Fahrenheit 451 u slavističkoj knjižnici u Frankfurtu

Ljudi očito u knjižnici pronađu ono što traže. Ja nikad nisam ni znala da postoji nekoliko primjeraka “socijalističkih” knjiga u slavističkoj knjižnici u Frankfurtu, dok je nekim drugima uspjelo previdjeti preko sto tisuća knjiga svih slavenskih literatura, među kojima i hrvatske, i primijetiti samo to jedno. Činjenica da te knjige nikad nisam vidjela ni imala u rukama ne znači da ih nije bilo: ne bi mi palo na pamet tako nešto tvrditi. Jedino ne bi bilo zgorega dovesti stvari u perspektivu. Utoliko više što su mi nekadašnji kolege iz gimnazije koji su studirali u bivšoj Jugoslaviji zavidjeli na mogućnosti studiranja klasične hrvatske književnosti, bez ikakvih ustupaka tada vladajućem režimu. Jer mi smo na Zapadu činili upravo to: studirali klasične slavenske književnosti. Bez ustupaka. Bez kompromisa.

Kako upoznati studente s ljepotom hrvatske pisane riječi, kako ih zainteresirati za jezično blago, za bogatstvo jezičnog izraza? Točno: za to su oni koji su živjeli daleko prije nas, ali i oni koji sad žive među nama, a koji to umiju mnogo bolje nego ja i većina ljudi oko mene, ostavili svoje zapise. U obliku književnosti. Književnost je ona kojom sam svojim studentima približavala ljepotu hrvatskog jezika. Zar nije Matoš rekao da je Shakespeare učinio više za promidžbu engleskog jezika u svijetu nego svi admirali i generali zajedno?

Nedugo prije zatvaranja frankfurtske slavistike knjižnica je preseljena u prizemlje knjižnične zgrade bivšeg Pravnog fakulteta (koji se u međuvremenu preselio na novu lokaciju). Potom su knjige iz prizemlja preseljene u podrum. Knjižničar je alarmirao renomirane novine Frankfurter Rundschau koje su 2.7.2009. pisale o tome, zato što je smatrao da knjige i časopisi moraju biti onamo gdje ih se koristi. Tad smo još imali nastavu slavistike na fakultetu. Pojedina su sveučilišta bila zainteresirana za neke od knjiga i ja se usrdno nadam da su neke od tih knjiga stvarno i dospjele na nova sveučilišta, ali za to mi nedostaje potvrda. Nadam se da među tim eventualno spašenim knjigama ima i hrvatskih, ali ako ih i ima, to je samo mali dio knjiga hrvatske književnosti i jezikoznanstva, znam da rječnici ni priručnici nisu spašeni, znam da je kompletan veliki rječnik HAZU otišao. Znam samo da se Udruga slavista službeno zainteresirala za knjige, ali nikad nije dobila odgovor. Sveučilišna knjižnica koja je trebala preuzeti knjige objavljene do 1930., nije ih preuzela. Među tim starim knjigama nalazilo se, prema izjavi knjižničara, i nekoliko rariteta koje se rijetko može, ili uopće ne može, naći na drugim njemačkim sveučilištima. Među časopisima bilo je zacijelo i primjeraka koji se mogu naći i drugdje, ali i rijetkih i vrijednih izdanja, kao, među ostalim, sva izdanja Danice iz 19. stoljeća.

U prosincu 2011. bivši je šef seminara frankfurtske slavistike saznao da kamioni dolaze po knjige i odvoze ih na recikliranje: prekasno za bilo kakvu reakciju. Bivši kolega spasio je 33 kartona starih knjiga i deponirao ih u podrumu svog instituta, tamo smo ih, na – 15°C, u debelim kaputima, kapama i rukavicama, katalogizirali. Sve je to pomalo podsjećalo na završnu scenu filma Fahrenheit 451, filma iz 60-ih za koji smo tada mislili da je science-fiction. Šačica ljudi-knjiga negdje na rubu društva, ili šačica kartona u vlažnom, ledenom podrumu. To je ujedno jedino što je još katalogizirano od frankfurtske slavističke knjižnice. Knjižničar je otprilike tri godine prije mirovine prekvalificiran na nov sustav katalogiziranja knjiga: do svoje mirovine uspio je katalogizirati oko 40.000 primjeraka, sve u nadi da ono što je katalogizirano neće nestati, to je bila prava utrka s vremenom. Sve uzalud. Činjenica jest da osoba koja posjeduje iskaznicu neke sveučilišne knjižnice klikom miša može naručiti knjige iz svih sveučilišnih knjižnica u Njemačkoj. Ali to ne vrijedi za knjige frankfurtske slavističke knjižnice, zato što one fizički više ne postoje. A po novom sustavu katalogiziranih 40.000 tisuća knjiga? One su izbrisane iz brojnog stanja knjiga njemačkih sveučilišnih knjižnica jednim klikom miša.

Maja Weikert 17. 03. 2012.