*
Dušana Kecmanovića upoznao sam, ako se ne varam, 1967. godine u bašti jedne kafane u centru Sarajeva. Sjećam se, bio je lijep jesenji dan, a on i filozof Dušan Travar raspravljali su o Hajdegeru, teško čitljivom misliocu koji je i za mene kao studenta filozofije predstavljao izazov. Iako sam potom na jednom predavanju koje je na Filozofskom fakultetu održao zagrebački fizičar i pisac Ivan Supek čuo kako se ne vrijedi zamajavati Hajdegerovim “ontološkim magluštinama”, nastavio sam da se s vremena na vrijeme gnjuram u jezik spisa (taj, po Adornu, “žargon autentičnosti”) ovog njemačkog filozofa. Posebno su me zanimala njegova promišljanja biti pjesništva, a Kecmanović ga, vidim, citira u nekim od svojih ogleda u kojima se poziva na saznanja do kojih su stigle psihologija, sociologija i filozofija, posebno filozofska antropologija. A i sama književnost dolazi tu katkad do riječi.
Nakon tih prvih susreta Dušana sam, za razliku od njegovog brata Nenada, rijetko viđao, ali sam – pored knjige Između normalnog i patološkog (1973) – povremeno čitao njegove eseje u časopisima. U njima su se pogledi ovog svestrano obrazovanog psihijatra na stanja duševnog zdravlja i duševne poremećaje uvijek zasnivali na širim, interdisciplinarnim uvidima, tako da su bili intelektualno podsticajni i za ljude (poput mene) koji nisu imali medicinsko obrazovanje. I obično zazirali od psihijatrijskih dijagnoza i terapija.
Ipak, Dušana Kecmanovića kao izuzetno značajnog, i (sudeći po citiranosti) u svjetskim razmjerima relevantnog autora u oblasti psihijatrije, potpunije ću upoznati tek nakon istorijske katastrofe u kojoj je u krvi razorena druga Jugoslavija, s apokaliptičnim iskustvom opsade i svekolikog orgijastičkog ratnog nasilja u Sarajevu, koje nas je obojicu otjeralo u egzil. Dušan već dvadeset godina živi i radi u Australiji (Sidnej), a ja sam se iz Njemačke, poslije višegodišnjeg izbivanja, “vratio kući”, s osjećanjem povratnog izgnanstva. Iskustvo ovog velikog loma u našim kao i u bezbrojnim drugim biografijama i ljudskim sudbinama pominjem prije svega stoga što ga je upravo Dušan Kecmanović svestrano istražio i kritički opisao u nizu svojih poratnih knjiga. Tako je moj stari znanac ponovo privukao moju pažnju: i ja sam nastojao da shvatim “subjektivne” i “objektivne” okolnosti u kojima se dogodio taj “nemogući” lom, taj slom sistema vrijednosti u kojem smo dotle živjeli. A uzroke tog (s)loma Kecmanović umnogome vidi u pojavi i javnoj promociji etnonacionalizma u bivšoj zajedničkoj i u novostvorenim južnoslovenskim državama, iza čega su stajale i stoje političke elite. (Valja napomenuti da se autor, koliko mi je poznato, nije posebno bavio uplitanjem stranih sila u destrukciju Jugoslavije). Pisao sam o njegovim knjigama Etnička vremena (2001) i Racionalno iiracionalno u nacionalizmu (2004), čitao još neka njegova djela, kao i instruktivnu knjigu razgovora sa Milošem Jevtićem (Matice Dušana Kecmanovića, 2006). Iz te veoma razuđene lične ispovijesti, pored osnovnih gledišta ovog psihijatra (koji, recimo i to, kritički posmatra stanje stvari u sopstvenoj struci), saznajemo i mnoge biografske pojedinosti, uz podatke i o samoj lozi Kecmanovića, koja je u našoj novijoj istoriji, nauci i kulturi ostavila značajne tragove.
U ovom, prvom tomu Kecmanovićevih Izabranih djela, nalaze se odabrani eseji iz objavljenih knjiga i neki novi tekstovi, razvrstani po preovlađujućim “temama i dilemama” u više poglavlja različitog opsega.
Uvodni krug od osam eseja, sa nadnaslovom “Teško je pobjeći od stvarnosti”, čine tekstovi koji su nastali u vremenskom luku od nekoliko decenija . U prvom eseju (“Slobodno i neoslobođeno čovjekovo seksualno biće”), očito jednom od ranih radova, višekratno se citiraju Marksovi Rani radovi, sa središnjom, bitnom mišlju o potrebi humanizacije prirode i naturalizacije čovjeka. Čovjek se u kapitalizmu otuđio od prirode, od svojih proizvoda i sebe samoga. Time je po Kecmanoviću pogođena i njegova jedinstvena seksualnost, koja se pod zakonima robno-novčane razmjene podvaja na genitalnu i vangenitalnu, pretvarajući se u objekt “opredmećenog, voajeristički nastrojenog čovjeka.” Ostali tekstovi – poput onog o genitalnom i socijalnom ekshibicionizmu, kozmetici kao rđavoj savjesti života, panfiliji (ljubav prema apstrakciji čovječanstva umjesto prema određenim osobama), govoru i istini (za snošljiv život u društvu bolje je ne govoriti istinu!) – bave se bježanjem od stvarnosti, njenim nepoštovanjem ili poricanjem, kao mentalnim strategijama “pomoću kojih ljudi pokušavaju da prežive iskustvo poraza, razočarenja, neuspjeha i neostvarenosti” i preduprijede nova iskustva te vrste. Samo što je cijena okretanja leđa stvarnosti uvijek visoka. Tu je i esej o anatemisanju duševne patnje – osobe koje duševno pate i javno to pokazuju manje su prihvatljive i “funkcionalne” u društvu usmjerenom na efikasan rad i produktivno trošenje vremena. Koliko je izražavanje duševnog bola nepoželjno, pokazuje i krajnje zanimljiv primjer jedne crkve u Australiji (a sigurno nije jedina) u kojoj postoji posebna “soba za plakanje.” Jer “plač i ostali oblici ispoljavanja emocija remete ne samo uobičajeni tok svakodnevnog života, nego i životne, a evo i crkvene rituale.”
Četiri eseja u narednoj tematskoj celini posvećena su različitim aspektima “psihologije života u tuđini”, to jest iskustvima iz pružanja psihijatrijskih usluga u Sidneju “velikom broju imigranata iz nekoliko desetina različitih zemalja”, njihovom odnosu prema zemlji porijekla i novoj sredini (često se služe poređenjima jedne sa drugom, utvrđujući sličnosti i razlike, samjeravajući prednosti i nedostatke), problemima neprilagođenosti i sposobnošću adaptiranja na uslove života u posve drugačijem kulturološkom miljeu. Tu su, između ostalih, i zapažanja o zajednicama sunarodnika i onima “koji se druže većinom ili isključivo sa sunarodnicima, čitaju samo etničkle novine, slušaju samo etničke radio i televizijske programe”, nastanjuju se u istim dijelovima grada. Te osobe ostaju na margini društvenih zbivanja. Mada takva zajednica “pomaže imigrantima da lakše prebole dječije bolesti imigracije i, kasnije, da se osjećaju manje izolovani”, ona istovremeno “ometa njihovo integrisanje u novi socijalni ambijent.”
U najkraćem eseju “Jezik kao spas” riječ je o supružnicima različite etnonacionalne pripadnosti i njihovom jezičkom problemu. Sve dok su govorili zajedničkim jezikom i zvali ga prosto “naš jezik”, brak se održavao bez većih trzavica. No otkako su dobili pouke da svako treba da govori svojim, nacionalno imenovanim jezikom, sam opstanak bračne veze i porodice dolazio je u pitanje. Jer u etničkim vremenima “držati stranu svog roda je pitanje patriotizma, lojalnosti svojim, pitanje kolektivnog i ličnog identiteta. Ponekad i pitanje života i smrti.” Umjesto mogućih ishoda – još većeg zbližavanja ili konačnog razlaza – neke porodice odlučile su, i pod uticajem djece, da govore samo jezikom zemlje u kojoj žive. Jer bolje je i “mucati na stranom nego se svađati na svom jeziku.” Tako je strani jezik dobio ulogu spasioca braka i porodice te glavnog socijalno integrativnog faktora.
Za mene su posebno važni eseji (mahom iz trećeg, najopsežnijeg poglavlja pod zajedničkim naslovom “O rodu da ti pojem”), koji se dobrim dijelom odnose na ratno i poratno Sarajevo. Ne samo zbog toga što sam i sâm iskusio neke od opisanih nevolja i strahota u gradu koji su srpske snage uredno bombardovale (uspijevajući jedino da okrenu cijeli svijet protiv sebe), a bosansko-muslimanske sprovodile u njemu razne oblike terora nad “sumnjivim” građanima, poglavito srpske nacionalnosti (pod sumnjom su stajali svi, čak i jedan Jovan Divjak). Mislim da ti tekstovi imaju izuzetnu vrijednost, prije svega kao lična a nepristrasna, rijetko poštena i dobro dokumentovana svjedočanstva, ali i po umijeću jasnog i logičnog izlaganja pa i književnog stila. (Pojedini eseji – kasnije ću pomenuti dva – imaju oblik svojevrsnih psihijatrijskih priča, protkanih autorovim razmišljanjima i kritičkim refleksijama). Zadržaću se na tim i još nekim nosećim tekstovima u knjizi, ostavljaju mnoge druge postrani, o kojima će stručnjaci reći ili su već rekli svoju riječ.
Nakon teksta koji daje tipologiju ponašanja ljudi pri smjeni vlasti početkom devedesetih, čitamo duži, pripovjedno oblikovan autobiografski zapis pod selinovskim naslovom “Dugo putovanje kroz noć.” Autor tu najprije govori o nevoljama na radnom mjestu (Psihijatrijska klinika u Opštoj bolnici “Koševo”), zatim o izlasku iz grada i doživljajima na opasnom putu do Splita kroz krajeve pod kontrolom hrvatskih snaga, potom putovanju do Zagreba, odakle će nesrećni bjegunac, bosanski akademik, uspjeti da se preko Budimpešte dokopa Beograda, u koji su blagovremeno dospjeli članovi njegove porodice. Samo što ni u Beogradu nije našao traženo utočište.
U varljivoj nadi da će se rat relativno brzo okončati i da će ipak moći da radi u “svome gradu”, Kecmanović je u Sarajevu ostao prvih pet ratnih mjeseci. Ali kad su počela sumnjičenja, provokacije i izlivi mržnje, čak i na mrtve ljekare srpske nacionalnosti (na doktora Nedu Zeca, osnivača Klinike), Kecmanoviću je najzad postalo jasno da mora da se spasava. Pošto se plašio “bliskih susreta” na teritoriji koju su držali Srbi (jer nije podržavao politiku srpskog vođstva), krenuo je u izbjegličku avanturu kroz krajeve pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. To ga kao “četnika” (za tu, kao i bošnjačku stranu, tada su manje-više svi Srbi bili “četnici”) zamalo nije koštalo glave – spasio ga je vojnik koji je u njemu prepoznao svoga uvaženog profesora. U Splitu ga je prijateljski primio kolega hrvatske nacionalnosti, relativno korektan prijem, izbjegavajući šetnje po gradu, imao je i u Zagrebu, dok većina beogradskih psihijatara, dobrih znanaca pa i prijatelja, nije (sem nekih manje uticajnih) pokazala spremnost da mu, uprkos zavidnim referencama, pomogne zapošljavanjem u ovoj ili onoj zdravstvenoj ustanovi. Valjalo je, po mišljenju jednog od njih, da posao zasluži odlaskom na front u Bosni, što će reći da se prvo tamo dokaže kao pravi srpski ljekar i patriota. (Tamo je besumnje bilo mnogo onih kojima je pomoć psihijatra bila neophodna). Bio je to šef jedne psihijatrijske ustanove, očito primjeran sluga Miloševićevog režima. Stoga se ova izbjeglička odiseja kroz balkansku ratnu noć, u sumraku svih vrijednosti, završila tek u Australiji. U skladu sa onim “što dalje, to bolje”.
Pročitao sam mnoga svjedočenja o zbivanjima u ratnom Sarajevu i bježaniji iz te ljudske klanice, svjedočenja literata, intelektualaca i običnih ljudi, ali je ovo Kecmanovićevo ostalo za mene najubjedljivije. Ponajprije stoga što predstavljanje prizora i likova iz ove priče, junaka i antijunaka iz sva tri nacionalna korpusa, djeluje krajnje istinoljubivo. Volio bih da to (i ne samo to) svjedočenje pročita što veći broj ljudi, posebno onih koji i dalje vjeruju u “istine” koje su im godinama servirale, i još uvijek serviraju, sve tri nacionalne ideološko-propagandne mašinerije.
Drugi tekst na koji skrećem pažnju zove se “Mediji u etničkim vremenima”, i on predstavlja posebno poglavlje sa pitanjem “Ko to tamo skriva istinu”. To je detaljno dokumentovano istraživanje pisanja sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje” o zatvorima i logorima u Bosni i Hercegovini tokom rata (1992 – 1995). Kecmanović je u ratnom “Oslobođenju” pronašao stotine napisa o mnogobrojnim srpskim i hrvatskim zatvorima i logorima za Bošnjake (muslimane), u kojima je ponižavan i strahovito mučen ogroman broj civila. Mnogi su i ubijeni ili se do danas vode kao nestali. Ali taj list nije pisao, osim u nekoliko slučajeva, o toj vrsti stradanja srpskih, odnosno hrvatskih civila u bošnjačkim zatvorima i logorima, pri čemu nije jasno naznačavana etnička pripadnost tih nesrećnika. Kecmanović je naveo više desetina takvih, prikrivanih lokacija. Nije samjeravao broj zatvora i logora koje su držale sve tri strane u sukobu, ni “količinu” patnje stradalnika iz sva tri naroda u BiH. Nastojao je samo da dokaže da su svi imali zatvore i logore, i postupali po istom ponašajnom obrascu sukobljenih etnonacionalizama. A tu istinu sistematski je prikrivalo ratno “Oslobođenje”, inače ovjenčano mnogobrojnim prestižnim međunarodnim nagradama “za širenje istine o ratu u Bosni i Hercegovini”, za “očuvanje multietničnosti i multikulturalnosti”, “za borbu protiv ksenofobije” i tako dalje. Kecmanović priznaje da je taj list izlazio u nemogućim uslovima, što naziva podvigom. Ali je potpuno zakazao u istinitom i objektivnom prikazivanju bar što se zatvora i logora tiče, iskazujući otvorenu naklonost samo prema bošnjačkoj strani i njenoj “istini”. (Prema svjedočenju Dejvida Rifa, sina Susan Sontag, glavni urednik lista obećao je na početku rata lojalnost Aliji Izetbegoviću).
Ovo složeno istraživanje obavio je, umjesto nekog novinarskog tima, sam Kecmanović, ne žaleći velikog truda da razotkrije izrazitu etnonacionalnu pristranost sarajevskog dnevnika tokom rata. Naravno, ta ili slična vrsta pristrasnosti jednog medija, angažovanosti za “našu stvar”, kojom se podsticala mržnja prema “drugima”, nije bila izuzetak tokom ratnih godina. Karakteristična je, u manjoj ili većoj mjeri, za sve medije svih strana u sukobu.
O nepovjerenju sarajevskih bošnjačkih krugova prema mišljenju uglednog naučnika s drugim etnonacionalnim predznakom, u ovom slučaju samog Dušana Kecmanovića, etničkog Srbina i političkog Jugoslovena, ilustrativno govori esej “Opsjednutost etničkim”. Riječ je o predavanju (i reakcijama na njega) pod naslovom “Nacionalista je uvijek neko drugi”, koje je autor održao 2000. godine na tribini Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. “Iz svih pitanja bez izuzetka”, piše tu Kecmanović, “jasno je da auditorijum, ili barem onaj dio auditorijuma koji se oglasio pitanjima, u meni vidi nekoga ko je ′sa druge strane′”. Taj, naravno, nije i ne može biti “naš”, dio “nas”. Podsjećali su ga da je Srbin, da je rođen u Beogradu, da je srpski nacionalizam genocidan, Srbi necivilizovan a Bošnjaci miroljubiv narod, i tome slično. Isto tako, i neki sarajevski Srbi s kojima je tih dana razgovarao, isticali su kako su upravo oni najviše stradali. Nisu govorili o zlu koje su Srbi činili drugima, ili su to pravdali zlom koje je njima nanijela “druga strana”. (Po autoru, “bili su dvostruke žrtve: svojih sunarodnika sa brda, i osvetoljubivosti muslimanskog življa”). Bilo je očigledno da i jedni i drugi “iza kolektiva ne vide ili ne žele da vide čovjeka pojedinca, da je pojedinac značajan samo kao dio veće, u ovom slučaju etnonacionalne skupine.” Autor ističe da je tih dana “istovjetnu opsjednutost etnonacionalnim sreo u Beogradu i Zagrebu.” Konstatuje da je etnonacionalni identitet bio “ključna kategorija u ratu na prostoru druge Jugoslavije”, da se za njega, pet godina nakon rata, “više ne umire, ali se za njega i dalje živi. Ne mali broj ljudi od njega i živi.”
Otuda nije nikakvo čudo što se autor u najvećem broju eseja bavio upravo etnonacionalizmom. (On tu složenicu piše i u obliku “(etno)nacionalizam”, jer “etnonacionalizam” i “nacionalizam” nisu isto). Zlobnici bi mogli reći da je i sam doktor Kecmanović upravo “opsjednut” tom problematikom.
U eseju “Racionalno i iracionalno u (etno)nacionalizmu”, koji je ponajbolje potkrijepljen nalazima i mišljenjima dosadašnjih istraživača pa stoga (čineći posebno poglavlje) i reprezentativan za temu, autor je – odgovarajući na pitanja “da li su etnonacionalisti duševno poremećeni” i da li se i u kojoj mjeri “ponašaju iracionalno” – došao do ovakvog zaključka: “U (etno)nacionalizmu ima i racionalnog i iracionalnog i van-racionalnog. Pogrešno bi bilo tvrditi da u teritorijalno-političkoj varijanti nacionalizma nema van-racionalnih i iracionalnih elemenata. Bliže je istini ako se kaže da su racionalni, van-racionalni i iracionalni elementi (etno)nacionalizma neravnomjerno raspoređeni.” Posljednja dva elementa prisutnija su u etno-kulturnom nego u teritorijalno-političkom tipu nacionalizma. Kecmanović takođe ukazuje da su kognitivni i emotivni obrasci ponašanja (etno)nacionalista “mnogo stariji od (etno)nacionalizma kao istorijske pojave. To se prije svega odnosi na grupni mentalitet, mi-oni sindrom, i na ponašanje uslovljeno posvećenošću nekoj vrijednosti.”
Na samom kraju toga eseja autor kaže: “(Etno)nacionalizam bi bez iracionalnih i vanracionalnih elemenata najvjerovatnije izgubio dobar dio privlačnosti i mobilizatorski potencijal. Kratko rečeno, bez iracionalnih, pa do određene mjere i van-racionalnih elemenata (etno)nacionalizam bi bio manje blizak čovjeku, a time daleko manje relevantan u istorijskom, socijalnom i političkom smislu.”
A sad nešto o dva najavljena eseja u obliku priča. Prvo o čovjeku čiji neočekivani moralno-psihološki preobražaj Kecmanović označava pojmom “inverzni etnonacionalizam.” To je portret jednog akademski obrazovanog Srbina, inače sina pravoslavnog sveštenika, koji je – pošto je jedva preživio sarajevsku ratne strahote (pored svih tegoba, muslimanske vlasti uzele su mu stan i tjerale ga na kopanje rovova) – pred kraj rata otišao na Korčulu, u rodno mjesto svoje žene, Hrvatice. Tri godine poslije rata Kecmanović je sa suprugom proveo ljetni odmor kod njih, kao kod starih prijatelja. Krajnje neprijatno iznenađenje sastojalo se u tome što je prijatelj, koji je nastojao da dobije hrvatsko državljanstvo (on će ga i zaslužiti), cijelo vrijeme za sva ratna zla optuživao isključivo Srbe. Po njemu, Hrvati i Bošnjaci nisu bili nizašta krivi i odgovorni, bili su samo žrtve srpske agresije. Smatrao je da su Srbi genocidan narod, da im se ništa ne može vjerovati i da s njima valja zauvijek raskrstiti. Govorio je to s gorčinom i otvorenom, ostrašćenom mržnjom. Kad mu je u Novom Sadu umro brat, nije otišao na sahranu. Kecmanović ovu radikalnu promjenu u mišljenju i ponašanju prijatelja tumači kao posljedicu iznuđenog prilagođavanja stavovima hrvatske etnonacionalne većine u kojoj mu, kao Srbinu (kakvo opterećenje!), valja živjeti. Osjećao je unutrašnji pritisak uslovljen strahom da će, kao etnički uljez, biti prognan iz nove sredine, da će mu sam život biti ugrožen, a spoljašnji pritisak vršile su etnonacionalističke ideje i osjećanja velikog broja pripadnika zajednice u kojoj se nastanio.
Druga priča, potresna ispovijest iz “etničkih vremena”, potiče iz Kecmanovićeve psihijatrijske ordinacije u Sidneju i govori o ratnoj i izbjegličkoj golgoti jedne žene iz Bosne. Rat ju je kao Srpkinju rastavio od muža Hrvata, a ona s malim djetetom prolazi kroz sve muke izbjegličkog životarenja najprije u Banatu, potom u Lici kod svojih roditelja, gdje će, neočekivano, doživjeti ono najcrnje, najtragičnije. Pod pritiskom susjeda, tih ratnom situacijom već izbezumljenih sunarodnika, roditelji je izgone iz kuće samo zbog toga što joj je, avaj, sinčić “polu-Hrvat”! Potom pod naletom “Oluje”, hrvatske vojne akcije na čišćenju zemlje od Srba, bježi sa svima u Srbiju, odakle će i ona stići u Australiju. A kad joj se tamo već odrasli sin zaljubi u muslimanku, koja ga tjera na pređe na islam, suočiće se s novim problemom bezuslovne vjerske i etnonacionalne pripadnosti.
U eseju “Sjaj i bijeda žrtve” Kecmanović dekonstruiše viktimizacijski diskurs i mit žrtve. Svi se, čak i počinioci raznih nedjela, rado uživljavaju u ulogu žrtve – status žrtve podrazumijeva povoljniji tretman u društvu. Žrtva sama po sebi apeluje na solidarnost, iziskuje i dobija pomoć, njoj se “gleda kroz prste”, ne smatra se naročito odgovornom za svoju sudbinu, uvažava joj se smanjena kritičnost u prosuđivanju i djelovanju, pa i pravo na osvetu. A dokle god je žrtva samo žrtva, “druga strana je krivac, vrijedan svake osude, prikladna meta omraze, svih mogućih negativnih emocija.” Kecmanović zaključuje da je “temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa koje je slučaj i istorija odredila da žive jedni pored drugih, da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu.” Doduše, vrijeme etnonacionalih sukoba u prošlosti bilo je takvo da je zaista bilo teško, kao što je umnogome i danas, “ne biti žrtva.”
Najopsežniji tekst u ovoj knjizi jeste temeljno zasnovan i razrađen naučni ogled “Nacionalizam i ludilo: zašto Lija Grinfild nije u pravu”, koji je – vidi se već iz naslova – kritička analiza teorije ove profesorice političkih nauka i sociologije na Bostonskom univerzitetu, teorije koja tvrdi da između nacionalizma i ludila postoji uzročno-posljedična veza. Knjige Lije Grinfild Nacionalizam: petputeva prema modernosti (1992) i Duh kapitalizma: nacionalizam iekonomski rast (2001) Kecmanović inače smatra nezaobilaznim “za svakoga ko želi da se upozna sa rađanjem nacionalizma u modernom vremenu.” Ali su njena najnovija knjiga Psiha, modernost,ludilo (2013), kao i jedno ranije predavanje, u kojima se naširoko obrazlaže i dokazuje povezanost nacionalizma i duševnih poremećaja, pa i samog ludila kao njihovog najtežeg oblika, izazvali Kecmanovića da napiše ovaj izrazito osporavajući ogled. “Dok sam čitao knjigu, koja ima 662 stranice, nisam prestajao da se pitam kako je mogućno da autor, koji nas je zadužio tako vrijednim tekstovima o nacionalizmu, posveti toliko vremena i truda da bi obrazložio jednu, po meni, potpuno neosnovanu tvrdnju – da je nacionalizam osnovni uzrok pojave ludila.” Nema ni potrebe ni mogućnosti da ovdje ulazimo u vrlo složenu argumentaciju jedne pa druge strane, tim prije što Grinfildovu nisam čitao. Ali sam, priznajem, sklon da povjerujem u razložnost kritike Dušana Kecmanovića.
U završnom poglavlju knjige autor se bavi pojavama “na granici psihijatrije.” Piše o radu kao sredstvu i cilju psihijatrijske terapije, o različitim odnosima ljudi prema psihijatrima i ostalim ljekarima (psihijatri uživaju manje povjerenje pacijenata u odnosu na sve druge ljekare), o samoubistvu i “bolesti kao metafori”, paranoidnim stavovima i iluzijama, o strahu. Posebno je vrijedna i aktuelna podrobna analiza norveškog “slučaja Brejvik”, s pitanjem da li se radi o fanatiku ili duševnom bolesniku.
Kao što je poznato, Andreas Bering Brejvik ubio je u julu 2011. godine, u Oslu i na obližnjem ostrvu, 77 i ranio 242 nedužne osobe, što je bio njegov, nečuveno zločinački “protest” protiv “islamizacije” norveškog društva. Osuđen je na 21 godinu zatvora. Kecmanović nas obavještava kako je prvi tim psihijatara zaključio da Brejvik boluje od paranoidne šizofrenije, a drugi (novi) tim, četiri mjeseca kasnije, da je on duševno zdrav, sa osobinama narcističke i antisocijalne ličnosti. Kecmanović se pita kako je moguće da ovaj čovjek, čiji su nezapamćeni zločin i ponašanje privukli veliku pažnju, dobije tako različite dijagnoze svog psihičkog stanja, navodeći potom različite pokušaje i metode proučavanja i dijagnosticiranja duševnih poremećaja. Posebno je tu zanimljivo poređenje dijagnoze i kazne koje su određene Brejviku sa dijagnozom i kaznom koje je nakon Drugog svjetskog rata dobio Kvisling, norveški kolaboracionist s Hitlerovim nacističkim režimom, koji je takođe proglašen zdravim. Kecmanović pritom ocjenjuje ponašanje norveške javnosti: “I u slučaju Brejvika i u slučaju Kvislinga norveška javnost je imala aktivan stav prema zločincima. U oba slučaja bilo joj je stalo da se pokaže da su zločini ovakve vrste strani norveškom društvu. U slučaju Kvislinga bila je sklona da vjeruje da se samo ludilom ovog zločinca može da objasni njegova kolaboracija sa neprijateljem. U Slučaju Brejvika, bila je zadovoljna što Brejvik nije proglašen ludim i što je oštro osuđen, jer se time zapravo osuđuje djelo, koje je suprotno vladajućem sistemu vrijednosti i opštoj društvenoj klimi današnje Norveške.” Kecmanović konstatuje da oba ova slučaja pokazuju kako se ludilo (poželjna dijagnoza ludila) može upotrijebiti za različite, pa i sasvim suprotne ciljeve jedne nacionalne zajednice, u skladu sa očekivanjima javnosti i vladajućim sistemom vrijednosti.
Dodao bih da je to, čini se, čest slučaj i kod nas, na Balkanu.
Na kraju, ostaje mi da čitaocu svesrdno preporučim lektiru ovih eseja Dušana Kecmanovića, kao i onih u drugim knjigama u sklopu njegovih Izabranih djela, s uvjerenjem da će nesumnjivo obogatiti svoja saznanja o duševnom zdravlju i duševnim poremećajima (uz opise i analize mnogobrojnih faktora i okolnosti koji na njih utiču), ma koliko čak i za dobrog psihijatra bilo teško da se ta stanja, u mnogim slučajevima, pouzdano razaznaju. Otuda valjda i riječ “dileme” u naslovu ove knjige, jer je dijagnoza svakog duševnog poremećaja krajnje osjetljiv i odgovoran posao. Posao u kojem se otvaraju mnoga pitanja, pa i pitanje ljekarske etike. A svaki čitalac ovih eseja, pogotovo onaj koji se bude pobliže zanimao za teorijska shvatanja i praktična iskustva psihijatra Kecmanovića, zapaziće – pored njegove izuzetne stručne spreme i najšireg humanističkog obrazovanja – i postojani etos ljekara koji se nikad nije stavljao ni u čiju službu osim u službu onima kojima je njegova pomoć bila potrebna.
Esejistika i etika Dušana Kecmanovića
(uz knjigu Teme i dileme)
*
Dušana Kecmanovića upoznao sam, ako se ne varam, 1967. godine u bašti jedne kafane u centru Sarajeva. Sjećam se, bio je lijep jesenji dan, a on i filozof Dušan Travar raspravljali su o Hajdegeru, teško čitljivom misliocu koji je i za mene kao studenta filozofije predstavljao izazov. Iako sam potom na jednom predavanju koje je na Filozofskom fakultetu održao zagrebački fizičar i pisac Ivan Supek čuo kako se ne vrijedi zamajavati Hajdegerovim “ontološkim magluštinama”, nastavio sam da se s vremena na vrijeme gnjuram u jezik spisa (taj, po Adornu, “žargon autentičnosti”) ovog njemačkog filozofa. Posebno su me zanimala njegova promišljanja biti pjesništva, a Kecmanović ga, vidim, citira u nekim od svojih ogleda u kojima se poziva na saznanja do kojih su stigle psihologija, sociologija i filozofija, posebno filozofska antropologija. A i sama književnost dolazi tu katkad do riječi.
Nakon tih prvih susreta Dušana sam, za razliku od njegovog brata Nenada, rijetko viđao, ali sam – pored knjige Između normalnog i patološkog (1973) – povremeno čitao njegove eseje u časopisima. U njima su se pogledi ovog svestrano obrazovanog psihijatra na stanja duševnog zdravlja i duševne poremećaje uvijek zasnivali na širim, interdisciplinarnim uvidima, tako da su bili intelektualno podsticajni i za ljude (poput mene) koji nisu imali medicinsko obrazovanje. I obično zazirali od psihijatrijskih dijagnoza i terapija.
Ipak, Dušana Kecmanovića kao izuzetno značajnog, i (sudeći po citiranosti) u svjetskim razmjerima relevantnog autora u oblasti psihijatrije, potpunije ću upoznati tek nakon istorijske katastrofe u kojoj je u krvi razorena druga Jugoslavija, s apokaliptičnim iskustvom opsade i svekolikog orgijastičkog ratnog nasilja u Sarajevu, koje nas je obojicu otjeralo u egzil. Dušan već dvadeset godina živi i radi u Australiji (Sidnej), a ja sam se iz Njemačke, poslije višegodišnjeg izbivanja, “vratio kući”, s osjećanjem povratnog izgnanstva. Iskustvo ovog velikog loma u našim kao i u bezbrojnim drugim biografijama i ljudskim sudbinama pominjem prije svega stoga što ga je upravo Dušan Kecmanović svestrano istražio i kritički opisao u nizu svojih poratnih knjiga. Tako je moj stari znanac ponovo privukao moju pažnju: i ja sam nastojao da shvatim “subjektivne” i “objektivne” okolnosti u kojima se dogodio taj “nemogući” lom, taj slom sistema vrijednosti u kojem smo dotle živjeli. A uzroke tog (s)loma Kecmanović umnogome vidi u pojavi i javnoj promociji etnonacionalizma u bivšoj zajedničkoj i u novostvorenim južnoslovenskim državama, iza čega su stajale i stoje političke elite. (Valja napomenuti da se autor, koliko mi je poznato, nije posebno bavio uplitanjem stranih sila u destrukciju Jugoslavije). Pisao sam o njegovim knjigama Etnička vremena (2001) i Racionalno i iracionalno u nacionalizmu (2004), čitao još neka njegova djela, kao i instruktivnu knjigu razgovora sa Milošem Jevtićem (Matice Dušana Kecmanovića, 2006). Iz te veoma razuđene lične ispovijesti, pored osnovnih gledišta ovog psihijatra (koji, recimo i to, kritički posmatra stanje stvari u sopstvenoj struci), saznajemo i mnoge biografske pojedinosti, uz podatke i o samoj lozi Kecmanovića, koja je u našoj novijoj istoriji, nauci i kulturi ostavila značajne tragove.
U ovom, prvom tomu Kecmanovićevih Izabranih djela, nalaze se odabrani eseji iz objavljenih knjiga i neki novi tekstovi, razvrstani po preovlađujućim “temama i dilemama” u više poglavlja različitog opsega.
Uvodni krug od osam eseja, sa nadnaslovom “Teško je pobjeći od stvarnosti”, čine tekstovi koji su nastali u vremenskom luku od nekoliko decenija . U prvom eseju (“Slobodno i neoslobođeno čovjekovo seksualno biće”), očito jednom od ranih radova, višekratno se citiraju Marksovi Rani radovi, sa središnjom, bitnom mišlju o potrebi humanizacije prirode i naturalizacije čovjeka. Čovjek se u kapitalizmu otuđio od prirode, od svojih proizvoda i sebe samoga. Time je po Kecmanoviću pogođena i njegova jedinstvena seksualnost, koja se pod zakonima robno-novčane razmjene podvaja na genitalnu i vangenitalnu, pretvarajući se u objekt “opredmećenog, voajeristički nastrojenog čovjeka.” Ostali tekstovi – poput onog o genitalnom i socijalnom ekshibicionizmu, kozmetici kao rđavoj savjesti života, panfiliji (ljubav prema apstrakciji čovječanstva umjesto prema određenim osobama), govoru i istini (za snošljiv život u društvu bolje je ne govoriti istinu!) – bave se bježanjem od stvarnosti, njenim nepoštovanjem ili poricanjem, kao mentalnim strategijama “pomoću kojih ljudi pokušavaju da prežive iskustvo poraza, razočarenja, neuspjeha i neostvarenosti” i preduprijede nova iskustva te vrste. Samo što je cijena okretanja leđa stvarnosti uvijek visoka. Tu je i esej o anatemisanju duševne patnje – osobe koje duševno pate i javno to pokazuju manje su prihvatljive i “funkcionalne” u društvu usmjerenom na efikasan rad i produktivno trošenje vremena. Koliko je izražavanje duševnog bola nepoželjno, pokazuje i krajnje zanimljiv primjer jedne crkve u Australiji (a sigurno nije jedina) u kojoj postoji posebna “soba za plakanje.” Jer “plač i ostali oblici ispoljavanja emocija remete ne samo uobičajeni tok svakodnevnog života, nego i životne, a evo i crkvene rituale.”
Četiri eseja u narednoj tematskoj celini posvećena su različitim aspektima “psihologije života u tuđini”, to jest iskustvima iz pružanja psihijatrijskih usluga u Sidneju “velikom broju imigranata iz nekoliko desetina različitih zemalja”, njihovom odnosu prema zemlji porijekla i novoj sredini (često se služe poređenjima jedne sa drugom, utvrđujući sličnosti i razlike, samjeravajući prednosti i nedostatke), problemima neprilagođenosti i sposobnošću adaptiranja na uslove života u posve drugačijem kulturološkom miljeu. Tu su, između ostalih, i zapažanja o zajednicama sunarodnika i onima “koji se druže većinom ili isključivo sa sunarodnicima, čitaju samo etničkle novine, slušaju samo etničke radio i televizijske programe”, nastanjuju se u istim dijelovima grada. Te osobe ostaju na margini društvenih zbivanja. Mada takva zajednica “pomaže imigrantima da lakše prebole dječije bolesti imigracije i, kasnije, da se osjećaju manje izolovani”, ona istovremeno “ometa njihovo integrisanje u novi socijalni ambijent.”
U najkraćem eseju “Jezik kao spas” riječ je o supružnicima različite etnonacionalne pripadnosti i njihovom jezičkom problemu. Sve dok su govorili zajedničkim jezikom i zvali ga prosto “naš jezik”, brak se održavao bez većih trzavica. No otkako su dobili pouke da svako treba da govori svojim, nacionalno imenovanim jezikom, sam opstanak bračne veze i porodice dolazio je u pitanje. Jer u etničkim vremenima “držati stranu svog roda je pitanje patriotizma, lojalnosti svojim, pitanje kolektivnog i ličnog identiteta. Ponekad i pitanje života i smrti.” Umjesto mogućih ishoda – još većeg zbližavanja ili konačnog razlaza – neke porodice odlučile su, i pod uticajem djece, da govore samo jezikom zemlje u kojoj žive. Jer bolje je i “mucati na stranom nego se svađati na svom jeziku.” Tako je strani jezik dobio ulogu spasioca braka i porodice te glavnog socijalno integrativnog faktora.
Za mene su posebno važni eseji (mahom iz trećeg, najopsežnijeg poglavlja pod zajedničkim naslovom “O rodu da ti pojem”), koji se dobrim dijelom odnose na ratno i poratno Sarajevo. Ne samo zbog toga što sam i sâm iskusio neke od opisanih nevolja i strahota u gradu koji su srpske snage uredno bombardovale (uspijevajući jedino da okrenu cijeli svijet protiv sebe), a bosansko-muslimanske sprovodile u njemu razne oblike terora nad “sumnjivim” građanima, poglavito srpske nacionalnosti (pod sumnjom su stajali svi, čak i jedan Jovan Divjak). Mislim da ti tekstovi imaju izuzetnu vrijednost, prije svega kao lična a nepristrasna, rijetko poštena i dobro dokumentovana svjedočanstva, ali i po umijeću jasnog i logičnog izlaganja pa i književnog stila. (Pojedini eseji – kasnije ću pomenuti dva – imaju oblik svojevrsnih psihijatrijskih priča, protkanih autorovim razmišljanjima i kritičkim refleksijama). Zadržaću se na tim i još nekim nosećim tekstovima u knjizi, ostavljaju mnoge druge postrani, o kojima će stručnjaci reći ili su već rekli svoju riječ.
Nakon teksta koji daje tipologiju ponašanja ljudi pri smjeni vlasti početkom devedesetih, čitamo duži, pripovjedno oblikovan autobiografski zapis pod selinovskim naslovom “Dugo putovanje kroz noć.” Autor tu najprije govori o nevoljama na radnom mjestu (Psihijatrijska klinika u Opštoj bolnici “Koševo”), zatim o izlasku iz grada i doživljajima na opasnom putu do Splita kroz krajeve pod kontrolom hrvatskih snaga, potom putovanju do Zagreba, odakle će nesrećni bjegunac, bosanski akademik, uspjeti da se preko Budimpešte dokopa Beograda, u koji su blagovremeno dospjeli članovi njegove porodice. Samo što ni u Beogradu nije našao traženo utočište.
U varljivoj nadi da će se rat relativno brzo okončati i da će ipak moći da radi u “svome gradu”, Kecmanović je u Sarajevu ostao prvih pet ratnih mjeseci. Ali kad su počela sumnjičenja, provokacije i izlivi mržnje, čak i na mrtve ljekare srpske nacionalnosti (na doktora Nedu Zeca, osnivača Klinike), Kecmanoviću je najzad postalo jasno da mora da se spasava. Pošto se plašio “bliskih susreta” na teritoriji koju su držali Srbi (jer nije podržavao politiku srpskog vođstva), krenuo je u izbjegličku avanturu kroz krajeve pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. To ga kao “četnika” (za tu, kao i bošnjačku stranu, tada su manje-više svi Srbi bili “četnici”) zamalo nije koštalo glave – spasio ga je vojnik koji je u njemu prepoznao svoga uvaženog profesora. U Splitu ga je prijateljski primio kolega hrvatske nacionalnosti, relativno korektan prijem, izbjegavajući šetnje po gradu, imao je i u Zagrebu, dok većina beogradskih psihijatara, dobrih znanaca pa i prijatelja, nije (sem nekih manje uticajnih) pokazala spremnost da mu, uprkos zavidnim referencama, pomogne zapošljavanjem u ovoj ili onoj zdravstvenoj ustanovi. Valjalo je, po mišljenju jednog od njih, da posao zasluži odlaskom na front u Bosni, što će reći da se prvo tamo dokaže kao pravi srpski ljekar i patriota. (Tamo je besumnje bilo mnogo onih kojima je pomoć psihijatra bila neophodna). Bio je to šef jedne psihijatrijske ustanove, očito primjeran sluga Miloševićevog režima. Stoga se ova izbjeglička odiseja kroz balkansku ratnu noć, u sumraku svih vrijednosti, završila tek u Australiji. U skladu sa onim “što dalje, to bolje”.
Pročitao sam mnoga svjedočenja o zbivanjima u ratnom Sarajevu i bježaniji iz te ljudske klanice, svjedočenja literata, intelektualaca i običnih ljudi, ali je ovo Kecmanovićevo ostalo za mene najubjedljivije. Ponajprije stoga što predstavljanje prizora i likova iz ove priče, junaka i antijunaka iz sva tri nacionalna korpusa, djeluje krajnje istinoljubivo. Volio bih da to (i ne samo to) svjedočenje pročita što veći broj ljudi, posebno onih koji i dalje vjeruju u “istine” koje su im godinama servirale, i još uvijek serviraju, sve tri nacionalne ideološko-propagandne mašinerije.
Drugi tekst na koji skrećem pažnju zove se “Mediji u etničkim vremenima”, i on predstavlja posebno poglavlje sa pitanjem “Ko to tamo skriva istinu”. To je detaljno dokumentovano istraživanje pisanja sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje” o zatvorima i logorima u Bosni i Hercegovini tokom rata (1992 – 1995). Kecmanović je u ratnom “Oslobođenju” pronašao stotine napisa o mnogobrojnim srpskim i hrvatskim zatvorima i logorima za Bošnjake (muslimane), u kojima je ponižavan i strahovito mučen ogroman broj civila. Mnogi su i ubijeni ili se do danas vode kao nestali. Ali taj list nije pisao, osim u nekoliko slučajeva, o toj vrsti stradanja srpskih, odnosno hrvatskih civila u bošnjačkim zatvorima i logorima, pri čemu nije jasno naznačavana etnička pripadnost tih nesrećnika. Kecmanović je naveo više desetina takvih, prikrivanih lokacija. Nije samjeravao broj zatvora i logora koje su držale sve tri strane u sukobu, ni “količinu” patnje stradalnika iz sva tri naroda u BiH. Nastojao je samo da dokaže da su svi imali zatvore i logore, i postupali po istom ponašajnom obrascu sukobljenih etnonacionalizama. A tu istinu sistematski je prikrivalo ratno “Oslobođenje”, inače ovjenčano mnogobrojnim prestižnim međunarodnim nagradama “za širenje istine o ratu u Bosni i Hercegovini”, za “očuvanje multietničnosti i multikulturalnosti”, “za borbu protiv ksenofobije” i tako dalje. Kecmanović priznaje da je taj list izlazio u nemogućim uslovima, što naziva podvigom. Ali je potpuno zakazao u istinitom i objektivnom prikazivanju bar što se zatvora i logora tiče, iskazujući otvorenu naklonost samo prema bošnjačkoj strani i njenoj “istini”. (Prema svjedočenju Dejvida Rifa, sina Susan Sontag, glavni urednik lista obećao je na početku rata lojalnost Aliji Izetbegoviću).
Ovo složeno istraživanje obavio je, umjesto nekog novinarskog tima, sam Kecmanović, ne žaleći velikog truda da razotkrije izrazitu etnonacionalnu pristranost sarajevskog dnevnika tokom rata. Naravno, ta ili slična vrsta pristrasnosti jednog medija, angažovanosti za “našu stvar”, kojom se podsticala mržnja prema “drugima”, nije bila izuzetak tokom ratnih godina. Karakteristična je, u manjoj ili većoj mjeri, za sve medije svih strana u sukobu.
O nepovjerenju sarajevskih bošnjačkih krugova prema mišljenju uglednog naučnika s drugim etnonacionalnim predznakom, u ovom slučaju samog Dušana Kecmanovića, etničkog Srbina i političkog Jugoslovena, ilustrativno govori esej “Opsjednutost etničkim”. Riječ je o predavanju (i reakcijama na njega) pod naslovom “Nacionalista je uvijek neko drugi”, koje je autor održao 2000. godine na tribini Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. “Iz svih pitanja bez izuzetka”, piše tu Kecmanović, “jasno je da auditorijum, ili barem onaj dio auditorijuma koji se oglasio pitanjima, u meni vidi nekoga ko je ′sa druge strane′”. Taj, naravno, nije i ne može biti “naš”, dio “nas”. Podsjećali su ga da je Srbin, da je rođen u Beogradu, da je srpski nacionalizam genocidan, Srbi necivilizovan a Bošnjaci miroljubiv narod, i tome slično. Isto tako, i neki sarajevski Srbi s kojima je tih dana razgovarao, isticali su kako su upravo oni najviše stradali. Nisu govorili o zlu koje su Srbi činili drugima, ili su to pravdali zlom koje je njima nanijela “druga strana”. (Po autoru, “bili su dvostruke žrtve: svojih sunarodnika sa brda, i osvetoljubivosti muslimanskog življa”). Bilo je očigledno da i jedni i drugi “iza kolektiva ne vide ili ne žele da vide čovjeka pojedinca, da je pojedinac značajan samo kao dio veće, u ovom slučaju etnonacionalne skupine.” Autor ističe da je tih dana “istovjetnu opsjednutost etnonacionalnim sreo u Beogradu i Zagrebu.” Konstatuje da je etnonacionalni identitet bio “ključna kategorija u ratu na prostoru druge Jugoslavije”, da se za njega, pet godina nakon rata, “više ne umire, ali se za njega i dalje živi. Ne mali broj ljudi od njega i živi.”
Otuda nije nikakvo čudo što se autor u najvećem broju eseja bavio upravo etnonacionalizmom. (On tu složenicu piše i u obliku “(etno)nacionalizam”, jer “etnonacionalizam” i “nacionalizam” nisu isto). Zlobnici bi mogli reći da je i sam doktor Kecmanović upravo “opsjednut” tom problematikom.
U eseju “Racionalno i iracionalno u (etno)nacionalizmu”, koji je ponajbolje potkrijepljen nalazima i mišljenjima dosadašnjih istraživača pa stoga (čineći posebno poglavlje) i reprezentativan za temu, autor je – odgovarajući na pitanja “da li su etnonacionalisti duševno poremećeni” i da li se i u kojoj mjeri “ponašaju iracionalno” – došao do ovakvog zaključka: “U (etno)nacionalizmu ima i racionalnog i iracionalnog i van-racionalnog. Pogrešno bi bilo tvrditi da u teritorijalno-političkoj varijanti nacionalizma nema van-racionalnih i iracionalnih elemenata. Bliže je istini ako se kaže da su racionalni, van-racionalni i iracionalni elementi (etno)nacionalizma neravnomjerno raspoređeni.” Posljednja dva elementa prisutnija su u etno-kulturnom nego u teritorijalno-političkom tipu nacionalizma. Kecmanović takođe ukazuje da su kognitivni i emotivni obrasci ponašanja (etno)nacionalista “mnogo stariji od (etno)nacionalizma kao istorijske pojave. To se prije svega odnosi na grupni mentalitet, mi-oni sindrom, i na ponašanje uslovljeno posvećenošću nekoj vrijednosti.”
Na samom kraju toga eseja autor kaže: “(Etno)nacionalizam bi bez iracionalnih i vanracionalnih elemenata najvjerovatnije izgubio dobar dio privlačnosti i mobilizatorski potencijal. Kratko rečeno, bez iracionalnih, pa do određene mjere i van-racionalnih elemenata (etno)nacionalizam bi bio manje blizak čovjeku, a time daleko manje relevantan u istorijskom, socijalnom i političkom smislu.”
A sad nešto o dva najavljena eseja u obliku priča. Prvo o čovjeku čiji neočekivani moralno-psihološki preobražaj Kecmanović označava pojmom “inverzni etnonacionalizam.” To je portret jednog akademski obrazovanog Srbina, inače sina pravoslavnog sveštenika, koji je – pošto je jedva preživio sarajevsku ratne strahote (pored svih tegoba, muslimanske vlasti uzele su mu stan i tjerale ga na kopanje rovova) – pred kraj rata otišao na Korčulu, u rodno mjesto svoje žene, Hrvatice. Tri godine poslije rata Kecmanović je sa suprugom proveo ljetni odmor kod njih, kao kod starih prijatelja. Krajnje neprijatno iznenađenje sastojalo se u tome što je prijatelj, koji je nastojao da dobije hrvatsko državljanstvo (on će ga i zaslužiti), cijelo vrijeme za sva ratna zla optuživao isključivo Srbe. Po njemu, Hrvati i Bošnjaci nisu bili nizašta krivi i odgovorni, bili su samo žrtve srpske agresije. Smatrao je da su Srbi genocidan narod, da im se ništa ne može vjerovati i da s njima valja zauvijek raskrstiti. Govorio je to s gorčinom i otvorenom, ostrašćenom mržnjom. Kad mu je u Novom Sadu umro brat, nije otišao na sahranu. Kecmanović ovu radikalnu promjenu u mišljenju i ponašanju prijatelja tumači kao posljedicu iznuđenog prilagođavanja stavovima hrvatske etnonacionalne većine u kojoj mu, kao Srbinu (kakvo opterećenje!), valja živjeti. Osjećao je unutrašnji pritisak uslovljen strahom da će, kao etnički uljez, biti prognan iz nove sredine, da će mu sam život biti ugrožen, a spoljašnji pritisak vršile su etnonacionalističke ideje i osjećanja velikog broja pripadnika zajednice u kojoj se nastanio.
Druga priča, potresna ispovijest iz “etničkih vremena”, potiče iz Kecmanovićeve psihijatrijske ordinacije u Sidneju i govori o ratnoj i izbjegličkoj golgoti jedne žene iz Bosne. Rat ju je kao Srpkinju rastavio od muža Hrvata, a ona s malim djetetom prolazi kroz sve muke izbjegličkog životarenja najprije u Banatu, potom u Lici kod svojih roditelja, gdje će, neočekivano, doživjeti ono najcrnje, najtragičnije. Pod pritiskom susjeda, tih ratnom situacijom već izbezumljenih sunarodnika, roditelji je izgone iz kuće samo zbog toga što joj je, avaj, sinčić “polu-Hrvat”! Potom pod naletom “Oluje”, hrvatske vojne akcije na čišćenju zemlje od Srba, bježi sa svima u Srbiju, odakle će i ona stići u Australiju. A kad joj se tamo već odrasli sin zaljubi u muslimanku, koja ga tjera na pređe na islam, suočiće se s novim problemom bezuslovne vjerske i etnonacionalne pripadnosti.
U eseju “Sjaj i bijeda žrtve” Kecmanović dekonstruiše viktimizacijski diskurs i mit žrtve. Svi se, čak i počinioci raznih nedjela, rado uživljavaju u ulogu žrtve – status žrtve podrazumijeva povoljniji tretman u društvu. Žrtva sama po sebi apeluje na solidarnost, iziskuje i dobija pomoć, njoj se “gleda kroz prste”, ne smatra se naročito odgovornom za svoju sudbinu, uvažava joj se smanjena kritičnost u prosuđivanju i djelovanju, pa i pravo na osvetu. A dokle god je žrtva samo žrtva, “druga strana je krivac, vrijedan svake osude, prikladna meta omraze, svih mogućih negativnih emocija.” Kecmanović zaključuje da je “temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa koje je slučaj i istorija odredila da žive jedni pored drugih, da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu.” Doduše, vrijeme etnonacionalih sukoba u prošlosti bilo je takvo da je zaista bilo teško, kao što je umnogome i danas, “ne biti žrtva.”
Najopsežniji tekst u ovoj knjizi jeste temeljno zasnovan i razrađen naučni ogled “Nacionalizam i ludilo: zašto Lija Grinfild nije u pravu”, koji je – vidi se već iz naslova – kritička analiza teorije ove profesorice političkih nauka i sociologije na Bostonskom univerzitetu, teorije koja tvrdi da između nacionalizma i ludila postoji uzročno-posljedična veza. Knjige Lije Grinfild Nacionalizam: pet puteva prema modernosti (1992) i Duh kapitalizma: nacionalizam i ekonomski rast (2001) Kecmanović inače smatra nezaobilaznim “za svakoga ko želi da se upozna sa rađanjem nacionalizma u modernom vremenu.” Ali su njena najnovija knjiga Psiha, modernost, ludilo (2013), kao i jedno ranije predavanje, u kojima se naširoko obrazlaže i dokazuje povezanost nacionalizma i duševnih poremećaja, pa i samog ludila kao njihovog najtežeg oblika, izazvali Kecmanovića da napiše ovaj izrazito osporavajući ogled. “Dok sam čitao knjigu, koja ima 662 stranice, nisam prestajao da se pitam kako je mogućno da autor, koji nas je zadužio tako vrijednim tekstovima o nacionalizmu, posveti toliko vremena i truda da bi obrazložio jednu, po meni, potpuno neosnovanu tvrdnju – da je nacionalizam osnovni uzrok pojave ludila.” Nema ni potrebe ni mogućnosti da ovdje ulazimo u vrlo složenu argumentaciju jedne pa druge strane, tim prije što Grinfildovu nisam čitao. Ali sam, priznajem, sklon da povjerujem u razložnost kritike Dušana Kecmanovića.
U završnom poglavlju knjige autor se bavi pojavama “na granici psihijatrije.” Piše o radu kao sredstvu i cilju psihijatrijske terapije, o različitim odnosima ljudi prema psihijatrima i ostalim ljekarima (psihijatri uživaju manje povjerenje pacijenata u odnosu na sve druge ljekare), o samoubistvu i “bolesti kao metafori”, paranoidnim stavovima i iluzijama, o strahu. Posebno je vrijedna i aktuelna podrobna analiza norveškog “slučaja Brejvik”, s pitanjem da li se radi o fanatiku ili duševnom bolesniku.
Kao što je poznato, Andreas Bering Brejvik ubio je u julu 2011. godine, u Oslu i na obližnjem ostrvu, 77 i ranio 242 nedužne osobe, što je bio njegov, nečuveno zločinački “protest” protiv “islamizacije” norveškog društva. Osuđen je na 21 godinu zatvora. Kecmanović nas obavještava kako je prvi tim psihijatara zaključio da Brejvik boluje od paranoidne šizofrenije, a drugi (novi) tim, četiri mjeseca kasnije, da je on duševno zdrav, sa osobinama narcističke i antisocijalne ličnosti. Kecmanović se pita kako je moguće da ovaj čovjek, čiji su nezapamćeni zločin i ponašanje privukli veliku pažnju, dobije tako različite dijagnoze svog psihičkog stanja, navodeći potom različite pokušaje i metode proučavanja i dijagnosticiranja duševnih poremećaja. Posebno je tu zanimljivo poređenje dijagnoze i kazne koje su određene Brejviku sa dijagnozom i kaznom koje je nakon Drugog svjetskog rata dobio Kvisling, norveški kolaboracionist s Hitlerovim nacističkim režimom, koji je takođe proglašen zdravim. Kecmanović pritom ocjenjuje ponašanje norveške javnosti: “I u slučaju Brejvika i u slučaju Kvislinga norveška javnost je imala aktivan stav prema zločincima. U oba slučaja bilo joj je stalo da se pokaže da su zločini ovakve vrste strani norveškom društvu. U slučaju Kvislinga bila je sklona da vjeruje da se samo ludilom ovog zločinca može da objasni njegova kolaboracija sa neprijateljem. U Slučaju Brejvika, bila je zadovoljna što Brejvik nije proglašen ludim i što je oštro osuđen, jer se time zapravo osuđuje djelo, koje je suprotno vladajućem sistemu vrijednosti i opštoj društvenoj klimi današnje Norveške.” Kecmanović konstatuje da oba ova slučaja pokazuju kako se ludilo (poželjna dijagnoza ludila) može upotrijebiti za različite, pa i sasvim suprotne ciljeve jedne nacionalne zajednice, u skladu sa očekivanjima javnosti i vladajućim sistemom vrijednosti.
Dodao bih da je to, čini se, čest slučaj i kod nas, na Balkanu.
Na kraju, ostaje mi da čitaocu svesrdno preporučim lektiru ovih eseja Dušana Kecmanovića, kao i onih u drugim knjigama u sklopu njegovih Izabranih djela, s uvjerenjem da će nesumnjivo obogatiti svoja saznanja o duševnom zdravlju i duševnim poremećajima (uz opise i analize mnogobrojnih faktora i okolnosti koji na njih utiču), ma koliko čak i za dobrog psihijatra bilo teško da se ta stanja, u mnogim slučajevima, pouzdano razaznaju. Otuda valjda i riječ “dileme” u naslovu ove knjige, jer je dijagnoza svakog duševnog poremećaja krajnje osjetljiv i odgovoran posao. Posao u kojem se otvaraju mnoga pitanja, pa i pitanje ljekarske etike. A svaki čitalac ovih eseja, pogotovo onaj koji se bude pobliže zanimao za teorijska shvatanja i praktična iskustva psihijatra Kecmanovića, zapaziće – pored njegove izuzetne stručne spreme i najšireg humanističkog obrazovanja – i postojani etos ljekara koji se nikad nije stavljao ni u čiju službu osim u službu onima kojima je njegova pomoć bila potrebna.
Sarajevo, decembra 2013.