Esej o Vijećnici, Sarajevu i Murtiću

Tekst napisan 24. januara 2010.

 

Sarajevsku Vijećnicu sagradile su austrougarske vlasti, a projektirana je, kao i nekoliko drugih, uglavnom infrastrukturnih ili identitetski važnih kuća, u pseudomaurskome stilu. Tim stilom nova se imperija – ili kako smo učili u školi: novi okupator – nastojala dodvoriti domaćemu svijetu i njegovoj kulturi. Bila to fantazija, kao iz 1001 noći, na temu rajskih odaja, kojoj su se bečki arhitekti slobodno prepustili, zamišljajući Bosnu kao Orijent, točnije kao orijentalnu baklavu, zalivenu prezaslađenom agdom, na čiju se izražajnu, zapadnome nepcu i estetskome osjećaju posve neprihvatljivu milinu valja privikavati i prilagođavati decenijama, a možda i čitavim naraštajima. I taman kada se priviknemo na taj nepodnošljivi bečki kič, sadržan u načinu na koji nas vide, na Vidovdan 1914. iz prikrajka će iskočiti grahovski đak Gavrilo Princip i s dva hica dokrajčiti pseudomaurski stil u arhitekturi.

Vijećnica ostat će amblematsko mjesto na razglednicama Sarajeva, sve do rata iz 1992. Fotografiran s istočnih obronaka, pa niz Miljacku, prema izmaglicama Igmana i Sarajevskog polja grad se uvijek činio nekako najljepšim. U prvom je planu ta žuto-narančasta zgrada, nalik torti od bečkih oblatni, s pročeljem nalik na kulisu Sevilje ili Alhambre, na kakvoj devetnaestostoljetnoj operskoj scenografiji. A iza nje, s lijeve i s desne strane, prostire se povijesno Sarajevo, gotovo savršeno razdijeljeno, ali ne po nacionalnim ili vjerskim obrascima, nego po epohama. U prvome planu svake te razglednice turska je, orijentalna čaršija, s minaretom Gazihusrefbegove džamije i sahat kulom, za koju će stranac počesto misliti da je crkveni toranj. Tek malo iza džamije, u drugome planu slike grada, austrijsko je, okcidentalno Sarajevo, sagrađeno u bogatoj i kratkoj epohi secesije, koja je u proteklih stotinjak godina posivjela i pocrnila od smoga, kojega je, uglavnom, proizvodio onaj socijalistički grad, koji se nastavlja u trećemu planu, odmah nakon Marijin Dvora, s neboderima, poslovnim zgradama i betonskim naseljima Čengić Vile, Novoga Sarajeva i Alipašinog Polja.

Svaka je slika grada započinjala s Vijećnicom.

Austrijanci su zamislili da ta zgrada bude simbol nastanka nove bosanske nacije, sačinjene od čak četiri vjere – katoličke, pravoslavne, islamske i jevrejske – koja će onda biti udjenuta, možda kao najčudnija i najživopisnija od svih, u višenacionalni identitet Habsburške monarhije. No, bilo je zamalo prekasno, od bosanske nacije nije moglo biti ništa, jer su pravoslavci već postali Srbi, dok je nadbiskup Stadler s puno entuzijazma učio katolike da budu dobri Hrvati, tako da je i Vijećnica, umjesto da bude mjesto na kojemu će se vijećati o politici i narodnim interesima, na kraju postala biblioteka koja je, opet simbolički, svjedočila o bosanskoj vjerskoj, nacionalnoj i kulturnoj raznolikosti.

Zato ju je i trebalo spaliti.

Ta kuća nije mogla bez viška simbolike. Uostalom, i to je kič osjećaja iz kojega je nestala i u kojemu je sagrađena. Spaljivanjem Vijećnice spaljen je posljednji trag višenacionalne monarhije, spaljena je krhka iluzija o Bosni kao zemlji svih bosanskih vjera, kultura i nacija…

No, onda se dogodilo čudo.

Spaljena kuća nije bila ni nalik onoj živoj. Kada ga spale, pseudomaurski stil, barem u sarajevskom slučaju, dobiva nešto na tragičnoj monumentalnosti i ljepoti prve građevine sazidane ljudskom rukom. U spaljenoj Vijećnici, u ledenu zimu 1992/93, dok su se, za mirnoga dana (kada se srpskim artiljercima mrznula kičma od dodira metala i jagodice su im se lijepile za cijevi, pa su otišli na vruću rakiju), čuli samo rijetki rafali i snajperski hici, čovjek je mogao satima stajati kao opčinjen u njezinoj spaljenoj utrobi, sa svih strana zaštićen, jer nitko neće pucati u spaljenu i ubijenu kuću, i mogao je gledati spaljeni kostur Vijećnice, i iznad njega modro zimsko nebo, i učinilo bi mu se da je usred spomenika Auschwitzu, Lenjingradu, Babijem Yaru i svim umorenim i opkoljenim, i da mu se više ništa zlo ne može u životu dogoditi, jer je i sam dio tog spomenika, i jer ni sam, zapravo, više nije živ.

Takva je bila spaljena Vijećnica.

Kasnije je tu svirao Zubin Mehta, kasnije su došle holivudske zvijezde, kasnije je to mjesto postalo turistička atrakcija, s turističkim vodičima i prijevodom na sve važne svjetske jezike. Kasnije se razmatralo treba li Vijećnicu tako spaljenu konzervirati, kao spomen na zločin srpskoga fašizma i nevinost onih koji ovakve turističke obilaske organiziraju, ili ju treba popravljati, pa je, ciglu po ciglu, vraćati njezinome pseudomaurskome izvorniku. Nakon što prođe više od stoljeća, više ni kič neće biti kič.

Odlučeno je da se, ipak, gradi.

Još se neko vrijeme nakon rata inzistiralo na legendi o bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti, toleranciji i razumijevanju, te na Sarajevu kao europskome Jeruzalemu, gradu u kojemu jednim pogledom možete obuhvatiti hramove svih monoteističkih religija. Trajalo je to točno onoliko dugo koliko su dugo bili aktivni različiti međunarodni fondovi, naravno – isključivo zapadni (jer je Istok petrolejske dolare ulagao samo u izgradnju džamija), koji su poticali kulturne projekte, novine i televizijske stanice vjerne idealima svekolikog civilizacijskoga i svjetonazorskog šarenila. Nakon što su Soros i njegovi sumišljenici napustili Bosnu, u trenu je, naročito u Sarajevu, promijenjena i civilizacijska paradigma. Dojučerašnji nezavisni politički tjednici odreda su se okrenuli bošnjačkome nacionalizmu, heroiziranju Moamera el Gadafija, ali i sustavnome sotoniziranju svega što je drukčije i što je različito od te novootkrivene slike svijeta. Verbalni progon dojučerašnjih prijatelja, pripadnika drugih vjera i nacija, postao je, u tim tjednicima, gotovo žanrovska forma i stilsko obilježje. Nešto poput pseudomaurskoga stila.

Vijećnica je spaljena u kolovozu 1992, ali je dogorijevala i konačno dogorjela u dvijetisućitima.

Izložba Ede Murtića dogodila se u posljednji čas.

Za poznanstvo s Murtićem pripremao sam se od ranoga djetinjstva, točnije nakon što sam u kućnoj biblioteci, koju su nono i nona, nesustavno, ali uporno, kao dobri čitatelji, stvarali cijelih života, otkrio staro izdanje Goranove “Jame”, s Pricinim i Murtićevim ilustracijama. Nisam znao čitati, ali su me plašile te slike. Otvarao bih “Jamu” čim padne mrak, kada je strah najjači, pa sam se zavlačio ispod kuhinjskog stola i listao. Nakon toga sam se plašio ići u zahod, jer je hodnik bio u mraku. Trpio sam dok se ne bih rasplakao. Pitali bi me zašto plačem, a onda bi me, prestravljenog i potresenog, vodili do zahoda i stražarili dok se ne popiškim. Nikada nisu doznali čime sam uzgajao svoj strah. Bili su odrasli i nisu na Murtićevim crtežima vidjeli ništa čega bi se čovjek trebao plašiti.

Na kraju, taj je ciklus crteža bio i začetak izložbe koja će biti postavljena u Sarajevu, u posljednjim trenucima zajedničke povijesti toga grada.

Ne sjećam se kada sam Edu Murtića doista i upoznao. Ali bilo je to sredinom devedesetih, kada sam već živio u Zagrebu, kao novinar splitske Nedjeljne Dalmacije, podstanar i apatrid po vlastitom izboru. Trajala su Tuđmanova vremena, a Murtić je bio ohol i silan. Kad bi mu se usprotivili, znao je i vikati. Za jedan dio zagrebačke intelektualne i duhovne kreme nije to bila dobra osobina, jer mu se onda ne bi protivili, nego bi mu podilazili. A njemu, kao pametnome čovjeku, to naravno nije odgovaralo. Što mu više podilaze, to je pametan čovjek usamljeniji.

Edo Murtić se i tada, sredinom devedesetih, družio s jako puno ljudi, ali svejedno se, sa strane gledano, činio usamljenim. 

Prijalo mi je njegovo društvo, već od tih zaboravljenih prvih susreta, jer me nije pokušavao gledati s visine, nije se držao pokroviteljski, niti bi me, onako iz čiste dosade, pitao – kako živim. Ljudi su u to vrijeme voljeli postavljati takva pitanja, pa smo im onda morali lagati.

Kada bismo se našli u ribljem restoranu, on se nervozno igrao vinskom čašom, premještao je noževe i vilice, presavijao platnenu salvetu. Nisu mu bili dragi konceptualni umjetnici, općenito bi se silno gnjevio što se likovnim umjetnicima nazivaju ljudi koji nemaju pojma o crtanju i slikanju, ali tada bi, dok se čekala hrana i pričalo se o životu, Edo Murtić bio konceptualni umjetnik. Samo tada nije imao papir i olovku, flomaster ili barem penkalu, pa da šara, crta i komponira, nego se, eto, morao služiti estetskim oružjima i oruđima onih koje je uvelike prezirao.

Čini mi se da mu je u to vrijeme nedostajao netko s kime bi se mogao pošten isvađati. U tome je bio starinski ljevičar i lijevi umjetnik: takvima kulturni život bez polemike nema previše smisla.

Kada je Trećega siječnja pomislio da su pobijedili naši, otisnuo je grafičku ediciju, s namjerom da po jedan list pokloni svakome koga je smatrao duhovno ili politički, praktično ili teorijski, mišlju ili djelom, zaslužnim za pobjedu. O, kako su se tada na njega okomili i desni i lijevi! Naime, Murtić se usudio, a da nije tražio njihovo odobrenje, da se malo poigra ceremonijal majstora, da dijeli odličja i određuje sadržaje i okvire neke svoje zamišljene društvene elite. Ljevičari i slobodari koji su u Račanovoj zgradi imali besplatne prostorije za svoju privatnu novinsku firmu, a Sanaderu su išli da im firmu potpomogne s kojim milijunom, jer je od velike važnosti za hrvatsku slobodu i demokraciju, izvrijeđali su Murtića zbog njegove posve bezazlene geste, ili zbog oholosti na koju je svakako imao pravo kao velikan ove malene kulture, a na koju bi imao pravo čak i da nije bilo velik, i da je bio sitan poput njih.

Bilo ih je koji su poslije sakrivali Murtićevu grafiku.

Ja sam, međutim, sretan što je tu grafiku i meni poklonio.

A onda je ponovo prolazilo vrijeme, pa je bilo ljeto, sjedili smo u Vrsaru i pili vino. Gospođa Goranka je pričala o majstorima koji nisu dobro obavili neki posao. Uvijek je tako s majstorima. Život je muka između dva krečenja. Oboje su bili puni entuzijazma, baš kao da je pedeset i neka onoga već proteklog stoljeća, hiperaktivni poput djece i živi. Na motovunskom brdu upravo se odvijao filmski festival, pa su i gore išli, žurilo im se, a dani su bili kratki. Tada sam, u Vrsaru, gledajući Edu Murtića kako pije i pićem slavi život, prvi puta pomislio da je on, zapravo, star čovjek i da mu se godine ne nižu prema nekom beskonačnom broju.

Njegove slike u to su vrijeme bile u širokim pokretima i zamasima, kao u čovjeka koji ne slika, nego razvija jedro ili zamahuje ribičkim štapom da mamac i udicu dobaci u što dublju vodu. Te slike bile su mlade, svakako puno mlađe od onih crteža iz Jame, kojih sam se tako strašno plašio, i u strahu uživao, a koje je bio naslikao sa staračke dvadeset i četiri.

Edi Murtiću baš se i nije umiralo.

U vrijeme kada je već pobolijevao, naslikao je niz jednako energičnih, ali zastrašujuće tamnih slika. Nisam ga o njima stigao pitati, a ne znam ni da li bih to i učinio, ali na njima kao da je bio zarobljen strah od smrti.

Poželim, katkad, da Murtić nije cijenjen slikar, jer bi mi tada bilo puno lakše reći da naprosto volim njegove slike. Tada bih lakše i marnije objašnjavao zašto ih volim. Kada u kongresnoj dvorani nekoga socijalističkog hotela, u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, ugledam staru Murtićevu sliku, potamnjelu već od duhanskoga dima, smoga i svega onog od čega tamni i austrijska arhitektura u Sarajevu, mene hvata nježnost, pa upirem prstom i kažem – Murtić!-  baš kao da pokazujem nešto svoje, ili kao da čovjeku iz dalekih zemalja pokazujem svoju domovinu. Edo Murtić moja je iščezavajuća domovina.

Umro je u kalendarsko vrijeme kada ljudi iz njegova svijeta bivaju mamurni: drugoga siječnja, godine 2005. Dobar spomen hedonizmu, ali i način da ga se njegovi ljudi uvijek sjete.

Izložba u Vijećnici, koju nije vidio, a nije ju ni trebao vidjeti, jer je upriličena na kraju jednoga vremena i početku drugog, s kojim on, njegovi ideali, ali ni njegova umjetnost, više neće imati ništa, otvorena je tačno u ponoć dvadesetoga na dvadeset prvi kolovoz 2008. Dogodilo se to u vrijeme Sarajevskog filmskog festivala, kada se ljudi sa svih strana svijeta okupe u tom gradu, baš kao u njegovom vrtu u Vrsaru, tako da mu je na tu izložbu došao i onaj tko je trebao, i onaj tko nije trebao doći.

Recimo, trebali su doći zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i sarajevski kulturni ministar Emir Hadžihafizbegović, jer su pribavili goleme novce bez kojih izložbe ne bi bilo. A Hadžihafizbegović je, pored toga, na sebe primio sav bijes dijela nacionalno osviještene sarajevske čaršije, na čelu s anonimnom povjesničarkom umjetnosti, koja je pravednički zagrmjela što se toliki novci daju za izložbu jednoga umjetnika koji ne samo da s Bosnom nema ništa, nego nije u Sarajevu bio u vrijeme rata. Taman kao da je bivanje u ratnom Sarajevu legitimacija za bavljenje svejedno kojom i kakvom umjetnošću. Ili kao da se o ratu smije pisati, slikati ili govoriti samo ako se rat doživjelo u Sarajevu. Naravno, u tom snebivanju nad cijenom Murtićeve izložbe nije bilo ničega osim sirovoga i surovog šovinizma, nacionalne i vjerske isključivosti i polaganog, ali izvjesnog zatvaranja Sarajeva u muslimanski i bošnjački oklop. Ta je izložba stigla u posljednji čas prije nego što nestanu i posljednja sjećanja na neku drukčiju, identitetski slojevitiju, šereniju povijest.

Izložbom Ede Murtića priča o spaljenoj Vijećnici došla je svome logičnom kraju. Mjesto smrti naseljeno je slikama smrti genijalnog umjetnika. Kosturi, kosturi, kosturi… Iskežene lubanje, ideološke insignije, barjaci i beskrajna polja tame, po ambijentu nalik podzemnim svjetovima Srebrenice, Jasenovca, Foče, Prijedora i Jadovnog, otkrivenim i neotkrivenim masovnim grobnicama, svjetovima kojima je oduzeta nada. Pa opet, kosturi, kosturi, kosturi… Tih dana, samo tada i nikad više, Vijećnica je, zahvaljujući Murtiću, bila spomenik. A zatim su slike otišle, a Sarajevo je prepušteno vlastitoj sudbini zaborava i krivotvorenja vlastite prošlosti, sve dok se na kraju multikulturalnost ne pretvori u isključivo arhitektonsku činjenicu.

Nikad više Sarajevo nije bilo tako blizu sebi, niti su slike Ede Murtića našle tako tačno, ukleto svoje mjesto. Dobro je, ipak, da on to nije doživio. Pred prizorom vlastite izložbe ugasla bi i njegova vedrina i hirovitost. Meni je bilo puno lakše, za tu sam se izložbu pripremao cijeli život, još otkako sam listao njegovu “Jamu” i umirao od straha.  

Miljenko Jergović 04. 05. 2021.