Na Züriškom sveučilištu Einstein predaje uvod u mehaniku, termodinamiku, kinetičku teoriju topline, vodi fizikalni seminar i zajedno s profesorom Alfredom Kleinerom rukovodi laboratorijskim vježbama. U Zürichu najviše se druži sa starim prijateljima, bivšim studenskim kolegom Marcelom Grossmannom, profesorom geometrije na ETH-u, i liječnikom Heinrichom Zanggerom, a početkom godine susreće dragog školskog kolegu iz Aaraua Adolfa Fischa (planinskog spasitelja), sada profesora u Winterthuru. Već potkraj ožujka dobiva ponudu u više sveučilišno zvanje, redovita profesora Sveučilišta u Pragu.
U francuskom časopisuArchives des sciences physiques et naturelles objavljen mu je prvi i drugi dio opsežne studije (stopedesetak stranica) Le Principe de relativité et ses conséquences dans la physique moderne, Načela relativnosti i njene posljedice na suvremenu fiziku.
Njegov asistent Ludwig Hopf (1884-1939), s kojim je uAnnalen der Physik napisao dva zapažena rada o klasičnoj statistici zračenja, bio je talentirani pijanist (Albertu uvijek dobro došla pratnja za sviranje violine), a pored fizike zanimao se i za psihoanalizu pa je Einsteina upoznao s Carl Gustavom Jungom i Eugenom Bleulerom (to sasvim slučajno poznanstvo pokazat će se kasnije vrlo korisnim), direktorom psihijatrijske klinike Burghölzli, koji su bili zainteresirani za neke aspekte teorije relativnosti.
Sestra Maja udaje se u ožujku za pravnika i slikara Paula Wintelera, brata Einsteinove prve ljubavi, i sljedeće se godine nastanjuje u Luzernu.
Početkom proljeća posjećuje ga poznati fizičar i kemičar, poput njega njemački Židov, Walther Nernst (1864-1941) koji je 1905. (u Einsteinovoj godini) otkrio treći zakon termodinamike, radi diskusija o kvantnoj hipotezi, a koncem semestra stiže i Arnold Sommerfeld (1868-1951) po istom pitanju.
Drugi sin Mileve i Alberta, Eduard (nadimkom Tete i Tedel) rođen je 28. srpnja.
[Eduard Einstein (1910-1965), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Međutim, ironijom sudbine, 1930. pada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire u invalidskim kolicima nakon moždanog udara, u Zürichu. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933) više nikada nije vidio.]
Krajem rujna je na seminaru i u gostima u Beču kod, njemu prirodnofilozofski bliskim, bolesnoga i otežanog govora zbog inzulta (još od 1898.), Ernesta Macha (1838-1916), fizičara Antona Lampe i Victora Adlera, Friedrichova oca, predsjednika i utemeljitelja austrijskih socijaldemokrata.
Kako Einsteinova primanja nisu pokrivala potrebe četveročlane obitelji u skupom Zürichu, Einsteinovi su iznajmljivali sobe studentima, a Mileva je, pored svih kućanskih poslova za obitelj i njegu boležljivoga maloga Eduarda, pospremala sobe i kuhala tri obroka dnevno za studente. Jedan od studenata podstanara obitelji Einstein bio je i Svetozar Varićak (student kemije), sin profesora na Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoga akademika, matematičara Vladimira Varićaka (srpske nacionalnosti) koji je zarana sudjelovao u proučavanju matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti, napose pomoću neeuklidske geometrije Lobačevskog te je prethodne i ove 1910. godine s Albertom razmijenio desetak pisama na tu temu.
Hrvatski fizičari promptno reagiraju na pojavu teorije relativnosti, u isto vrijeme kada i ostala Europa, koja kasnije postaje uzročnikom učestalih sporova i sukoba (kritika, polemika, fizikalno-teorijski i filozofijskih raspri, od prihvaćanja, osporavanja, do omalovažavanja) prije svega među hrvatskim znanstvenicima, zatim filozofima i, na koncu, dežurnim ideolozima. Dvjestotinjak radova hrvatskih autora o teoriji relativnosti, od kojih više od trećine u inozemnim časopisima, uvjerljivo pokazuje da znanstvena i filozofijska misao u Hrvatskoj nije vremenski zaostajala za svijetom (kao danas). Prvi pobornici, Vinko Dvořák (1848-1922) i Stanko Hondl (1873-1971) u sveučilišnim predavanjima i vježbama iz fizike (optike) već akademske 1908/09. i 1909/10. spominju i objašnjavaju Einsteinovu teoriju iz 1905., a matematičar Vladimir Varićak (1865-1942) od 1910. objavljuje nekoliko zapaženih radova u Physikalische Zeitschriftu (do 1936. objavio je 26 znanstvenih radova o teoriji relativnosti), u ljetnom semestru 1914. predaje dva sata tjedno kolegij Geometrijska interpretacija teorije relativnosti. Nasuprot njima fizičar, Stjepan Mohorovičić (1890-1980, sin Andrije Mohorovičića, seizmologa i meteorologa, čuvenog po najvećem seizmološkom otkriću, diskontinuiranoj plohi u Zemnjinoj kori, po njemu nazvanoj Moho-sloj), otpočetka zadrti neprijatelj teorije relativnosti i zagovornik teorije etera usred Prvoga svjetskog rata objavljuje tri priloga protiv teorije relativnosti (do 1939. publicirao je 29 znanstvenih radova proturelativističkoga sadržaja i razvio alternativnu teoriju). Sličnih stavova bio je i veliki popularizator fizike, Oton Kučera (1857-1931) koji u brojnim tekstovima i na mnogim predavanjima zastupa postojanje etera i pobija teoriju relativnosti. Napadom Stjepama Mohorovičića na Vladimira Varićaka i Stanka Hondla otvorena je duga polemika “za i protiv” teorije relativnosti (stvorena su dva nemala tabora pristaša i protivnika Einsteina), sukob koji se protegnuo sve do 50-ih godina prošloga stoljeća.
Prijateljuje i raspravlja s matematičarom (bivšim profesorom na ETH-u) Adolfom Hurwitzom (1859-1919, s kojim redovito i svira violinu), povjesničarom Alfredom Sternom, pronalazačem parne i plinske turbine Arelom Stodolaom, profesorom krivičnog prava Emilom Zürcherom… Često ide (naravski, bez Mileve) na razna predavanja (primjerice njemu nebitno: Ljubav i njene posljedice na podsvijest), koncerte i ne propušta afterpartyje po kavanama ne bi li susreo simpatične djevojke, njegovim riječima, “rijetke ljepote i šarma”.
Einsteinova djetinjasta znatiželja tražila je (nimalo jednostavne) odgovore na sasvim jednostavna pitanja, poput: Zašto je nebo plavo? Pozabavio se plavetnilom neba i u listopadu objavio sveobuhvatan, izvrstan rad Theorie der Opaleszenz von homogenen Flüssigkeiten und Flüssigkeitsgemischen in der Nähe des kritischen Zustandes (posljednji iz klasične statističke fizike) o svjetlucavosti neba (i općenito o pojavi kritične opalescencije, pojavi koja opisuje sposobnost fluida da veći dio upadnih zraka svjetlosti ne propusti, nego reflektira, odbije), u kojem potanko izvodi i objašnjava jednadžbu proporcionalnosti, na osnovi Smoluchowske teorije raspršenja svjetlosti u plinu ili tekućini iz 1908., između gustoće energijskoga toka rasapa i energijskoga toka upadne svjetlosti iz čega zaključuje da se selektivno raspršenje sunčeve svjetlosti zbiva mahom na molekulama u atmosferi koje pripadaju uglavnom plavom dijelu spektra, što danjem nebu daje karakterističnu modru boju, a podjednako se zbiva i s narančastocrvenom bojom ujutro i uvečer.
Početkom listopada kemičar Wilhelm Ostwald nominira Alberta Einsteina prvi puta za Nobelovu nagradu, a još su nominirani u njegovoj kategoriji (teorijsko i matematičko-fizikalni doprinosi) Gullstrand, Planck i Poincaré, a nagradu dobiva Johanes Diderik van der Waals za njegove jednadžbe stanja plinova i tekućina.
Od 15. listopada povećala mu se plaća na 5.500 švicarskih franaka, a Franz Oppenheim, jedan od suosnivača i suvlasnika tvornice Agfa, ljubitelj znanosti i dobrotvor znanstvenih ustanova, želeći ostati anoniman, u studenom mu posredno (posrednik je berlinski kemičar Emil Fischer) daruje, ničim izazvan, 15.000 njemačkih maraka u tri godišnja obroka po 5.000 (posljedica slave).
Objavio je šest znanstvenih radova.
1911. GODINA
Imenovan je 6. siječnja redovitim profesorom teorijske fizike, na Planckovu preporuku, Njemačkog sveučilišta u Pragu, kojega je prvi rektor bio Ernest Mach; nacionalno podijeljenog sveučilišta na većinsko češko i manjinsko, njemačko govorno područje (odnos je 90 naprema 10%) s podosta netrpeljivosti i nesnošljivosti među tim ne samo jezično različitim socijalnim skupinama. Austrougarski ministar religije i prosvjete, grof Karl von Stürgkh, obavještava ga da dekretom cara Franje Josipa od 1. travnja (kad treba prijeći u Prag) ima plaću u iznosu od 9.872 krune.
U veljači u pratnji s uvijek sumnjičavom Milevom (sinove u Zürichu čuva Milevina majka Marija) odlazi održati predavanje u nizozemsko Sveučilište u Leidenu i u prvi posjet nobelovcu i budućem prijatelju Hendriku Antoonu Lorentzu (1853-1928), začetniku nekih elemenata specijalne teorije relativnosti.
Einsteinovi napuštaju Zürich 30. ožujka i sele u Prag (Trebizskeho 1215, kasnije Lesnicka 7), kamo u pripomoć stiže i Milevina majka Marija do dolaska služavke Fanni. Na formalni zahtjev Sveučilišta na kojemu predaje mehaniku i termodinamiku (asistent mu je Emil Nohel), Einstein se po prvi puta izjašnjava članom židovske vjerske zajednice.
U lipnju proučava mogućnost mjerenja savijanja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju za vrijeme potpune pomrčine Sunca i izračunava, koristeći se svojom jednadžbom ekvivalencije mase i energije ali koja počiva ustvari na Newtonovoj teoriji i zakonu gravitacije a ne na još nedovršenoj općoj teoriji relativnosti, otklon zrake svjetlosti pozadinskih zvijezda koji bi trebao iznositi 0,87 lučnih sekundi (tu mu se potkrala i aritmetička pogreška, dobio je vrijednost od 0,83 lučne sekunde) što nije ni polovica stvarne, prirodne vrijednosti.
Postaje priznat i ugledan fizičar u europskoj znanstvenoj zajednici. Dobiva ponude sveučilišta u Utrechtu i Zürichu, a u rujnu mu u posjete dolazi liječnik, profesor na Sveučilištu u Zürichu, i prijatelj Heinrich Zanggner (1874-1957) te ga izvješćuje da je i ETH zainteresiran za njegovu profesuru.
Potkraj listopada i početkom studenog sudjeluje, s referatom o problemu specifične topline pri niskim temperaturama i britkim diskusijama o fenomenu kvanta, na 1. Solvayevom kongresu o krizi u suvremenoj fizici u Bruxellesu na kojemu su i Nernst, Poincaré, Hasenöhrl, Planck, Lorentz, Rubens, Langevin, James Jeans, Sommerfeld, Rutherford, Marie Curie… Kongres je pored značajnih znanstvenih rasprava postao poznat i po javnom obznanjivanju ljubavne romanse bivših obiteljskih prijatelja (pariški Le Journal, 4. studenog) na kongresu prisutnih, Paula Langevina (nesretno oženjenog i oca četvero djece), koji je na kongresu iznio zanimljivi misaoni eksperiment izravne posljedice specijalne teorije relativnosti glede diletacije vremena (naširoko poznati paradoks blizanaca), i udovice Marie Curie (Pierru je Curieu u Parizu 19. travnja 1906. konjska zaprega smrskala glavu) što Einsteina nije uopće diralo niti uzbuđivalo kao ostale sudionike i posjetitelje kongresa.
U Pragu (često je u salonu Berthe Fante, praškim pivnicama i kavanama) se druži s matematičarom (i violinistom) Georgom Pickom, arheologom i dobrim poznavateljem sanskrta Moritzom Winternitzom, fizičarom Antonom Lampom, cionističkim filozofom Hugom Bergmannom, književnikom Maxom Brodom (kome je Einsteinov osobiti karakter poslužio za lik mladoga astronoma Keplera, u romanu Tycho Brahes Weg zu Gott, Spasenje Tycho Braha), susreo se i s Franzom Kafkom…
Mileva ponovno sumnjiči Alberta za preljub (naravno, suprug svaku sumnju negira), ovoga puta sa služavkom Fanni koja je neudana i bez poznatog priležnika rodila dijete nepoznata oca; bebu je u početku čuvala Mileva, kaneći je dati na usvajanje ili u sirotište (kao što je prije devet godina kanila sa svojom kćerkom Lieserl), no ubrzo je Fannina majka preuzela skrb o svom unuku.
Objavio je dvanaest znanstvenih radova, komentara, diskusija, napomena i osvrta iz molekularne fizike, mehanike fluida, fizike čvrstoga stanja, specijalne i opće teorije relativnosti, kvantne teorije i statističke mehanike.
1912. GODINA
Na preporuku Marie Skłodowske-Curie (1867-1934), Maxa Plancka i Henria Poincaréa (1854-1912) Einsteinu je ponuđen povratak u Zürich, sada kao redovitom profesoru na ETH-u (30. siječnja).
Sprijateljuje se s Paulom Ehrenfestom (1880-1933), austrijskim znanstvenikom (židovskog podrijetla) s nizozemskoga Sveučilišta u Leidenu za njegove posjete Pragu potkraj veljače, fizičarom koji je doprinio razvoju kvantne mehanike, termodinamike faznih prijelaza te među prvima, pored Plancka, nazvao Einsteinov rad iz 1905. teorijom relativnosti (mada Einsteinu taj naziv nije bio prikladan i skloniji je bio točnijim određenjem: teorija invarijantnosti), a uz to i dobrim pijanistom (često zajedno sviraju).
U travnju je u Berlinu na razgovorima s Nernstom, Planckom, Rubensom, Warburgom i Fritzom Haberom, direktorom novoosnovanog Kaiser Wilhelmova instituta za fizikalnu kemiju i elektrokemiju, ali i kod tri godine starije obiteljske rodice, družice iz djetinjstva, dvostruke sestrične, prva rođakinja po majci i druga po ocu (majke su im sestre, a djedovi po ocu braća), k tomu još razvedene, Else Löwenthal s kojom započinje toplokrevetnu ljubavnu vezu, kakvu je već imao nešto ranije, kako je kasnije priznao Elsi, ali samo kratkotrajnu seksualnu avanturu, s njenom mlađom sestrom Paulom, uz veliku potporu i navijanje majke Pauline (koja je napokon uvidjela pravu zgodu da se Albert konačno riješi primitivne Mileve) i njene sestre Fanny, Elsine majke.
[Elsa Einstein (1876-1936), kći Rudolfa Einsteina (tekstilni tvorničar), bratić Albertova oca, i Fanny Koch, nepoznata formalna obrazovanja, udala se 1896. za trgovca tekstila Maxa Löwenthala u Hechingenu s kojim je imala dvije kćerke, Ilse i Margot. Razvela se 1908. i preselila u Berlin gdje se 1919. udala za rođaka Alberta Einsteina. Umire u Princetonu 20. prosinca 1936. nakon mučnih srčanih i bubrežnih tegoba.]
U Zürichu 24. svibnja umire njegov bivši profesor fizike Heinrich Friedrich Weber (koji mu nije nikada budio lijepe uspomene) što je saznavši, ponukalo Alberta da Zanggeru u pismu iskreno napiše kako je Weberova smrt dobra stvar za Politehnikum.
U srpnju obitelj Einstein odlazi iz podvojenog Praga (ne samo na Njemačko i Češko praško sveučilište) i vraća se u Zürich (Hofstrasse 116).
Dalje razrađuje fotonsku teoriju svjetlosti te emisiju i apsorpciju zračenja u članku Über die thermodynamische Begründung des photochemischen Äquivalenzgesetzes (O termodinamičkom obrazloženju zakona fotokemijske ekvivalencije, Annalen der Physik, ser. 4, sv. XXXVII i XXXVIII, str. 832-838 i 881-884) koju je razmatrao još na proljeće u Pragu s mladim doktorom fizikalne kemije Ottom Sternom (1888-1969).
U kolovozu surađuje s prijateljem Marcelom Grossmannom, pročelnikom matematičke katedre na ETH-u, na formalno matematičkoj aparaturi osnova opće teorije relativnosti (proučavaju primjenljivost Reimannova neeuklidskog prostora i tenzorskog računa) i po prvi puta gravitaciju opisuju uz pomoć metričkog tenzora. U Einsteinovim bilješkama iz toga razdoblja (tzv. züriška bilježnica), koja vrvi samo jednadžbama i proračunima, zapisana je aproksimacija završne jednadžbe polja gravitacije koju Einstein napušta kao zabludu i pogrešan zaključak, da bi joj se vratio i formalno izveo tek tri godine kasnije.
Na ETH-u tjedno predaje tri sata analitičke mehanike i dva sata termodinamike (asistent mu je Otto Stern), a u njegov kabinet na Fizikalnome institutu, bez obzira na strogu zabranu pušenja u zgradi, postaje popularna pušionica svim djelatnicima koji, poput njega, guštaju u kreativnom dimu cigareta.
U Milanu umire Jakob Einstein, dragi Albertov stric koji ga je u dječaštvu i pubertetu uveo u svijet matematike i prirodnih znanosti.
Druga nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Ostwalda, E. Pringsheima, C. Schaefera i W. Wiena u kategoriji teorijske fizike pored Heavisidea, Lorentza, Macha i Plancka a nagradu dobiva nepoznati Nils Gustaf Dalén za pronalazak automatske regulacije paljenja lampi razrijeđenog acetilena na svjetionicima i plutačama (što je po svemu čista nauka, dakle primijenjena znanost u praktične svrhe i sa znanošću nema nekakvih konotacija).
Objavio je šest znanstvenih radova, većinom iz opće teorije relativnosti.
1913. GODINA
Na Einsteinov trideset i četvrti rođendan (14. ožujka), nakon podužeg neviđanja, sestrična Elsa šalje mu srdačnu čestitku čime prekida višemjesečnu šutnju, na što Albert predlaže susret što je moguće prije.
Krajem ožujka putuje u Pariz, na pozivno predavanje o termodinamičkoj dedukciji fotokemijske ekvivalencije, i posjećuje Mariju Curie, Paula Langevina i svoga dragog olimpijca Mauricea Slovinea iz bernskih dana, pisca, izdavača i urednika filozofskih i znanstvenih djela. Na putu ga je trebala pratiti i Mileva (stalna sjena njegove seksualne slobode), ali kako je u svome dnevniku 14. ožujka zabilježila kći Albertova prijatelja Adolfa Hurwitza, kada su ona i majka posjetile Einsteinove, prestravile su se kad su ugledale Milevino otečeno lice u modricama; nije mogla takva na put.
Zajedno s Micheleom Bessoom izračunava pomak Merkurova perihela, s Marcelom Grossmannom nastavlja istraživati matematički formalizam teorije gravitacije i potkraj svibnja zajednički objavljuju, još uvijek nezaokružen rad Entwurf einer Verallgemeinerten Relativitätstheorie und eine Theorie der Gravitation, Zasnivanje poopćene teorije relativnosti i teorije gravitacije, a s Adriaanom Danielom Fokkerom piše o Nordströmovoj teoriji gravitacije.
Pred kraj ljetnog semestra Paul i Tatjana Ehrenfest stižu na dva tjedna u Zürichu, gdje Albert i Paul u svakodnevnim šetnjama po okolnim planinama debatiraju o fizici, poglavito o upravo obznanjenom novom modelu atoma Nilsa Bohra.
Sredinom ljeta u posjet Zürichu dolaze Max Planck i Walther Nernst (uljudno, sa suprugama) ponuditi mu članstvo u Pruskoj akademiji znanosti i profesuru na Berlinskom sveučilištu, što nije nimalo formalno službena i bezazlena već iznimno časna ponuda koju su 12. srpnja potpisali Heinrich Rubens, Emil Warburg, Max Planck i Walther Nernst, a koja je 3. srpnja prošla tajno glasovanje (21 za i 1 protiv) Fizikalno-matematičkog razreda Akademije, posebice zbog toga što se Einstein odrekao njemačkog državljanstva, nije odslužio vojni rok a k tomu je i Židov. Ovu je novost Albert prenio, uz napomenu da se ne prenosi dalje, samo svojoj rođakinji u Berlinu, Elsi.
U kolovozu obitelj Einstein i Maria Curie s djecom na odmoru su i planinarenju u jugoistočnoj Švicarskoj i jezeru Como (svojevremenom mjestu strastvene nepažnje).
Polovicom rujna Einsteinovi su u Novom Sadu i na salašu kraj Kaća. Nestašni i libidom obdareni poznati fizičar prečesto zalazi u kaćansku prodavaonicu mješovite robe (između ostalog, kao notorni pušač, po duhan) kod privlačne i zamamne prodavačice Berthe.
Iz Novoga Sada Albert je trebao, prema planu, sa suprugom otputovati za Beč na Kongres njemačkih prirodoslovaca da 23. rujna drži referat o sadašnjem trenutku gravitacijske teorije, ali uspio se posvađati prije puta (20. rujna) kako bi mogao sam otputovati. Iz Beča putuje za Berlin na opuštanje s ljubavnicom Elsom (jer mu je dosta Mileve, toga “neprijaznoga, neduhovitog stvorenja koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”), a čemerna i utučena Mileva u Novom Sadu krsti djecu, Hans Alberta i malog Eduarda, u srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Krajem listopada (od 27. do 31.) prisustvuje na 2. Solvayevom kongresu o strukturi materije u Bruxellesu ali ne sudjeluje referatom već samo u diskusiji.
Potkraj godine (7. prosinca) Einstein prihvaća velikodušnu ponudu Sveučilišta u Berlinu i Pruske akademije znanosti da postane članom njena Fizikalno-matematičkog razreda te pristaje postati ravnateljem budućega akademijskog Kaiser Wilhelmova instituta za teorijsku fiziku i redoviti profesor Sveučilišta u Berlinu ali bez ikakve obveze redovita predavanja (što ga je najviše privuklo) za ukupno 12.900 njemačkih maraka godišnje.
Treća nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Wiena i B. Naunyna, a nominirani su još u kategoriji za teorijsku fiziku Lorentz, Nernst i Planck, međutim Nobela dobiva nizozemski fizičar Heike Kamerlingh Onnes za istraživanja svojstva materijala na ekstremno niskim temperaturama (pronalazak supravodljivosti) i, između ostaloga, za proizvodnju tekućega helija.
Objavio je šest znanstvenih radova uglavnom iz opće teorije relativnosti, što ga posljednjih godina trajno zaokuplja.
Eros fizike i fizika erosa/6
Životoplov Alberta Einsteina
*
ŠETNJA FAKULTETIMA — IZVAN BRAKA
1910. GODINA
Na Züriškom sveučilištu Einstein predaje uvod u mehaniku, termodinamiku, kinetičku teoriju topline, vodi fizikalni seminar i zajedno s profesorom Alfredom Kleinerom rukovodi laboratorijskim vježbama. U Zürichu najviše se druži sa starim prijateljima, bivšim studenskim kolegom Marcelom Grossmannom, profesorom geometrije na ETH-u, i liječnikom Heinrichom Zanggerom, a početkom godine susreće dragog školskog kolegu iz Aaraua Adolfa Fischa (planinskog spasitelja), sada profesora u Winterthuru. Već potkraj ožujka dobiva ponudu u više sveučilišno zvanje, redovita profesora Sveučilišta u Pragu.
U francuskom časopisu Archives des sciences physiques et naturelles objavljen mu je prvi i drugi dio opsežne studije (stopedesetak stranica) Le Principe de relativité et ses conséquences dans la physique moderne, Načela relativnosti i njene posljedice na suvremenu fiziku.
Njegov asistent Ludwig Hopf (1884-1939), s kojim je u Annalen der Physik napisao dva zapažena rada o klasičnoj statistici zračenja, bio je talentirani pijanist (Albertu uvijek dobro došla pratnja za sviranje violine), a pored fizike zanimao se i za psihoanalizu pa je Einsteina upoznao s Carl Gustavom Jungom i Eugenom Bleulerom (to sasvim slučajno poznanstvo pokazat će se kasnije vrlo korisnim), direktorom psihijatrijske klinike Burghölzli, koji su bili zainteresirani za neke aspekte teorije relativnosti.
Sestra Maja udaje se u ožujku za pravnika i slikara Paula Wintelera, brata Einsteinove prve ljubavi, i sljedeće se godine nastanjuje u Luzernu.
Početkom proljeća posjećuje ga poznati fizičar i kemičar, poput njega njemački Židov, Walther Nernst (1864-1941) koji je 1905. (u Einsteinovoj godini) otkrio treći zakon termodinamike, radi diskusija o kvantnoj hipotezi, a koncem semestra stiže i Arnold Sommerfeld (1868-1951) po istom pitanju.
Drugi sin Mileve i Alberta, Eduard (nadimkom Tete i Tedel) rođen je 28. srpnja.
[Eduard Einstein (1910-1965), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Međutim, ironijom sudbine, 1930. pada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire u invalidskim kolicima nakon moždanog udara, u Zürichu. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933) više nikada nije vidio.]
Krajem rujna je na seminaru i u gostima u Beču kod, njemu prirodnofilozofski bliskim, bolesnoga i otežanog govora zbog inzulta (još od 1898.), Ernesta Macha (1838-1916), fizičara Antona Lampe i Victora Adlera, Friedrichova oca, predsjednika i utemeljitelja austrijskih socijaldemokrata.
Kako Einsteinova primanja nisu pokrivala potrebe četveročlane obitelji u skupom Zürichu, Einsteinovi su iznajmljivali sobe studentima, a Mileva je, pored svih kućanskih poslova za obitelj i njegu boležljivoga maloga Eduarda, pospremala sobe i kuhala tri obroka dnevno za studente. Jedan od studenata podstanara obitelji Einstein bio je i Svetozar Varićak (student kemije), sin profesora na Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoga akademika, matematičara Vladimira Varićaka (srpske nacionalnosti) koji je zarana sudjelovao u proučavanju matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti, napose pomoću neeuklidske geometrije Lobačevskog te je prethodne i ove 1910. godine s Albertom razmijenio desetak pisama na tu temu.
Hrvatski fizičari promptno reagiraju na pojavu teorije relativnosti, u isto vrijeme kada i ostala Europa, koja kasnije postaje uzročnikom učestalih sporova i sukoba (kritika, polemika, fizikalno-teorijski i filozofijskih raspri, od prihvaćanja, osporavanja, do omalovažavanja) prije svega među hrvatskim znanstvenicima, zatim filozofima i, na koncu, dežurnim ideolozima. Dvjestotinjak radova hrvatskih autora o teoriji relativnosti, od kojih više od trećine u inozemnim časopisima, uvjerljivo pokazuje da znanstvena i filozofijska misao u Hrvatskoj nije vremenski zaostajala za svijetom (kao danas). Prvi pobornici, Vinko Dvořák (1848-1922) i Stanko Hondl (1873-1971) u sveučilišnim predavanjima i vježbama iz fizike (optike) već akademske 1908/09. i 1909/10. spominju i objašnjavaju Einsteinovu teoriju iz 1905., a matematičar Vladimir Varićak (1865-1942) od 1910. objavljuje nekoliko zapaženih radova u Physikalische Zeitschriftu (do 1936. objavio je 26 znanstvenih radova o teoriji relativnosti), u ljetnom semestru 1914. predaje dva sata tjedno kolegij Geometrijska interpretacija teorije relativnosti. Nasuprot njima fizičar, Stjepan Mohorovičić (1890-1980, sin Andrije Mohorovičića, seizmologa i meteorologa, čuvenog po najvećem seizmološkom otkriću, diskontinuiranoj plohi u Zemnjinoj kori, po njemu nazvanoj Moho-sloj), otpočetka zadrti neprijatelj teorije relativnosti i zagovornik teorije etera usred Prvoga svjetskog rata objavljuje tri priloga protiv teorije relativnosti (do 1939. publicirao je 29 znanstvenih radova proturelativističkoga sadržaja i razvio alternativnu teoriju). Sličnih stavova bio je i veliki popularizator fizike, Oton Kučera (1857-1931) koji u brojnim tekstovima i na mnogim predavanjima zastupa postojanje etera i pobija teoriju relativnosti. Napadom Stjepama Mohorovičića na Vladimira Varićaka i Stanka Hondla otvorena je duga polemika “za i protiv” teorije relativnosti (stvorena su dva nemala tabora pristaša i protivnika Einsteina), sukob koji se protegnuo sve do 50-ih godina prošloga stoljeća.
Prijateljuje i raspravlja s matematičarom (bivšim profesorom na ETH-u) Adolfom Hurwitzom (1859-1919, s kojim redovito i svira violinu), povjesničarom Alfredom Sternom, pronalazačem parne i plinske turbine Arelom Stodolaom, profesorom krivičnog prava Emilom Zürcherom… Često ide (naravski, bez Mileve) na razna predavanja (primjerice njemu nebitno: Ljubav i njene posljedice na podsvijest), koncerte i ne propušta afterpartyje po kavanama ne bi li susreo simpatične djevojke, njegovim riječima, “rijetke ljepote i šarma”.
Einsteinova djetinjasta znatiželja tražila je (nimalo jednostavne) odgovore na sasvim jednostavna pitanja, poput: Zašto je nebo plavo? Pozabavio se plavetnilom neba i u listopadu objavio sveobuhvatan, izvrstan rad Theorie der Opaleszenz von homogenen Flüssigkeiten und Flüssigkeitsgemischen in der Nähe des kritischen Zustandes (posljednji iz klasične statističke fizike) o svjetlucavosti neba (i općenito o pojavi kritične opalescencije, pojavi koja opisuje sposobnost fluida da veći dio upadnih zraka svjetlosti ne propusti, nego reflektira, odbije), u kojem potanko izvodi i objašnjava jednadžbu proporcionalnosti, na osnovi Smoluchowske teorije raspršenja svjetlosti u plinu ili tekućini iz 1908., između gustoće energijskoga toka rasapa i energijskoga toka upadne svjetlosti iz čega zaključuje da se selektivno raspršenje sunčeve svjetlosti zbiva mahom na molekulama u atmosferi koje pripadaju uglavnom plavom dijelu spektra, što danjem nebu daje karakterističnu modru boju, a podjednako se zbiva i s narančastocrvenom bojom ujutro i uvečer.
Početkom listopada kemičar Wilhelm Ostwald nominira Alberta Einsteina prvi puta za Nobelovu nagradu, a još su nominirani u njegovoj kategoriji (teorijsko i matematičko-fizikalni doprinosi) Gullstrand, Planck i Poincaré, a nagradu dobiva Johanes Diderik van der Waals za njegove jednadžbe stanja plinova i tekućina.
Od 15. listopada povećala mu se plaća na 5.500 švicarskih franaka, a Franz Oppenheim, jedan od suosnivača i suvlasnika tvornice Agfa, ljubitelj znanosti i dobrotvor znanstvenih ustanova, želeći ostati anoniman, u studenom mu posredno (posrednik je berlinski kemičar Emil Fischer) daruje, ničim izazvan, 15.000 njemačkih maraka u tri godišnja obroka po 5.000 (posljedica slave).
Objavio je šest znanstvenih radova.
1911. GODINA
Imenovan je 6. siječnja redovitim profesorom teorijske fizike, na Planckovu preporuku, Njemačkog sveučilišta u Pragu, kojega je prvi rektor bio Ernest Mach; nacionalno podijeljenog sveučilišta na većinsko češko i manjinsko, njemačko govorno područje (odnos je 90 naprema 10%) s podosta netrpeljivosti i nesnošljivosti među tim ne samo jezično različitim socijalnim skupinama. Austrougarski ministar religije i prosvjete, grof Karl von Stürgkh, obavještava ga da dekretom cara Franje Josipa od 1. travnja (kad treba prijeći u Prag) ima plaću u iznosu od 9.872 krune.
U veljači u pratnji s uvijek sumnjičavom Milevom (sinove u Zürichu čuva Milevina majka Marija) odlazi održati predavanje u nizozemsko Sveučilište u Leidenu i u prvi posjet nobelovcu i budućem prijatelju Hendriku Antoonu Lorentzu (1853-1928), začetniku nekih elemenata specijalne teorije relativnosti.
Einsteinovi napuštaju Zürich 30. ožujka i sele u Prag (Trebizskeho 1215, kasnije Lesnicka 7), kamo u pripomoć stiže i Milevina majka Marija do dolaska služavke Fanni. Na formalni zahtjev Sveučilišta na kojemu predaje mehaniku i termodinamiku (asistent mu je Emil Nohel), Einstein se po prvi puta izjašnjava članom židovske vjerske zajednice.
U lipnju proučava mogućnost mjerenja savijanja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju za vrijeme potpune pomrčine Sunca i izračunava, koristeći se svojom jednadžbom ekvivalencije mase i energije ali koja počiva ustvari na Newtonovoj teoriji i zakonu gravitacije a ne na još nedovršenoj općoj teoriji relativnosti, otklon zrake svjetlosti pozadinskih zvijezda koji bi trebao iznositi 0,87 lučnih sekundi (tu mu se potkrala i aritmetička pogreška, dobio je vrijednost od 0,83 lučne sekunde) što nije ni polovica stvarne, prirodne vrijednosti.
Postaje priznat i ugledan fizičar u europskoj znanstvenoj zajednici. Dobiva ponude sveučilišta u Utrechtu i Zürichu, a u rujnu mu u posjete dolazi liječnik, profesor na Sveučilištu u Zürichu, i prijatelj Heinrich Zanggner (1874-1957) te ga izvješćuje da je i ETH zainteresiran za njegovu profesuru.
Potkraj listopada i početkom studenog sudjeluje, s referatom o problemu specifične topline pri niskim temperaturama i britkim diskusijama o fenomenu kvanta, na 1. Solvayevom kongresu o krizi u suvremenoj fizici u Bruxellesu na kojemu su i Nernst, Poincaré, Hasenöhrl, Planck, Lorentz, Rubens, Langevin, James Jeans, Sommerfeld, Rutherford, Marie Curie… Kongres je pored značajnih znanstvenih rasprava postao poznat i po javnom obznanjivanju ljubavne romanse bivših obiteljskih prijatelja (pariški Le Journal, 4. studenog) na kongresu prisutnih, Paula Langevina (nesretno oženjenog i oca četvero djece), koji je na kongresu iznio zanimljivi misaoni eksperiment izravne posljedice specijalne teorije relativnosti glede diletacije vremena (naširoko poznati paradoks blizanaca), i udovice Marie Curie (Pierru je Curieu u Parizu 19. travnja 1906. konjska zaprega smrskala glavu) što Einsteina nije uopće diralo niti uzbuđivalo kao ostale sudionike i posjetitelje kongresa.
U Pragu (često je u salonu Berthe Fante, praškim pivnicama i kavanama) se druži s matematičarom (i violinistom) Georgom Pickom, arheologom i dobrim poznavateljem sanskrta Moritzom Winternitzom, fizičarom Antonom Lampom, cionističkim filozofom Hugom Bergmannom, književnikom Maxom Brodom (kome je Einsteinov osobiti karakter poslužio za lik mladoga astronoma Keplera, u romanu Tycho Brahes Weg zu Gott, Spasenje Tycho Braha), susreo se i s Franzom Kafkom…
Mileva ponovno sumnjiči Alberta za preljub (naravno, suprug svaku sumnju negira), ovoga puta sa služavkom Fanni koja je neudana i bez poznatog priležnika rodila dijete nepoznata oca; bebu je u početku čuvala Mileva, kaneći je dati na usvajanje ili u sirotište (kao što je prije devet godina kanila sa svojom kćerkom Lieserl), no ubrzo je Fannina majka preuzela skrb o svom unuku.
Objavio je dvanaest znanstvenih radova, komentara, diskusija, napomena i osvrta iz molekularne fizike, mehanike fluida, fizike čvrstoga stanja, specijalne i opće teorije relativnosti, kvantne teorije i statističke mehanike.
1912. GODINA
Na preporuku Marie Skłodowske-Curie (1867-1934), Maxa Plancka i Henria Poincaréa (1854-1912) Einsteinu je ponuđen povratak u Zürich, sada kao redovitom profesoru na ETH-u (30. siječnja).
Sprijateljuje se s Paulom Ehrenfestom (1880-1933), austrijskim znanstvenikom (židovskog podrijetla) s nizozemskoga Sveučilišta u Leidenu za njegove posjete Pragu potkraj veljače, fizičarom koji je doprinio razvoju kvantne mehanike, termodinamike faznih prijelaza te među prvima, pored Plancka, nazvao Einsteinov rad iz 1905. teorijom relativnosti (mada Einsteinu taj naziv nije bio prikladan i skloniji je bio točnijim određenjem: teorija invarijantnosti), a uz to i dobrim pijanistom (često zajedno sviraju).
U travnju je u Berlinu na razgovorima s Nernstom, Planckom, Rubensom, Warburgom i Fritzom Haberom, direktorom novoosnovanog Kaiser Wilhelmova instituta za fizikalnu kemiju i elektrokemiju, ali i kod tri godine starije obiteljske rodice, družice iz djetinjstva, dvostruke sestrične, prva rođakinja po majci i druga po ocu (majke su im sestre, a djedovi po ocu braća), k tomu još razvedene, Else Löwenthal s kojom započinje toplokrevetnu ljubavnu vezu, kakvu je već imao nešto ranije, kako je kasnije priznao Elsi, ali samo kratkotrajnu seksualnu avanturu, s njenom mlađom sestrom Paulom, uz veliku potporu i navijanje majke Pauline (koja je napokon uvidjela pravu zgodu da se Albert konačno riješi primitivne Mileve) i njene sestre Fanny, Elsine majke.
[Elsa Einstein (1876-1936), kći Rudolfa Einsteina (tekstilni tvorničar), bratić Albertova oca, i Fanny Koch, nepoznata formalna obrazovanja, udala se 1896. za trgovca tekstila Maxa Löwenthala u Hechingenu s kojim je imala dvije kćerke, Ilse i Margot. Razvela se 1908. i preselila u Berlin gdje se 1919. udala za rođaka Alberta Einsteina. Umire u Princetonu 20. prosinca 1936. nakon mučnih srčanih i bubrežnih tegoba.]
U Zürichu 24. svibnja umire njegov bivši profesor fizike Heinrich Friedrich Weber (koji mu nije nikada budio lijepe uspomene) što je saznavši, ponukalo Alberta da Zanggeru u pismu iskreno napiše kako je Weberova smrt dobra stvar za Politehnikum.
U srpnju obitelj Einstein odlazi iz podvojenog Praga (ne samo na Njemačko i Češko praško sveučilište) i vraća se u Zürich (Hofstrasse 116).
Dalje razrađuje fotonsku teoriju svjetlosti te emisiju i apsorpciju zračenja u članku Über die thermodynamische Begründung des photochemischen Äquivalenzgesetzes (O termodinamičkom obrazloženju zakona fotokemijske ekvivalencije, Annalen der Physik, ser. 4, sv. XXXVII i XXXVIII, str. 832-838 i 881-884) koju je razmatrao još na proljeće u Pragu s mladim doktorom fizikalne kemije Ottom Sternom (1888-1969).
U kolovozu surađuje s prijateljem Marcelom Grossmannom, pročelnikom matematičke katedre na ETH-u, na formalno matematičkoj aparaturi osnova opće teorije relativnosti (proučavaju primjenljivost Reimannova neeuklidskog prostora i tenzorskog računa) i po prvi puta gravitaciju opisuju uz pomoć metričkog tenzora. U Einsteinovim bilješkama iz toga razdoblja (tzv. züriška bilježnica), koja vrvi samo jednadžbama i proračunima, zapisana je aproksimacija završne jednadžbe polja gravitacije koju Einstein napušta kao zabludu i pogrešan zaključak, da bi joj se vratio i formalno izveo tek tri godine kasnije.
Na ETH-u tjedno predaje tri sata analitičke mehanike i dva sata termodinamike (asistent mu je Otto Stern), a u njegov kabinet na Fizikalnome institutu, bez obzira na strogu zabranu pušenja u zgradi, postaje popularna pušionica svim djelatnicima koji, poput njega, guštaju u kreativnom dimu cigareta.
U Milanu umire Jakob Einstein, dragi Albertov stric koji ga je u dječaštvu i pubertetu uveo u svijet matematike i prirodnih znanosti.
Druga nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Ostwalda, E. Pringsheima, C. Schaefera i W. Wiena u kategoriji teorijske fizike pored Heavisidea, Lorentza, Macha i Plancka a nagradu dobiva nepoznati Nils Gustaf Dalén za pronalazak automatske regulacije paljenja lampi razrijeđenog acetilena na svjetionicima i plutačama (što je po svemu čista nauka, dakle primijenjena znanost u praktične svrhe i sa znanošću nema nekakvih konotacija).
Objavio je šest znanstvenih radova, većinom iz opće teorije relativnosti.
1913. GODINA
Na Einsteinov trideset i četvrti rođendan (14. ožujka), nakon podužeg neviđanja, sestrična Elsa šalje mu srdačnu čestitku čime prekida višemjesečnu šutnju, na što Albert predlaže susret što je moguće prije.
Krajem ožujka putuje u Pariz, na pozivno predavanje o termodinamičkoj dedukciji fotokemijske ekvivalencije, i posjećuje Mariju Curie, Paula Langevina i svoga dragog olimpijca Mauricea Slovinea iz bernskih dana, pisca, izdavača i urednika filozofskih i znanstvenih djela. Na putu ga je trebala pratiti i Mileva (stalna sjena njegove seksualne slobode), ali kako je u svome dnevniku 14. ožujka zabilježila kći Albertova prijatelja Adolfa Hurwitza, kada su ona i majka posjetile Einsteinove, prestravile su se kad su ugledale Milevino otečeno lice u modricama; nije mogla takva na put.
Zajedno s Micheleom Bessoom izračunava pomak Merkurova perihela, s Marcelom Grossmannom nastavlja istraživati matematički formalizam teorije gravitacije i potkraj svibnja zajednički objavljuju, još uvijek nezaokružen rad Entwurf einer Verallgemeinerten Relativitätstheorie und eine Theorie der Gravitation, Zasnivanje poopćene teorije relativnosti i teorije gravitacije, a s Adriaanom Danielom Fokkerom piše o Nordströmovoj teoriji gravitacije.
Pred kraj ljetnog semestra Paul i Tatjana Ehrenfest stižu na dva tjedna u Zürichu, gdje Albert i Paul u svakodnevnim šetnjama po okolnim planinama debatiraju o fizici, poglavito o upravo obznanjenom novom modelu atoma Nilsa Bohra.
Sredinom ljeta u posjet Zürichu dolaze Max Planck i Walther Nernst (uljudno, sa suprugama) ponuditi mu članstvo u Pruskoj akademiji znanosti i profesuru na Berlinskom sveučilištu, što nije nimalo formalno službena i bezazlena već iznimno časna ponuda koju su 12. srpnja potpisali Heinrich Rubens, Emil Warburg, Max Planck i Walther Nernst, a koja je 3. srpnja prošla tajno glasovanje (21 za i 1 protiv) Fizikalno-matematičkog razreda Akademije, posebice zbog toga što se Einstein odrekao njemačkog državljanstva, nije odslužio vojni rok a k tomu je i Židov. Ovu je novost Albert prenio, uz napomenu da se ne prenosi dalje, samo svojoj rođakinji u Berlinu, Elsi.
U kolovozu obitelj Einstein i Maria Curie s djecom na odmoru su i planinarenju u jugoistočnoj Švicarskoj i jezeru Como (svojevremenom mjestu strastvene nepažnje).
Polovicom rujna Einsteinovi su u Novom Sadu i na salašu kraj Kaća. Nestašni i libidom obdareni poznati fizičar prečesto zalazi u kaćansku prodavaonicu mješovite robe (između ostalog, kao notorni pušač, po duhan) kod privlačne i zamamne prodavačice Berthe.
Iz Novoga Sada Albert je trebao, prema planu, sa suprugom otputovati za Beč na Kongres njemačkih prirodoslovaca da 23. rujna drži referat o sadašnjem trenutku gravitacijske teorije, ali uspio se posvađati prije puta (20. rujna) kako bi mogao sam otputovati. Iz Beča putuje za Berlin na opuštanje s ljubavnicom Elsom (jer mu je dosta Mileve, toga “neprijaznoga, neduhovitog stvorenja koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”), a čemerna i utučena Mileva u Novom Sadu krsti djecu, Hans Alberta i malog Eduarda, u srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Krajem listopada (od 27. do 31.) prisustvuje na 2. Solvayevom kongresu o strukturi materije u Bruxellesu ali ne sudjeluje referatom već samo u diskusiji.
Potkraj godine (7. prosinca) Einstein prihvaća velikodušnu ponudu Sveučilišta u Berlinu i Pruske akademije znanosti da postane članom njena Fizikalno-matematičkog razreda te pristaje postati ravnateljem budućega akademijskog Kaiser Wilhelmova instituta za teorijsku fiziku i redoviti profesor Sveučilišta u Berlinu ali bez ikakve obveze redovita predavanja (što ga je najviše privuklo) za ukupno 12.900 njemačkih maraka godišnje.
Treća nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Wiena i B. Naunyna, a nominirani su još u kategoriji za teorijsku fiziku Lorentz, Nernst i Planck, međutim Nobela dobiva nizozemski fizičar Heike Kamerlingh Onnes za istraživanja svojstva materijala na ekstremno niskim temperaturama (pronalazak supravodljivosti) i, između ostaloga, za proizvodnju tekućega helija.
Objavio je šest znanstvenih radova uglavnom iz opće teorije relativnosti, što ga posljednjih godina trajno zaokuplja.