Jednom je Aleksandar Hemon – ponosim se što sam predavao poeziju tom piscu svjetskoga glasa – zaspao na mom času. Mora da je zakasnio, pa sjeo u prvi red klupa i ko janje zaspao. Hemon je bio jedan od rijetkih studenata koji su, bio sam više nego siguran, razumjeli sve što kažem.
Dobro, pomislio sam, mora da je sinoć bio na kakvom tulumu. Ali, od toga dana, činio sam sve što je u mojoj moći da studenti ne drijemaju i ne spavaju na mojim časovima.
I dalje sam stizao obraditi ono što je bilo zapisano u programu, ali sam često, u digresijama, govorio ono što bi, pretpostavljam, moglo da ih drži budnim. Nešto kao u posljednjoj strofi Jejtsove pjesme Jedrenje u Bizantijum koju sam preveo, jer Danojlićev prepjev nije mi bio dovoljno ne samo tačan, nego ni jasan, a kad nije meni, neće ni studentima:
Jednom van prirode, oblik koji stvara
Priroda uzeti neću nikad više,
Već oblik kog grčki zlatari stvoriše
U zlatnu emajlu il zlatu kovanu
Da održi budnim dremljivoga cara,
Il da pjevam, smješten na zlaćanu granu1,
Bizantskoj gospodi i damama o tom
Šta prođe, prolazi, ili će biti potom.
Jedared, u trenucima kad sam se osjećao kao pravi profesor, što je značilo: reći studentima sve što znaš o svemu – pročitao sam im pjesmu Predraga Lucića iz koje pamtim dvije strofe :
Znam – negdje metla ima
Da etnički se očisti svijet.
Znam – neki račun štima
Kad podijeli se sve.
Znam – stvorena je klima
Gdje bude njih da ne bude nas.
O ljudi, gdje vas ima,
Jebo vam mater pas.
Ne pamtim više šta sam o ovoj pjesmi govorio, ali sjećam se da sam rekao: da sam ja njen autor, mada je nikad ne bih mogao napisati, u drugom stihu stavio bih svet. Prvo, zato što bi rima bila mnogo bolja: svet-sve.
Danas dodajem: u hrvatskoj versifikaciji dvosložni svijet računa se kao jedan slog pa su, ko zna, Hrvati možda bili prisiljeni da ga čitaju kao svet.
A drugo, rekao sam im, rima svet-sve bila bi više u skladu sa stvarnošću. Danas dodajem: sa ondašnjom sadašnjicom.
Kazao sam i da je druga strofa čista poezija, što ima prvenstveno da zahvali žestokoj psovci Jebo vam mater pas. I rekao da je Lucić stoput dokazao da pjesma može biti istinski angažovana i istinska pjesma.
Znam da sam na času često pominjao Lucića, no ne sjećam se više ni njegovih stihova, ni šta sam o njima govorio, ali još pamtim sitnicu koja nije sitnica. U jednoj pjesmi Lucić je Mila Đukanovića nazvao Milo Duhanović. Umjesto Đ stavio D, umjesto K stavio H, i svi su. Ovo ja ne bih mogao. Uvijek sam se najviše divio stihovima naših pjesnika koje Marko Darin ni u ludilu ne bi mogao napisati.
Esejčić o Predragu Luciću
Za Predraga Fincija
Jednom je Aleksandar Hemon – ponosim se što sam predavao poeziju tom piscu svjetskoga glasa – zaspao na mom času. Mora da je zakasnio, pa sjeo u prvi red klupa i ko janje zaspao. Hemon je bio jedan od rijetkih studenata koji su, bio sam više nego siguran, razumjeli sve što kažem.
Dobro, pomislio sam, mora da je sinoć bio na kakvom tulumu. Ali, od toga dana, činio sam sve što je u mojoj moći da studenti ne drijemaju i ne spavaju na mojim časovima.
I dalje sam stizao obraditi ono što je bilo zapisano u programu, ali sam često, u digresijama, govorio ono što bi, pretpostavljam, moglo da ih drži budnim. Nešto kao u posljednjoj strofi Jejtsove pjesme Jedrenje u Bizantijum koju sam preveo, jer Danojlićev prepjev nije mi bio dovoljno ne samo tačan, nego ni jasan, a kad nije meni, neće ni studentima:
Jednom van prirode, oblik koji stvara
Priroda uzeti neću nikad više,
Već oblik kog grčki zlatari stvoriše
U zlatnu emajlu il zlatu kovanu
Da održi budnim dremljivoga cara,
Il da pjevam, smješten na zlaćanu granu1,
Bizantskoj gospodi i damama o tom
Šta prođe, prolazi, ili će biti potom.
Jedared, u trenucima kad sam se osjećao kao pravi profesor, što je značilo: reći studentima sve što znaš o svemu – pročitao sam im pjesmu Predraga Lucića iz koje pamtim dvije strofe :
Znam – negdje metla ima
Da etnički se očisti svijet.
Znam – neki račun štima
Kad podijeli se sve.
Znam – stvorena je klima
Gdje bude njih da ne bude nas.
O ljudi, gdje vas ima,
Jebo vam mater pas.
Ne pamtim više šta sam o ovoj pjesmi govorio, ali sjećam se da sam rekao: da sam ja njen autor, mada je nikad ne bih mogao napisati, u drugom stihu stavio bih svet. Prvo, zato što bi rima bila mnogo bolja: svet-sve.
Danas dodajem: u hrvatskoj versifikaciji dvosložni svijet računa se kao jedan slog pa su, ko zna, Hrvati možda bili prisiljeni da ga čitaju kao svet.
A drugo, rekao sam im, rima svet-sve bila bi više u skladu sa stvarnošću. Danas dodajem: sa ondašnjom sadašnjicom.
Kazao sam i da je druga strofa čista poezija, što ima prvenstveno da zahvali žestokoj psovci Jebo vam mater pas. I rekao da je Lucić stoput dokazao da pjesma može biti istinski angažovana i istinska pjesma.
Znam da sam na času često pominjao Lucića, no ne sjećam se više ni njegovih stihova, ni šta sam o njima govorio, ali još pamtim sitnicu koja nije sitnica. U jednoj pjesmi Lucić je Mila Đukanovića nazvao Milo Duhanović. Umjesto Đ stavio D, umjesto K stavio H, i svi su. Ovo ja ne bih mogao. Uvijek sam se najviše divio stihovima naših pjesnika koje Marko Darin ni u ludilu ne bi mogao napisati.