Započeto simpatiziranje s kolegicom, jedinom studenticom na studijskoj grupi, neuglednom, hromom, šutljivom, samozatajnom i potištenom, ali intelektualno (i približno svjetonazorno), prirodoznanstvenim i matematičkim obrazovanjem umalo ravnopravnom, pravoslavkom Milevom Marić, Srpkinjom iz Novoga Sada, postupno prelazi u studentsku ljubav i strastvenu ljubavnu vezu.
Šest godina stariji prijatelj Michele Besso oženio je Annu Winteler (Albertova zasluga, upravo ih je on upoznao), stariju sestru njegove već zaboravljene prve ljubavi Marie (podsjetio ga je na tjelesne razbibrige i užitke, na aarauske tinejdžerske dane).
Usprkos i unatoč više nego prijateljskoj privrženosti Milevi Marić, Albert ne zapušta i ne propušta svakojaka ženska društva, tako se rado druži, svira violinu i jedri po züriškom jezeru s mladom učiteljicom u osnovnoj školi, klaviristicom Susanne Markwalder, kćerkom svoje gazdarice.
Pored ne baš revnosnog praćenja predavanja (za polaganje ispita posuđuje Grossmannove pedantne bilješke s predavanja koja je izbjegavao, poput recimo Newtonove mehanike koja se slušala zajedno sa studentima tehničkih usmjerenja ili njemu tada dosadnih matematičkih kolegija), samostalno proučava teorijsku fiziku i ponešto filozofije. Na preporuku Bessoa i po vlastitom izboru čita i studira Ernesta Macha (Die Mechanik in ihrer Entwickelung: Historisch-kritisch dargestellt, Razvoj mehanike: povijesno kritički prikaz i Die Prinzipien der Wärmelehre: Historisch-kritisch entwickelt, Načela teorije topline: povijesno kritički pristup), Friedricha Alberta Langea (Geschichte des Materalismus, Povijest materijalizma), Eugena Dühringa (Kritische Geschichte der Prinzipien der Mechanik, Kritička povijest načela mehanike), Ferdinanda Rosenbergera (Isaac Newton und seine physikalischen Prnzipien, Isaac Newton i njegova fizikalna načela), Arthura Schopenhauera (Parerga und Paralipomena; Kleine Philosophische Schriften, Parerga i Paralapomena: kratki filozofski spis), Helmholtza, Boltzmanna, Kirchhoffa, Wiena i Jamesa Clerka Maxwella, čija elektrodinamika i čuvene jednadžbe elektromagnetske teorije polja, tada već stare tri desetljeća, profesor Heinrich Friedrich Weber nije predavao ni obrađivao jer ih je smatrao nepotpunom i kontraverznom idejom za studente.
U rujnu i listopadu s Grossmannom, iz njegovih bilješki, uči i sprema ispite te početkom listopada uspješno polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit Übergangsdiplomprüfung (usmeno odgovara pet predmeta). Najbolji je u klasi (iako nemaran i tipičan kampanjac) s prosječnom ocjenom 5,7 (šestica je maksimum), a revnosni Grossmann s 5,6, koliko se god trudio, dospio je iza Alberta. Mileva nije stekla uvijete za Übergangsdiplomprüfung.
1899. GODINA
Einstein je čest (stalan) gost pansiona Engelbrecht (Plattenstrasse 50), kako i priliči zaljubljenim studentima, u Milevinom studenskom sobičku na četvrtom katu i usput (na trećem katu) njenih prijateljica Helene Kaufler (poput Mileve bila je sitna, 48 kilograma, i jedne kraće noge), bečke Židovke, studentice povijesti i Milane Bota: “Mica i ja se rijetko viđamo zbog toga njenog Nijemca koga mrzim…”, kako piše studentica psihologije majci u Kruševac. Tri i pol godine starija Mileva bez ikakvih ljubavnih iskustava (koliko je poznato, a iz znanih činjenica razumljivo), posve seksualno neiskusna (osim vjerojatnih samoinicijativnih istraživanja), nije odoljela Albertovim čarima i prohtjevima, Albert joj je Einstein postao središte svijeta, bila je zaljubljena, neotporna i podatna.
Profesor eksperimentalne fizike Jean Pernot uredovno prijavljuje Alberta Einsteina studenskoj službi (što ga baš i nije suviše pogodilo) zbog arogancije, uvredljivog ponašanja i neredovite nazočnosti na njegovim satovima fizikalnoga praktikuma (naravski, ocijenjen je najnižom ocjenom, jedini ispit na studiju koji Einstein nije isprve položio) te poručuje Albertu da se okuša u nekoj drugoj znanosti jer fizika je očito pretežak studij za nj. Početkom srpnja ozlijedio si je i spržio ruke prilikom malene eksplozije u laboratoriju.
Odavno je znao, i bez Jeana Pernota, da eksperimentalna fizika nije za nj, zato misaono eksperimentira, što ga potpuno zaokuplja i zanosi, zamišlja (mašta) putovanja brzinom svjetlosti, teorijski razmišlja o nedosljednosti klasičnog prikaza elektrodinamike tijela u gibanju, problematici brzine svjetlosti i (be)smislu etera. Sve mu je to nejasno, još nedohvatljivo, u magli, nedostupno dostignutim mu fizikalnim spoznajama, ali shvaća problem inercijalnih sustava, prostora i vremena.
Na ljeto, dok se Mileva u Vojvodini pripremala za međudiplomski ispit i smjerno mislila na “osjećaje koje se bude na najmanji dodir, čak i kad je prisjećanje na neki konkretni detalj nesvjesno, pa se stoga svaki put čini da sam ponovno u svojoj sobi” te bolovala i liječila od difterije, Albert je otputovao na ljetovanje s majkom i sestrom u Mettmenstetten (mjestašce između Züricha i Zuga) gdje druguje i planinari (ponovno po Säntisu) sa starom i dragom poznanicom Juliom Niggli, a navečer svira i pleše sa zgodnom gostioničarevom nećakinjom, sedamnaestogodišnjom Annom Schmid koja je svakoga ljeta na odmoru kod barbe u gostionici Paradies (Raj) gdje su Einsteinovi odsjeli. Zatim na dva tjedna odlazi u Aarau posjetiti obitelj Winteler i ispratiti sestru Maju (ostaje na školovanju u Aarau) i naravno provodi se s Julijom Niggli, omiljenom klaviristicom s kojom provodi većinu vremena a ponekad i svira. Na povratku za Milano Alberta je po prvi puta zabolio trbuh, povremena kronična boljetica koja će ga vjerno pratiti do smrti.
Mileva s godinom dana zakašnjenja ne baš uspješno (jedva, ali ipak) polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit s prosječnom ocjenom 5,05.
Službeno je zatražio, 19. listopada, švicarsko državljanstvo.
Nastavlja sa samostalnim izučavanjem teorijske fizike, čita Ludwiga Boltzmanna (Vorlesungen über Gastheorie, Predavanja iz teorije plinova), Hermanna von Helmholtza (Wissenschaftiliche Abhandlungen, Znanstvena rasprava), Heinricha Hertza (Untersuchungen über die Ausbreitung der elektrischen Kraft, Istraživanje o rasprostiranju električne sile), Hendrika Antoona Lorentza (Versuch einer Theorie der elektrischen und optischen Erscheinungen in bewegten Körpern, Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava tijela u gibanju), Augusta Föppla (Einführung in die Maxwellsche Theorie der Elektriztät, Uvod u Maxwellovu teoriju elektriciteta)…, a napose ga se dojmila i svježinom misli iznenadila knjiga Physik des Äthers auf elektromagnetischer Grundlage, Fizika etera u osnovama elektromagnetizma, mladoga njemačkog fizičara Paula Drude, i prati recentne fizikalne časopise.
1900. GODINA
Tijekom studija na ETH-u svaki je student imao obvezu svake studentske godine fakultativno odslušati barem jedan kolegij po vlastitom izboru izvan područja svog studija, Albert je izabrao predavanja: prethistorija čovjeka, geologija planina, Goetheova književnost, politička i kulturna povijest Švicarske, Kantova filozofija i teorija znanstvenog mišljenja.
Završetak studija: na usmenom dijelu diplomskog ispita (Schluβdiplomprüfung), 27. srpnja Einstein odgovara teorijsku fiziku, eksperimentalnu fiziku, teoriju funkcija, astronomiju i brani diplomski rad (Diplomarbeit) o toplinskoj provodljivosti (pod mentorstvom Webera) s donekle zadovoljavajućim prosjekom ocjena 4,91 (Albert je posljednji prema diplomskim ocjenama, Kollrosov je prosjek 5,45, Grossmannov 5,24, Ehratov 5,14, a Adler još nije diplomirao na Züriškom sveučilištu). Jedina iz generacije koja nije uspjela diplomirati bila je Mileva Marić s nedovoljnim prosjekom od 4,00. Ukupan Einsteinov prosjek ocjena tijekom cijeloga studija nije bio baš briljantan, iznosio je na koncu, za njegove potencijale, samo 4,60.
Istog dana u petak, 27. srpnja, Einstein putuje na dvotjedni odmor u Melchtal, turističko mjestašce južno od Luzerna, gdje ga čekaju majka, sestra Maja i ujna Julia iz Genove, zatim odlazi kući, u Milano, gdje je često s prijateljem Micheleom Bessom i njegovom suprugom Annom (Michele je zaposlen kao tehnički savjetnik u milanskoj Societá per lo Sviluppo delle Industrie Elettriche in Italia, Društvo za razvitak električne industrije u Italiji), pa prati oca na poslovnom putu u Cannetto sull’Oglio pokraj Mantove i Isolu della Scala u blizini Verone (Hermannova firma postavlja uličnu rasvjetu u tim mjestima), razgledava Veneciju, te koncem ljeta planinari po okolnim brdima jezera Maggiore. Mileva je nakon neuspjeha na diplomskom ispitu, dakako, otputovala u Vojvodinu.
Pokušaj asistenture krajem rujna i početkom listopada kod profesora Adolfa Hurwitza i Heinricha Webera na ETH-u nije uspio (ipak nisu zaboravili, čemu se usrdno nadao, njegovo aljkavo pohađanje predavanja i nonšalantni odnos spram profesora). Od svih četvero studenata iz klase koji su diplomirali jedino Albert Einstein nije dobio mjesto asistenta na ETH-u.
Sredinom listopada Mileva (prati je sestra Zorka) vraća se na fakultet u Zürich, a Albert nakratko, honorarno predaje (8 sati tjedno) astronomiju i nebesku mehaniku na Züriškoj zvjezdarnici (tečaj, nekoliko tjedana).
Majka Pauline nije nimalo oduševljena (zapravo je razočarana, ogorčena i očajna) kad je doznala da Albert kani oženiti tri i pol godine stariju, hromu, neprivlačnu, sitnu, jedva metar i pol visoku, još uvijek nediplomiranu kolegicu s fakulteta Milevu Marić, strankinju pravoslavne vjeroispovijesti.
Max je Planck krajem godine, važan datum u povijesti (ne samo fizike): 14. prosinca 1900., na susretu Njemačkog društva fizičara u Berlinu obznanio i predstavio rad (“nastao kao rezultat očaja”) Zur Theorie des Gesetzes der Energieverteilung im Normalspektrum, Prema teoriji zakona raspodjele energije u normalnom spektru, o problemu spektralne distribucije zračenja crnog tijela, i u njemu empiričku formulu, jednadžbu zračenja crnoga tijela na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora (proučavanjem entropije oscilatora u idealnom crnom tijelu), kojom je uveo kvantnu hipotezu, načelo diskontinuiteta u fizici, prekretnicu u budućem razvoju fizike: energija zračenja može postojati samo kao cjelobrojni višekratnik određenih kvanata energije, dakle, u mikrosvijetu, na atomskim razinama, energija se može apsorbirati i emitirati samo u diskretnim obrocima, u porcijama, kvantima energije. Rođena je kvantna mehanika, potom proširena kvantna fizika, osnova na kojoj će Einstein pet godina kasnije briljantno riješiti stari problem fotoelektričnog efekta.
1901. GODINA
Nakon svih formalnih, administrativnih, službenih procedura, ispunjavanja obrazaca, preporuka, potpisivanja uvjeta (poput onog bizarnog da nije i neće biti alkoholičar), svakojakih potvrda (jer on i roditelji su rođeni u Njemačkoj a žive u Italiji i tako redom) i uplate od 200 švicarskih franaka, napokon 21. veljače dobiva švicarsku domovnicu, državljanstvo koje je Einstein, ako je bilo potrebno, jedino isticao, a putovao je i prelazio granice isključivo sa švicarskom crvenom putovnicom u džepu.
Objavljen mu je prvi znanstveni rad, pregledni i objedinjujući napis o kapilarnim silama (po kasnijem općem sudu, šlampav i u pojedinim dijelovima pogrešnih konstatacija), Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen,Rezultati promatranja kapilarnih pojava, u uglednom europskom fizikalnom časopisu Annalen der Physik (Leipzig, ožujak, sv. IV, str. 513-523).
Na liječničkom pregledu za vojnu obvezu dan prije dvadeset i drugog rođendana, 13. ožujka, Albert je privremeno oslobođen novačenja zbog spuštenih stopala i proširenih nožnih vena (a tjelesne su mu karakteristike: visina 171,5 cm, težina 63 kg, opseg grudnog koša 87 cm i duljina podlaktice 28 cm).
Vraća se u Milano i sredinom ožujka do kraja travnja bezuspješno po sveučilištima šalje molbe za asistenturu: profesoru eksperimentalne fizike Ottu Wieneru i profesoru fizikalne kemije Friedrichu Wilhelmu Ostwaldu (njega uljudnim pismom, bez Albertova znanja, moli i otac Hermann) u Leipzig, profesoru Heike Kamerlingh Onnesu u Leiden (Nizozemska), profesoru Eduardu Riecku u Göttingen, te profesoru Carlu Paalzowu u Berlin.
Ni s Milevom više nije tako često u fizičkom, njemu važnom tjelesnom doticaju, za Milevu zauvijek a za Alberta samo nekada zaljubljeni par, poradi relativno dugog neviđanja (njihovim fizikalnim rječnikom: prostorne i vremenske distance), postupno mu jenjava žudnja, ali prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja, tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se noćima ponovno rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo znadu nepromišljenost, (Albertova) nepažnja, zanos i strast iznjedriti u hladnoj noći dok sniježi (“Cijelo je vrijeme vrlo veselo padao snijeg…”, napisala je kasnije prijateljici Heleni), slučajno zanijela.
Od sredine svibnja dva mjeseca predaje (na zamjeni) deskriptivnu geometriju na Tehničkoj školi u Winterthuru (sobičak mu je u Schaffhauser Strasse 38), dvadesetak kilometara sjeverno od Züricha, zatim se pridružuje majci i sestri na ljetovanju u Mettmenstettenu (dobrodošla utješna i, napose nakon što je saznao za Milevino stanje, radosna druženja s Annom Schmid), vraća se u Winterthur pisati doktorsku disertaciju, a potom se ponovno od listopada uspijeva privremeno zaposliti kao osobni tutor i profesor engleskom učeniku koji kani upisati arhitekturu na Politehnikumu, u privatnom Muškom domu u Schaffhausenu na Rajni, tridesetak kilometara sjeverno od Winterthura.
Mileva, nakon što je morala opet službeno upisati posljednji semestar na ETH-u, ponovno ne uspijeva položiti diplomski ispit (26. srpnja), te ostaje bez diplome (i još sramotnije za onodobnu neudanu ženu: bez mjesečnice) i vraća se roditeljima u Vojvodinu sa, blago rečeno, ne baš veselim vijestima.
Koncem ljeta i početkom jeseni trudna Mileva i Albert sastaju se krišom u Steinu na Rajni (negdje na pola puta između Schaffhausenu i Züricha), ne bi li nekako razriješili nastalu, neplaniranu i nimalo ugodnu situaciju (k tomu još, Albertova majka Pauline sluteći nevolje, možda, ili pak nimalo slučajno, piše neuljudno, oštro i prijeteće pismo Milevinim roditeljima u Novi Sad). U petak 8. studenoga, u šestom mjesecu trudnoće, Mileva je ponovno u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena) te strpljivo i ponizno čeka Alberta nekoliko dana u priprostom hotelu Steinerhof. No, Albert nema vremena, prepun je obveza, jednostavno je odbija vidjeti (šalje joj tek knjige o hipnozi u trudnoći), iako je u Stein doputovala isključivo radi njihove budućnosti. Razjarena Albertovom ravnodušnošću, “ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići…”, piše mu 14. studenog, i vraća se prkosno kući, bez abortusa (ilegalni pobačaj nije joj padao napamet, a spontani, kojega je tako željno, silno iščekivala, nikako da opravda svoj naziv) i bez braka, osramoćena, poput trudne kurve, putuje u Novi Sad. Mileva ostade sama, potpuno sama s doživotnom sramotom, svojom i obitelji Marić.
U studenome Albert prijavljuje doktorsku disertaciju o molekularnim silama Sveučilištu u Zürichu, kod profesora Alfreda Kleinera (po svaku je cijenu htio izbjeći profesora Heinricha Webera s Politehnike, nadasve nakon njegovih tako blistavih preporuka za asistenturu).
Novu je godinu veselo dočekao sa sestrom Majom (koja je stigla iz Aaraua) u omiljenom mu Mettmenstettenu (tu je dakako druželjubiva i simpatična Anna Schmid), u njima dobro poznatoj gostionici Paradies.
1902. GODINA
Potkraj siječnja ili početkom veljače rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili pak u nekom od obližnjih sela), kako su je sami iz milja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsebeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, manje vjerojatno, posvojena ili je najvjerojatnije umrla od šarlaha ne navršivši ni drugu godinu života. Taj je podatak objavljen tek 1986., kad su konačno obznanjena ljubavna pisma Alberta i Mileve u kojima se ne baš često spominje njihovo prvo potomče, mala Lieserl. Albert nikada nije vidio svoju jedinu kćer Lieserl.
Povlači doktorsku disertaciju (vraćena mu je uplata od 230 švicarskih franaka) i početkom veljače seli se u Bern (do svibnja je u Gerechttigkeitsgasse 32, do kolovoza u Thunstrasse 43a i do kraja godine u Archivstrasse 8) gdje, čekajući obećani posao, skromno preživljava dajući privatne poduke iz matematike i fizike.
Krajem travnja Albert Einstein, filozof Maurice Solovine (1875-1958) koji se javio na Einsteinov oglas za podučavanje matematike i fizike, te matematičar Conrad Habicht (1876-1958), dobar znanac iz Züricha i Schaffhausena, formalno osnivaju “Akademie Olympia”, debatni kružok gdje se čita i raspravlja o filozofiji, znanosti i književnosti. Studiraju se i analiziraju autori: Ernest Mach (Analyse der Empfindungen und das Verhältnis des Physischen zum Psychischen, Analiza i odnos od fizičkog do psihičkog doživljaja, i Die Mechanik in ihrer Entwicklung, Mehanika i njezin razvoj), Karl Pearson (Grammatik der Wissenschaft, Gramatika znanosti), Richard Dedekind (Was sind und was sollen die Zahlen?, Što su i što trebaju biti brojevi?), Henri Poincaré (Wissenschaft und Hypothese, Znanost i hipoteza), John Stuard Mill (Logik, Logika), David Hume (Traktat über die menschliche Natur, Rasprava o ljudskoj naravi), Baruch Spinoza (Ethik, Etika), André Marie Amperé, Hermann Ludwig Helmholtz, Sofoklo (Antigona), Richard Avenarius (Kritik der reinen Erfahrung, Kritika čistog iskustva), Charles Dickens, Miguel de Cervantes (Don Quijote)… Povremeno im se kasnije kao slušači pridružuju Mileva, Michele Besso, Marcel Grossmann, Paul Habicht (Conradov brat) i Lucien Chavan (1868-1942), a sastaju se najčešće u Einsteinovom stanu ili u Caféu Bollwerk. Akademija Olimpija spontano se gasi odlaskom najprije Conrada Habichta (srednjoškolska profesura u Schaffhausenu) a zatim i Mauricea Solovinea (odlazi na Sveučilište u Lion) iz Berna krajem 1904. ili početkom 1905.
Od 23. lipnja privremeni je namještenik Švicarskog saveznog ureda za intelektualno vlasništvo – Patentnog ureda u Bernu (tehnički ekspert trećega reda s godišnjom plaćom od 3.500 švicarskih franaka); posao je dobio zahvaljujući intervenciji Grossmannova oca koji je poznavao direktora Patentnog ureda, Friedricha Hallera.
Mileva je iz Novoga Sada doputovala u Bern voljenom Albertu već polovicom lipnja i ostala dvadesetak dana, ponovno dolazi 9. rujna i ostaje dva mjeseca, koliko joj je trajala privremena dozvola boravka (boravišna viza) u Švicarskoj, te opet stiže sredinom prosinca pokušavajući s Albertom riješiti goruću životnu nedaću – brak i malu Lieserl. Namjerno je zanemarivala kćer, znala je i bila svjesna postojanja velike mogućnosti, poznavajući njegovu vrckavu narav i upitni moral, ukoliko nije često s njim, stalno Albertu za petama, kako joj voljeni može zauvijek uteći, nestati iz života, jer tada bi vjerojatno ostala samohrana majka na skrbi obitelji zatvorena u posramljenoj kući, negdje u Vojvodini.
U Milanu, kamo je Albert otputovao početkom listopada, nakon infarkta i kasnijih srčanih tegoba 10. listopada umire mu otac Hermann koji na samrtnoj postelji ipak, znajući za Lieserl, nekako odobrava Albertu brak s Milevom koja ga pokorno čeka u Bernu (ni tada nije otišla u Vojvodinu vidjeti kći).
Uza sve probleme i nevolje Einstein svejedno objavljuje dva znanstvena rada: Über die thermodynamische Theorie der Potentialdifferenz zwischen Metallen vollständig dissociierten Lösungen ihrer Salze und über eine elektrische Methode zur Erforschung der Molecularkräfte, O termodinamičkoj teoriji razlike potencijala među metalima i potpuna disocijacija otopina soli i o jednoj električnoj metodi istraživanja molekularnih sila (Annalen der Physik, sv. VIII, str. 798-814) i Kinetische Theorie des Wärmegleichgewichtes und des zweiten Hauptsatzes der Thermodynamik, Kinetička teorija toplinske ravnoteže i drugi glavni zakon termodinamike (Annalen der Physik, sv. IX, str. 417-433).
1903. GODINA
Bez privole obiju obitelji (poglavito Albertove majke Pauline: “Toj se ženi ne smije omogućiti pristup u našu pristojnu obitelj…”), u utorak 6. siječnja, Albert i Milena ozakonjuju brak bez ikakve svečanosti u bernskom Matičnom uredu, a kumovi su im članovi Akademije Olimpija, Maurice Solovine i Conrad Habicht. Mladi bračni par s izvanbračnom tajnom smjestio se u apartmanu na Tillierstrasse 18.
Albert Einstein 2. svibnja postaje članom Prirodoslovnog društva u Bernu, Naturforschende Gesellschaft, a 5. prosinca članovima Društva drži zapaženo predavanje o teoriji elektromagnetskih valova.
Potkraj kolovoza, na vijest kako je mala Lieserl (i dalje njihova strogo čuvana tajna, nitko od njihovih najbližih prijatelja nije znao, nije pojma imao za kćer, jer vanbračna su djeca u ondašnjim, tradicionalnim i konzervativnim prilikama i kod kasnije vjenčanih roditelja sramotna i ponižavajuća društvena pojava) oboljela od šarlaha (u to doba često pogubna bolest za djecu tog uzrasta), Mileva odlazi u Vojvodinu vjerojatno posljednji puta vidjeti kćer (posljednje spominjanje Lieserl u sačuvanoj korespondenciji je 19. rujna kada Einstein piše Milevi u Kać neka se čuva šarlaha budući je tek zatrudnjela…). Kći Mileve i Alberta podlegla je šarlahu polovicom ili krajem rujna (prema istraživanju Michele Zackheim 21. rujna 1903., dakako, kao i rođenje, smrt nije nigdje zapisana), a ako je kojim čudom, zaista čudom, mala Lieserl i preživjela šarlah najvjerojatnije je Miloš, Milevin otac, već unaprijed dogovorio konspirativno usvojenje svoje prve unuke. Ta mala, potpuno neizvjesna, po svemu sumnjiva, jedva postojana mogućnost otvorila je neozbiljnim Einstenovim životopisačima, šarlatanima, ezoteričarima i inim mističarima svekolike spekulacije (pišu se knjige, kvazistudije, pseudoznanstvena istraživanja, publicistički žuti tekstovi, snimaju reportaže…) koje nisu vrijedni spomena.
Potkraj listopada obitelj Einstein, očekujući prinovu, seli u veći stan na drugom katu kuće u Kramgasse 49.
Još jedan pregledni rad iz termodinamike: Eine Theorie der Grundlagen der Thermodynamik, Teorijske osnove termodinamike (Annalen der Physik, sv. XI, str. 170-187).
Eros fizike i fizika erosa/4
Životoplov Alberta Einsteina
*
DEBATNI KRUŽOK — LIESERL
1898. GODINA
Započeto simpatiziranje s kolegicom, jedinom studenticom na studijskoj grupi, neuglednom, hromom, šutljivom, samozatajnom i potištenom, ali intelektualno (i približno svjetonazorno), prirodoznanstvenim i matematičkim obrazovanjem umalo ravnopravnom, pravoslavkom Milevom Marić, Srpkinjom iz Novoga Sada, postupno prelazi u studentsku ljubav i strastvenu ljubavnu vezu.
Šest godina stariji prijatelj Michele Besso oženio je Annu Winteler (Albertova zasluga, upravo ih je on upoznao), stariju sestru njegove već zaboravljene prve ljubavi Marie (podsjetio ga je na tjelesne razbibrige i užitke, na aarauske tinejdžerske dane).
Usprkos i unatoč više nego prijateljskoj privrženosti Milevi Marić, Albert ne zapušta i ne propušta svakojaka ženska društva, tako se rado druži, svira violinu i jedri po züriškom jezeru s mladom učiteljicom u osnovnoj školi, klaviristicom Susanne Markwalder, kćerkom svoje gazdarice.
Pored ne baš revnosnog praćenja predavanja (za polaganje ispita posuđuje Grossmannove pedantne bilješke s predavanja koja je izbjegavao, poput recimo Newtonove mehanike koja se slušala zajedno sa studentima tehničkih usmjerenja ili njemu tada dosadnih matematičkih kolegija), samostalno proučava teorijsku fiziku i ponešto filozofije. Na preporuku Bessoa i po vlastitom izboru čita i studira Ernesta Macha (Die Mechanik in ihrer Entwickelung: Historisch-kritisch dargestellt, Razvoj mehanike: povijesno kritički prikaz i Die Prinzipien der Wärmelehre: Historisch-kritisch entwickelt, Načela teorije topline: povijesno kritički pristup), Friedricha Alberta Langea (Geschichte des Materalismus, Povijest materijalizma), Eugena Dühringa (Kritische Geschichte der Prinzipien der Mechanik, Kritička povijest načela mehanike), Ferdinanda Rosenbergera (Isaac Newton und seine physikalischen Prnzipien, Isaac Newton i njegova fizikalna načela), Arthura Schopenhauera (Parerga und Paralipomena; Kleine Philosophische Schriften, Parerga i Paralapomena: kratki filozofski spis), Helmholtza, Boltzmanna, Kirchhoffa, Wiena i Jamesa Clerka Maxwella, čija elektrodinamika i čuvene jednadžbe elektromagnetske teorije polja, tada već stare tri desetljeća, profesor Heinrich Friedrich Weber nije predavao ni obrađivao jer ih je smatrao nepotpunom i kontraverznom idejom za studente.
U rujnu i listopadu s Grossmannom, iz njegovih bilješki, uči i sprema ispite te početkom listopada uspješno polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit Übergangsdiplomprüfung (usmeno odgovara pet predmeta). Najbolji je u klasi (iako nemaran i tipičan kampanjac) s prosječnom ocjenom 5,7 (šestica je maksimum), a revnosni Grossmann s 5,6, koliko se god trudio, dospio je iza Alberta. Mileva nije stekla uvijete za Übergangsdiplomprüfung.
1899. GODINA
Einstein je čest (stalan) gost pansiona Engelbrecht (Plattenstrasse 50), kako i priliči zaljubljenim studentima, u Milevinom studenskom sobičku na četvrtom katu i usput (na trećem katu) njenih prijateljica Helene Kaufler (poput Mileve bila je sitna, 48 kilograma, i jedne kraće noge), bečke Židovke, studentice povijesti i Milane Bota: “Mica i ja se rijetko viđamo zbog toga njenog Nijemca koga mrzim…”, kako piše studentica psihologije majci u Kruševac. Tri i pol godine starija Mileva bez ikakvih ljubavnih iskustava (koliko je poznato, a iz znanih činjenica razumljivo), posve seksualno neiskusna (osim vjerojatnih samoinicijativnih istraživanja), nije odoljela Albertovim čarima i prohtjevima, Albert joj je Einstein postao središte svijeta, bila je zaljubljena, neotporna i podatna.
Profesor eksperimentalne fizike Jean Pernot uredovno prijavljuje Alberta Einsteina studenskoj službi (što ga baš i nije suviše pogodilo) zbog arogancije, uvredljivog ponašanja i neredovite nazočnosti na njegovim satovima fizikalnoga praktikuma (naravski, ocijenjen je najnižom ocjenom, jedini ispit na studiju koji Einstein nije isprve položio) te poručuje Albertu da se okuša u nekoj drugoj znanosti jer fizika je očito pretežak studij za nj. Početkom srpnja ozlijedio si je i spržio ruke prilikom malene eksplozije u laboratoriju.
Odavno je znao, i bez Jeana Pernota, da eksperimentalna fizika nije za nj, zato misaono eksperimentira, što ga potpuno zaokuplja i zanosi, zamišlja (mašta) putovanja brzinom svjetlosti, teorijski razmišlja o nedosljednosti klasičnog prikaza elektrodinamike tijela u gibanju, problematici brzine svjetlosti i (be)smislu etera. Sve mu je to nejasno, još nedohvatljivo, u magli, nedostupno dostignutim mu fizikalnim spoznajama, ali shvaća problem inercijalnih sustava, prostora i vremena.
Na ljeto, dok se Mileva u Vojvodini pripremala za međudiplomski ispit i smjerno mislila na “osjećaje koje se bude na najmanji dodir, čak i kad je prisjećanje na neki konkretni detalj nesvjesno, pa se stoga svaki put čini da sam ponovno u svojoj sobi” te bolovala i liječila od difterije, Albert je otputovao na ljetovanje s majkom i sestrom u Mettmenstetten (mjestašce između Züricha i Zuga) gdje druguje i planinari (ponovno po Säntisu) sa starom i dragom poznanicom Juliom Niggli, a navečer svira i pleše sa zgodnom gostioničarevom nećakinjom, sedamnaestogodišnjom Annom Schmid koja je svakoga ljeta na odmoru kod barbe u gostionici Paradies (Raj) gdje su Einsteinovi odsjeli. Zatim na dva tjedna odlazi u Aarau posjetiti obitelj Winteler i ispratiti sestru Maju (ostaje na školovanju u Aarau) i naravno provodi se s Julijom Niggli, omiljenom klaviristicom s kojom provodi većinu vremena a ponekad i svira. Na povratku za Milano Alberta je po prvi puta zabolio trbuh, povremena kronična boljetica koja će ga vjerno pratiti do smrti.
Mileva s godinom dana zakašnjenja ne baš uspješno (jedva, ali ipak) polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit s prosječnom ocjenom 5,05.
Službeno je zatražio, 19. listopada, švicarsko državljanstvo.
Nastavlja sa samostalnim izučavanjem teorijske fizike, čita Ludwiga Boltzmanna (Vorlesungen über Gastheorie, Predavanja iz teorije plinova), Hermanna von Helmholtza (Wissenschaftiliche Abhandlungen, Znanstvena rasprava), Heinricha Hertza (Untersuchungen über die Ausbreitung der elektrischen Kraft, Istraživanje o rasprostiranju električne sile), Hendrika Antoona Lorentza (Versuch einer Theorie der elektrischen und optischen Erscheinungen in bewegten Körpern, Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava tijela u gibanju), Augusta Föppla (Einführung in die Maxwellsche Theorie der Elektriztät, Uvod u Maxwellovu teoriju elektriciteta)…, a napose ga se dojmila i svježinom misli iznenadila knjiga Physik des Äthers auf elektromagnetischer Grundlage, Fizika etera u osnovama elektromagnetizma, mladoga njemačkog fizičara Paula Drude, i prati recentne fizikalne časopise.
1900. GODINA
Tijekom studija na ETH-u svaki je student imao obvezu svake studentske godine fakultativno odslušati barem jedan kolegij po vlastitom izboru izvan područja svog studija, Albert je izabrao predavanja: prethistorija čovjeka, geologija planina, Goetheova književnost, politička i kulturna povijest Švicarske, Kantova filozofija i teorija znanstvenog mišljenja.
Završetak studija: na usmenom dijelu diplomskog ispita (Schluβdiplomprüfung), 27. srpnja Einstein odgovara teorijsku fiziku, eksperimentalnu fiziku, teoriju funkcija, astronomiju i brani diplomski rad (Diplomarbeit) o toplinskoj provodljivosti (pod mentorstvom Webera) s donekle zadovoljavajućim prosjekom ocjena 4,91 (Albert je posljednji prema diplomskim ocjenama, Kollrosov je prosjek 5,45, Grossmannov 5,24, Ehratov 5,14, a Adler još nije diplomirao na Züriškom sveučilištu). Jedina iz generacije koja nije uspjela diplomirati bila je Mileva Marić s nedovoljnim prosjekom od 4,00. Ukupan Einsteinov prosjek ocjena tijekom cijeloga studija nije bio baš briljantan, iznosio je na koncu, za njegove potencijale, samo 4,60.
Istog dana u petak, 27. srpnja, Einstein putuje na dvotjedni odmor u Melchtal, turističko mjestašce južno od Luzerna, gdje ga čekaju majka, sestra Maja i ujna Julia iz Genove, zatim odlazi kući, u Milano, gdje je često s prijateljem Micheleom Bessom i njegovom suprugom Annom (Michele je zaposlen kao tehnički savjetnik u milanskoj Societá per lo Sviluppo delle Industrie Elettriche in Italia, Društvo za razvitak električne industrije u Italiji), pa prati oca na poslovnom putu u Cannetto sull’Oglio pokraj Mantove i Isolu della Scala u blizini Verone (Hermannova firma postavlja uličnu rasvjetu u tim mjestima), razgledava Veneciju, te koncem ljeta planinari po okolnim brdima jezera Maggiore. Mileva je nakon neuspjeha na diplomskom ispitu, dakako, otputovala u Vojvodinu.
Pokušaj asistenture krajem rujna i početkom listopada kod profesora Adolfa Hurwitza i Heinricha Webera na ETH-u nije uspio (ipak nisu zaboravili, čemu se usrdno nadao, njegovo aljkavo pohađanje predavanja i nonšalantni odnos spram profesora). Od svih četvero studenata iz klase koji su diplomirali jedino Albert Einstein nije dobio mjesto asistenta na ETH-u.
Sredinom listopada Mileva (prati je sestra Zorka) vraća se na fakultet u Zürich, a Albert nakratko, honorarno predaje (8 sati tjedno) astronomiju i nebesku mehaniku na Züriškoj zvjezdarnici (tečaj, nekoliko tjedana).
Majka Pauline nije nimalo oduševljena (zapravo je razočarana, ogorčena i očajna) kad je doznala da Albert kani oženiti tri i pol godine stariju, hromu, neprivlačnu, sitnu, jedva metar i pol visoku, još uvijek nediplomiranu kolegicu s fakulteta Milevu Marić, strankinju pravoslavne vjeroispovijesti.
Max je Planck krajem godine, važan datum u povijesti (ne samo fizike): 14. prosinca 1900., na susretu Njemačkog društva fizičara u Berlinu obznanio i predstavio rad (“nastao kao rezultat očaja”) Zur Theorie des Gesetzes der Energieverteilung im Normalspektrum, Prema teoriji zakona raspodjele energije u normalnom spektru, o problemu spektralne distribucije zračenja crnog tijela, i u njemu empiričku formulu, jednadžbu zračenja crnoga tijela na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora (proučavanjem entropije oscilatora u idealnom crnom tijelu), kojom je uveo kvantnu hipotezu, načelo diskontinuiteta u fizici, prekretnicu u budućem razvoju fizike: energija zračenja može postojati samo kao cjelobrojni višekratnik određenih kvanata energije, dakle, u mikrosvijetu, na atomskim razinama, energija se može apsorbirati i emitirati samo u diskretnim obrocima, u porcijama, kvantima energije. Rođena je kvantna mehanika, potom proširena kvantna fizika, osnova na kojoj će Einstein pet godina kasnije briljantno riješiti stari problem fotoelektričnog efekta.
1901. GODINA
Nakon svih formalnih, administrativnih, službenih procedura, ispunjavanja obrazaca, preporuka, potpisivanja uvjeta (poput onog bizarnog da nije i neće biti alkoholičar), svakojakih potvrda (jer on i roditelji su rođeni u Njemačkoj a žive u Italiji i tako redom) i uplate od 200 švicarskih franaka, napokon 21. veljače dobiva švicarsku domovnicu, državljanstvo koje je Einstein, ako je bilo potrebno, jedino isticao, a putovao je i prelazio granice isključivo sa švicarskom crvenom putovnicom u džepu.
Objavljen mu je prvi znanstveni rad, pregledni i objedinjujući napis o kapilarnim silama (po kasnijem općem sudu, šlampav i u pojedinim dijelovima pogrešnih konstatacija), Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen, Rezultati promatranja kapilarnih pojava, u uglednom europskom fizikalnom časopisu Annalen der Physik (Leipzig, ožujak, sv. IV, str. 513-523).
Na liječničkom pregledu za vojnu obvezu dan prije dvadeset i drugog rođendana, 13. ožujka, Albert je privremeno oslobođen novačenja zbog spuštenih stopala i proširenih nožnih vena (a tjelesne su mu karakteristike: visina 171,5 cm, težina 63 kg, opseg grudnog koša 87 cm i duljina podlaktice 28 cm).
Vraća se u Milano i sredinom ožujka do kraja travnja bezuspješno po sveučilištima šalje molbe za asistenturu: profesoru eksperimentalne fizike Ottu Wieneru i profesoru fizikalne kemije Friedrichu Wilhelmu Ostwaldu (njega uljudnim pismom, bez Albertova znanja, moli i otac Hermann) u Leipzig, profesoru Heike Kamerlingh Onnesu u Leiden (Nizozemska), profesoru Eduardu Riecku u Göttingen, te profesoru Carlu Paalzowu u Berlin.
Ni s Milevom više nije tako često u fizičkom, njemu važnom tjelesnom doticaju, za Milevu zauvijek a za Alberta samo nekada zaljubljeni par, poradi relativno dugog neviđanja (njihovim fizikalnim rječnikom: prostorne i vremenske distance), postupno mu jenjava žudnja, ali prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja, tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se noćima ponovno rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo znadu nepromišljenost, (Albertova) nepažnja, zanos i strast iznjedriti u hladnoj noći dok sniježi (“Cijelo je vrijeme vrlo veselo padao snijeg…”, napisala je kasnije prijateljici Heleni), slučajno zanijela.
Od sredine svibnja dva mjeseca predaje (na zamjeni) deskriptivnu geometriju na Tehničkoj školi u Winterthuru (sobičak mu je u Schaffhauser Strasse 38), dvadesetak kilometara sjeverno od Züricha, zatim se pridružuje majci i sestri na ljetovanju u Mettmenstettenu (dobrodošla utješna i, napose nakon što je saznao za Milevino stanje, radosna druženja s Annom Schmid), vraća se u Winterthur pisati doktorsku disertaciju, a potom se ponovno od listopada uspijeva privremeno zaposliti kao osobni tutor i profesor engleskom učeniku koji kani upisati arhitekturu na Politehnikumu, u privatnom Muškom domu u Schaffhausenu na Rajni, tridesetak kilometara sjeverno od Winterthura.
Mileva, nakon što je morala opet službeno upisati posljednji semestar na ETH-u, ponovno ne uspijeva položiti diplomski ispit (26. srpnja), te ostaje bez diplome (i još sramotnije za onodobnu neudanu ženu: bez mjesečnice) i vraća se roditeljima u Vojvodinu sa, blago rečeno, ne baš veselim vijestima.
Koncem ljeta i početkom jeseni trudna Mileva i Albert sastaju se krišom u Steinu na Rajni (negdje na pola puta između Schaffhausenu i Züricha), ne bi li nekako razriješili nastalu, neplaniranu i nimalo ugodnu situaciju (k tomu još, Albertova majka Pauline sluteći nevolje, možda, ili pak nimalo slučajno, piše neuljudno, oštro i prijeteće pismo Milevinim roditeljima u Novi Sad). U petak 8. studenoga, u šestom mjesecu trudnoće, Mileva je ponovno u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena) te strpljivo i ponizno čeka Alberta nekoliko dana u priprostom hotelu Steinerhof. No, Albert nema vremena, prepun je obveza, jednostavno je odbija vidjeti (šalje joj tek knjige o hipnozi u trudnoći), iako je u Stein doputovala isključivo radi njihove budućnosti. Razjarena Albertovom ravnodušnošću, “ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići…”, piše mu 14. studenog, i vraća se prkosno kući, bez abortusa (ilegalni pobačaj nije joj padao napamet, a spontani, kojega je tako željno, silno iščekivala, nikako da opravda svoj naziv) i bez braka, osramoćena, poput trudne kurve, putuje u Novi Sad. Mileva ostade sama, potpuno sama s doživotnom sramotom, svojom i obitelji Marić.
U studenome Albert prijavljuje doktorsku disertaciju o molekularnim silama Sveučilištu u Zürichu, kod profesora Alfreda Kleinera (po svaku je cijenu htio izbjeći profesora Heinricha Webera s Politehnike, nadasve nakon njegovih tako blistavih preporuka za asistenturu).
Novu je godinu veselo dočekao sa sestrom Majom (koja je stigla iz Aaraua) u omiljenom mu Mettmenstettenu (tu je dakako druželjubiva i simpatična Anna Schmid), u njima dobro poznatoj gostionici Paradies.
1902. GODINA
Potkraj siječnja ili početkom veljače rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili pak u nekom od obližnjih sela), kako su je sami iz milja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsebeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, manje vjerojatno, posvojena ili je najvjerojatnije umrla od šarlaha ne navršivši ni drugu godinu života. Taj je podatak objavljen tek 1986., kad su konačno obznanjena ljubavna pisma Alberta i Mileve u kojima se ne baš često spominje njihovo prvo potomče, mala Lieserl. Albert nikada nije vidio svoju jedinu kćer Lieserl.
Povlači doktorsku disertaciju (vraćena mu je uplata od 230 švicarskih franaka) i početkom veljače seli se u Bern (do svibnja je u Gerechttigkeitsgasse 32, do kolovoza u Thunstrasse 43a i do kraja godine u Archivstrasse 8) gdje, čekajući obećani posao, skromno preživljava dajući privatne poduke iz matematike i fizike.
Krajem travnja Albert Einstein, filozof Maurice Solovine (1875-1958) koji se javio na Einsteinov oglas za podučavanje matematike i fizike, te matematičar Conrad Habicht (1876-1958), dobar znanac iz Züricha i Schaffhausena, formalno osnivaju “Akademie Olympia”, debatni kružok gdje se čita i raspravlja o filozofiji, znanosti i književnosti. Studiraju se i analiziraju autori: Ernest Mach (Analyse der Empfindungen und das Verhältnis des Physischen zum Psychischen, Analiza i odnos od fizičkog do psihičkog doživljaja, i Die Mechanik in ihrer Entwicklung, Mehanika i njezin razvoj), Karl Pearson (Grammatik der Wissenschaft, Gramatika znanosti), Richard Dedekind (Was sind und was sollen die Zahlen?, Što su i što trebaju biti brojevi?), Henri Poincaré (Wissenschaft und Hypothese, Znanost i hipoteza), John Stuard Mill (Logik, Logika), David Hume (Traktat über die menschliche Natur, Rasprava o ljudskoj naravi), Baruch Spinoza (Ethik, Etika), André Marie Amperé, Hermann Ludwig Helmholtz, Sofoklo (Antigona), Richard Avenarius (Kritik der reinen Erfahrung, Kritika čistog iskustva), Charles Dickens, Miguel de Cervantes (Don Quijote)… Povremeno im se kasnije kao slušači pridružuju Mileva, Michele Besso, Marcel Grossmann, Paul Habicht (Conradov brat) i Lucien Chavan (1868-1942), a sastaju se najčešće u Einsteinovom stanu ili u Caféu Bollwerk. Akademija Olimpija spontano se gasi odlaskom najprije Conrada Habichta (srednjoškolska profesura u Schaffhausenu) a zatim i Mauricea Solovinea (odlazi na Sveučilište u Lion) iz Berna krajem 1904. ili početkom 1905.
Od 23. lipnja privremeni je namještenik Švicarskog saveznog ureda za intelektualno vlasništvo – Patentnog ureda u Bernu (tehnički ekspert trećega reda s godišnjom plaćom od 3.500 švicarskih franaka); posao je dobio zahvaljujući intervenciji Grossmannova oca koji je poznavao direktora Patentnog ureda, Friedricha Hallera.
Mileva je iz Novoga Sada doputovala u Bern voljenom Albertu već polovicom lipnja i ostala dvadesetak dana, ponovno dolazi 9. rujna i ostaje dva mjeseca, koliko joj je trajala privremena dozvola boravka (boravišna viza) u Švicarskoj, te opet stiže sredinom prosinca pokušavajući s Albertom riješiti goruću životnu nedaću – brak i malu Lieserl. Namjerno je zanemarivala kćer, znala je i bila svjesna postojanja velike mogućnosti, poznavajući njegovu vrckavu narav i upitni moral, ukoliko nije često s njim, stalno Albertu za petama, kako joj voljeni može zauvijek uteći, nestati iz života, jer tada bi vjerojatno ostala samohrana majka na skrbi obitelji zatvorena u posramljenoj kući, negdje u Vojvodini.
U Milanu, kamo je Albert otputovao početkom listopada, nakon infarkta i kasnijih srčanih tegoba 10. listopada umire mu otac Hermann koji na samrtnoj postelji ipak, znajući za Lieserl, nekako odobrava Albertu brak s Milevom koja ga pokorno čeka u Bernu (ni tada nije otišla u Vojvodinu vidjeti kći).
Uza sve probleme i nevolje Einstein svejedno objavljuje dva znanstvena rada: Über die thermodynamische Theorie der Potentialdifferenz zwischen Metallen vollständig dissociierten Lösungen ihrer Salze und über eine elektrische Methode zur Erforschung der Molecularkräfte, O termodinamičkoj teoriji razlike potencijala među metalima i potpuna disocijacija otopina soli i o jednoj električnoj metodi istraživanja molekularnih sila (Annalen der Physik, sv. VIII, str. 798-814) i Kinetische Theorie des Wärmegleichgewichtes und des zweiten Hauptsatzes der Thermodynamik, Kinetička teorija toplinske ravnoteže i drugi glavni zakon termodinamike (Annalen der Physik, sv. IX, str. 417-433).
1903. GODINA
Bez privole obiju obitelji (poglavito Albertove majke Pauline: “Toj se ženi ne smije omogućiti pristup u našu pristojnu obitelj…”), u utorak 6. siječnja, Albert i Milena ozakonjuju brak bez ikakve svečanosti u bernskom Matičnom uredu, a kumovi su im članovi Akademije Olimpija, Maurice Solovine i Conrad Habicht. Mladi bračni par s izvanbračnom tajnom smjestio se u apartmanu na Tillierstrasse 18.
Albert Einstein 2. svibnja postaje članom Prirodoslovnog društva u Bernu, Naturforschende Gesellschaft, a 5. prosinca članovima Društva drži zapaženo predavanje o teoriji elektromagnetskih valova.
Potkraj kolovoza, na vijest kako je mala Lieserl (i dalje njihova strogo čuvana tajna, nitko od njihovih najbližih prijatelja nije znao, nije pojma imao za kćer, jer vanbračna su djeca u ondašnjim, tradicionalnim i konzervativnim prilikama i kod kasnije vjenčanih roditelja sramotna i ponižavajuća društvena pojava) oboljela od šarlaha (u to doba često pogubna bolest za djecu tog uzrasta), Mileva odlazi u Vojvodinu vjerojatno posljednji puta vidjeti kćer (posljednje spominjanje Lieserl u sačuvanoj korespondenciji je 19. rujna kada Einstein piše Milevi u Kać neka se čuva šarlaha budući je tek zatrudnjela…). Kći Mileve i Alberta podlegla je šarlahu polovicom ili krajem rujna (prema istraživanju Michele Zackheim 21. rujna 1903., dakako, kao i rođenje, smrt nije nigdje zapisana), a ako je kojim čudom, zaista čudom, mala Lieserl i preživjela šarlah najvjerojatnije je Miloš, Milevin otac, već unaprijed dogovorio konspirativno usvojenje svoje prve unuke. Ta mala, potpuno neizvjesna, po svemu sumnjiva, jedva postojana mogućnost otvorila je neozbiljnim Einstenovim životopisačima, šarlatanima, ezoteričarima i inim mističarima svekolike spekulacije (pišu se knjige, kvazistudije, pseudoznanstvena istraživanja, publicistički žuti tekstovi, snimaju reportaže…) koje nisu vrijedni spomena.
Potkraj listopada obitelj Einstein, očekujući prinovu, seli u veći stan na drugom katu kuće u Kramgasse 49.
Još jedan pregledni rad iz termodinamike: Eine Theorie der Grundlagen der Thermodynamik, Teorijske osnove termodinamike (Annalen der Physik, sv. XI, str. 170-187).