo stvara, nakon vrsnih knjiga Nebeski nomad i Dijalektika tmine u kojima je dosegnuo antologijske vrijednosti u kontekstu pjesništva na južnoslavenskom govornom području.
Fantazmagorična istina o beznađu
Amir Brka: Dan državnosti, CKO, Tešanj, 2020.
Kao u Matoševoj Mori ili Disovim Našim danima, da zasad ostanemo samo u kontekstu poezije na južnoslavenskom govornom području, Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicama s njime dijelio isto ili slično iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. Zbog toga su ti identiteti fobični, militantni, arhaizirani i getoizirani, a u njima je religijska razlika postala neprijateljski bedem, dok je interpretacija skore krvave prošlosti izvor novog militantnog nadahnuća u kojem je čak i ratni zločinac proglašen uzornim herojem.
Pri tom, svaki etnički identitet odbacuje svoje modernističko naslijeđe, u nacionalističkoj ideologiji obavezno izjednačeno s onim titoističkim, odnosno socijalističkim, e da bi imaginirao svoj korijen i dubinu u predmodernoj tradiciji. Na toj osnovi uspostavljaju se novi etnički mitovi o slavnoj prošlosti, te mitska mjesta rođenja, a identifikacijska polja u simboličkom imaginariju svoja duhovna središta, u skladu s religijskom podlogom, vide izvan Bosne i Hercegovine, pa su današnji etnički identiteti u biti autokolonizatorski. Podsjetimo, takvu situaciju opisivao je Andrić u Travničkoj hronici Defoseovim riječima prema kojima ljudi u Bosni svoje duhovne izvore traže u inostranstvu, izvan svoje zemlje, onemogućujući svaki oblik njenog unutrašnjeg jedinstva. Iz autokolonizirajuće osnove etničkih identiteta niču religiocentrične identifikacije koje dokidaju metafizičnost religije pretvarajući je u puku ideologiju.
Etnička identitarna zbrka pri tom se ne poima kao ideološki konstrukt već kao prirodni fenomen, nepromjenjiv od svoga postanka do danas. Takva esencijalizacija identiteta bazira se i na teoriji krvi i tla kao identitarnim temeljima, pa pravo na tlo, tj. na teritorij koji dâtā etnička zajednica zaposjeda, i krvno-srodnička fantazma o etničkoj zajednici kao bratstvu od postanka do danas postaju izvorom etike neprijateljstva. Ona pokriva ukupnu budućnost iz koje izbija strah za opstanak ugrađen u nacionalističku ideologiju. Takav strah je osnov moći koja priskrbljuje tobožnju moralnost vladajućim strukturama koje vlastitim etničkim zajednicama obećavaju brigu za njihovu sigurnost. Strah je zato ključni simbolički kapital nacionalizma, a zbog njega etničke zajednice svoju sudbinu isporučuju u ruke manipulativnim vlastodršcima.
Kako bi iza mnogobrojnih maski proniknuo u takvu identitarnu društvenu praksu, Amir Brka je svoj nesvakidašnji spjev o Danu bosanskohercegovačke državnosti organizirao kao fantazmagorijsku poetsku scenu na kojoj nam se obraćaju govornici, odnosno zastupnici etničkih identiteta, iznoseći svoje ideološki upakovane naracije o ovom prazniku i njegovim simboličkim vrijednostima. Dan državnosti morao bi biti simbol koji okuplja i miri suprotstavljene zajednice, jer ne pripada niti jednoj ponaosob, već svima – kao rezultat njihovog zajedničkog, u ovom slučaju partizanskog i titoističkog simboličkog naslijeđa. No, pjesnik unaprijed, na osnovu društvene prakse, zna da je taj simbol u nacionalističkim konfiguracijama potrošen i prekodiran, te da on ne miri nego da čak i produbljuje interpretativni sukob među etničkim nacionalizmima.
Ali, da bi to prikazao – Brka je bio prinuđen da primijeni postupak oneobičavanja, te da poetski glas iz realnosti prebaci u fantastiku. Od Borgesa naovamo fantastika u književnosti služi kao sredstvo demaskiranja, spoznavanja, odnosno pronicanja u skrivene suštine društvenih pojava, egzistencijalnih stanja i metafizičkih tajni, pa je ovaj pisac fantastikom rješavao neke od ključnih eidetskih zamki čovječanstva. Naravno, fantastikom, i to onom političkom, služio se i Kafka kako bi u svojim romanima, prije svega u Procesu i Zamku, ali i u priči Preobražaj, predstavio skrivene mehanizme represije modernih društava. Tim modelima fantastike nužno je pridodati i onaj Bulgakovljev iz Majstora i Margarite kojim je oslikan horizont totalitarnih društvenih mehanizama u kojima su simbolički Bog i simbolički Sotona zamijenili mjesta i uloge, pa čovjeka od njegovog egzistencijalnog zatočenja više ne spašava prvi nego drugi – obrazujući transcendentalni horizont njegove egzistencije.
Brka na efektan način kombinira ova tri fantastička modela u kritičkoj dimenziji svoga spjeva da bi demaskirao nacionalističke parole i ideologeme i spustio ih iz domena apstrakcije u prostor egzistencije gdje se ukazuje njihova mrzilačka i rušilačka zasnovanost. Fantastika, a naročito fantazmagorija u njoj, obrazuje, kako bi rekla velika njemačka književna znanstvenica Renate Lachmann, arkanistički prostor koji služi onoj spoznaji koju ne možemo dosegnuti racionalnim putem i logičkim postupkom izvođenja zaključaka. Drugim riječima, u Brkinom spjevu fantazmagorija ima gnoseološku funkciju, pa ona ono što se u društvenoj stvarnosti predstavlja kao normalno i normativno zagledā s njegovog naličja, da bi otkrila kako je ta normalnost i normativnost izvan svakog oblika razuma, iracionalna onoliko koliko je bespogovorno uvjerena u sistem svojih ideološki proklamiranih istina. Zapravo, Brkin Dan državnosti nastoji pokazati da je ono što bi moralo biti shvaćeno kao slavno, s čime se zajednica zbog njegove vrijednosti identificira, manipulativnim radom nacionalističke ideologije pretvoreno u svoju suprotnost. Pri tom su dobro i zlo zamijenili mjesta i uloge, sistem istina razoren je višestrukim sistemima laži, vrlinu su poništile individualna i kolektivna pokvarenost i licemjernost, a tamo gdje bi trebalo da stoji božansko nadahnuće koje upravlja ljudskim akcijama nalazi se sotonska kreatura koja dominira fantazmagorijskom scenom i drži sve učesnike u mentalnom ropstvu.
Radnju svog spjeva Brka organizira vrlo jednostavno: za Dan državnosti dovodi na poetsku fantazmagorijsku pozornicu predstavnike ovdašnjih etničkih zajednica i, kako bi osvijetlio njihovo međusobno neprijateljstvo, omogućuje im da progovore jezikom vladajućih nacionalističkih ideologija. Tim se glasovima pridružuje i onaj titonostalgični koji podsjeća učesnike scene na partizansku prošlost i međuetničko zajedništvo u njoj. Svaki od tri nacionalistička govora prožet je ključnim mjestima normativnog sistema naracija i obilježen historijskim revizionizmom, pri čemu se zajedničko naslijeđe vidi kao etnička zabluda, a partizanski multietnički sklad kao najveća opasnost po čistotu etničkih zajednica. Tom fantazmagoričnom poetskom scenom na koncu dominira sotonska kreacija stranca koji svojim račvastim jezikom i obrazom jeznim jest istodobno i unutarnji fenomen svakog od govornika, ali i vanjski, društveni, jer uređuje odnose među govornicima, kao i njihova etička i svaka druga uvjerenja. Zbog toga se svaki od njih, nakon što neznanac napusti scenu, moli Bogu za njegov povratak, jer bez njega njihova uvjerenja nemaju nikakvu ovjeru, niti mogu funkcionirati kao sistem normativnih društvenih istina.
Brkin spjev je na toj osnovi razobličio društveni ugovor naše sadašnjosti zasnovane na mržnji i sistemu laži koji moć pretače u istinu svake etničke zajednice, pri čemu su u vertikali vrijednosti, kao i u Bulgakovljevom glasovitom romanu Majstor i Margarita, božansko i sotonsko stopljeni jedno u drugo, a Bog može spašavati svijet samo uz pomoć Sotone.
Svoj daleki intertekstualni priziv Brkin spjev ima i u Kulenovićevoj komediji Djelidba, a u satiričnoj noti i u Zboru derviša ovog velikog pjesnika. Ali, dok je Djelidba kritička komedija koja društvo liječi smijehom ukazujući na naivnost etničkih zabluda u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, a Zbor derviša satirična igra koja prokazuje ideološku dogmu, Brkin spjev vrvi od fantazmagorijske jeze i apokaliptičnih sugestija, te distopijske vizije budućnosti u kojoj je čovjeku preostalo da se spašava uz pomoć svog Đavola. Po jezi koja izbija iz teksta i najavi društvene apokalipse, ovaj spjev priziva mučne prizore iz Šimunovićevog Mrkodola, vrsne satire koja je danas aktuelnija nego u vremenu svog nastanka.
Jednostavno rečeno, Dan državnosti je poetski pečat koji ovjerava našu stvarnost ustremljenu beznadnoj budućnosti. A ona je, po svim znakovima društvenog stanja, otpočela onog časa kada su ovdašnji etnički identiteti svoju krvavu nacionalističku prošlost proglasili ključnom istinom etničkog postojanja.
No, valja naglasiti da je Brkin spjev pjesnički izuzetno dobro ostvaren. Unutarnje rime, melodija i ritam stiha odražavaju stanje mentalne zarobljenosti govornika, pa oni govore jezikom sintaksičkih lomova, za razliku od glasa lirskog subjekta čiji je jezik melodijski uređen. A to znači da se u samom jeziku misaona rastrojenost govornika odražava u svojoj disharmoničnosti koju pjesnik disciplinira i uređuje, dajući joj oblik organiziranog stiha. Ta unutarnja napetost korelativna je s dramom koja se zbiva na fantazmagorijskoj poetskoj pozornici, pa spjev u konačnici funkcionira kao veoma skladna struktura u kojoj je (kako su o ritmu kao psihološkoj, a ne formalnoj kategoriji u svojim muzičkim teorijama stiha mislili francuski simbolisti) poetski ritam odraz ritma misli i emocija, ritma duše i srca – u ovom spjevu obuzetih jezom i strahom kao temeljnim stanjima egzistencije.
Na toj osnovi sudaraju se estetsko i političko, gdje je prvo izvor sklada, a drugo fobije od budućnosti, pa poezija, u čežnji za katarzom, svojom harmonijom i estetskom disciplinom čini podnošljivim haos stvarnosti premrežene zlom.
Brka je, dakle, u Danu državnosti ostvario kritički spjev, koji održava bodlerovski shvaćen splinski ambijent društva, kakav su dosegli samo rijetki pjesnici. U opusu Amira Brke, pak, ovaj spjev se ulančava u liniju političkog pjesništva što ga ovaj pjesnik, naslanjajući se na svoje ranije pjesme kritički postavljene prema društvenoj stvarnosti, razvija u onome što upravo stvara, nakon vrsnih knjiga Nebeski nomad i Dijalektika tmine u kojima je dosegnuo antologijske vrijednosti u kontekstu pjesništva na južnoslavenskom govornom području.