Početkom godine ponovno zdravstvene, naročito trbušne i crijevne tegobe. S netom konstruiranim rendgenskim aparatom za medicinsku dijagnostiku pronađen mu je aktivni čir na dvanaesniku, što znači sljedeća dva-tri mjeseca strogog mirovanja (u početku u postelji) i odgovarajuća dijeta.
Istovremeno financijske nedaće (između ostalog i zbog iznimno nepovoljna tečaja, u ratnim uvjetima, njemačke marke spram švicarskog franka), u pokrivanju troškova medicinske njege preosjetljivog Eduarda u sanatoriju Höchwald, iako je 17. ožujka dobio i dvogodišnju novčanu nagradu (11.000 njemačkih maraka) Sveučilišta u Göttingenu za najzapaženije njemačke radove u prirodnim znanostima, nisu bile dovoljne, srećom tu je Heinrich Zangger koji priskače u pomoć.
Tek što se malo osovio, početkom svibnja mu je grdo proradio žuč, dobio je žuticu, dakle ponovna striktna dijetalna prehrana (što Elsi dakako ne predstavlja nikakvu poteškoću već dragu obvezu).
Krajem lipnja Einstein sa svojim malim haremom, kako je volio nazivati ženski sastav svoje nove buduće obitelji (ne samo kao metaforu, iz zezancije), Elsu, Ilsu i Margot, odlazi na dvomjesečni oporavak i ljetovanje na Baltičko more, u mirno ribarsko mjestašce Ahrnshoop, bez telefona i dnevnih novina.
U kolovozu Einstein odbija vrlo privlačnu financijsku i istraživačku ponudu Sveučilišta u Zürichu i Politehnikuma (duboko razočaran u bivši fakultet još od diplomiranja 1900., dakle prije 18 godina kad je ponizno i usrdno molio bilo kakvu asistenturu te sadašnji Elsin utjecaj da Alberta drži podalje od Züricha, ipak je prevagnuo), ali pristaje na povremenu profesuru, prije svega da bi bio sa sinovima na državni račun, dva puta godišnje (okvirno, pet-šest tjedana) kao gost-predavač tema koje sam bira uz honorar od 1.200 švicarskih franaka.
Ponovno objavljuje i nadopunjuje teorijsko istraživanje o gravitacijskim valovima, Über Gravitationswellen (Preussische Akademie der Wissenschaften, Sitzungsberichte, 1918., str. 154-167), koji još uvijek nisu izravno otkriveni, mada postoje naznake da izvjesne izmjerene promjene u periodima međusobna kruženja ponekih dvojnih pulsara mogu upućivati na gravitacijske valove. Ta mjerenja (za koje je dodijeljena i Nobelova nagrada 1993.) s poprilično velikom preciznošću pokazuju da se gravitacijski valovi zaista šire brzinom svjetlosti kao što Einstein i u ovome radu predvidio.
Na jesen predlaže kolegu i prijatelja, šezdesetogodišnjaka Maxa Plancka (u Njemačkom fizikalnom društvu održao je povodom njegova okruglog rođendana govor “Max Planck kao znanstvena ličnost”), oca kvantne mehanike i jednog od prvih fizičara koji su uvidjeli značaj specijalne teorije relativnosti (iako, paradoksalno, u početku nije prihvaćao Einsteinovo, njemu blisko, drugo teorijsko otkriće, objašnjenje fotoelektričnog učinka zasnovanog upravo na Planckovu zakonu, njegovoj teoriji, diskontinuirane kvantne energije), za Nobelovu nagradu.
Ilsa Löwenthal, starija kći iz Elsinoga propaloga braka, prihvaća se funkcije Einsteinove službene tajnice u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku koji neformalno zasad, pred kraj Velikoga rata, ima sjedište u njegovome stanu (do preseljenja u još nedefinirane ili nove, još neizgrađene prostore). Njihov službeni odnos tri puta tjedno ubrzo prerasta u intimno druženje, u fiziku erosa u Institutu za fiziku, što se (pre)potentnom Albertu jako svidjelo (poglavito intimizirati s dvije generacije, s majkom i kćeri, a k tomu sve ostaje u obitelji, ipak su si rod) pa je tu lijepu navadu nastavio i s budućim tajnicama.
[Ilse Kayser (1897-1934), prije Löwenthal pa zatim Einstein, udala se 1923. za Rudolpha Kaysera (nisu imali potomstva), glavnog urednika časopisa Neue Rundschau i savjetnika nakladničke kuće S. Fischer, germanista i pisca (pod pseudonimom Anton Reiser napisao je još 1930. Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait) te živjela sa suprugom u Nizozemskoj. Preminula je mlada, u trideset i sedmoj, od karcinoma u Parizu.]
Socijaldemokrat Philipp Scheidemann s balkona je berlinskog Reichstaga na koncu rata, 9. studenoga, nakon neslavne predaje i generalnoga štrajka, proglasio Njemačku republikom i time označio kraj monarhije na čelu s carom Wilhelmom II. Albert je zdušno pozdravio njemački prijelaz iz Raicha u republiku. Uzgred, taj datum 9. studeni važan je, presudan u njemačkoj povijesti: samo pet godina kasnije, 9. studenoga 1923. u Münchenu su nacionalsocijalisti, na čelu s Hitlerom, pokušali državni udar, petnaest godina poslije, 9. studenoga 1938. u čitavoj Njemačkoj započinje javni nacistički progon židova, povijesno sramotna “Kristalna noć”, ubijani su i hapšeni židovi (26.000), paljene su sinagoge, knjige židovskih autora (naravno, na lomači su bile i Einsteinove fizikalne, popularnoznanstvene i nefizikalne knjige), pljačkane židovske trgovine… i u suvremenoj povijesti (premda ne znam kako povijest može biti suvremena, ali to je uvriježeni termin), 9. studenoga 1989. pao je Berlinski zid.
Završetkom Prvoga svjetskoga rata stekli su se potrebiti uvjeti te je konačno pokrenut brakorazvodni postupak između Alberta i Mileve, u kojemu kao posrednici sudjeluju njihovi privrženi prijatelji Michele Besso i Heinrich Zangger, a za formalno pravna pitanja i ugovorne obveze nakon razvoda zadužen je zajednički poznanik, Milevin züriški susjed, odvjetnik Emil Zürcher. Krajem prosinca Einstein s Elsom putuje za Zürich finalizirati odredbe brakorazvodnog ugovora, posjetiti sinove i održati dogovorena predavanja.
Sedma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, F. Ehrenhafta, W. Wiena, M. von Lauea, E. Meyera i S. Meyera u kategoriji kvantne fizike, u kojoj su još Bohr, Paschen, Planck i Sommerfeld. Kao i lani, dodjela Nobela je odgođena, a za 1917. godinu nagradu dobiva Charles Glover Barkla za otkriće karakterističnih spektara X-zraka pojedinih kemijskih elemenata (fizika je snažno zakoračila u kemijsko dvorište).
Objavio je četrnaest znanstvenih radova, većinom kritičkih opaski, bilješki, ispravaka i nadopuna te samo dva prava, izvorna znanstvena rada iz opće teorije relativnosti.
1919. GODINA
Tijekom siječnja Albert je s Elsom u Švicarskoj, u planinskom odmaralištu Arosi i potom kod sestre u Luzernu, jer fakulteti su zatvoreni poradi nedostatka ugljena, a početkom veljače u Zürichu ubrzano predaje tri puta tjedno po dva sata mjesec dana specijalnu i opću teoriju relativnosti (45 studenata i 105 gostiju).
Na Valentinovo u Zürichu, 14. veljače (mjesec dana uoči Albertova četrdesetog rođendana), odvjetnik Emil Zürcher bez nazočnosti supružnika dobiva službeni razvod braka Alberta Einsteina i Mileve Marić: sinovi Hans Albert i Eduard ostali su, dakako, u majčinom starateljstvu, otac Albert se obvezuje na alimentaciju u visini od 8.000 švicarskih franaka godišnje, ukoliko Albert Einstein dobije Nobelovu nagradu njen iznos pripast će obitelji u Zürichu (ali prema presudi ne posve: “Gđa M. Einstein neće imati ovlasti raspolagati glavnicom bez pristanka prof. Einsteina, ali će slobodno raspolagati kamatom.”) i kao jedini krivac za razvod Albert (koji je “priznao da već četiri i pol godine održava intimne odnose sa svojom rođakom iz Berlina”, kako stoji u presudi) se formalno obvezuje da se neće ponovno ženiti sljedeće dvije godine.
Odredba da novac od moguće Nobelove nagrade (za koju nije bilo nimalo sumnje da će kad-tad stići u Einsteinove ruke) pripadne Milevi (i sinovima), nagnala je većinu srpskih povjesničara, publicista, biografa Mileve Marić (tu prednjači Desanka Đurić-Trbuhović s knjigom iz 1966. U senci Alberta Ajnštajna, koja je kasnije bila povodom poplave sličnih površnih i još površnijih izdanja), književnika, dramatičara, različitih feminističkih skupina i ostalih kojekakvih pisaca željnih medijske popularnosti, kako je upravo ta klauzula, brakorazvodna odredba dokaz da je Mileva Marić aktivno sudjelovala i imala poprilično udjela u znanstvenom radu svoga supruga te da je na taj način Albert Einstein začepio usta Milevi i priskrbio sebi svu slavu. No, riječ je o tipičnoj Milevinoj (ili Zürcherovoj) pametnoj ucjeni, sindromu napuštene žene koja je doživotno ostala zaljubljena u prvu, jedinu i životnu ljubav (do smrti se potpisivala i s Einstein), u Alberta, misleći da na klauzulu Nobelove nagrade Albert neće pristati i vratiti se obitelji, a s druge pak strane, ako pristane imat će osiguran život, svoj i sinova, ali Einstein bi na sve pristao i sve na svijetu dao samo da više ne bude s tim “neprijaznim, neduhovitim stvorenjem koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”.
Glede Milevine znanstvene suradnje sa suprugom, na čemu srpske spisateljice i pisci (i ne samo oni) neargumentirano inzistiraju (postoji čak, od 1994., i ničim opravdana nagrada “Mileva Marić” Univerziteta u Novom Sadu za najbolje studente matematike), ne postoje apsolutno nikakvi pouzdani (znanstveni) dokazi koji bi išli Milevi u prilog (što su ozbiljni povjesničari znanosti više puta dokazali), samo banalne, priglupe i tanke sumnje (ono što se danas popularno naziva “oralna povijest”, oral history, dakle bez pisanih tragova, što često nije ništa drugo doli običan trač) i ništa više. Osnovno, Mileva nema niti jedan znanstveni rad, ni samostalan ni u suradnji sa suprugom. Bedasta su nagađanja, gore spomenutih, kako je Albert namjerno nije potpisao, jer specijalnu je teoriju relativnosti pošteno posvetio “prijatelju i kolegi Micheleu Bessou za dragocjeni poticaj i odanu potporu” pa zašto ne bi potpisao i tada još uvijek voljenu Milevu, kao što su to činili supružnici Pierre i Marie Curie ili Paul i Tatiana Ehrenfest, jednostavno zato što nije surađivala, uostalom Mileva je bila ispodprosječna studentica (ni Albert nije briljirao, predavanja su mu bila dosadna i radije se, u onome što ga je zanimalo, sam fizikalno obrazovao) i dvaput je pala završni ispit (dakle, nije imala ni formalno zvanje), a u sačuvanim pismima, za razliku od Einsteina, iznimno se rijetko katkad dotakla fizikalnih tema. Zacijelo su Albert i Mileva raspravljali o fizici (još kao zaljubljeni studenti), o njegovim prevratničkim idejama u braku (vjerojatno i u krevetu), ali Mileva ni po čemu nije dorasla Albertovoj pameti, a kamoli da je utjecala na njegov znanstveni rad, ona ga je samo beskrajno i bezuvjetno voljela, do posljednjeg daha.
Vrativši se za svoj četrdeseti rođendan u Berlin angažira se u procesima pomirbe i demokratizacije razjedinjene Njemačke, aktivno sudjeluje, dakako neformalno, u vraćanje općenito izgubljene njemačke reputacije u europske okvire, predaje u Udruzi socijalističkih studenata (naravno o teoriji relativnosti) te podržava nadarenu matematičarku Emmy Amalie Noether u njenim nastojanjima da razbije mušku nadmoć na njemačkim sveučilištima (premda inače nije pretjerano vjerovao u općenito žensku prirodoznanstvenu pamet i kreativnost, no iznimke je vrlo cijenio).
Na proljeće nakon razgovora s berlinskim cionističkim vođom Kurtom Blumenfeldom, Albert kroči u svijet politike kao simpatizer cionističkog pokreta i strastveni zagovornik pacifizma (udjela u tomu svakako imaju i svirepa ubojstva 15. siječnja antimilitarista i utemeljitelja Komunističke partije Njemačke, Rose Luxemburg i Karla Liebknechta), ali i dalje nije član židovskih organizacija ni udruga.
Krajem travnja i u svibnju predaje dogovoreni seminar u Zürichu (posjećenost je slaba, samo 15 studenata i 22 gosta koja su platili predavanje deset švicarskih franaka), druži se sa svojim dobrim švicarskim prijateljima i sinovima.
Ekspedicije Royal Astronomical Societyja iz Londona, jedna pod vodstvom astrofizičara Arthura Stanleyja Eddingtona (1882-1944) odlazi na otok Principe (Gvinejski zaljev, zapadna Afrika) a druga predvođena astronomom Andrewom Crommelinom u Sobral (sjeverni Brazil), izmjeriti, pri potpunoj pomrčini (29. svibnja), otklone zraka svjetlosti, u gravitacijskome polju Sunca. Nakon povratka uslijedile su analize dobivenih podataka.
Drugoga lipnja, iako je još prije samo godinu dana tvrdio najbližim prijateljima da se više nikada neće ženiti jer bi mu drugi brak ugrožavao odnose sa sinovima i iako ga je züriški sud obvezao na neženidbu sljedeće dvije godine, Albert se svejedno gotovo tajno ženi za više od tri godine stariju dvostruku sestričnu Elsu Löwenthal (Elsa je točno trideset dana mlađa od Mileve) i usvaja njene dvije kćeri iz prvoga braka, Ilsu, koju je puno više nego očinski zavolio kao prisnu tajnicu pa joj je također, istodobno kad i Elsi, ponudio bračni suživot želeći s njom imati potomstvo, i dražesnu Margot; ne mijenja adresu jer se još ranije samo preselio u susjedni stan na Haberlandstrasse 5.
[Margot Marianoff (1899-1986) prije Löwenthal pa zatim Einstein, nakon udaje Marianoff pa ponovno Einstein, bavila se slikarstvom i modeliranjem malih skulptura, udala se 1930. za ruskog disidenta, spletkara, ženskara i špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, nisu imali djece, razišli su se 1933), koji je 1944. zajedno s Palmom Wayne napisao žuto obojenu biografiju, na Albertovo groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. Poput Ilse i Margot je bila veoma bliska Albertu u svakom pogledu. Po smrti sestre Ilse 1934, Margot seli u Ameriku (usput se prikrpio i Marianoff, još uvijek formalno suprug do razvoda 1937.) kod majke i očuha, gdje je dočekala lijepu starost i smrt.]
Mjesec dana kasnije Albert ponovno putuje na sedam tjedana u Švicarsku, odsjeo je neko vrijeme, dok je Mileva bila na oporavku, u Milevinom stanu u Zürichu kako bi bio što više sa sinovima, nekoliko puta posjećuje karcinomom oboljelu majku Pauline (rak abdomena) u luzernskom sanatoriju te nakratko, kako bi nešto zaradio kad je već u Zürichu, predaje teoriju relativnosti na Sveučilištu.
Na ljetovanju krajem kolovoza i početkom rujna jedri s dobrim poznanikom kirurgom Moritzom Katzensteinom na Brandenburgškom jezeru, ali ponovno ga muče želučane turbulencije pa ostaje nekoliko dana u postelji.
Iz Nizozemske dok je na jedrenju, posredstvom prijatelja Ehrenfesta prima doista primamljivu ponudu: za prelazak na Sveučilište u Leidenu ponuđena mu je godišnja svota od 7.500 guldena, oko 50.000 njemačkih maraka, i sve privilegije koje uz to idu, ali Einstein svejedno tako izdašnu ponudu odbija pod izgovorom kako nema valjana razloga napuštati Berlin i Njemačku koja je sada politički stabilna te kako ne može okrenuti leđa prijateljima i znanstvenicima koji su mu omogućili slobodno znanstveno djelovanje i ugled u njemačkoj znanstvenoj zajednici, a tu mu je i nova obitelj koja je privržena Berlinu.
Početkom listopada Albert predlaže züriškoj obitelji da se preseli negdje u južnu Njemačku jer mu je financijski nemoguće uzdržavati ih u skupoj Švicarskoj. Mileva odbija prijedlog zbog svoga i Eduardova narušena zdravlja i Hans Albertova dobra školovanja.
Nakon tri godine Albert, sredinom listopada, putuje na dva tjedna u Lieden, svom dragom Paulu i njegovoj supruzi Tatjani Ehrenfest, i naravno posjećuju Lorentza i Willema de Sitera s kojima dogovara tri do četiri tjedna gost-predavanja svake godine na Liedenskom sveučilištu i gdje od Lorentza, a ovaj pak od Eddingtona, saznaje prve (ne)službene rezultate londonske ekspedicije.
Šestog su studenog rezultate ekspedicija na otoku Principe i u Sobrali iznijeli vođe ekspedicija, Eddington i Crommelin, na sjednici Kraljevskog društva u Londonu. Nakon višestrukih provjera rezultati otklona svjetlosti iz Sobrala, gdje uz dobru vidljivost mjereno sedam zvijezda, kretali su se u rasponu 1,98 ± 0,12 lučnih sekundi, dok su rezultati s otoka Principe po oblačnom i kišnom vremenu (koristile su samo dvije upotrebljive fotografske ploče) bili u rasponu 1,61 ± 0,30 lučnih sekundi. Nije bilo sumnji, samo u onih okorjelih skeptika, ekspedicijski rezultati su službeno i formalno potvrdili predviđanja Einsteinove opće teorije relativnosti.
Započinje neobjašnjiva planetarna slava i medijska popularnost Alberta Einsteina (baš u začecima žutog tiska, reportaže, intervjui, fotografije, filmovi…), do jučer nepoznata teorijskog fizičara koji se bavi problemima bez praktički ikakve veze sa svakodnevnim životom. Odmah potom stiže i počasni doktorat Sveučilišta u Rostocku (12. studenog, jedini njemački počasni doktorat).
U Zürichu mu umire, 18. studenog, već duže vremena bolestan (još kao student u Münchenu zarazio se tifusom, patio je od čestih migrena i od 1905. samo s jednim bubregom) prijatelj i bivši profesor na ETH-u, matematičar Adolf Hurwitz.
Razgovara s Kurtom Blumenfeldom, židovskim aktivistom i bivšim generalnim tajnikom Svjetske cionističke organizacije, o njegovoj moralnoj potpori i možebitnim sudjelovanjem u svjetskom židovskom pokretu.
Iz luzernskog sanatorija u pratnji kćerke Maje i medicinske sestre stiže mu krajem prosinca u Berlin paralizirana i metastazirana majka Pauline.
Osma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, M. von Lauea, E. Meyera, M. Plancka, S. Arrheniusa, J. B. Perrina, T. Svedberga i L. G. Gouya u kategoriji teorijske fizike pored Knudsena, Lehmanna i Plancka. Nobelova nagrada za 1918. godinu pripala je Maxu Karlu Ernestu Ludwigu Plancku za prepoznavanje emitiranja i distribucije energije u diskretnim vrijednostima ili kvantima, a za ovu godinu dobiva je antisemit, antirelativist i veliki pristaša njemačke čiste fizike, Johannes Stark za otkriće Dopplerova efekta u kanalnim zrakama i dijeljenja spektralnih linija u električnom polju.
Objavio je devet, mahom popularnoznanstvenih radova.
1920. GODINA
Početkom godine njegov kolegij Uvod u teoriju relativnosti na Sveučilištu u Berlinu (asistent mu je Jacob Grommer) postaje turistička atrakcija kojega posjećuju brojni izletnici i nakon petnaestak minuta napuštaju predavanje, što Einsteina nije toliko smetalo (osim pokojeg antisemitskog ispada), koliko redovite studente koji nisu imali slobodnih stolica a zbog učestalog prometa turista i buke nisu mogli pratiti predavanja.
Već šestu godinu opako bolesna Einsteinova majka, Pauline, umire u Elsinom i njegovom stanu 20. veljače; a u isto vrijeme züriška se obitelj raščlanila: Mileva je u Novom Sadu kod bolesnih roditelja, Eduard u sanatoriju Aegeri zbog recidiva njegovih plućnih boljetica dok je Hans Albert ponovno kod obitelji Zangger.
U Berlinu ga tijekom travnja, gdje je gost predavač, prvi put posjećuje danski fizičar, jedan od osnivača kvantne fizike, Niels Henrik David Bohr (1885-1962). Znanstvene rasprave i kvantno fizikalna polemika zbližila je fizičare te ubrzo postaju prisni prijatelji.
U svibnju je u Nizozemskoj, kod Ehrenfestovih u Leidenu te na Amsterdamskoj akademiji, u svečanoj antičkoj auli, drži više nego dobro posjećeno (visoki državni dužnosnici, političari i akademici) i medijski pompozno popraćeno predavanje, Prostor i vrijeme u modernoj fizici.
U lipnju putuje s dragom i voljenom pokćerkom Ilsom (hotelske razonode i opuštanja nije nedostajalo) u Norvešku, gdje na tamošnjem sveučilištu u Oslu ima tri pozivna predavanja, a potom ležerno jedre po norveškim fjordovima, i u Dansku, gdje u kopenhagenskome Astronomskom društvu predaje o općoj teoriji relativnosti i naravno, posjećuje i dobrohotno se, načelno kvantno svađa s Nielsom Bohrom.
Na povratku za Berlin zaustavljaju se u Kielu, gdje također na sveučilištu drži predavanje i posjećuje tvornicu žirokompasa Hermanna Anschütz-Kaempfea s kojim se dogovara o zajedničkim patentima usavršavanja žirokompasa na jedrenju po Kielskom zaljevu. Odlaze, kad su već u blizini, i na mondeni otočić Hiddensee, jedno od prvih nudističkih pribježišta intelektualne i umjetničke njemačke elite (česti su gosti otočića književnik i nobelovac Gerhart Hauptman, psihoanalitičar Sigmund Freud, redatelj Max Reinhardt, glumice Asta Nielsen, Brigitte Helm, Elsa Wagner, Käthe Dorsch, fizičari Gustav Hertz, Max von Laue, književnici Thomas Mann, Rudolf Georg, Ludwig Marcuse, Stefan Zweig, Hans Falada, Max Halbe, Erich Käsner, Herbert Eulenberg, dramski pisac Bertold Brecht, kabaretist Joachim Ringelnatz, plesačice Greta Palucca i Valeska Gert, dirigent Otto Klemperer, slikarica Käthe Kollwitz, arhitekt Max Taut, glumci Willi Forst, Hans Söhnker, Alexander Granach…). Vrativši se u Berlin ostatak ljeta provodi u radnoj sobi (ne bi li ipak štogod fizikalno smislio) i po berlinskim kabareima, a često se odmara jedreći s liječnikom Moritzom Katzensteinom.
Inženjer, novinar, fizikalni šarlatan, ambiciozni političar i nacionalist Paul Weyland i njegova novopokrenuta Arbeitsgemeinschaft deutscher Naturforscher zur Erhaltung reiner Wissenschaft, Radna zajednica njemačkih prirodoslovaca za očuvanje čiste znanosti, na skupu u Berlinskoj filharmoniji 24. kolovoza (i sam radoznali Albert s Ilsom prisustvuje skupu) započinje pokret protiv Einsteina i njegove židovske teorije (najžešći je od ranije poznati kritičar teorije relativnosti eksperimentalni fizičar Ernst Gehrcke), a u obranu staju Max Planck, Max von Laue, Walther Nernst, Heinreich Rubens i ministar kulture Konrad Haenisch. Njemačke (žute) novine objavljuju kako Einstein razmišlja o napuštanju Njemačke.
Polovicom rujna putuje u Frankfurt na Maini, u posjet prijatelju Maxu Bornu (i njegovoj obitelji) koji je odnedavna na ovdašnjem sveučilištu i koji je upravo objavio izvrsnu popularnu i zapaženu knjigu Die Relativitätstheorie Einsteins, Einsteinova teorija relativnosti (knjigu je na hrvatski preveo još 1948. naš matematičar i dobar poznavatelj teorije relativnosti, Danilo Blanuša).
I njemački nacionalist i fizičar, nobelovac Philipp Eduard Anton von Lenard (1862-1947, dobio je 1905. Nobelovu nagradu za istraživanje katodnih zraka, a eksperimentalno je ispitivao neobičnu prirodu fotoelektričnog efekta i otkrio da energija i brzina izbačenih elektrona ovisi o frekvenciji upadne svjetlosti, kojemu je baš te godine Einstein pojasnio zašto se to baš tako zbiva te izveo svoj kvantitativni zakon i razvio teoriju o kvantima svjetlosti, fotonima, što Lenard, mada je to krio, nikada nije oprostio Albertu) na godišnjem Kongresu njemačkih liječnika i prirodoslovaca u Bad Nauheimu 23. rujna, bezuspješno pokušava uvjeriti sudionike i prisutnog Einsteina kako se opća teorija relativnosti protivi zdravom razumu i naravno čistoj njemačkoj fizici.
Početkom listopada sa sinovima Hans Albertom i Eduardom po prvi puta je u južnoj Njemačkoj, u Benzingenu, pa mu ponovno na um pada divna praktična zamisao (financijske prirode naravno, jer njemačka marka rapidno pada i sve više gubi na vrijednosti naspram švicarskoga stabilnog franka) da svoju zürišku obitelj preseli negdje bliže, u ovaj dio Njemačke, ali Mileva ne želi napuštati Švicarsku, Hans Albert ne želi prekidati dobro švicarsko školovanje a ni Elsa nije nimalo oduševljena takvim rasporedom Einsteinovih obitelji.
U takvim neprijatnim uvjetima prijatelj Hendrik Lorentz poziva ga kao gosta predavača na nizozemsko Sveučilište u Leidenu, gdje 27. listopada drži inauguracijsko predavanje pred tisuću četiristo studenata zbunjujućeg naslova Äther und Relativitätstheorie, Eter i teorija relativnosti, jer poznato je da je još 1905. odbacio svako postojanje etera u svojoj teoriji a sada ga ponovno uvodi, doduše u novom kontekstu, više ne kao finu materijalnu sredinu već kao zakrivljeni prostor ili gravitacijsko polje prisutno u prostoru, u opću teoriju relativnosti, najvjerojatnije iz dubokog poštovanja prema Lorentzu koji nije nikada prestao vjerovati, usprkos svim teorijama, u postojanje etera, što su pak Lenard i Gehrcke ubrzo i spremno iskoristili optuživši ga za nekozenkventnost i vlastito protuslovlje; Einstein nije nikada kasnije upotrijebio sličnu formulaciju. Čest je gost i kod prijatelja Paula Ehrenfesta (muziciranje, šetnje i prirodoznanstvene rasprave) koji u Einsteinovo ime honorar od 2.000 nizozemskih guldena za višetjednu gost-profesuru šalje Milevi u Zürich kako bi Albert izbjegao njemački nemali autorski porez, što je činio u više navrata ne samo za leidenska predavanja, već i za buduća engleska.
Berlinski književni novinar Alexander Moszkowski, unatoč napadima na pacifista, Židova i teorijskog fizičara, objavljuje prvi Einsteinov životopis nastao iz njegovih intervjua (tijekom rata u hotelu Bristol), Gesprächen mit Einstein, Razgovori s Einsteinom.
Deveta nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga. W. von Waldeyer-Hartza, L. S. Ornsteina, H. A. Lorentza, W. Juliusa, S. Arrheniusa, P. Zeemana, N. Bohra i H. Kamerlingha Onnesa u kategoriji teorijske i matematičke fizike pored Bohra i Sommerfelda, a Nobelovu nagradu dobiva Charles-Edouard Guillaume za otkriće anomalija u legurama nikla i željeza te invara, legure s vrlo niskim koeficijentom širenja, koja se koristi u konstrukciji preciznih instrumenta.
Objavljuje šest mahom popularnoznanstvenih tekstova i napisa izvan područja fizike.
Eros fizike i fizika erosa/8
Životoplov Alberta Einsteina
*
DOKAZANA RELATIVNOST — ELSA & ILSA
1918. GODINA
Početkom godine ponovno zdravstvene, naročito trbušne i crijevne tegobe. S netom konstruiranim rendgenskim aparatom za medicinsku dijagnostiku pronađen mu je aktivni čir na dvanaesniku, što znači sljedeća dva-tri mjeseca strogog mirovanja (u početku u postelji) i odgovarajuća dijeta.
Istovremeno financijske nedaće (između ostalog i zbog iznimno nepovoljna tečaja, u ratnim uvjetima, njemačke marke spram švicarskog franka), u pokrivanju troškova medicinske njege preosjetljivog Eduarda u sanatoriju Höchwald, iako je 17. ožujka dobio i dvogodišnju novčanu nagradu (11.000 njemačkih maraka) Sveučilišta u Göttingenu za najzapaženije njemačke radove u prirodnim znanostima, nisu bile dovoljne, srećom tu je Heinrich Zangger koji priskače u pomoć.
Tek što se malo osovio, početkom svibnja mu je grdo proradio žuč, dobio je žuticu, dakle ponovna striktna dijetalna prehrana (što Elsi dakako ne predstavlja nikakvu poteškoću već dragu obvezu).
Krajem lipnja Einstein sa svojim malim haremom, kako je volio nazivati ženski sastav svoje nove buduće obitelji (ne samo kao metaforu, iz zezancije), Elsu, Ilsu i Margot, odlazi na dvomjesečni oporavak i ljetovanje na Baltičko more, u mirno ribarsko mjestašce Ahrnshoop, bez telefona i dnevnih novina.
U kolovozu Einstein odbija vrlo privlačnu financijsku i istraživačku ponudu Sveučilišta u Zürichu i Politehnikuma (duboko razočaran u bivši fakultet još od diplomiranja 1900., dakle prije 18 godina kad je ponizno i usrdno molio bilo kakvu asistenturu te sadašnji Elsin utjecaj da Alberta drži podalje od Züricha, ipak je prevagnuo), ali pristaje na povremenu profesuru, prije svega da bi bio sa sinovima na državni račun, dva puta godišnje (okvirno, pet-šest tjedana) kao gost-predavač tema koje sam bira uz honorar od 1.200 švicarskih franaka.
Ponovno objavljuje i nadopunjuje teorijsko istraživanje o gravitacijskim valovima, Über Gravitationswellen (Preussische Akademie der Wissenschaften, Sitzungsberichte, 1918., str. 154-167), koji još uvijek nisu izravno otkriveni, mada postoje naznake da izvjesne izmjerene promjene u periodima međusobna kruženja ponekih dvojnih pulsara mogu upućivati na gravitacijske valove. Ta mjerenja (za koje je dodijeljena i Nobelova nagrada 1993.) s poprilično velikom preciznošću pokazuju da se gravitacijski valovi zaista šire brzinom svjetlosti kao što Einstein i u ovome radu predvidio.
Na jesen predlaže kolegu i prijatelja, šezdesetogodišnjaka Maxa Plancka (u Njemačkom fizikalnom društvu održao je povodom njegova okruglog rođendana govor “Max Planck kao znanstvena ličnost”), oca kvantne mehanike i jednog od prvih fizičara koji su uvidjeli značaj specijalne teorije relativnosti (iako, paradoksalno, u početku nije prihvaćao Einsteinovo, njemu blisko, drugo teorijsko otkriće, objašnjenje fotoelektričnog učinka zasnovanog upravo na Planckovu zakonu, njegovoj teoriji, diskontinuirane kvantne energije), za Nobelovu nagradu.
Ilsa Löwenthal, starija kći iz Elsinoga propaloga braka, prihvaća se funkcije Einsteinove službene tajnice u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku koji neformalno zasad, pred kraj Velikoga rata, ima sjedište u njegovome stanu (do preseljenja u još nedefinirane ili nove, još neizgrađene prostore). Njihov službeni odnos tri puta tjedno ubrzo prerasta u intimno druženje, u fiziku erosa u Institutu za fiziku, što se (pre)potentnom Albertu jako svidjelo (poglavito intimizirati s dvije generacije, s majkom i kćeri, a k tomu sve ostaje u obitelji, ipak su si rod) pa je tu lijepu navadu nastavio i s budućim tajnicama.
[Ilse Kayser (1897-1934), prije Löwenthal pa zatim Einstein, udala se 1923. za Rudolpha Kaysera (nisu imali potomstva), glavnog urednika časopisa Neue Rundschau i savjetnika nakladničke kuće S. Fischer, germanista i pisca (pod pseudonimom Anton Reiser napisao je još 1930. Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait) te živjela sa suprugom u Nizozemskoj. Preminula je mlada, u trideset i sedmoj, od karcinoma u Parizu.]
Socijaldemokrat Philipp Scheidemann s balkona je berlinskog Reichstaga na koncu rata, 9. studenoga, nakon neslavne predaje i generalnoga štrajka, proglasio Njemačku republikom i time označio kraj monarhije na čelu s carom Wilhelmom II. Albert je zdušno pozdravio njemački prijelaz iz Raicha u republiku. Uzgred, taj datum 9. studeni važan je, presudan u njemačkoj povijesti: samo pet godina kasnije, 9. studenoga 1923. u Münchenu su nacionalsocijalisti, na čelu s Hitlerom, pokušali državni udar, petnaest godina poslije, 9. studenoga 1938. u čitavoj Njemačkoj započinje javni nacistički progon židova, povijesno sramotna “Kristalna noć”, ubijani su i hapšeni židovi (26.000), paljene su sinagoge, knjige židovskih autora (naravno, na lomači su bile i Einsteinove fizikalne, popularnoznanstvene i nefizikalne knjige), pljačkane židovske trgovine… i u suvremenoj povijesti (premda ne znam kako povijest može biti suvremena, ali to je uvriježeni termin), 9. studenoga 1989. pao je Berlinski zid.
Završetkom Prvoga svjetskoga rata stekli su se potrebiti uvjeti te je konačno pokrenut brakorazvodni postupak između Alberta i Mileve, u kojemu kao posrednici sudjeluju njihovi privrženi prijatelji Michele Besso i Heinrich Zangger, a za formalno pravna pitanja i ugovorne obveze nakon razvoda zadužen je zajednički poznanik, Milevin züriški susjed, odvjetnik Emil Zürcher. Krajem prosinca Einstein s Elsom putuje za Zürich finalizirati odredbe brakorazvodnog ugovora, posjetiti sinove i održati dogovorena predavanja.
Sedma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, F. Ehrenhafta, W. Wiena, M. von Lauea, E. Meyera i S. Meyera u kategoriji kvantne fizike, u kojoj su još Bohr, Paschen, Planck i Sommerfeld. Kao i lani, dodjela Nobela je odgođena, a za 1917. godinu nagradu dobiva Charles Glover Barkla za otkriće karakterističnih spektara X-zraka pojedinih kemijskih elemenata (fizika je snažno zakoračila u kemijsko dvorište).
Objavio je četrnaest znanstvenih radova, većinom kritičkih opaski, bilješki, ispravaka i nadopuna te samo dva prava, izvorna znanstvena rada iz opće teorije relativnosti.
1919. GODINA
Tijekom siječnja Albert je s Elsom u Švicarskoj, u planinskom odmaralištu Arosi i potom kod sestre u Luzernu, jer fakulteti su zatvoreni poradi nedostatka ugljena, a početkom veljače u Zürichu ubrzano predaje tri puta tjedno po dva sata mjesec dana specijalnu i opću teoriju relativnosti (45 studenata i 105 gostiju).
Na Valentinovo u Zürichu, 14. veljače (mjesec dana uoči Albertova četrdesetog rođendana), odvjetnik Emil Zürcher bez nazočnosti supružnika dobiva službeni razvod braka Alberta Einsteina i Mileve Marić: sinovi Hans Albert i Eduard ostali su, dakako, u majčinom starateljstvu, otac Albert se obvezuje na alimentaciju u visini od 8.000 švicarskih franaka godišnje, ukoliko Albert Einstein dobije Nobelovu nagradu njen iznos pripast će obitelji u Zürichu (ali prema presudi ne posve: “Gđa M. Einstein neće imati ovlasti raspolagati glavnicom bez pristanka prof. Einsteina, ali će slobodno raspolagati kamatom.”) i kao jedini krivac za razvod Albert (koji je “priznao da već četiri i pol godine održava intimne odnose sa svojom rođakom iz Berlina”, kako stoji u presudi) se formalno obvezuje da se neće ponovno ženiti sljedeće dvije godine.
Odredba da novac od moguće Nobelove nagrade (za koju nije bilo nimalo sumnje da će kad-tad stići u Einsteinove ruke) pripadne Milevi (i sinovima), nagnala je većinu srpskih povjesničara, publicista, biografa Mileve Marić (tu prednjači Desanka Đurić-Trbuhović s knjigom iz 1966. U senci Alberta Ajnštajna, koja je kasnije bila povodom poplave sličnih površnih i još površnijih izdanja), književnika, dramatičara, različitih feminističkih skupina i ostalih kojekakvih pisaca željnih medijske popularnosti, kako je upravo ta klauzula, brakorazvodna odredba dokaz da je Mileva Marić aktivno sudjelovala i imala poprilično udjela u znanstvenom radu svoga supruga te da je na taj način Albert Einstein začepio usta Milevi i priskrbio sebi svu slavu. No, riječ je o tipičnoj Milevinoj (ili Zürcherovoj) pametnoj ucjeni, sindromu napuštene žene koja je doživotno ostala zaljubljena u prvu, jedinu i životnu ljubav (do smrti se potpisivala i s Einstein), u Alberta, misleći da na klauzulu Nobelove nagrade Albert neće pristati i vratiti se obitelji, a s druge pak strane, ako pristane imat će osiguran život, svoj i sinova, ali Einstein bi na sve pristao i sve na svijetu dao samo da više ne bude s tim “neprijaznim, neduhovitim stvorenjem koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”.
Glede Milevine znanstvene suradnje sa suprugom, na čemu srpske spisateljice i pisci (i ne samo oni) neargumentirano inzistiraju (postoji čak, od 1994., i ničim opravdana nagrada “Mileva Marić” Univerziteta u Novom Sadu za najbolje studente matematike), ne postoje apsolutno nikakvi pouzdani (znanstveni) dokazi koji bi išli Milevi u prilog (što su ozbiljni povjesničari znanosti više puta dokazali), samo banalne, priglupe i tanke sumnje (ono što se danas popularno naziva “oralna povijest”, oral history, dakle bez pisanih tragova, što često nije ništa drugo doli običan trač) i ništa više. Osnovno, Mileva nema niti jedan znanstveni rad, ni samostalan ni u suradnji sa suprugom. Bedasta su nagađanja, gore spomenutih, kako je Albert namjerno nije potpisao, jer specijalnu je teoriju relativnosti pošteno posvetio “prijatelju i kolegi Micheleu Bessou za dragocjeni poticaj i odanu potporu” pa zašto ne bi potpisao i tada još uvijek voljenu Milevu, kao što su to činili supružnici Pierre i Marie Curie ili Paul i Tatiana Ehrenfest, jednostavno zato što nije surađivala, uostalom Mileva je bila ispodprosječna studentica (ni Albert nije briljirao, predavanja su mu bila dosadna i radije se, u onome što ga je zanimalo, sam fizikalno obrazovao) i dvaput je pala završni ispit (dakle, nije imala ni formalno zvanje), a u sačuvanim pismima, za razliku od Einsteina, iznimno se rijetko katkad dotakla fizikalnih tema. Zacijelo su Albert i Mileva raspravljali o fizici (još kao zaljubljeni studenti), o njegovim prevratničkim idejama u braku (vjerojatno i u krevetu), ali Mileva ni po čemu nije dorasla Albertovoj pameti, a kamoli da je utjecala na njegov znanstveni rad, ona ga je samo beskrajno i bezuvjetno voljela, do posljednjeg daha.
Vrativši se za svoj četrdeseti rođendan u Berlin angažira se u procesima pomirbe i demokratizacije razjedinjene Njemačke, aktivno sudjeluje, dakako neformalno, u vraćanje općenito izgubljene njemačke reputacije u europske okvire, predaje u Udruzi socijalističkih studenata (naravno o teoriji relativnosti) te podržava nadarenu matematičarku Emmy Amalie Noether u njenim nastojanjima da razbije mušku nadmoć na njemačkim sveučilištima (premda inače nije pretjerano vjerovao u općenito žensku prirodoznanstvenu pamet i kreativnost, no iznimke je vrlo cijenio).
Na proljeće nakon razgovora s berlinskim cionističkim vođom Kurtom Blumenfeldom, Albert kroči u svijet politike kao simpatizer cionističkog pokreta i strastveni zagovornik pacifizma (udjela u tomu svakako imaju i svirepa ubojstva 15. siječnja antimilitarista i utemeljitelja Komunističke partije Njemačke, Rose Luxemburg i Karla Liebknechta), ali i dalje nije član židovskih organizacija ni udruga.
Krajem travnja i u svibnju predaje dogovoreni seminar u Zürichu (posjećenost je slaba, samo 15 studenata i 22 gosta koja su platili predavanje deset švicarskih franaka), druži se sa svojim dobrim švicarskim prijateljima i sinovima.
Ekspedicije Royal Astronomical Societyja iz Londona, jedna pod vodstvom astrofizičara Arthura Stanleyja Eddingtona (1882-1944) odlazi na otok Principe (Gvinejski zaljev, zapadna Afrika) a druga predvođena astronomom Andrewom Crommelinom u Sobral (sjeverni Brazil), izmjeriti, pri potpunoj pomrčini (29. svibnja), otklone zraka svjetlosti, u gravitacijskome polju Sunca. Nakon povratka uslijedile su analize dobivenih podataka.
Drugoga lipnja, iako je još prije samo godinu dana tvrdio najbližim prijateljima da se više nikada neće ženiti jer bi mu drugi brak ugrožavao odnose sa sinovima i iako ga je züriški sud obvezao na neženidbu sljedeće dvije godine, Albert se svejedno gotovo tajno ženi za više od tri godine stariju dvostruku sestričnu Elsu Löwenthal (Elsa je točno trideset dana mlađa od Mileve) i usvaja njene dvije kćeri iz prvoga braka, Ilsu, koju je puno više nego očinski zavolio kao prisnu tajnicu pa joj je također, istodobno kad i Elsi, ponudio bračni suživot želeći s njom imati potomstvo, i dražesnu Margot; ne mijenja adresu jer se još ranije samo preselio u susjedni stan na Haberlandstrasse 5.
[Margot Marianoff (1899-1986) prije Löwenthal pa zatim Einstein, nakon udaje Marianoff pa ponovno Einstein, bavila se slikarstvom i modeliranjem malih skulptura, udala se 1930. za ruskog disidenta, spletkara, ženskara i špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, nisu imali djece, razišli su se 1933), koji je 1944. zajedno s Palmom Wayne napisao žuto obojenu biografiju, na Albertovo groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. Poput Ilse i Margot je bila veoma bliska Albertu u svakom pogledu. Po smrti sestre Ilse 1934, Margot seli u Ameriku (usput se prikrpio i Marianoff, još uvijek formalno suprug do razvoda 1937.) kod majke i očuha, gdje je dočekala lijepu starost i smrt.]
Mjesec dana kasnije Albert ponovno putuje na sedam tjedana u Švicarsku, odsjeo je neko vrijeme, dok je Mileva bila na oporavku, u Milevinom stanu u Zürichu kako bi bio što više sa sinovima, nekoliko puta posjećuje karcinomom oboljelu majku Pauline (rak abdomena) u luzernskom sanatoriju te nakratko, kako bi nešto zaradio kad je već u Zürichu, predaje teoriju relativnosti na Sveučilištu.
Na ljetovanju krajem kolovoza i početkom rujna jedri s dobrim poznanikom kirurgom Moritzom Katzensteinom na Brandenburgškom jezeru, ali ponovno ga muče želučane turbulencije pa ostaje nekoliko dana u postelji.
Iz Nizozemske dok je na jedrenju, posredstvom prijatelja Ehrenfesta prima doista primamljivu ponudu: za prelazak na Sveučilište u Leidenu ponuđena mu je godišnja svota od 7.500 guldena, oko 50.000 njemačkih maraka, i sve privilegije koje uz to idu, ali Einstein svejedno tako izdašnu ponudu odbija pod izgovorom kako nema valjana razloga napuštati Berlin i Njemačku koja je sada politički stabilna te kako ne može okrenuti leđa prijateljima i znanstvenicima koji su mu omogućili slobodno znanstveno djelovanje i ugled u njemačkoj znanstvenoj zajednici, a tu mu je i nova obitelj koja je privržena Berlinu.
Početkom listopada Albert predlaže züriškoj obitelji da se preseli negdje u južnu Njemačku jer mu je financijski nemoguće uzdržavati ih u skupoj Švicarskoj. Mileva odbija prijedlog zbog svoga i Eduardova narušena zdravlja i Hans Albertova dobra školovanja.
Nakon tri godine Albert, sredinom listopada, putuje na dva tjedna u Lieden, svom dragom Paulu i njegovoj supruzi Tatjani Ehrenfest, i naravno posjećuju Lorentza i Willema de Sitera s kojima dogovara tri do četiri tjedna gost-predavanja svake godine na Liedenskom sveučilištu i gdje od Lorentza, a ovaj pak od Eddingtona, saznaje prve (ne)službene rezultate londonske ekspedicije.
Šestog su studenog rezultate ekspedicija na otoku Principe i u Sobrali iznijeli vođe ekspedicija, Eddington i Crommelin, na sjednici Kraljevskog društva u Londonu. Nakon višestrukih provjera rezultati otklona svjetlosti iz Sobrala, gdje uz dobru vidljivost mjereno sedam zvijezda, kretali su se u rasponu 1,98 ± 0,12 lučnih sekundi, dok su rezultati s otoka Principe po oblačnom i kišnom vremenu (koristile su samo dvije upotrebljive fotografske ploče) bili u rasponu 1,61 ± 0,30 lučnih sekundi. Nije bilo sumnji, samo u onih okorjelih skeptika, ekspedicijski rezultati su službeno i formalno potvrdili predviđanja Einsteinove opće teorije relativnosti.
Započinje neobjašnjiva planetarna slava i medijska popularnost Alberta Einsteina (baš u začecima žutog tiska, reportaže, intervjui, fotografije, filmovi…), do jučer nepoznata teorijskog fizičara koji se bavi problemima bez praktički ikakve veze sa svakodnevnim životom. Odmah potom stiže i počasni doktorat Sveučilišta u Rostocku (12. studenog, jedini njemački počasni doktorat).
U Zürichu mu umire, 18. studenog, već duže vremena bolestan (još kao student u Münchenu zarazio se tifusom, patio je od čestih migrena i od 1905. samo s jednim bubregom) prijatelj i bivši profesor na ETH-u, matematičar Adolf Hurwitz.
Razgovara s Kurtom Blumenfeldom, židovskim aktivistom i bivšim generalnim tajnikom Svjetske cionističke organizacije, o njegovoj moralnoj potpori i možebitnim sudjelovanjem u svjetskom židovskom pokretu.
Iz luzernskog sanatorija u pratnji kćerke Maje i medicinske sestre stiže mu krajem prosinca u Berlin paralizirana i metastazirana majka Pauline.
Osma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, M. von Lauea, E. Meyera, M. Plancka, S. Arrheniusa, J. B. Perrina, T. Svedberga i L. G. Gouya u kategoriji teorijske fizike pored Knudsena, Lehmanna i Plancka. Nobelova nagrada za 1918. godinu pripala je Maxu Karlu Ernestu Ludwigu Plancku za prepoznavanje emitiranja i distribucije energije u diskretnim vrijednostima ili kvantima, a za ovu godinu dobiva je antisemit, antirelativist i veliki pristaša njemačke čiste fizike, Johannes Stark za otkriće Dopplerova efekta u kanalnim zrakama i dijeljenja spektralnih linija u električnom polju.
Objavio je devet, mahom popularnoznanstvenih radova.
1920. GODINA
Početkom godine njegov kolegij Uvod u teoriju relativnosti na Sveučilištu u Berlinu (asistent mu je Jacob Grommer) postaje turistička atrakcija kojega posjećuju brojni izletnici i nakon petnaestak minuta napuštaju predavanje, što Einsteina nije toliko smetalo (osim pokojeg antisemitskog ispada), koliko redovite studente koji nisu imali slobodnih stolica a zbog učestalog prometa turista i buke nisu mogli pratiti predavanja.
Već šestu godinu opako bolesna Einsteinova majka, Pauline, umire u Elsinom i njegovom stanu 20. veljače; a u isto vrijeme züriška se obitelj raščlanila: Mileva je u Novom Sadu kod bolesnih roditelja, Eduard u sanatoriju Aegeri zbog recidiva njegovih plućnih boljetica dok je Hans Albert ponovno kod obitelji Zangger.
U Berlinu ga tijekom travnja, gdje je gost predavač, prvi put posjećuje danski fizičar, jedan od osnivača kvantne fizike, Niels Henrik David Bohr (1885-1962). Znanstvene rasprave i kvantno fizikalna polemika zbližila je fizičare te ubrzo postaju prisni prijatelji.
U svibnju je u Nizozemskoj, kod Ehrenfestovih u Leidenu te na Amsterdamskoj akademiji, u svečanoj antičkoj auli, drži više nego dobro posjećeno (visoki državni dužnosnici, političari i akademici) i medijski pompozno popraćeno predavanje, Prostor i vrijeme u modernoj fizici.
U lipnju putuje s dragom i voljenom pokćerkom Ilsom (hotelske razonode i opuštanja nije nedostajalo) u Norvešku, gdje na tamošnjem sveučilištu u Oslu ima tri pozivna predavanja, a potom ležerno jedre po norveškim fjordovima, i u Dansku, gdje u kopenhagenskome Astronomskom društvu predaje o općoj teoriji relativnosti i naravno, posjećuje i dobrohotno se, načelno kvantno svađa s Nielsom Bohrom.
Na povratku za Berlin zaustavljaju se u Kielu, gdje također na sveučilištu drži predavanje i posjećuje tvornicu žirokompasa Hermanna Anschütz-Kaempfea s kojim se dogovara o zajedničkim patentima usavršavanja žirokompasa na jedrenju po Kielskom zaljevu. Odlaze, kad su već u blizini, i na mondeni otočić Hiddensee, jedno od prvih nudističkih pribježišta intelektualne i umjetničke njemačke elite (česti su gosti otočića književnik i nobelovac Gerhart Hauptman, psihoanalitičar Sigmund Freud, redatelj Max Reinhardt, glumice Asta Nielsen, Brigitte Helm, Elsa Wagner, Käthe Dorsch, fizičari Gustav Hertz, Max von Laue, književnici Thomas Mann, Rudolf Georg, Ludwig Marcuse, Stefan Zweig, Hans Falada, Max Halbe, Erich Käsner, Herbert Eulenberg, dramski pisac Bertold Brecht, kabaretist Joachim Ringelnatz, plesačice Greta Palucca i Valeska Gert, dirigent Otto Klemperer, slikarica Käthe Kollwitz, arhitekt Max Taut, glumci Willi Forst, Hans Söhnker, Alexander Granach…). Vrativši se u Berlin ostatak ljeta provodi u radnoj sobi (ne bi li ipak štogod fizikalno smislio) i po berlinskim kabareima, a često se odmara jedreći s liječnikom Moritzom Katzensteinom.
Inženjer, novinar, fizikalni šarlatan, ambiciozni političar i nacionalist Paul Weyland i njegova novopokrenuta Arbeitsgemeinschaft deutscher Naturforscher zur Erhaltung reiner Wissenschaft, Radna zajednica njemačkih prirodoslovaca za očuvanje čiste znanosti, na skupu u Berlinskoj filharmoniji 24. kolovoza (i sam radoznali Albert s Ilsom prisustvuje skupu) započinje pokret protiv Einsteina i njegove židovske teorije (najžešći je od ranije poznati kritičar teorije relativnosti eksperimentalni fizičar Ernst Gehrcke), a u obranu staju Max Planck, Max von Laue, Walther Nernst, Heinreich Rubens i ministar kulture Konrad Haenisch. Njemačke (žute) novine objavljuju kako Einstein razmišlja o napuštanju Njemačke.
Polovicom rujna putuje u Frankfurt na Maini, u posjet prijatelju Maxu Bornu (i njegovoj obitelji) koji je odnedavna na ovdašnjem sveučilištu i koji je upravo objavio izvrsnu popularnu i zapaženu knjigu Die Relativitätstheorie Einsteins, Einsteinova teorija relativnosti (knjigu je na hrvatski preveo još 1948. naš matematičar i dobar poznavatelj teorije relativnosti, Danilo Blanuša).
I njemački nacionalist i fizičar, nobelovac Philipp Eduard Anton von Lenard (1862-1947, dobio je 1905. Nobelovu nagradu za istraživanje katodnih zraka, a eksperimentalno je ispitivao neobičnu prirodu fotoelektričnog efekta i otkrio da energija i brzina izbačenih elektrona ovisi o frekvenciji upadne svjetlosti, kojemu je baš te godine Einstein pojasnio zašto se to baš tako zbiva te izveo svoj kvantitativni zakon i razvio teoriju o kvantima svjetlosti, fotonima, što Lenard, mada je to krio, nikada nije oprostio Albertu) na godišnjem Kongresu njemačkih liječnika i prirodoslovaca u Bad Nauheimu 23. rujna, bezuspješno pokušava uvjeriti sudionike i prisutnog Einsteina kako se opća teorija relativnosti protivi zdravom razumu i naravno čistoj njemačkoj fizici.
Početkom listopada sa sinovima Hans Albertom i Eduardom po prvi puta je u južnoj Njemačkoj, u Benzingenu, pa mu ponovno na um pada divna praktična zamisao (financijske prirode naravno, jer njemačka marka rapidno pada i sve više gubi na vrijednosti naspram švicarskoga stabilnog franka) da svoju zürišku obitelj preseli negdje bliže, u ovaj dio Njemačke, ali Mileva ne želi napuštati Švicarsku, Hans Albert ne želi prekidati dobro švicarsko školovanje a ni Elsa nije nimalo oduševljena takvim rasporedom Einsteinovih obitelji.
U takvim neprijatnim uvjetima prijatelj Hendrik Lorentz poziva ga kao gosta predavača na nizozemsko Sveučilište u Leidenu, gdje 27. listopada drži inauguracijsko predavanje pred tisuću četiristo studenata zbunjujućeg naslova Äther und Relativitätstheorie, Eter i teorija relativnosti, jer poznato je da je još 1905. odbacio svako postojanje etera u svojoj teoriji a sada ga ponovno uvodi, doduše u novom kontekstu, više ne kao finu materijalnu sredinu već kao zakrivljeni prostor ili gravitacijsko polje prisutno u prostoru, u opću teoriju relativnosti, najvjerojatnije iz dubokog poštovanja prema Lorentzu koji nije nikada prestao vjerovati, usprkos svim teorijama, u postojanje etera, što su pak Lenard i Gehrcke ubrzo i spremno iskoristili optuživši ga za nekozenkventnost i vlastito protuslovlje; Einstein nije nikada kasnije upotrijebio sličnu formulaciju. Čest je gost i kod prijatelja Paula Ehrenfesta (muziciranje, šetnje i prirodoznanstvene rasprave) koji u Einsteinovo ime honorar od 2.000 nizozemskih guldena za višetjednu gost-profesuru šalje Milevi u Zürich kako bi Albert izbjegao njemački nemali autorski porez, što je činio u više navrata ne samo za leidenska predavanja, već i za buduća engleska.
Berlinski književni novinar Alexander Moszkowski, unatoč napadima na pacifista, Židova i teorijskog fizičara, objavljuje prvi Einsteinov životopis nastao iz njegovih intervjua (tijekom rata u hotelu Bristol), Gesprächen mit Einstein, Razgovori s Einsteinom.
Deveta nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga. W. von Waldeyer-Hartza, L. S. Ornsteina, H. A. Lorentza, W. Juliusa, S. Arrheniusa, P. Zeemana, N. Bohra i H. Kamerlingha Onnesa u kategoriji teorijske i matematičke fizike pored Bohra i Sommerfelda, a Nobelovu nagradu dobiva Charles-Edouard Guillaume za otkriće anomalija u legurama nikla i željeza te invara, legure s vrlo niskim koeficijentom širenja, koja se koristi u konstrukciji preciznih instrumenta.
Objavljuje šest mahom popularnoznanstvenih tekstova i napisa izvan područja fizike.