Početkom godine, polovicom siječanja, već razgrabljeni Einstein drži niz pretjerano, od znalaca i još više od radoznalaca, posjećenih te iznimno dobro plaćenih popularnoznanstvenih predavanja u Pragu, u prepunoj dvorani znanstvenog društva Urania (potpisom podržava prijedlog češkog parlamenta da Nobelova nagrada za mir pripadne prvom predsjedniku Čehoslovačke, Tomašu Garrigue Masaryku; kako bi izbjegao novinare i reportere gost je kod svoga praškog nasljednika, fizičara, filozofa znanosti i njegova budućega biografa Philippa Franka), u Beču, u koncertnoj dvorani pred, ni manje ni više nego, tri tisuće ljudi (jednako tako, odsjeo je privatno, u tajnosti, kod eksperimentalnoga fizičara Felixa Ehrenfahta, a posjećuje i staroga studentskog prijatelja, revolucionara, marksistu i socijalistu Friedricha Adlera), zatim slijede predavanja u Münchenu i Dresdenu.
Krajem siječnja, 27. siječnja, već je u Brlinu, u Pruskoj akademiji znanosti iznosi zanimljivi filozofsko-matematičko-fizikalni referat Geomtrie und Erfahrung, Geometrija i iskustvo: “Kako je moguće da je matematika, koja je na koncu konaca proizvod ljudskoga razmišljanja neovisnog od iskustva, tako čudesno podesna za predmete iz stvarnosti. Da li je, dakle, ljudski razum samo razmišljajući, bez iskustva, u stanju dokučiti svojstva stvarnih predmeta? Po mom mišljenju, odgovor na ovo pitanje je, ukratko, sljedeći: sve dok se poučci odnose na stvarnost, oni su pouzdani, a sve dok su pouzdani, oni se ne odnose na stvarnost.”
Tjedan dana kasnije putuje, kao član pacifističke organizacije Bund Neues Vaterland koja je sada dio lijevoga krila demokratskoga parlamenta Weimarske Republike, zajedno sa slobodoumnim diplomatom grofom Harryjem Kesslerom, u Amsterdam na razgovor u središnjicu Međunarodne trgovačke unije kako bi članove nagovorili da pomognu gospodarski spasiti Njemačku od nadolazeće krize na skorašnjoj ožujskoj Reparacijskoj konferenciji u Londonu.
Tijekom travnja i svibnja (od 2. travnja do 30. svibnja) zajedno s vođom cionističkog pokreta Chaimom Weizmannom, predsjednikom Svjetske židovske organizacije, prvi put putuje (ovoga puta sa suprugom Elsom, pokćerka i priležnica Ilsa, našla je dečka) po SAD-u da bi predavanjima (i političkim i popularnoznanstvenim) novčano potpomogao Židovski nacionalni fond (za povratak Židova u domovinu) i osnivanje Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu. U Americi je dočekan ovacijama i bio je meta novinara gdje je god došao, bilo da je sudjelovao na židovskim agitacijskim skupovima ili (popularno)znanstvenim predavanjima po američkim sveučilištima: Columbia (tri predavanja, dobiva Bernardovu medalju), New York (predavanja na City Collegu, primio ga je gradonačelnik i proglašen je počasnim građaninom, a među prvima koji su ga nazvali u hotel Commodore bio je uspješni američki liječnik Max Talmey, davno jednom, u Njemačkoj, student medicine Max Talmud, obiteljski prijatelj Einsteinovih u Münchenu, njegov podučavatelj u gimnazijskim danima), Chicago (predavanja na sveučilištu, upoznaje se s Robertom Andrewsom Millikanom), Wisconsin (opservatorij), Washington (predavanje u Akademiji znanosti, primio ga je predsjednik SAD-a Warren G. Harding u Bijeloj kući a dva tjedna kasnije bila je tu i Marie Curie), Princeton (četiri predavanja o specijalnoj i općoj teoriji relativnosti koja su kasnije prevedena i ukoričena, dobiva titulu počasnog doktora Sveučilišta u Princetonu), Cleveland (profesor Dayton C. Miller upoznaje Alberta s upravo ponovljenim Michelson-Morleyevim pokusom, što ga nije pretjerano zanimalo, jer je uvjeren da Michelson i Morleye nemaju što dokazati), Boston… Američka turneja nije se pokazala pretjerano korisnom: od sveukupno obećanih četiri-pet milijuna dolara za Židovski nacionalni fond, krajem godine stiglo je na račun skromnih 750 tisuća.
Ne sluteći da će mu SAD postati druga domovina zamijetio je: “Amerikanac živi više od Europljanina za svoje ciljeve, za budućnost. Život mu je stalno postojanje, nikad bivanje. U tom pogledu još je manje sličan Rusu i Azijatu, negoli Europljaninu. Ali postoji nešto u čemu je Amerikanac sličniji Azijatu negoli Europljaninu. On je naime manje individualist negoli Europljanin… Mi je jače naglašeno od Ja. S tim je u vezi da su običaji i konvencije vrlo snažni te da je shvaćanje života pojedinaca kao i njihovi moralni i estetski stavovi, mnogo jednoličniji nego u Europi. Ovoj okolnosti Amerika zahvaljuje velikim dijelom svoju gospodarsku nadmoć nad Europom.”
Na povratku iz Amerike posjećuje donedavna ratna neprijatelja Njemačke, Veliku Britaniju (u Liverpool uplovljava 8. lipnja), gdje najprije na Manchesterskom sveučilištu predaje o svojoj teoriji i prima počasni doktorat. U Londonu je gost u domu lorda Haldanea, first Viscount Cloan, engleskoga državnika, bivšeg ministra rata i lijevoga socijalista koji se zanima filozofijom znanosti (filozofske implikacije teorije relativnosti The Reign of Relativity, Vladavina relativnosti, objavio je baš te godine), gdje se susreće s kolegom, najzaslužnijim fizičarom za eksperimentalnu potvrdu opće teorije relativnosti, Arthurom S. Eddingtonom, filozofom i matematičarom Alfredom N. Whiteheadom, književnikom Bernardom Shawom, canterburyjskim nadbiskupom, fizičarom lordom Rayleighom, Lloydom Georgeom, lordom Rothschildom… Na Albertov zahtjev odlazi se i na Newtonov grob, u Westminstersku opatiju, gdje je velikom fizičaru u počast položio cvijeće, a na Kraljevskom sveučilištu drži popularno predavanje na njemačkome jeziku.
Krajem srpnja Albert je na ljetovanju sa sinovima u Wustrowu na Baltičkoj obali, a sredinom kolovoza odlaze jedriti u Kielski zaljev kod Hermanna Anschütz-Kaempfea, a dobri prijatelji Einstein i Anschütz raspravljaju o novoj konstrukciji i modelu žirokompasa. Albert je za svoj rad na usavršavanju konstrukcije žirokompasa dobio honorar od 20 tisuća, već inflacijsko galopirajućih, njemačkih maraka. Nakon ljetovanja Hans Albert i Eduard pridružuju se majci Milevi koja također odmara u Wyku na otoku Föhru na Sjevernom moru, a tata Albert odlazi za Berlin.
Na jesen u Potsdamu počinje gradnja arhitektonsko ekspresionističkoga suvremenog opservatorija (arhitekta Erlicha Mendelsohna, što se Einsteinu nije naročito svidjelo), astrofizičkog instituta za ispitivanje (pored ostalog) skretanja i sastava boja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju (crveni pomak), koji je nazvan, kako drugačije nego Einsteinov toranj, pod znanstvenim vodstvom Erwina Freundlicha, a financiran je od Pruske vlade i naročito od njemačkih industrijskih sponzora.
Sredinom listopada putuje sa sinom Hans Albertom u Bolognu gdje na najstarijem europskom sveučilištu predaje na ne baš razumljivome, ali simpatičnome talijanskom jeziku s njemačkim naglaskom, a zatim odlaze razgledati Firencu pa preko Züricha stiže u Leiden gdje ga čeka dogovorena trotjedna profesura kao gost-predavača.
U Pruskoj akademiji 8. prosinca drži predavanje Experiment betreffend die Gültigkeitsgrenze der Undulationstheorie, Eksperiment koji sadržava granicu valjanosti valne teorije, prema kojemu je kasnije u Fizikalno-tehničkome institutu načinio pokus, uz suradnju Hansa Geigera i Walthera Bothea, koji je samo donekle pretkazao točnost Einsteinove hipoteze u navedenom radu, ali je Max von Laue (koji je te godine postao pomoćnikom direktora Kaiser-Wilhelmova institutu za fiziku zbog čestih Albertovih izbivanja iz Berlina) neposredno pred sam tisak članka, upozorio na grešku, zapravo nedosljednost pokusa, jer ne pokazuje u krajnjoj konzekvenci uvjerljivu razliku između klasične i kvantne teorije.
Deseta nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog M. Plancka, A. Haasa, E. Warburga, W. Dällenbacha, A. S. Eddingtona, G. Jaffea, E. Marxa, G. Nordströma, W. Walcotta, O. Wienera, J. Hadamarda, T. Lymana i C. W. Oseena u kategoriji teorijske i matematičke fizike pored znanih takmaca od lani, Bohra i Sommerfelda. Dodjela nagrade za ovu godinu je odgođena.
Objavljuje sedam radova, pretežito znanstvenih rasprava, odgovora, napomena, bilješki i popularnoznanstvenih tekstova, ali i desetak publicističkih napisa u američkim i njemačkim novinama.
1922. GODINA
U siječnju objavljuje pri Akademiji znanosti prvi rad o ujedinjenoj teoriji polja, Theorie der Lichtfortpflanzung in dispergierenden Medien(Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Phys.-math. Klasse, 1922., str. 18-22) objedinjavajućoj teoriji temeljnih sila u prirodi kojoj će se posvetiti do smrti, a na fizikalnom kolokviju pri Akademiji (kada je u Berlinu) kolegijalno i neformalno priprema mlade znanstvenike za doktorat ili habitaciju.
Milevi, 24. veljače, u Novom Sadu umire otac.
Zbog Einsteinova intervjua u pariškome Figarou, objavljenom još 13. listopada lani, kada je izjavio da je Njemačka odigrala katastrofalnu ulogu u Velikom ratu te da je zaslužila takav poraz, nakon nekoliko izmijenjenih pisama, zaleđuje nakratko dobre odnose i uljudnu, mahom znanstvenu, korespondenciju s vrsnim fizičarom ali i nacionalistom Arnoldom Sommerfeldom.
Potkraj ožujka i početkom travnja (od 28. ožujaka do 10. travnja) gostuje u Francuskoj. Zahvaljujući angažmanu kolege Paula Langevina, u politički napetom i ne suviše prijateljskome Parizu (Francusko fizikalno društvo nije htjelo primiti Einsteina, kao ni tridesetak članova Akademije), u Collège de France drži niz predavanja na usporenom francuskom samo uz pozivnice probranim francuskim uzvanicima i znanstvenicima, među kojima su Madame Curie, filozof Henri Bergson (s kojim je Einstein 6. travnja živo raspravljao o filozofijskome i fizikalnom poimanju vremena), nobelovac Charles Guillaume, naravno olimpijac Solovine…, nema novinara ni članova njemačkoga veleposlanstva. Razgledava francuske bojišnice Prvoga svjetskoga rata.
Nakon desničarskog atentata i ubojstva (učestalih nacionalističkih akcija koje su poslije rata već odnijele tristotinjak života), u Berlinu 24. lipnja, tek postavljenoga ministra vanjskih poslova, njemačkoga Židova i njegova dobra poznanika Walthera Rathenaua, Einstein odustaje od svih dogovorenih javnih istupa, predavanja i sudjelovanja na znanstvenim skupovima, jer Berlinom kruže ozbiljne glasine da je i on na nekom od atentatorskih popisa.
Prvoga srpnja, uz Lorentza, Madame Curie i Paula Painlevéa, postaje članom Komisije za intelektualnu suradnju u sklopu Lige naroda koje Njemačka nije član.
Odmah potom sklanja se, od prijetnji nacionalista, sa suprugom Elsom u Kiel, kod prijatelja Anschütza, gdje se u njegovom tvorničkom laboratoriju posvećuje eksperimentalnoj fizici njihovoga žirokompasa, a u slobodno vrijeme opušta se na jedrenju i kupanju na mondenom otoku Hiddensee.
Kako bi izbjegao berlinske antisemitske prijetnje iznajmio je kolibicu u Boxfeldeu na rijeci Havel (Scharfe Lanke), mirnom naselju u blizini gradića Spandaua u široj okolici Berlina, gdje kolovoz provodi na ljetovanju sa sinovima, maturantom Hansom Albertom i dvanaestogodišnjim Eduardom, pristiglim iz Züricha.
Nije se pojavio na svečanome (stota obljetnica) rujanskome Kongresu njemačkih liječnika i prirodoslovaca u Leipzigu, mada pozvan kao jedan od glavnih govornika, jer je antisemitsko ludovanje nobelovca Philippa Lenarda i eksperimentalnoga fizičara Ernesta Gehrckea i njihove skupine protiv Einsteinove teorije bilo poprilično nasilnički raspoloženo (svejedno su Max von Laue i Moritz Schlick referirali o prekretničkoj ulozi Einsteina i njegove teorije relativnosti u fizici i filozofiji).
U takvoj, napetoj i neprijateljskoj atmosferi dobro mu je došao poziv iz Japana, Sahenika Yamamota, urednika nakladničke kuće Kaizosha, za održavanje šest znanstvenih i jednako toliko popularnoznanstvenih predavanja tijekom šestotjednog posjeta Japanu uz odličan honorar od 2.000 engleskih funti (u eri akcelerirane, galopirajuće hiperinflacije, to je svota od nekoliko milijardi njemačkih maraka). Nakon što je kratko posjetio Zürich i Bern, 10. se listopada ukrcao (sa suprugom Elsom) na brod Kitano Maru u Marseillu na šestotjedno prekooceansko putovanje do Japana, a usput se zaustavlja i razgledava Colombo, Singapur, Hong Kong i Shanghai. Tijekom putovanja, a poglavito na brodu često je, kao i uvijek, u društvu žena te rijetko noći u svom i Elsinom apartmanu.
Na putu brzajovno saznaje: 9. je studenoga Švedska kraljevska akademija znanosti odlučila Nobelovu nagradu iz područja fizike za 1921. godinu dodijeliti, nakon ukupno 62 nominacije, Albertu Einsteinu za otkriće “fotoelektričnog efekta i njegov rad na polju teorijske fizike” (a ne za ono što je najviše predlagan: specijalnu i opću teoriju relativnosti), tako da nije 1922. godine ni uvršten u nominirane (dakako, ove je godine bilo gotovo dvostruko više predlagača od prethodnih). Također, i za ovu je, 1922. godinu dodijeljena Nobelova nagrada, pripala je Einsteinovom prijatelju (i polemičaru), Nielsu Henriku Davidu Bohru za njegova istraživanja o strukturi atoma i emitiranju radijacije iz njega. Na svečanoj ceremoniji dodjele Nobelovih nagrada, 10. prosinca, zastupao ga je njemački veleposlanik u Švedskoj, premda je Einstein izričito želio i tražio da to učini švicarski veleposlanik.
Za boravka u Japanu, od 17. studenoga do 29. prosinca, održava dogovorena znanstvena i popularnoznanstvena predavanja u uvijek rasprodanim, za nemalu cijenu ulaznice od 3 yena, i prepunim dvoranama s više tisuća Japanaca koji mirno i pozorno prate predavanja u trajanju, s prijevodom, i do pet sati (Tokio, Sendai, Nagoya, Kobe, Nikko, Kyoto, Osaka, Hakata, Fukuoka…), posjećuje kulturne i prirodne znamenitosti, kazališta (uživao je u predstavi gejša), koncerte, upoznaje japansko gostoprimstvo, mentalitet…
Objavljuje ukupno jedanaest znanstvenih radova (elektromagnetizam, kvantna fizika), napomena, bilješki, sažetaka, osvrta i popularnoznanstvenih članaka (za japanske čitatelje).
1923. GODINA
Vraćajući se iz Japana, početkom veljače dolazi u Palestinu, gdje ostaje gotovo cijeli mjesec i gdje je proglašen prvim počasnim građaninom Tel-Aviva (gost je visokoga upravnika britanskog mandata palestinske teritorije, lorda Herberta Samuela), na Sabat posjećuje Zid plača, te drži inauguracijski govor (uz žalosnu ispriku što ne zna materinski, hebrejski) na sasvim formalnom otvaranju Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu (na Mount Scopsu).
Iz Palestine plovi (preko Marseilla) za Španjolsku (ostaje dvadesetak dana): predavanja na Akademiji znanosti i Sveučilištu u Madridu i sveučilištima u Barceloni i Zaragozi (počasni doktorati), obilazak Toleda, Bilbaoa, Sierra Mandrileña i Escoriala, te prijem kod kralja Alphonsa XIII. U Berlin se vraća sredinom ožujka.
Zbog sve veće neučinkovitost Lige naroda (navlastito zbog ulaska francuskih i belgijskih trupa u Porajnje kao rezultata reparacijske odluke) i njene Komisije za intelektualnu suradnju, čiji je član, odbija daljnju suradnju.
Nakon što se Ilsa udala i otišla iz Berlina, Albertova tajnica u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku postaje Betty Neumann, nimalo zahvalno mjesto u vrijeme galopirajuće inflacije (primjerice: Werner Kolhörster za isti istraživački projekt, ispitivanja porijekla kozmičkoga zračenja, dobiva u lipnju 1922. financijsku potporu od 10.000 maraka, u ožujku 1923. 100.000 maraka, a u srpnju iste godine 2.000.000 maraka), ali tu je nježni Einstein za utjehu mlađahne Betty, jer i on je u istoj situaciji. Einstein pored pomoćnika, marljivoga volontera Max von Lauea, i drage mu tajnice nema praktički nekakvoga posla u Institutu, postaje u neku ruku počasni ravnatelj s mjesečnom plaćom, nakon inflacije, od 278 maraka.
U svibnju je već u Leidenu na svojoj redovnoj gost-profesuri na Sveučilištu.
U lipnju postaje članom središnje uprave Freunde des Neuen Ruβland (Prijatelji nove Rusije), udruge koju je još 1921. podupirao u osnivanju.
Najmlađi je dobitnik, 7. lipnja, prestižnoga njemačkog odličja, OrdenPour le Mérite za znanost i umjetnost (ograničena na točno trideset živućih dobitnika) pored matematičara Felixa Kleina, skulptora Huga Lederera, slikara Maxa Liebermanna i pisca Gearharta Hauptmanna.
U Americi Arthur Holly Compton izvodi eksperiment (kasnije, kojeg li iznenađenja, baš prozvan po njemu Comptonov efekt) raspršenja rendgenskih zraka na slobodnim elektronima (ogib ili difrakcija x-zraka), koji se može objasniti jedino Einsteinovom hipotezom o kvantima svjetlosti (fotoelektričnim efektom iz čudesne 1905. godine), kasnije ih je, tek 1926., fizikalni kemičar Gilbert N. Lewis nazvao fotonima, pa stoga prestaje biti hipotezom.
U srpnju putuje u Švedsku i Dansku da bi u Göteborgu održao predavanje, povodom primitka Nobelove nagrade, skandinavskim znanstvenicima kojemu je nazočio i švedski kralj Gustav V., Temeljne ideje i problemi teorije relativnosti, a potom odlazi za Kopenhagen na redovnu kvantnu svađu kod prijatelja Nielsa Bohra.
Cjelokupni iznos Nobelove nagrade od 121.573 švedskih kruna (jedan od najmanjih iznosa Nobelove nagrade, oko 28.000 u ondašnjoj vrijednosti američkih dolara), pripao je, prema jednom od uvjeta brakorazvodnog ugovora, bivšoj supruzi Milevi Marić. Albert je, prema odredbi suda, novac položio na račun u švicarsku banku tako da je Mileva mogla, po istoj klauzuli, raspolagati samo kamatama, a on je više od 3/4 iznosa optimistički uložio u newyoršku investicijsku banku (većinu je toga iznosa početkom 30-ih godina izgubio u Velikoj depresiji), što je jako razljutilo prevarenu zürišku obitelj te nakon žestoke svađe s bivšom suprugom i sinom Hansom Albertom, sada već studentom inženjerstva, što Albertu nije bilo nikako po volji da mu sin studira primijenjenu znanost na Politehnikumu, uskoro polaže puni iznos kojim je Mileva kasnije kupila tri kuće u Zürichu, kako bi što lagodnije živjela iznajmljujući ih.
Usput, kad smo već dotakli primijenjenu znanost, točnije nauku, valja napomenuti da je riječ nauka početkom 90-h izbačena iz hrvatskog jezika samo zato jer se rabi u srpskom jeziku, mada pojmovno to nisu istoznačnice: znanost je skup metodički i sustavno sređenih znanja o određenom području, pojavi ili aspektu zbilje, dok nauka zajedničkim ciljem povezuje rezultate znanosti koji služe praktičnoj primjeni, dakle biologija je znanost (proučava živu prirodu), a medicina je nauka (skrbi o zdravlju ljudi koristeći znanosti: biologiju, kemiju, fiziku, psihologiju…).
Krajem kolovoza sa sinovima je gost Hermanna Anschütza u dvorcu Lautrach (južna Njemačka) i na jedrenju i kupanju u Kielu (ponovno na pomodarskom otočiću Hiddenseeinu s njemačkom elitom), zatim putuje na fizikalnu konvenciju u Bonn i na dva tjedna u Leiden kod prijatelja Ehrenfesta.
Njemačke novine ne štede ga glede mogućeg posjeta Rusiji (a po nekima već je tajno bio u posjetu sovjetima) i time boljševičke zavjere protiv Njemačke, u kojoj ni tada ni ikada u životu nije bio.
Za Nobelovu nagradu predlaže J. Francka, G. Herza, P. Langevina, P. Weisa, O. Sterna, W. Gerlacha, A. Sommerfelda, A. H. Comptona, C. T. R. Wilsona i P. Debyea.
U studenome, pod pritiskom i prijetnjama smrću ekstremne njemačke desnice, sklanja se u Nizozemsku, ponovno kod prijatelja Paula Ehrenfesta, a gost je i kraljevske obitelji te dakako predaje na Sveučilištu u Liedenu.
Krajem prosinca piše u Liedenu i šalje Pruskoj akademiji znanosti zapaženu (ali i intrigantnu) raspravu iz ujedinjene teorije polja, Bietet die Feldtheorie Möglichkeiten fur die Lösung des Quantenproblems? (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1923, str. 359-364),Može li teorija polja ponuditi mogućnost rješenja kvantnoga problema?; staro Einsteinovo nezadovoljstvo s nedeterminiranim pojavama u kvantnoj teoriji, poglavito u rubnim uvjetima parcijalnih diferencijalnih jednadžbi polja.
Objavljuje dvanaest popularnoznanstvenih i znanstvenih članaka (uglavnom iz opće teorije relativnosti i ujedinjene teorije polja).
1924. GODINA
Početkom godine smiruju se političke napetosti u Njemačkoj, zaustavljena je inflacija, posustale su antisemitske aktivnosti, i Einstein se vraća u normalan život Berlina, na povremene obveze u Akademiji, na prijeme i bankete (napose grofa Kesslera), na kulturne priredbe i koncerte, na društvene zabave i njemu draga ženska druženja, ali i na česta putovanja u Leiden (gost-profesor), Zürich (sinovima, prijateljima Bessou i Zanggeru) i Kiel (Anschützova tvornica žirokompasa).
U ožujku na poziv osnivača Deutsches Museuma Oskara von Millera razmatra mogućnost najprikladnije i širokoj publici najprihvatljivije prezentacije teorije relativnosti kao stalne postave Njemačkoga prirodoslovna muzeja, koja, međutim, za Einsteinova života nije ostvarena.
U lipnju, na nagovor Marie Curie i Antoona Lorentza, ponovno pristupa, vraća se u članstvo Komisije za intelektualnu suradnju pod okriljem Lige naroda te idućega mjeseca putuje na četvrti sastanak u Genevu gdje se raspravlja o standardizaciji terminologije u fizici i kemiji.
Zajedno s indijskim fizičarom Satyendrom Nath Boseom (1894-1974), proučava Boseovu ideju svjetlosti kao fotonskoga plina iz čega kasnije, širom primjenom na statističku analizu atoma (nastaju rasprave: Quantentheorie des einatomigen idealen Gases 1, 2 & 3, Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin, 1924. & 1925, str. 261-267, str. 3-14 & str. 18-25) nastaje Bose-Einsteinova statistika (i sasvim novo stanje materije, Bose-Einsteinov kondenzat, koji je prvi puta proizveden sedamdeset godina kasnije, 1995.) koja opisuje ponašanje elementarnih čestica cjelobrojnoga spina, bozona. Zakasnio je (ili ispustio) u drugom dijelu rada protegnuti valna obilježja na sve elementarne čestice, i one s masom, što je samo nešto ranije, na proljeće u Parizu, učinio mladi Louis de Broglie u doktorskoj disertaciji predanoj njegovom prijatelju Paulu Langevinu koji pak Einsteinu, začuđen de Broglievom hrabrom hipotezom, šalje doktorat na neslužbenu recenziju (valovi materije eksperimentalno su potvrđeni difrakcijom elektrona na kristalima, tri godine kasnije, 1927).
Ljeti se odmara, posjećuje sinove te jedri uz obalu Baltičkoga mora. Naravno, skočio je, poput svih članova njemačke elite koje je, mada nevoljko, i sam član, na kupanje i sunčanje, nova ženska poznanstva i druženja, na otok Hiddensee.
Prekida seksualnu avanturu s tajnicom Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku (u besparici Instituta drugoga posla nisu ni imali), mlađahnom i svježe razvedenom Betty Neumann (supruga Elsa upoznata je i prešutno je odobrava, dvaput tjedno, Albertove lascivne razbibrige), nećakinjom dobra poznanika i kolege Hansa Mühsama (s kojim je napisao i jedan znanstveni rad ove godine), dojadila mu je, postala rutina.
Krajem rujna sudjeluje na redovitom susretu Društva prirodoslovaca u Innsbrucku gdje predlaže eksperimentalno istraživanje difrakcije i interferencije valova materije na snopovima molekula.
U prosincu je završena izgradnja i započinje s eksperimentalnim radom Einsteinov toranj u Potsdamu, u čijim je prostorima i Einstein Institute, na čijem je i čelu (poslije uporna nagovaranja). Apsurd popularnost: u Einsteinovu tornju djeluje Einstein Institute kojeg vodi Albert Einstein.
Objavljuje dvanaest popularnoznanstvenih i znanstvenih radova.
Eros fizike i fizika erosa/9
Životoplov Alberta Einsteina
*
NOVO STANJE TVARI — MOREPLOVAC
1921. GODINA
Početkom godine, polovicom siječanja, već razgrabljeni Einstein drži niz pretjerano, od znalaca i još više od radoznalaca, posjećenih te iznimno dobro plaćenih popularnoznanstvenih predavanja u Pragu, u prepunoj dvorani znanstvenog društva Urania (potpisom podržava prijedlog češkog parlamenta da Nobelova nagrada za mir pripadne prvom predsjedniku Čehoslovačke, Tomašu Garrigue Masaryku; kako bi izbjegao novinare i reportere gost je kod svoga praškog nasljednika, fizičara, filozofa znanosti i njegova budućega biografa Philippa Franka), u Beču, u koncertnoj dvorani pred, ni manje ni više nego, tri tisuće ljudi (jednako tako, odsjeo je privatno, u tajnosti, kod eksperimentalnoga fizičara Felixa Ehrenfahta, a posjećuje i staroga studentskog prijatelja, revolucionara, marksistu i socijalistu Friedricha Adlera), zatim slijede predavanja u Münchenu i Dresdenu.
Krajem siječnja, 27. siječnja, već je u Brlinu, u Pruskoj akademiji znanosti iznosi zanimljivi filozofsko-matematičko-fizikalni referat Geomtrie und Erfahrung, Geometrija i iskustvo: “Kako je moguće da je matematika, koja je na koncu konaca proizvod ljudskoga razmišljanja neovisnog od iskustva, tako čudesno podesna za predmete iz stvarnosti. Da li je, dakle, ljudski razum samo razmišljajući, bez iskustva, u stanju dokučiti svojstva stvarnih predmeta? Po mom mišljenju, odgovor na ovo pitanje je, ukratko, sljedeći: sve dok se poučci odnose na stvarnost, oni su pouzdani, a sve dok su pouzdani, oni se ne odnose na stvarnost.”
Tjedan dana kasnije putuje, kao član pacifističke organizacije Bund Neues Vaterland koja je sada dio lijevoga krila demokratskoga parlamenta Weimarske Republike, zajedno sa slobodoumnim diplomatom grofom Harryjem Kesslerom, u Amsterdam na razgovor u središnjicu Međunarodne trgovačke unije kako bi članove nagovorili da pomognu gospodarski spasiti Njemačku od nadolazeće krize na skorašnjoj ožujskoj Reparacijskoj konferenciji u Londonu.
Tijekom travnja i svibnja (od 2. travnja do 30. svibnja) zajedno s vođom cionističkog pokreta Chaimom Weizmannom, predsjednikom Svjetske židovske organizacije, prvi put putuje (ovoga puta sa suprugom Elsom, pokćerka i priležnica Ilsa, našla je dečka) po SAD-u da bi predavanjima (i političkim i popularnoznanstvenim) novčano potpomogao Židovski nacionalni fond (za povratak Židova u domovinu) i osnivanje Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu. U Americi je dočekan ovacijama i bio je meta novinara gdje je god došao, bilo da je sudjelovao na židovskim agitacijskim skupovima ili (popularno)znanstvenim predavanjima po američkim sveučilištima: Columbia (tri predavanja, dobiva Bernardovu medalju), New York (predavanja na City Collegu, primio ga je gradonačelnik i proglašen je počasnim građaninom, a među prvima koji su ga nazvali u hotel Commodore bio je uspješni američki liječnik Max Talmey, davno jednom, u Njemačkoj, student medicine Max Talmud, obiteljski prijatelj Einsteinovih u Münchenu, njegov podučavatelj u gimnazijskim danima), Chicago (predavanja na sveučilištu, upoznaje se s Robertom Andrewsom Millikanom), Wisconsin (opservatorij), Washington (predavanje u Akademiji znanosti, primio ga je predsjednik SAD-a Warren G. Harding u Bijeloj kući a dva tjedna kasnije bila je tu i Marie Curie), Princeton (četiri predavanja o specijalnoj i općoj teoriji relativnosti koja su kasnije prevedena i ukoričena, dobiva titulu počasnog doktora Sveučilišta u Princetonu), Cleveland (profesor Dayton C. Miller upoznaje Alberta s upravo ponovljenim Michelson-Morleyevim pokusom, što ga nije pretjerano zanimalo, jer je uvjeren da Michelson i Morleye nemaju što dokazati), Boston… Američka turneja nije se pokazala pretjerano korisnom: od sveukupno obećanih četiri-pet milijuna dolara za Židovski nacionalni fond, krajem godine stiglo je na račun skromnih 750 tisuća.
Ne sluteći da će mu SAD postati druga domovina zamijetio je: “Amerikanac živi više od Europljanina za svoje ciljeve, za budućnost. Život mu je stalno postojanje, nikad bivanje. U tom pogledu još je manje sličan Rusu i Azijatu, negoli Europljaninu. Ali postoji nešto u čemu je Amerikanac sličniji Azijatu negoli Europljaninu. On je naime manje individualist negoli Europljanin… Mi je jače naglašeno od Ja. S tim je u vezi da su običaji i konvencije vrlo snažni te da je shvaćanje života pojedinaca kao i njihovi moralni i estetski stavovi, mnogo jednoličniji nego u Europi. Ovoj okolnosti Amerika zahvaljuje velikim dijelom svoju gospodarsku nadmoć nad Europom.”
Na povratku iz Amerike posjećuje donedavna ratna neprijatelja Njemačke, Veliku Britaniju (u Liverpool uplovljava 8. lipnja), gdje najprije na Manchesterskom sveučilištu predaje o svojoj teoriji i prima počasni doktorat. U Londonu je gost u domu lorda Haldanea, first Viscount Cloan, engleskoga državnika, bivšeg ministra rata i lijevoga socijalista koji se zanima filozofijom znanosti (filozofske implikacije teorije relativnosti The Reign of Relativity, Vladavina relativnosti, objavio je baš te godine), gdje se susreće s kolegom, najzaslužnijim fizičarom za eksperimentalnu potvrdu opće teorije relativnosti, Arthurom S. Eddingtonom, filozofom i matematičarom Alfredom N. Whiteheadom, književnikom Bernardom Shawom, canterburyjskim nadbiskupom, fizičarom lordom Rayleighom, Lloydom Georgeom, lordom Rothschildom… Na Albertov zahtjev odlazi se i na Newtonov grob, u Westminstersku opatiju, gdje je velikom fizičaru u počast položio cvijeće, a na Kraljevskom sveučilištu drži popularno predavanje na njemačkome jeziku.
Krajem srpnja Albert je na ljetovanju sa sinovima u Wustrowu na Baltičkoj obali, a sredinom kolovoza odlaze jedriti u Kielski zaljev kod Hermanna Anschütz-Kaempfea, a dobri prijatelji Einstein i Anschütz raspravljaju o novoj konstrukciji i modelu žirokompasa. Albert je za svoj rad na usavršavanju konstrukcije žirokompasa dobio honorar od 20 tisuća, već inflacijsko galopirajućih, njemačkih maraka. Nakon ljetovanja Hans Albert i Eduard pridružuju se majci Milevi koja također odmara u Wyku na otoku Föhru na Sjevernom moru, a tata Albert odlazi za Berlin.
Na jesen u Potsdamu počinje gradnja arhitektonsko ekspresionističkoga suvremenog opservatorija (arhitekta Erlicha Mendelsohna, što se Einsteinu nije naročito svidjelo), astrofizičkog instituta za ispitivanje (pored ostalog) skretanja i sastava boja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju (crveni pomak), koji je nazvan, kako drugačije nego Einsteinov toranj, pod znanstvenim vodstvom Erwina Freundlicha, a financiran je od Pruske vlade i naročito od njemačkih industrijskih sponzora.
Sredinom listopada putuje sa sinom Hans Albertom u Bolognu gdje na najstarijem europskom sveučilištu predaje na ne baš razumljivome, ali simpatičnome talijanskom jeziku s njemačkim naglaskom, a zatim odlaze razgledati Firencu pa preko Züricha stiže u Leiden gdje ga čeka dogovorena trotjedna profesura kao gost-predavača.
U Pruskoj akademiji 8. prosinca drži predavanje Experiment betreffend die Gültigkeitsgrenze der Undulationstheorie, Eksperiment koji sadržava granicu valjanosti valne teorije, prema kojemu je kasnije u Fizikalno-tehničkome institutu načinio pokus, uz suradnju Hansa Geigera i Walthera Bothea, koji je samo donekle pretkazao točnost Einsteinove hipoteze u navedenom radu, ali je Max von Laue (koji je te godine postao pomoćnikom direktora Kaiser-Wilhelmova institutu za fiziku zbog čestih Albertovih izbivanja iz Berlina) neposredno pred sam tisak članka, upozorio na grešku, zapravo nedosljednost pokusa, jer ne pokazuje u krajnjoj konzekvenci uvjerljivu razliku između klasične i kvantne teorije.
Deseta nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog M. Plancka, A. Haasa, E. Warburga, W. Dällenbacha, A. S. Eddingtona, G. Jaffea, E. Marxa, G. Nordströma, W. Walcotta, O. Wienera, J. Hadamarda, T. Lymana i C. W. Oseena u kategoriji teorijske i matematičke fizike pored znanih takmaca od lani, Bohra i Sommerfelda. Dodjela nagrade za ovu godinu je odgođena.
Objavljuje sedam radova, pretežito znanstvenih rasprava, odgovora, napomena, bilješki i popularnoznanstvenih tekstova, ali i desetak publicističkih napisa u američkim i njemačkim novinama.
1922. GODINA
U siječnju objavljuje pri Akademiji znanosti prvi rad o ujedinjenoj teoriji polja, Theorie der Lichtfortpflanzung in dispergierenden Medien (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Phys.-math. Klasse, 1922., str. 18-22) objedinjavajućoj teoriji temeljnih sila u prirodi kojoj će se posvetiti do smrti, a na fizikalnom kolokviju pri Akademiji (kada je u Berlinu) kolegijalno i neformalno priprema mlade znanstvenike za doktorat ili habitaciju.
Milevi, 24. veljače, u Novom Sadu umire otac.
Zbog Einsteinova intervjua u pariškome Figarou, objavljenom još 13. listopada lani, kada je izjavio da je Njemačka odigrala katastrofalnu ulogu u Velikom ratu te da je zaslužila takav poraz, nakon nekoliko izmijenjenih pisama, zaleđuje nakratko dobre odnose i uljudnu, mahom znanstvenu, korespondenciju s vrsnim fizičarom ali i nacionalistom Arnoldom Sommerfeldom.
Potkraj ožujka i početkom travnja (od 28. ožujaka do 10. travnja) gostuje u Francuskoj. Zahvaljujući angažmanu kolege Paula Langevina, u politički napetom i ne suviše prijateljskome Parizu (Francusko fizikalno društvo nije htjelo primiti Einsteina, kao ni tridesetak članova Akademije), u Collège de France drži niz predavanja na usporenom francuskom samo uz pozivnice probranim francuskim uzvanicima i znanstvenicima, među kojima su Madame Curie, filozof Henri Bergson (s kojim je Einstein 6. travnja živo raspravljao o filozofijskome i fizikalnom poimanju vremena), nobelovac Charles Guillaume, naravno olimpijac Solovine…, nema novinara ni članova njemačkoga veleposlanstva. Razgledava francuske bojišnice Prvoga svjetskoga rata.
Nakon desničarskog atentata i ubojstva (učestalih nacionalističkih akcija koje su poslije rata već odnijele tristotinjak života), u Berlinu 24. lipnja, tek postavljenoga ministra vanjskih poslova, njemačkoga Židova i njegova dobra poznanika Walthera Rathenaua, Einstein odustaje od svih dogovorenih javnih istupa, predavanja i sudjelovanja na znanstvenim skupovima, jer Berlinom kruže ozbiljne glasine da je i on na nekom od atentatorskih popisa.
Prvoga srpnja, uz Lorentza, Madame Curie i Paula Painlevéa, postaje članom Komisije za intelektualnu suradnju u sklopu Lige naroda koje Njemačka nije član.
Odmah potom sklanja se, od prijetnji nacionalista, sa suprugom Elsom u Kiel, kod prijatelja Anschütza, gdje se u njegovom tvorničkom laboratoriju posvećuje eksperimentalnoj fizici njihovoga žirokompasa, a u slobodno vrijeme opušta se na jedrenju i kupanju na mondenom otoku Hiddensee.
Kako bi izbjegao berlinske antisemitske prijetnje iznajmio je kolibicu u Boxfeldeu na rijeci Havel (Scharfe Lanke), mirnom naselju u blizini gradića Spandaua u široj okolici Berlina, gdje kolovoz provodi na ljetovanju sa sinovima, maturantom Hansom Albertom i dvanaestogodišnjim Eduardom, pristiglim iz Züricha.
Nije se pojavio na svečanome (stota obljetnica) rujanskome Kongresu njemačkih liječnika i prirodoslovaca u Leipzigu, mada pozvan kao jedan od glavnih govornika, jer je antisemitsko ludovanje nobelovca Philippa Lenarda i eksperimentalnoga fizičara Ernesta Gehrckea i njihove skupine protiv Einsteinove teorije bilo poprilično nasilnički raspoloženo (svejedno su Max von Laue i Moritz Schlick referirali o prekretničkoj ulozi Einsteina i njegove teorije relativnosti u fizici i filozofiji).
U takvoj, napetoj i neprijateljskoj atmosferi dobro mu je došao poziv iz Japana, Sahenika Yamamota, urednika nakladničke kuće Kaizosha, za održavanje šest znanstvenih i jednako toliko popularnoznanstvenih predavanja tijekom šestotjednog posjeta Japanu uz odličan honorar od 2.000 engleskih funti (u eri akcelerirane, galopirajuće hiperinflacije, to je svota od nekoliko milijardi njemačkih maraka). Nakon što je kratko posjetio Zürich i Bern, 10. se listopada ukrcao (sa suprugom Elsom) na brod Kitano Maru u Marseillu na šestotjedno prekooceansko putovanje do Japana, a usput se zaustavlja i razgledava Colombo, Singapur, Hong Kong i Shanghai. Tijekom putovanja, a poglavito na brodu često je, kao i uvijek, u društvu žena te rijetko noći u svom i Elsinom apartmanu.
Na putu brzajovno saznaje: 9. je studenoga Švedska kraljevska akademija znanosti odlučila Nobelovu nagradu iz područja fizike za 1921. godinu dodijeliti, nakon ukupno 62 nominacije, Albertu Einsteinu za otkriće “fotoelektričnog efekta i njegov rad na polju teorijske fizike” (a ne za ono što je najviše predlagan: specijalnu i opću teoriju relativnosti), tako da nije 1922. godine ni uvršten u nominirane (dakako, ove je godine bilo gotovo dvostruko više predlagača od prethodnih). Također, i za ovu je, 1922. godinu dodijeljena Nobelova nagrada, pripala je Einsteinovom prijatelju (i polemičaru), Nielsu Henriku Davidu Bohru za njegova istraživanja o strukturi atoma i emitiranju radijacije iz njega. Na svečanoj ceremoniji dodjele Nobelovih nagrada, 10. prosinca, zastupao ga je njemački veleposlanik u Švedskoj, premda je Einstein izričito želio i tražio da to učini švicarski veleposlanik.
Za boravka u Japanu, od 17. studenoga do 29. prosinca, održava dogovorena znanstvena i popularnoznanstvena predavanja u uvijek rasprodanim, za nemalu cijenu ulaznice od 3 yena, i prepunim dvoranama s više tisuća Japanaca koji mirno i pozorno prate predavanja u trajanju, s prijevodom, i do pet sati (Tokio, Sendai, Nagoya, Kobe, Nikko, Kyoto, Osaka, Hakata, Fukuoka…), posjećuje kulturne i prirodne znamenitosti, kazališta (uživao je u predstavi gejša), koncerte, upoznaje japansko gostoprimstvo, mentalitet…
Objavljuje ukupno jedanaest znanstvenih radova (elektromagnetizam, kvantna fizika), napomena, bilješki, sažetaka, osvrta i popularnoznanstvenih članaka (za japanske čitatelje).
1923. GODINA
Vraćajući se iz Japana, početkom veljače dolazi u Palestinu, gdje ostaje gotovo cijeli mjesec i gdje je proglašen prvim počasnim građaninom Tel-Aviva (gost je visokoga upravnika britanskog mandata palestinske teritorije, lorda Herberta Samuela), na Sabat posjećuje Zid plača, te drži inauguracijski govor (uz žalosnu ispriku što ne zna materinski, hebrejski) na sasvim formalnom otvaranju Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu (na Mount Scopsu).
Iz Palestine plovi (preko Marseilla) za Španjolsku (ostaje dvadesetak dana): predavanja na Akademiji znanosti i Sveučilištu u Madridu i sveučilištima u Barceloni i Zaragozi (počasni doktorati), obilazak Toleda, Bilbaoa, Sierra Mandrileña i Escoriala, te prijem kod kralja Alphonsa XIII. U Berlin se vraća sredinom ožujka.
Zbog sve veće neučinkovitost Lige naroda (navlastito zbog ulaska francuskih i belgijskih trupa u Porajnje kao rezultata reparacijske odluke) i njene Komisije za intelektualnu suradnju, čiji je član, odbija daljnju suradnju.
Nakon što se Ilsa udala i otišla iz Berlina, Albertova tajnica u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku postaje Betty Neumann, nimalo zahvalno mjesto u vrijeme galopirajuće inflacije (primjerice: Werner Kolhörster za isti istraživački projekt, ispitivanja porijekla kozmičkoga zračenja, dobiva u lipnju 1922. financijsku potporu od 10.000 maraka, u ožujku 1923. 100.000 maraka, a u srpnju iste godine 2.000.000 maraka), ali tu je nježni Einstein za utjehu mlađahne Betty, jer i on je u istoj situaciji. Einstein pored pomoćnika, marljivoga volontera Max von Lauea, i drage mu tajnice nema praktički nekakvoga posla u Institutu, postaje u neku ruku počasni ravnatelj s mjesečnom plaćom, nakon inflacije, od 278 maraka.
U svibnju je već u Leidenu na svojoj redovnoj gost-profesuri na Sveučilištu.
U lipnju postaje članom središnje uprave Freunde des Neuen Ruβland (Prijatelji nove Rusije), udruge koju je još 1921. podupirao u osnivanju.
Najmlađi je dobitnik, 7. lipnja, prestižnoga njemačkog odličja, Orden Pour le Mérite za znanost i umjetnost (ograničena na točno trideset živućih dobitnika) pored matematičara Felixa Kleina, skulptora Huga Lederera, slikara Maxa Liebermanna i pisca Gearharta Hauptmanna.
U Americi Arthur Holly Compton izvodi eksperiment (kasnije, kojeg li iznenađenja, baš prozvan po njemu Comptonov efekt) raspršenja rendgenskih zraka na slobodnim elektronima (ogib ili difrakcija x-zraka), koji se može objasniti jedino Einsteinovom hipotezom o kvantima svjetlosti (fotoelektričnim efektom iz čudesne 1905. godine), kasnije ih je, tek 1926., fizikalni kemičar Gilbert N. Lewis nazvao fotonima, pa stoga prestaje biti hipotezom.
U srpnju putuje u Švedsku i Dansku da bi u Göteborgu održao predavanje, povodom primitka Nobelove nagrade, skandinavskim znanstvenicima kojemu je nazočio i švedski kralj Gustav V., Temeljne ideje i problemi teorije relativnosti, a potom odlazi za Kopenhagen na redovnu kvantnu svađu kod prijatelja Nielsa Bohra.
Cjelokupni iznos Nobelove nagrade od 121.573 švedskih kruna (jedan od najmanjih iznosa Nobelove nagrade, oko 28.000 u ondašnjoj vrijednosti američkih dolara), pripao je, prema jednom od uvjeta brakorazvodnog ugovora, bivšoj supruzi Milevi Marić. Albert je, prema odredbi suda, novac položio na račun u švicarsku banku tako da je Mileva mogla, po istoj klauzuli, raspolagati samo kamatama, a on je više od 3/4 iznosa optimistički uložio u newyoršku investicijsku banku (većinu je toga iznosa početkom 30-ih godina izgubio u Velikoj depresiji), što je jako razljutilo prevarenu zürišku obitelj te nakon žestoke svađe s bivšom suprugom i sinom Hansom Albertom, sada već studentom inženjerstva, što Albertu nije bilo nikako po volji da mu sin studira primijenjenu znanost na Politehnikumu, uskoro polaže puni iznos kojim je Mileva kasnije kupila tri kuće u Zürichu, kako bi što lagodnije živjela iznajmljujući ih.
Usput, kad smo već dotakli primijenjenu znanost, točnije nauku, valja napomenuti da je riječ nauka početkom 90-h izbačena iz hrvatskog jezika samo zato jer se rabi u srpskom jeziku, mada pojmovno to nisu istoznačnice: znanost je skup metodički i sustavno sređenih znanja o određenom području, pojavi ili aspektu zbilje, dok nauka zajedničkim ciljem povezuje rezultate znanosti koji služe praktičnoj primjeni, dakle biologija je znanost (proučava živu prirodu), a medicina je nauka (skrbi o zdravlju ljudi koristeći znanosti: biologiju, kemiju, fiziku, psihologiju…).
Krajem kolovoza sa sinovima je gost Hermanna Anschütza u dvorcu Lautrach (južna Njemačka) i na jedrenju i kupanju u Kielu (ponovno na pomodarskom otočiću Hiddenseeinu s njemačkom elitom), zatim putuje na fizikalnu konvenciju u Bonn i na dva tjedna u Leiden kod prijatelja Ehrenfesta.
Njemačke novine ne štede ga glede mogućeg posjeta Rusiji (a po nekima već je tajno bio u posjetu sovjetima) i time boljševičke zavjere protiv Njemačke, u kojoj ni tada ni ikada u životu nije bio.
Za Nobelovu nagradu predlaže J. Francka, G. Herza, P. Langevina, P. Weisa, O. Sterna, W. Gerlacha, A. Sommerfelda, A. H. Comptona, C. T. R. Wilsona i P. Debyea.
U studenome, pod pritiskom i prijetnjama smrću ekstremne njemačke desnice, sklanja se u Nizozemsku, ponovno kod prijatelja Paula Ehrenfesta, a gost je i kraljevske obitelji te dakako predaje na Sveučilištu u Liedenu.
Krajem prosinca piše u Liedenu i šalje Pruskoj akademiji znanosti zapaženu (ali i intrigantnu) raspravu iz ujedinjene teorije polja, Bietet die Feldtheorie Möglichkeiten fur die Lösung des Quantenproblems? (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1923, str. 359-364), Može li teorija polja ponuditi mogućnost rješenja kvantnoga problema?; staro Einsteinovo nezadovoljstvo s nedeterminiranim pojavama u kvantnoj teoriji, poglavito u rubnim uvjetima parcijalnih diferencijalnih jednadžbi polja.
Objavljuje dvanaest popularnoznanstvenih i znanstvenih članaka (uglavnom iz opće teorije relativnosti i ujedinjene teorije polja).
1924. GODINA
Početkom godine smiruju se političke napetosti u Njemačkoj, zaustavljena je inflacija, posustale su antisemitske aktivnosti, i Einstein se vraća u normalan život Berlina, na povremene obveze u Akademiji, na prijeme i bankete (napose grofa Kesslera), na kulturne priredbe i koncerte, na društvene zabave i njemu draga ženska druženja, ali i na česta putovanja u Leiden (gost-profesor), Zürich (sinovima, prijateljima Bessou i Zanggeru) i Kiel (Anschützova tvornica žirokompasa).
U ožujku na poziv osnivača Deutsches Museuma Oskara von Millera razmatra mogućnost najprikladnije i širokoj publici najprihvatljivije prezentacije teorije relativnosti kao stalne postave Njemačkoga prirodoslovna muzeja, koja, međutim, za Einsteinova života nije ostvarena.
U lipnju, na nagovor Marie Curie i Antoona Lorentza, ponovno pristupa, vraća se u članstvo Komisije za intelektualnu suradnju pod okriljem Lige naroda te idućega mjeseca putuje na četvrti sastanak u Genevu gdje se raspravlja o standardizaciji terminologije u fizici i kemiji.
Zajedno s indijskim fizičarom Satyendrom Nath Boseom (1894-1974), proučava Boseovu ideju svjetlosti kao fotonskoga plina iz čega kasnije, širom primjenom na statističku analizu atoma (nastaju rasprave: Quantentheorie des einatomigen idealen Gases 1, 2 & 3, Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin, 1924. & 1925, str. 261-267, str. 3-14 & str. 18-25) nastaje Bose-Einsteinova statistika (i sasvim novo stanje materije, Bose-Einsteinov kondenzat, koji je prvi puta proizveden sedamdeset godina kasnije, 1995.) koja opisuje ponašanje elementarnih čestica cjelobrojnoga spina, bozona. Zakasnio je (ili ispustio) u drugom dijelu rada protegnuti valna obilježja na sve elementarne čestice, i one s masom, što je samo nešto ranije, na proljeće u Parizu, učinio mladi Louis de Broglie u doktorskoj disertaciji predanoj njegovom prijatelju Paulu Langevinu koji pak Einsteinu, začuđen de Broglievom hrabrom hipotezom, šalje doktorat na neslužbenu recenziju (valovi materije eksperimentalno su potvrđeni difrakcijom elektrona na kristalima, tri godine kasnije, 1927).
Ljeti se odmara, posjećuje sinove te jedri uz obalu Baltičkoga mora. Naravno, skočio je, poput svih članova njemačke elite koje je, mada nevoljko, i sam član, na kupanje i sunčanje, nova ženska poznanstva i druženja, na otok Hiddensee.
Prekida seksualnu avanturu s tajnicom Kaiser-Wilhelmova instituta za fiziku (u besparici Instituta drugoga posla nisu ni imali), mlađahnom i svježe razvedenom Betty Neumann (supruga Elsa upoznata je i prešutno je odobrava, dvaput tjedno, Albertove lascivne razbibrige), nećakinjom dobra poznanika i kolege Hansa Mühsama (s kojim je napisao i jedan znanstveni rad ove godine), dojadila mu je, postala rutina.
Krajem rujna sudjeluje na redovitom susretu Društva prirodoslovaca u Innsbrucku gdje predlaže eksperimentalno istraživanje difrakcije i interferencije valova materije na snopovima molekula.
U prosincu je završena izgradnja i započinje s eksperimentalnim radom Einsteinov toranj u Potsdamu, u čijim je prostorima i Einstein Institute, na čijem je i čelu (poslije uporna nagovaranja). Apsurd popularnost: u Einsteinovu tornju djeluje Einstein Institute kojeg vodi Albert Einstein.
Objavljuje dvanaest popularnoznanstvenih i znanstvenih radova.