Eterius

Na sobnoj temperaturi, tako je nazvana gala večera u malom hotelu D’Bai koji je čekao dva važna, čudna gosta. Godina je 1958. i De Gol je ponovo na vlasti, francuski hljebovi serviraju se hladni, do pola umotani u karo krpe sa crvenim inicijalima za svaku od dvanaest zvanica, što je poseban šik u to vrijeme kad su ekonomska kola krenula uzbrdo. Tri noći uoči Božića, domaćica, madam Debris, kihnula je u slušalicu šefu posluge i naredila da se soba bolje ugrije, da se gurne još uglja u kotlarnicu iz koje su dopirale masne šale i tri-četiri takta stare otporaške himne. Nekoliko radnika, bolje reći neradnika, tako je makar mislila madam, pjevali su u inat Republici, u inat kijametu, goli do pasa u pocinčanom grotlu, u svojoj kancelariji, kako vole da kažu, tri pripravnika fizikalca koji rade sezonski, jer u najbližem gradu nije bilo posla, kao što nije bilo zabave preko granice u Švajcarskoj. Pjevali su picopijevci staru socijalističku pjesmu, u čast gošće iz bratske Jugoslavije, zemlje vrelih planina na kojima se odmara sunce, gdje se rađa volovska snaga napretka drugačija od svega istočnog, dakle sjebanog, i dalje istočnog prema Alžiru. Nisu pojma imali ti radnici o Titu, ali njihova je mašta bujala i zamišljali su kako je drugarica iz Jugoslavije vrhunska ženka što će sići da pogleda kakav je status manualnih radnika, dok okolina mrzne na minus sedamnaest. Dođavola sa njima, ko su oni uopšte, madam Debris kori samu sebe, uvijek nervozna uoči Božića, i kad je mnogo manje posla, kad joj ne dolaze strane delegacije i žene borci o kojima nema pojma – njen je otac bio višista i madam u tome ne vidi ništa sporno. Debrisova je znala da je Jugoslovenka lijepa, da nema jednu ruku i u drugoj često drži cigaretu, pa se potrudila da joj pripremi najboljeg duvana i zamuti nekoliko blaziranih zdravica koje će izbiflati uz prvi, drugi i treći konjak.

Zanimljiviji dio večeri gospođe Debris trebalo je da se odigra na međuspratu, u gostinskoj loži gdje će tačno u ponoć svoje učenje demonstrirati londonski čudak, takođe cijenjeni gost, King Džordž, šarlatan što je došao da se pentra po vrhovima Alpa i tamo postavlja religijske simbole. Dođavola sve, rekla je Debrisova i ustala, izmigoljila se poslije trećeg konjaka, ostavila jugoslovensku grupu mladih ljudi da se zalivaju vinom, ostavila je tu krasnu ženu Lesu B da govori sa slašću o tome kako je izgubila ruku u bici za Jajce, svi su je sa zaprepašćenjem gledali, bio je petak veče uoči Božića, a gospođa Debris, blago opijena dimom, konjakom, sobnom temperaturom i olakšanjem što je sve prošlo bez problema, krenula je ka staklenom rubu sale.

King Džordž je podigao glavu kad je madam Debris ušla u sobu. Naklonila se uprazno, King joj je poslao zjap beonjača, blago nagnut unazad prema zidu koji je dodirivao naslon njegove stolice. Bio je nepomičan, buljio je u polumrak. Mi sa Marsa želimo da pomognemo, mi smo tu da pozdravimo kometu Eterius… Džordž je govorio britanskim akcentom, mikrofon je držala djevojka za stolom na rasklapanje. Na stolu je bio kovčeg sa magnetofonom iznad kojeg je lebdio Džordžov glas i pokretao koturove trake. Djevojka je imala velike grudi, jasno su se isticale ispod šetlandskog džempera. Čim je shvatila da magnetofon radi, podigla je ruke kao što ih podižu zarobljenici kad se u njih upere puške. Nije to Debrisova nikad vidjela svojim očima, ona je rat provela na drugom mjestu, na selu, praveći sir i hraneći krmače, ali gledala je u novinama, posebno u Mondu, nakon rata, kad se navukla na feljtone, čokoladu i kafu, vidjela je slike strijeljanja žena iz Pokreta otpora i veliku pečurku nuklearne bombe na naslovnici. King Džordž je govorio sa dugim pauzama, kao da prevodi sa jezika u njegovoj glavi. Debrisova je sjela u fotelju, oko nje je bilo deset praznih mjesta, što je istaklo jadan izgled grupe fanatika koji će se po velikom nevremenu popeti na vrh planine. Nekoliko novinara zvalo je hotelsku recepciju da pita za njihov dolazak, ali madam je pažnju usmjerila na Jugoslovenku Lesu B, predstavljajući je kao iskonsku heroinu i ženu koja je spasila samog maršala Tita u bici za Jajce. Novinari naravno nisu imali pojma o bici za Jajce, jedva da su znali ko je Tito, ali ipak su progutali mamac i riješili da Kinga Džordža i njegove sljedbenike ostave na miru dok ekspedicija ne bude okončana. King je dobro znao istorijat komunističkog pokreta, u to se Lesa kasnije uvjerila, u tih nekoliko dana što će joj promijeniti život. King Džordž bio je najljepši i najpametniji čovjek kojeg je vidjela, iako jedva da su bili nasamo, uvijek sa Debrisovom i prevodiocem. Mogla je da osjeti magiju kad joj je pričao o kultu boga Mitre, o ruiniranom hramu u samom Jajcu, kuda je gazila nesvjesna velike istine. Džordž je osjetio da ta žena ima ono što su nazivali dinamičkim potencijalom molitve, iako se vjerovatno kao partizanska ratnica nikad nije molila, iako mu je ostalo nejasno da li se šali kad kaže da joj se baba zvala Mitrana. A kad jedan Britanac ne može da procijeni je li posrijedi humor ili ironija obogaljene ljepotice, onda to znači da je i on osjetio ljubavni zov koji bi možda ostao neprimjetan da ga nije naglasilo dosadno prisustvo madam Debris, hotelske uhode i drvosera prvog ranga.

Nakon sedam dana provedenih u hotelu, jugoslovenska delegacija otišla je nazad za Beograd. Po predatom izvještaju centrali, drugarica Lesa je umjesto svog stalnog boravišta na Dedinju odlučila da krene prema rodnom mjestu, planinčini na sjeveru Crne Gore. Znala je da njen grad nije prohodan zbog snijega, da nema te mehaničke gusjenice koja može da probije snježne namete od preko tri metra. Ta je klima rađala zdrave, zubate i odurne ljude koji su pokazali da kao heroj može biti poštovana, ali kao žena sa jednom rukom može da bude samo predmet prezira. Bogalj. To je urođeno divljim gorštacima, da mjere tijelo i duh bez samilosti u ledenom paklu Durmitora. Odlučila je da dođe u Titograd i iznajmi službeni stan u zgradi koju su članovi partije držali kao samački hotel. Kao da je povratak iz Francuske značio nešto sasvim novo, kao da je plastična ruka sa potpisom švajcarskog proizvođača Lemana ozbiljno promijenila čitavo njeno tijelo, nakon tijela i duh koji je na koncu došao da se preispita u vukojebini odakle bi pobjegla i da nije bilo rata.

Gledajući sa prozora varoš i svjetla sa crvenim novogodišnjim ukrasima, Lesa se sjećala svake pojedinosti noći u njegovoj sobi. Vidjela je zjenice Kinga Džoržda, prvi put ju je pogledao kao čovjek riješen da kaže sve, baš te noći kad se nisu mogli sporazumjeti riječima Lesa je bila sigurna da će ishod biti apsolutno saglasje i dječak.

Slijedi dosadni period od trideset godina razvoja Jugoslavije u kome će Lesa učestvovati kao pionir planinskog turizma za otmenije goste, kao jedan od osnivača prvih nudističkih kampova u socijalizmu, i samo ratna zasluga učiniće da je se okanu razni apartčici svjesni da je njena samoća ozbiljna odluka samohrane majke. Preselila se na more, na jadransku obalu, u grad P. koji će ubrzo biti srušen. Na mjestu primorskog raja sagradiće luku gdje će pristati poneki turistički brod, a sredinom osamdesetih otvoriće se trajekt linija prema Italiji.

Njen sin Jovo tada će biti već poznat pisac, čovjek uskih ramena i dugog vrata, ali velikog jebačkog nosa koji mu je davao poseban šmek; pisao je za važne jugoslovenske revije, radio je na potezu Sveti Stefan – Dubrovnik, gdje ga je službena džeta nekoliko puta sedmično vozila na razgovor sa novom poznatom ličnošću. Jovo je bio vezan za majku, ali to niko spolja nije mogao znati, taj se edipovac u njemu skrivao iza boemskog života, tipičnog za pisca iz provincije. Adresa mu je bila u Baru, no nije provodio mnogo vremena u gradu čiji su mu se stanovnici zgadili još u školi. Rano je otkrio koliko je majka važna ličnost, zamišljao je kako putovanja u inostranstvo imaju veze sa špijunažom, a da je turizam samo paravan iza koga se krije moderna Mata Hari. Svi su mu se klanjali zbog majčinog ugleda, a on je sve to prihvatao s dosadom, pomireno, kao što je u odjeći nosio miris duvana, obično aromatizovanog, koji je njegova maman dobijala iz inostranstva. Bile su to pošiljke potpisane uvijek istim imenom, iza njih je stajao King Džordž, sada već svjetski poznat, vođa i izabrani mesija pokreta Eterius. Paket sa duvanom redovno je otvaran u službi Državne bezbjednosti, prvih godina, ali kako je vrijeme prolazilo, Hladni rat se topio na mediteranskom suncu nudističkog naselja Ada i lagano obučeni poštar sa riđim brkovima predao bi paket koji očigledno nije bio otvaran. Lesa je znala da nije jer bi oni mesari iz Državne bezbjednosti po pravilu ostavili trag, mrlju na papiru, pogrešno uvezanu špagu. U kriznim godinama otvarali su čak i kesicu da čupnu engleskog duvana.

Lesa je prihvatila tu vrstu pažnje Kinga Džoržda, nikada nije uzvratila pismo i zatražila nešto više. Kako je vrijeme prolazilo shvatala je da pošiljka stiže preko Kingove sekretarice, Džordžov potpis zamijenio je faksimil – vremena su se mijenjala pa je čak i u jugoslovenskoj štampi moglo da se pročita ponešto o New Age pokretima. Ipak, pravu je informaciju dobila od gospođe Debris koja je stigla u Jugoslaviju, kao supruga ambasadora Francuske, Ludovika Furnoa.

Na tom mjestu priča postaje čudna jer Lesa ne može da vjeruje svojim ušima, prije svega kako je Debrisova savladala jezik. Fizički je ta ženica ostala krepka, a udajom za slavistu razvila je želju da u njegovom pozivu pronađe viši smisao. Sve ono što joj je izmicalo u hotelu D’Bai daleke 1958, kad je De Gol bio na vlasti, a jugoslovenska heroina joj pred nosom otela onakvog mužjaka, sve je to bilo suđeno, znala je Debrisova, jer njena sudbina nije bila da se veže za budalu. Sa najvećim gađenjem pričala je o Radijatoru molitvi Kinga Džordža, specijalnoj napravi za pozitivnu energiju, kao i Kosmičkoj Skupštini, Majstoru Eteriusu sa Venere, prijatelju čovječanstva. Sjedili su ispred bungalova na Adi kao babe koje se golotinje ne moraju stidjeti, dosljedno konzervativne pod strogim punđama. Kugla sunca tonula je u more kao da u njemu nema života, pred očima dvije žene svemir je igrao raskošnu igru boja koje su turisti obožavali na odvratan način. Plastična ruka Lese B, odložena u pijesku kao termos, bila je okrenuta dlanom prema nebu. Jul 1987, gradovi su ležali pod crvenim zastavama, njemački gosti obilazili su mjesta gdje su nekad dolazili da pale i ubijaju, bilo je tu sentimenta, kao da je Lesa u šezdeset petoj godini shvatila da je život čudesan – ako je ova Debrisova naučila jezik samo zbog pasije svog muža, da mu recituje Hasanaginicu ili cvrkuće koješta na jastuku, ako je ova žena učinila to zbog muškarca, možda je mogla i Lesa B poslati makar jedno pismo nazad. To jedno hvala za mirisni duvan, ako ništa više. Ako ne za sina, koji je sad ko zna gdje, ko zna s kojom glumicom. Znala je kakav je njen Jovo, i da će umrijeti napuštena i sama. Na jedno je ipak bila ponosna, sa ovoliko godina, i bez ruke na ramenu, bila je bolji komad od ove francuske sobarice koja se pravi da ništa ne zna, dok govori i u uglovima usana pušta da joj otrovna pljuvačka napoji svaki slog čarobne riječi – Eterius.

Jovo je vidio majku sa podignutom rukom prema suncu kad je avgusta 1990. svratio u njen stan da pokupi književnu nagradu. Bio se već skućio i preuzeo ženin automobil i stil života, a ta granitna kocka sa zabodenim perom trebalo je da zauzme centralno mjesto u njihovom dnevnom boravku, po kome će, nadali su se, već sljedeće godine puzati dijete. Jovo je vidio majku u nekoj vrsti tjelovježbe, u joga položaju, što je pozdravio osmijehom. Oh, it’s you, obratila mu se na engleskom, što je bilo čudno, ali samo malo, jer njegova majka govorila je već sasvim dobro taj jezik, kao i njemački. Popili su čaj i pričali ni o čemu. Tek kad je bio u svom žutom golfu, prema Titogradu, preko jezera, u trenutku kad je u retrovizoru vidio vrh planine sa bijelim oblakom, shvatio je da majka nije bila u oblaku dima, da nije zapalila nijednu cigaretu dok mu je servirala stare časopise i pokazivala planinske vijence koje bi mogla da obiđe. Čudno, pomislio je Jovo i rekao sebi da će čim stigne u Titograd pozvati majku. Dan je bio lijep, dan nije bio za gubljenje vremena. Bilo mu je drago što je Lesa odlučila da se dostojanstveno preda starosti, bez gunđanja. Matora ratnica Titove armije bila je živi dokaz da to nije bila obična vojska, Lesa koja je riješila da sa ovog svijeta ode u nekom od jogi položaja, poravnana sa vječnošču, ona koja je prošla tifuse, glad i strahote iz čitanke. Njegova majka bila je moćan igrač i kad je jednog dana rekla da mu je otac mrtav i da njegovo ime ne znači ništa, prestao je da pita. Kao da je napravljen u ratu, u periodu života koji se ne računa, Jovo je ostao sebi enigma, bez porijekla, ali to je dalo lakoću njegovoj mašti da bude što poželi. Znao je da mu je otac Britanac i da se nikad nije javio osim pošiljkama duvana za koje ga u mladosti nije bilo briga.

Posljednjih šest mjeseci života Lese B bili su pakao za Jova. Pozvala je njegovu ženu Sanju i rekla joj kako je dobila poziv, raspitala se i krenuće na hodočašće. Šta, pitala je Sanja, i predala slušalicu suprugu, kakva sveta planina, majko? Nakon čudnog razgovora u kome je stara do detalja govorila o značaju KP, Kosmičkog parlamenta čiji je izaslanik, nakon oštrih tonova, posebno dok je govorila o dinamičkoj molitvi i baterijama na sedam svjetskih vrhova, Jovo je konačno spustio slušalicu i pokušao da se pribere. Popio je pivo koje se hladilo u kadi, bilo je to pivo domaće proizvodnje, ali sa etiketom za izvoz, jedna od posljednjih predratnih serija sa urednim rokom trajanja. Radio aparat već je gruvao rat uživo, čuli su se pucnji i vojni pokliči, u gradu je ključalo na pedeset stepeni Celzijusa i Jovo nije znao da li se neko šali s njim, htio je da popije pivo na miru, prije nego odluči treba li da krene na put do mora gdje ga je majka čekala, nadao se zdrava i pijana, nadao se na terasi, rasute kose, bez ruke, sa cigaretom kao nekad, dok joj maestral miluje haljinu i staračku kožu što se jednako njiše na vjetru. U tim mislima zazvonio je telefon i javili su mu.

Hodala je u krvavoj spavaćici centrom grada. Kosu je umijesila šerbetom i napravila sedam antena, dvije na tjemenu, po dvije sa strane, i na potiljku jednu što je visila kao krut rep. Skinula je plastičnu ruku i držala je čvrsto kao štafetu. Korak po korak, hodala je kockama gradskog pločnika. U trenutku kad bi digla Lemanovu plastiku ka nebu, dječaci koji su se okupljali oko nje smijali su se i vikali O veliki Manitu.

Jovo je uspio da ubaci majku na psihijatrijsku kliniku na ratnoj granici, odakle su pristizali ranjeni i potiskivali ludake. Osim činjenice da nije progovorala, Lesa je bila potpuno svjesna i smirena, molila se najviše prijepodne, kad bi uzela zdjelicu prosa za ručak. Nije se bunila kad su je poveli u bolnicu, koja je iz daleka izgledala otmeno i čisto kao pansion na švajcarskoj granici – dobro se sjećala rumenog neba što je nadiralo sa zorom u sobu Kinga Džordža, na Badnje veče 1958, kad je u njoj posadio klicu ljubavi prema univerzumu, bez riječi. Trebalo je da prođe toliko godina da sazna šta je značilo okretanje volana koje joj je iste večeri pokazao i nasmijao je – bio je londonski taksista prije nego što mu se javio glas u dubini meditacije, pročitala je to na trideset trećoj stranici biografije Be Aware, koju je ponijela sa sobom u bolnicu zajedno sa primjerkom Njegoševe Luče Mikrozma. Doktor Šahman stavio je do znanja Jovu da će njegova majka dobiti najbolji tretman, da je Lesa bila u upravnom odboru banjskog kompleksa na kom je podignuta bolnica i da naravno može čitati koliko hoće. Neka makar neko čita, rekao je doktor, kao da je normalno što iz glave narodnog heroja Lese B izbija sedam mrkih antena kose zapečene šećernom vodom koju su sisale debele muve trobojke. Kolona tenkova Jugoslovenske narodne armije progutala je ostatak doktorove rečenice, a Jovo je podigao foto-aparat. Zaklonjeni palmama posmatrali su površinu mora naboranu od buke, tenkovi su upirali surle na sjever. Jovo se naslonio na palmu kako bi fiksirao ruku za nekoliko fotografija. Uhvatio je sjajne vizire tenkista koji su izbacili glave kao pečurke i mahali u pravcu umobolnice, odakle su u tri reda prozora sa rešetkama izvirala lica. Na trećem spratu Jovo je vidio majku, sa rukom dignutom prema nebu na kojem nije bilo oblaka, samo buka, zaglušujuća buka uspjela je da ubije doktorove sonante, pa iako je Šahman bio napregnut, vidjelo se to po vratnoj žili, Jovo nije mogao da čuje ni jedno slovo, kolona tenkova sipala je lavu u njegove uši. Znao je da je majka na sigurnom, i da je vrijeme za novi rat.

Brano Mandić 28. 07. 2016.