Budući je samoobrazovanjem iz matematike i prirodoslovlja postigao daleko više negoli zahtijeva Luitpold gimnazija (đaci ga pogrdno nazivaju Biedermeier, višeznačni pojam: dobroćudni malograđanin, komični Eichrodtov junak, štreber), a ostali predmeti (osim djelomično njemačke i opće književnosti, antičke kulture, povijesti i nekih dijelova latinskog, zbog dobrog profesora Ferdinanda Ruessa), napose grčka gramatika i strani jezici kojima zbog pukog memoriranja riječi, gramatike i pravopisa nije bio nimalo sklon, jednostavno ga nisu zanimali i dok su ga uštogljeni, uvijek preozbiljni, militantni profesori provocirali pa i nipodaštavali (govorili su mu da bi radije vidjeli razred bez njega, jer se u zadnjoj klupi često podrugljivo podsmjehuje i ironično smiješi čime vrijeđa profesorski autoritet, razrednik: “Sama tvoja prisutnost ovdje potkopava moj ugled u očima razreda”, da nema nikakvih sposobnosti, ili kako mu je pedagoški poručio direktor gimnazije, dr. Joseph Degenhart, da neće ništa u životu postići…), sve više razmišlja o napuštanju gimnazije: “Učitelji u osnovnoj školi nalikovali su mi narednicima, a nastavnici u gimnaziji poručnicima.”
Nastavlja sa samostalnim izučavanjem matematike: upućuje se u elemente više matematike, matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa iz dva udžbenika Heinricha B. Lübsena, Einleitung in die Infinitesimalrechnung – Differential und Integralrechnung (Uvod u infinitezimalni račun – diferencijalni i integralni račun) i Ausführliches Lehrbuch Analysis (Opširan udžbenik analize).
1894. GODINA
Početkom godine financijska nesolventnost, drugom riječju bankrot, posvemašnja neučinkovitost i loša poslovnost “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” u Münchenu (banke i poslovni partneri nisu ih više voljni kreditirati), gradu koji, prema nekim židovskim povjesničarima, već tada nije naklonjen poslovnim Židovima, a i zbog premoćne konkurencije velikih kompanija AEG, Siemens i Schuckert, jeftinijega, tehnički jednostavnijeg i sve prihvatljivijega plinskog osvjetljenja, te na poslovnu ponudu i kakvu-takvu perspektivniju mogućnost putem talijanskog predstavnika tvrtke signora Lorentza Garronea iz Torina, nagnale su Hermanna i Jakoba na gašenje firme, okončanje elektroinžinjerskoga poslovanja po Bavarskoj, i potpuno preseljenje tvornice i obitelji (osim Alberta) u sjevernu Italiju, gdje krajem ožujka, sa sjedištem u Milanu, osnivaju novu firmu “Officine Elettrotecniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (propagandni letak nudi: “Costruzione di dinamo elettriche a correnti continue et alternate, lampade ad arco, strumenti di misura, impianti di luce elettrica, trasporti di forza a distanza, riscaldamento elettrico, riparazioni…”) s većinski financijskim udjelom talijanskoga partnera i upola manjim bankrotirane braće Einstein (novčana potpora stigla je ovoga puta od tekstilnog tvorničara Rudolfa Einsteina, Hermannova bratića i supruga Paulinijeve sestre Fany) i ponovno grade staro-novu tvornicu elektrotehničke opreme u Paviji, sveučilišnom gradiću tridesetak kilometara južno od Milana.
Roditeljska vila prodana je za bagatelnu cijenu (stalno je bila pod hipotekom banaka) i nedugo potom sravnjena, zajedno s Albertovim djetinjstvom, pred njegovim očima, za buduće apartmansko naselje. Privremeno, prije konačna preseljenja u Milano (seljenje je trajalo od lipnja do rujna), obitelj se Einstein 1. lipnja registrirala u mjestašcu Planeggu, 13 kilometara zapadno od Münchena.
Albert ostaje kod daljnje rodbine u Münchenu kako bi, prema roditeljskim planovima, završio posljednje razrede (10. rujna upisao je sedmi razred), po općem sudu, prestižne Luitpold gimnazije i maturirao.
No nije puno izdržao, krajem godine dostigao je i sam krajnost nepotrebna strpljenja, definitivno mu je dojadila militantna i štreberska gimnazija, posebice hladna pruska stega i lažni profesorski autoritet, a k tomu i pritisak ogavne mu vojne obveze u sedamnaestoj (nakon koje ne može baš tako jednostavno napustiti Njemačku), pa 29. prosinca, uz liječničko uvjerenje (dobivenog od obiteljskog liječnika, Talmudova starijeg brata) o nervnoj preosjetljivosti i psihičkoj iscrpljenosti te pismene potvrde s potpisom profesora matematike Josepha Ducruea kako je savladao matematičkoga gradiva mnogo više nego što pruska gimnazija programom predviđa, zauvijek napušta Luitpold gimnaziju, dakako bez završnog ispita (Abitura, državne mature) i pridružuje se preneraženim roditeljima i sestri u Milanu (via Berchet 2). Bez okolišanja smiono je odlučio: ne želi se nipošto vratiti u prusku gimnaziju, niti želi biti njemačkim državljaninom. “Kad sam prešao Alpe i ušao u Italiju, iznenadio sam se kako obični Talijani, obični ljudi i žene, jednostavno razgovaraju, iskreno izražavaju svoje osjećaje, misli, kulturu, tako različito od običnih Nijemaca… Stanovnici sjeverne Italije su najciviliziraniji ljudi koje sam ikada upoznao.”
1895. GODINA
Na proljeće, u ožujku, novoizgrađena tvornica s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (osamdesetak zaposlenika, Talijana i Nijemaca) puštena je u pogon i obitelj Einstein seli u Paviu (Via Foscolo 11, više ne dijele istu adresu s Jakobovom obitelji), nekadašnju kuću prvog modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskog pjesnika Uga Foscola (1778-1827) koji je kratko vrijeme predavao na pavianskome sveučilištu (kao dijete, tri godine osnovnog obrazovanja stekao je u Splitu gdje mu otac, liječnik, službovao).
Albert često u stričevoj i očevoj tvornici sa zanimanjem prati konstrukcije i montaže električnih uređaja (zavojnica, elektromagneta, generatora, dinama…), ponekad sudjeluje u rješavanju ponekih tehničkih problema, intenzivno uči talijanski, druži se, svira Beethovena i Wagnera i šeta uz rijeku Ticino (ljeti i kupa) s Majinom prijateljicom, studenticom kemije i farmacije Ernest(in)om Marangoni (1876-1972), a kad nije sa simpatijom Ernestinom, kao nekad u Münchenu s obitelji i njihovim novostečenim prijateljima nedjeljom ujutro prošetava Paviom i ispija kavice u obližnjim oštarijama, putuje i pješači Lombardijom, razgledava crkve, posjećuje muzeje i galerije, kurtoazno i financijski svrhovito posjećuje (iz razonode pješači četiri dana 140 kilometara od Voghere do Genove) dobrostojećeg ujaka Jakoba Kocha (mada nije volio to “čudovište od arogancije, bezosjećajnosti i formalnosti”, ni “vrlo zbunjeno slinavo derište” od sestrične) i ujnu Juliju u Genovi, ljetuje i odmara s obitelji u švicarskom planinskom odmaralištu Airolu (druguje s Luigijem Luzzattijem, budućim ministrom vanjskih poslova Italije), planinari po Apeninima i Alpama s obiteljskim poznanikom Ottom Neustätterom… Adolescencija, hormonalna erupcija, ženski magnetizam, emotivni seizmologija, nova kultura, talijanska otvorenost i prostodušnost preobrazila je i socijalizirala Alberta.
Čita knjige po vlastitom nahođenju (posuđuje njemačke knjige iz bogate pavijske Sveučilišne knjižnice), mahom književnost (naravski, ozbiljnu književnost, nije trpio lako i trivijalno štivo) i filozofiju i, naravno nastavlja sa saoobrozovanjem, osobnim studijem prirodoznanstva, još je u Milanu kupio trosveščani udžbenik fizike Julesa Viollea, Lehrbuch der physik kojega redovito studiozno proučava zapisivajući bilješke na marginama (“Mogao je leći na sofu, uzeti pero i papir, pomno postaviti posudicu s tintom na naslon, i potpuno se udubiti u problem tako da ga je pozadinska buka prije stimulirala nego ometala”, sjeća se Maja).
Početkom jeseni šesnaestogodišnji Einstein piše prvi, mladenačko naivni ali intuitivno dalekosežni anticipacijski popularnoznanstveni ogled Über die Untersuchung des Ätherzustandes im magnetischen Felde, Istraživanje stanja etera u magnetskom polju (četrnaest odlomaka na pet stranica, naravno, rukom pisana urednog teksta, ustvari kompilacije iz standardnih udžbenika fizike, popularnoznanstvenih knjiga i časopisa), kojeg šalje s uvodnom bilješkom obožavanom ujaku, uspješnom trgovcu žitom, Cäsaru Kochu u Bruxelles, na procjenu i prosudbu (popularnoznanstveni adolescentski prvijenac o eteru, nepostojećem fenomenu kojega je upravo on lišio svakoga postojanja, nije za života htio objaviti), a nekoliko mjeseci potom okušava se u još jednom Über Elektrizität und elektrischen Ströme, O elektricitetu i električnoj struji, kojeg je pak povjerio majci Paulini, a kopiju simpatičnoj Ernestini, na čuvanje, da bi ih godinu dana kasnije, usvajanjem novih spoznaja i zato “jer je pogrešan”, po Albertovoj želji uništili.
Od 8. do 14. listopada, zahvaljujući ranijem prijedlogu strica Jakoba koji znade njegove sposobnosti, oca koji nastoji privoliti Alberta u svijet tehničkih nauka i inženjerstva kako bi nastavio obiteljski biznis i na nagovor uporne majke te dobrim židovskim vezama utjecajna obiteljskog prijatelja, bankarskog menadžera Gustava Maiera iz Züricha, omogućeno mu je mimo fakultetskih regula polaganje izvanrednog prijemnog ispita, jer nema završni srednjoškolski ispit (Abitur), a nema ni osamnaest godina koliko je potrebno za redoviti upis, na tehničkom odjelu Visoke politehničke škole (Eidgenoessische Polytechnische Schule, Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, mada je pokazao zavidno znanje, više od potrebnog, iz matematike i fizike kod profesora Heinricha Friendricha Webera (1843-1912), ali pojedine općeobrazovne i stručne predmete, a polagao je: povijest književnosti, političku povijest, njemački i francuski jezik, latinski i grčki jezik, tehničko crtanje, botaniku, zoologiju, kemiju i pisanje eseja, djelomično je ili pak uopće nije zadovoljio, pa šesnaestogodišnjak ne uspijeva upisati tehnički fakultet. “Smatram potpuno pravednim što sam pao. Utješno je bilo to, što mi je profesor fizike H. F. Weber rekao da mogu slušati njegova predavanja ako ostanem u Zürichu.”
Prema preporuci rektora Politehnikuma Albina Herzoga, 26. listopada upisuje treći razred (kasni s upisom trećeg kvartala tri dana) završna srednjoškolskog obrazovanja u Kantonalnoj tehničkoj školi (Gewerbeschule, GewerbeabteilungKantonsschule, gdje su grčki i latinski samo izborni predmeti), tehničko-komercijalnog usmjerenja (Technische Abteilung undHandelsabteilung, najmlađi je učenik u razredu od četrnaest učenika), u švicarskom gradiću Aarau (četrdesetak kilometara zapadno od Züricha), njemački kanton Aargau, školi punoj širokoga svjetonazora, poštivanja učenikove individualnosti, demokratičnosti, razumijevanja, prijateljskog razgovora s profesorima (obrazovnu koncepciju postavlja Johann Heinrich Pestalozzi još početkom 19. stoljeća) – posvemašnjoj opreci od pruske školske krutosti, pedagoške isključivosti, nastavničke autoritarnosti i štreberaja. “Ova škola je svojim slobodarskim duhom, jednostavnom ozbiljnošću i učiteljima koji se ne oslanjaju ni na kakav vanjski autoritet, ostavila na me neizbrisiv dojam. U usporedbi sa šest godina školovanja u njemačkoj, autoritarno vođenoj gimnaziji, postalo mi je jasno koliko je odgoj, temeljen na slobodi postupaka i samoodgovornosti, jači od onoga koji se zasniva na drilu, vanjskom autoritetu i častohleplju.”
Zaljubljivanje, početna ljubavna iskustva i vještine (ako zanemarimo zasad nepoznatu talijansku epizodu) stječe s dvije godine starijom Marie Winteler (1877-1957), najzgodnijom kćerkom profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika, dijalektologa i općenito jezikoslovca (zaljubljenika u prirodu i ornitologa amatera) dr. Josta Wintelera (1846-1929), u čijoj je velikoj obitelji (sedmero djece: tri kćeri i četiri sina) i kući, opet posredstvom Gustava Maiera, Albert domaćinski boravio (Josta i njegovu suprugu Pauline iz milja zove Papa i Mama) za vrijeme školovanja u Aarau (tu mu je i bratić Robert Koch iz Hechingena koji pohađa drugi razred Kantonalne gimnazije, a tri godine kasnije bit će kod Wintelerovih na školovanju i sestra mu Maja).
1896. GODINA
Iz Ulma mu, 28. siječnja, stiže uvjerenje (za samo tri njemačke marke) da više nije njemački državljanin (točnije, Württemberger) i ostaje bez državljanstva sljedećih pet godina, postaje ono čemu je kasnije zdušno težio, apatrid, apolit.
Prepoznaje i spoznaje svoje afinitete i naslućuje sposobnosti prema teorijskoj fizici, matematici i apstraktnom mišljenju o čemu piše u školskom uratku iz francuskoga jezika Mes projets d’avenir, Moji planovi za budućnost (eksplicite zapisuje kako želi upisati matematiku i fiziku te posvetiti se teorijskom dijelu tih znanosti, jer je poprilično uvjeren da praktičnog talenta nema), s podosta pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, koji je zavrijedio osrednju ocjenu 3/4 (6 je najveća).
Svira Mozartove i Beethovenove violinske sonate i etide sa sestrama Winteler i veoma rado s novom prijateljicom Juliom Niggli, koja ga često prati na glasoviru (i predvečernjim šetnjama), šest godina starijom djevojkom iz susjedstva.
Zamalo smrtno strada na školskom izletu u Heidinom zavičaju, istočnoj Švicarskoj, planinareći iznad dvije tisuće metara po planini Säntis, u neprimjerenoj obući poskliznuo se i ostao visjeti na rubu duboke provalije, srećom život mu spašava školski kolega Adolf Fisch.
Završni ispit (Maturitätsprüfunf – Maturgeschichte) Kantonsschule uspješno polaže 18, 19. i 21. rujna s ocjenom 5 (najmlađi maturant te školske godine u Aarau), a godišnje predmetne ocjene iz svjedodžbe od 3. listopada su: njemački jezik i književnost 5, francuski jezik 3, talijanski jezik 5, povijest 6, zemljopis 4, algebra 6, geometrija (planimetrija, trigonometrija, stereometrija i analitična geometrija) 6, deskriptivna geometrija 6, fizika 6, kemija 5, prirodoslovlje 5, tehničko crtanje 4 i likovno crtanje 4, čime stječe sve izravne uvjete za nastavak školovanja na fakultetu u Švicarskoj, pa već 29. listopada, bez posebna prijemna ispita, upisuje studij matematike, fizike i astronomije (otac ga nije uspio nagovoriti na inženjerstvo) na pedagoškom odjelu VI. A (mali odjel s dva interna podusmjerenja, matematike i fizike, u koji se te godine upisalo samo pet brucoša a na sve četiri godine odjela ukupno je 23 studenta) ETH-a, Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenog studija dobiva se zvanje Fachlehrer, srednjoškolskoga profesora).
Studij mu financiraju sve četiri godine dobrohotni ujak i ujna Koch iz Genove sa sto švicarskih franaka mjesečno, od kojih 20 SF plaća buduće švicarsko državljanstvo, 20 SF za skromnu sobicu (prve dvije godine bio je smješten u sobici kod gospođe Henriette Hägi, Unionstrasse 4, treće godine seli kod Stephanie Markwalder, Klosbachstrasse 87, a posljednju, četvrtu godinu studija ponovno je kod Henriette Hägi, ali u Dolderstrasse 17) i 1,40 SF za dva obroka dnevno, jer ocu Hermannu ni u Italiji posao uopće ne napreduje već obratno, stagnira. Zbog financijskih prezaduženosti i poteškoća a nedugo potom i ponovna bankrota, tvrtka s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone” se ugasila; Hermann pokušava ponovno osnovati, zaduživši se i uz novčanu potporu bratića, tekstilnog tvorničara Rudolfa, supruga Paulinijeve sestre Fanny, novu firmu u Milanu gdje Einsteinovi ponovno sele, Via Bigli 21, a brat mu je Jakob prihvatio posao inženjera u velikoj elektrotehničkoj tvornici.
Nedjeljom ruča, po židovskom običaju, kod obitelji Fleischmann (Michael Fleischmann poslovno surađuje s Jakobom Kochom iz Genove), kao što je jednom tjedno na objedu u Münchenu kod Einsteinovih bio Max Talmud, a nerijetko posjećuje obiteljske prijatelje, Gustava Maiera i Alfreda Sterna, uglednog profesora povijesti na ETH-u (njegovu srednjoškolsku kćer Doru podučava fiziku i matematiku, s kojom se viđa i mimo poduka).
Prijateljuje i surađuje s kolegama Marcelom Grossmanom (1878-1936), Louisom Kollrosom (1878-1959), Jakobom Ehratom (1876-1960), Friedrichom Adlerom (1879-1960, koji je najprije studirao kemiju a potom fiziku, ali ne na Politehnici već na Sveučilištu u Zürichu) i, jedinom djevojkom na cijelom odjelu VI.A, Milevom Marić (1875-1948). Albert je najmlađi a Mileva najstariji student na klasi i jedino njih dvoje su te studijske godine odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet na studiju matematike, fizike i astronomije.
[Mileva Marić-Einstein, prva Albertova supruga, kći Miloša (austrougarski podčasnik) i Marije, rođene Ružić, iz milja zvana Mica (ali samo za obitelj i srpske prijatelje i poznanike, Albert joj nije tepao tim nadimkom, barem ne javno, jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u jednako takvom prijevodu znači – pička) rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, ondašnja Austro-Ugarska Monarhija) hroma (iščašenja kuka novorođenčadi u to doba česta je pojava, što je zadesilo i njenu mlađu sestru Zorku (1883-1938), ali ne i brata Miloša (1885-1944), liječnika koji je u ratnom vihoru 1916. završio u Rusiji i više se nikada nije vraćao u Vojvodinu), završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici na hrvatskome jeziku, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i konačno posljednja tri razreda gimnazije i završni ispit, upisuje privatno kao jedina djevojka na školi, u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija). Budući nije redovito maturirala (djevojke u Austrougarskoj nisu mogle maturirati) nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola) čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom na jesen nakon položenih prijemnih ispita (matematika i nacrtna geometrija) prebacuje se na Politehnikum u Zürich gdje susreće budućeg supruga Einsteina. Mileva Marić nije uspjela u dva navrata diplomirati na ETH-u. Udala se za Alberta Einsteina 1903. s kojim je imala troje djece: vanbračnu kćer Lieserl 1902. i sinove Hansa Alberta 1904. i Eduarda 1910. Brak se raspao zbog Albertova preljuba sa sestričnom Elsom (mada je i ranije imao nemalo seksualnih, ali ne i ljubavnih avantura) u ljeto 1914., kada je otputovala sa sinovima u Zürich (Albert je ostao u Berlinu). Rastanak je po Milevu kobno djelovao, zapala je u bolnu depresiju i gotovo četverogodišnju ukočenost. Razvela se 1918. Premda često boležljiva i psihički krhka, brižno je skrbila o djeci. Umrla je oduzeta (inzult) i usamljena u Zürichu 1948., gdje je i skromno pokopana.]
Na samom početku studija Albert sve više zapostavlja (ne pretjerano udaljenu, samo 40 km) ljubavnu vezu s očajno zaljubljenom Marie Winteler, ali joj i dalje oportuno šalje prljavo rublje i odjeću na pranje da bi mu ona opranu, izglačanu i uštirkanu ubrzo slala nazad u Zürich.
1897. GODINA
Na jednom od amaterskih glazbenih domjenaka po Zürichu, kao primjerice poslijepodnevna druženja subotom kod gospođe Seline Caproti, na kojima često svira violinu u duetu s gospođama i gospođicama (Susane Markwalder i Fräulein Wegelin) za glasovirom, Einstein upoznaje inženjera Michele Angela Bessoa (1873-1955), doživotna bliska prijatelja (jedinog prijatelja, izvan kruga obitelji, kojeg je oslovljavao sa ti) i budućeg kolegu u bernskom Patentnom uredu.
Krajem proljeća Albert nastoji što bezbolnije i bezazlenije prekinuti vezu s prvom ljubavlju (bez obzira na prljavo rublje), što zaljubljena Marie prihvati vrlo bolno i nimalo zdravo po njenu psihu. (Marie se Winteler na jesen iste godine zaposlila kao učiteljica u Olsbergu, planinskom mjestašcu sat i pol hoda od željezničke postaje, pa su se i prilike za susret i obnovom veze s voljenim prorijedile. Shrvana i beznadežna je Marie, nakon prestanka dopisivanja i konačnoga svjesnog prihvaćanja raskida s Albertom, liječena u psihijatrijskoj bolnici u Waldau. Udala se ipak za Alberta, ali Müllera, 1911., poslodavca u tvornici satova u Bernu, s kojim je imala dva sina, i razvela 1927. Premda je 1950. pisala udovcu Einsteinu za pomoć pri emigraciji u Ameriku, nikada nije napustila Švicarsku. Umrla je 1957. na psihijatriji u Meringenu.)
Mileva Marić, kojoj Einstein poklanja puno vremena, razgovora, pozornosti i komplimenata, nakon završenoga drugog semestra na Politehnici iznenada, bez većeg razloga (osim Albertovih opsjedanja), treći semestar prelazi na njemačko Sveučilište u Heidelberg gdje samo sluša predavanja (teorijsku fiziku predaje joj Philipp Lenard) jer ženama nije dozvoljen upis, a četvrti semestar ponovno upisuje u Zürichu. Za vrijeme Milevina izbivanja iz Züricha Albert joj redovito, uljudno, predano i latentno zavodnički piše, a to (ali naravno, ne baš takvo) dopisivanje nastavili su čitav život, i kad su bili razdvojeni i razvedeni, bez obzira na životne okolnosti.
Eros fizike i fizika erosa/3
Životoplov Alberta Einsteina
*
ETER — (PRVA) LJUBAV
1893. GODINA
Budući je samoobrazovanjem iz matematike i prirodoslovlja postigao daleko više negoli zahtijeva Luitpold gimnazija (đaci ga pogrdno nazivaju Biedermeier, višeznačni pojam: dobroćudni malograđanin, komični Eichrodtov junak, štreber), a ostali predmeti (osim djelomično njemačke i opće književnosti, antičke kulture, povijesti i nekih dijelova latinskog, zbog dobrog profesora Ferdinanda Ruessa), napose grčka gramatika i strani jezici kojima zbog pukog memoriranja riječi, gramatike i pravopisa nije bio nimalo sklon, jednostavno ga nisu zanimali i dok su ga uštogljeni, uvijek preozbiljni, militantni profesori provocirali pa i nipodaštavali (govorili su mu da bi radije vidjeli razred bez njega, jer se u zadnjoj klupi često podrugljivo podsmjehuje i ironično smiješi čime vrijeđa profesorski autoritet, razrednik: “Sama tvoja prisutnost ovdje potkopava moj ugled u očima razreda”, da nema nikakvih sposobnosti, ili kako mu je pedagoški poručio direktor gimnazije, dr. Joseph Degenhart, da neće ništa u životu postići…), sve više razmišlja o napuštanju gimnazije: “Učitelji u osnovnoj školi nalikovali su mi narednicima, a nastavnici u gimnaziji poručnicima.”
Nastavlja sa samostalnim izučavanjem matematike: upućuje se u elemente više matematike, matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa iz dva udžbenika Heinricha B. Lübsena, Einleitung in die Infinitesimalrechnung – Differential und Integralrechnung (Uvod u infinitezimalni račun – diferencijalni i integralni račun) i Ausführliches Lehrbuch Analysis (Opširan udžbenik analize).
1894. GODINA
Početkom godine financijska nesolventnost, drugom riječju bankrot, posvemašnja neučinkovitost i loša poslovnost “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” u Münchenu (banke i poslovni partneri nisu ih više voljni kreditirati), gradu koji, prema nekim židovskim povjesničarima, već tada nije naklonjen poslovnim Židovima, a i zbog premoćne konkurencije velikih kompanija AEG, Siemens i Schuckert, jeftinijega, tehnički jednostavnijeg i sve prihvatljivijega plinskog osvjetljenja, te na poslovnu ponudu i kakvu-takvu perspektivniju mogućnost putem talijanskog predstavnika tvrtke signora Lorentza Garronea iz Torina, nagnale su Hermanna i Jakoba na gašenje firme, okončanje elektroinžinjerskoga poslovanja po Bavarskoj, i potpuno preseljenje tvornice i obitelji (osim Alberta) u sjevernu Italiju, gdje krajem ožujka, sa sjedištem u Milanu, osnivaju novu firmu “Officine Elettrotecniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (propagandni letak nudi: “Costruzione di dinamo elettriche a correnti continue et alternate, lampade ad arco, strumenti di misura, impianti di luce elettrica, trasporti di forza a distanza, riscaldamento elettrico, riparazioni…”) s većinski financijskim udjelom talijanskoga partnera i upola manjim bankrotirane braće Einstein (novčana potpora stigla je ovoga puta od tekstilnog tvorničara Rudolfa Einsteina, Hermannova bratića i supruga Paulinijeve sestre Fany) i ponovno grade staro-novu tvornicu elektrotehničke opreme u Paviji, sveučilišnom gradiću tridesetak kilometara južno od Milana.
Roditeljska vila prodana je za bagatelnu cijenu (stalno je bila pod hipotekom banaka) i nedugo potom sravnjena, zajedno s Albertovim djetinjstvom, pred njegovim očima, za buduće apartmansko naselje. Privremeno, prije konačna preseljenja u Milano (seljenje je trajalo od lipnja do rujna), obitelj se Einstein 1. lipnja registrirala u mjestašcu Planeggu, 13 kilometara zapadno od Münchena.
Albert ostaje kod daljnje rodbine u Münchenu kako bi, prema roditeljskim planovima, završio posljednje razrede (10. rujna upisao je sedmi razred), po općem sudu, prestižne Luitpold gimnazije i maturirao.
No nije puno izdržao, krajem godine dostigao je i sam krajnost nepotrebna strpljenja, definitivno mu je dojadila militantna i štreberska gimnazija, posebice hladna pruska stega i lažni profesorski autoritet, a k tomu i pritisak ogavne mu vojne obveze u sedamnaestoj (nakon koje ne može baš tako jednostavno napustiti Njemačku), pa 29. prosinca, uz liječničko uvjerenje (dobivenog od obiteljskog liječnika, Talmudova starijeg brata) o nervnoj preosjetljivosti i psihičkoj iscrpljenosti te pismene potvrde s potpisom profesora matematike Josepha Ducruea kako je savladao matematičkoga gradiva mnogo više nego što pruska gimnazija programom predviđa, zauvijek napušta Luitpold gimnaziju, dakako bez završnog ispita (Abitura, državne mature) i pridružuje se preneraženim roditeljima i sestri u Milanu (via Berchet 2). Bez okolišanja smiono je odlučio: ne želi se nipošto vratiti u prusku gimnaziju, niti želi biti njemačkim državljaninom. “Kad sam prešao Alpe i ušao u Italiju, iznenadio sam se kako obični Talijani, obični ljudi i žene, jednostavno razgovaraju, iskreno izražavaju svoje osjećaje, misli, kulturu, tako različito od običnih Nijemaca… Stanovnici sjeverne Italije su najciviliziraniji ljudi koje sam ikada upoznao.”
1895. GODINA
Na proljeće, u ožujku, novoizgrađena tvornica s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (osamdesetak zaposlenika, Talijana i Nijemaca) puštena je u pogon i obitelj Einstein seli u Paviu (Via Foscolo 11, više ne dijele istu adresu s Jakobovom obitelji), nekadašnju kuću prvog modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskog pjesnika Uga Foscola (1778-1827) koji je kratko vrijeme predavao na pavianskome sveučilištu (kao dijete, tri godine osnovnog obrazovanja stekao je u Splitu gdje mu otac, liječnik, službovao).
Albert često u stričevoj i očevoj tvornici sa zanimanjem prati konstrukcije i montaže električnih uređaja (zavojnica, elektromagneta, generatora, dinama…), ponekad sudjeluje u rješavanju ponekih tehničkih problema, intenzivno uči talijanski, druži se, svira Beethovena i Wagnera i šeta uz rijeku Ticino (ljeti i kupa) s Majinom prijateljicom, studenticom kemije i farmacije Ernest(in)om Marangoni (1876-1972), a kad nije sa simpatijom Ernestinom, kao nekad u Münchenu s obitelji i njihovim novostečenim prijateljima nedjeljom ujutro prošetava Paviom i ispija kavice u obližnjim oštarijama, putuje i pješači Lombardijom, razgledava crkve, posjećuje muzeje i galerije, kurtoazno i financijski svrhovito posjećuje (iz razonode pješači četiri dana 140 kilometara od Voghere do Genove) dobrostojećeg ujaka Jakoba Kocha (mada nije volio to “čudovište od arogancije, bezosjećajnosti i formalnosti”, ni “vrlo zbunjeno slinavo derište” od sestrične) i ujnu Juliju u Genovi, ljetuje i odmara s obitelji u švicarskom planinskom odmaralištu Airolu (druguje s Luigijem Luzzattijem, budućim ministrom vanjskih poslova Italije), planinari po Apeninima i Alpama s obiteljskim poznanikom Ottom Neustätterom… Adolescencija, hormonalna erupcija, ženski magnetizam, emotivni seizmologija, nova kultura, talijanska otvorenost i prostodušnost preobrazila je i socijalizirala Alberta.
Čita knjige po vlastitom nahođenju (posuđuje njemačke knjige iz bogate pavijske Sveučilišne knjižnice), mahom književnost (naravski, ozbiljnu književnost, nije trpio lako i trivijalno štivo) i filozofiju i, naravno nastavlja sa saoobrozovanjem, osobnim studijem prirodoznanstva, još je u Milanu kupio trosveščani udžbenik fizike Julesa Viollea, Lehrbuch der physik kojega redovito studiozno proučava zapisivajući bilješke na marginama (“Mogao je leći na sofu, uzeti pero i papir, pomno postaviti posudicu s tintom na naslon, i potpuno se udubiti u problem tako da ga je pozadinska buka prije stimulirala nego ometala”, sjeća se Maja).
Početkom jeseni šesnaestogodišnji Einstein piše prvi, mladenačko naivni ali intuitivno dalekosežni anticipacijski popularnoznanstveni ogled Über die Untersuchung des Ätherzustandes im magnetischen Felde, Istraživanje stanja etera u magnetskom polju (četrnaest odlomaka na pet stranica, naravno, rukom pisana urednog teksta, ustvari kompilacije iz standardnih udžbenika fizike, popularnoznanstvenih knjiga i časopisa), kojeg šalje s uvodnom bilješkom obožavanom ujaku, uspješnom trgovcu žitom, Cäsaru Kochu u Bruxelles, na procjenu i prosudbu (popularnoznanstveni adolescentski prvijenac o eteru, nepostojećem fenomenu kojega je upravo on lišio svakoga postojanja, nije za života htio objaviti), a nekoliko mjeseci potom okušava se u još jednom Über Elektrizität und elektrischen Ströme, O elektricitetu i električnoj struji, kojeg je pak povjerio majci Paulini, a kopiju simpatičnoj Ernestini, na čuvanje, da bi ih godinu dana kasnije, usvajanjem novih spoznaja i zato “jer je pogrešan”, po Albertovoj želji uništili.
Od 8. do 14. listopada, zahvaljujući ranijem prijedlogu strica Jakoba koji znade njegove sposobnosti, oca koji nastoji privoliti Alberta u svijet tehničkih nauka i inženjerstva kako bi nastavio obiteljski biznis i na nagovor uporne majke te dobrim židovskim vezama utjecajna obiteljskog prijatelja, bankarskog menadžera Gustava Maiera iz Züricha, omogućeno mu je mimo fakultetskih regula polaganje izvanrednog prijemnog ispita, jer nema završni srednjoškolski ispit (Abitur), a nema ni osamnaest godina koliko je potrebno za redoviti upis, na tehničkom odjelu Visoke politehničke škole (Eidgenoessische Polytechnische Schule, Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, mada je pokazao zavidno znanje, više od potrebnog, iz matematike i fizike kod profesora Heinricha Friendricha Webera (1843-1912), ali pojedine općeobrazovne i stručne predmete, a polagao je: povijest književnosti, političku povijest, njemački i francuski jezik, latinski i grčki jezik, tehničko crtanje, botaniku, zoologiju, kemiju i pisanje eseja, djelomično je ili pak uopće nije zadovoljio, pa šesnaestogodišnjak ne uspijeva upisati tehnički fakultet. “Smatram potpuno pravednim što sam pao. Utješno je bilo to, što mi je profesor fizike H. F. Weber rekao da mogu slušati njegova predavanja ako ostanem u Zürichu.”
Prema preporuci rektora Politehnikuma Albina Herzoga, 26. listopada upisuje treći razred (kasni s upisom trećeg kvartala tri dana) završna srednjoškolskog obrazovanja u Kantonalnoj tehničkoj školi (Gewerbeschule, Gewerbeabteilung Kantonsschule, gdje su grčki i latinski samo izborni predmeti), tehničko-komercijalnog usmjerenja (Technische Abteilung und Handelsabteilung, najmlađi je učenik u razredu od četrnaest učenika), u švicarskom gradiću Aarau (četrdesetak kilometara zapadno od Züricha), njemački kanton Aargau, školi punoj širokoga svjetonazora, poštivanja učenikove individualnosti, demokratičnosti, razumijevanja, prijateljskog razgovora s profesorima (obrazovnu koncepciju postavlja Johann Heinrich Pestalozzi još početkom 19. stoljeća) – posvemašnjoj opreci od pruske školske krutosti, pedagoške isključivosti, nastavničke autoritarnosti i štreberaja. “Ova škola je svojim slobodarskim duhom, jednostavnom ozbiljnošću i učiteljima koji se ne oslanjaju ni na kakav vanjski autoritet, ostavila na me neizbrisiv dojam. U usporedbi sa šest godina školovanja u njemačkoj, autoritarno vođenoj gimnaziji, postalo mi je jasno koliko je odgoj, temeljen na slobodi postupaka i samoodgovornosti, jači od onoga koji se zasniva na drilu, vanjskom autoritetu i častohleplju.”
Zaljubljivanje, početna ljubavna iskustva i vještine (ako zanemarimo zasad nepoznatu talijansku epizodu) stječe s dvije godine starijom Marie Winteler (1877-1957), najzgodnijom kćerkom profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika, dijalektologa i općenito jezikoslovca (zaljubljenika u prirodu i ornitologa amatera) dr. Josta Wintelera (1846-1929), u čijoj je velikoj obitelji (sedmero djece: tri kćeri i četiri sina) i kući, opet posredstvom Gustava Maiera, Albert domaćinski boravio (Josta i njegovu suprugu Pauline iz milja zove Papa i Mama) za vrijeme školovanja u Aarau (tu mu je i bratić Robert Koch iz Hechingena koji pohađa drugi razred Kantonalne gimnazije, a tri godine kasnije bit će kod Wintelerovih na školovanju i sestra mu Maja).
1896. GODINA
Iz Ulma mu, 28. siječnja, stiže uvjerenje (za samo tri njemačke marke) da više nije njemački državljanin (točnije, Württemberger) i ostaje bez državljanstva sljedećih pet godina, postaje ono čemu je kasnije zdušno težio, apatrid, apolit.
Prepoznaje i spoznaje svoje afinitete i naslućuje sposobnosti prema teorijskoj fizici, matematici i apstraktnom mišljenju o čemu piše u školskom uratku iz francuskoga jezika Mes projets d’avenir, Moji planovi za budućnost (eksplicite zapisuje kako želi upisati matematiku i fiziku te posvetiti se teorijskom dijelu tih znanosti, jer je poprilično uvjeren da praktičnog talenta nema), s podosta pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, koji je zavrijedio osrednju ocjenu 3/4 (6 je najveća).
Svira Mozartove i Beethovenove violinske sonate i etide sa sestrama Winteler i veoma rado s novom prijateljicom Juliom Niggli, koja ga često prati na glasoviru (i predvečernjim šetnjama), šest godina starijom djevojkom iz susjedstva.
Zamalo smrtno strada na školskom izletu u Heidinom zavičaju, istočnoj Švicarskoj, planinareći iznad dvije tisuće metara po planini Säntis, u neprimjerenoj obući poskliznuo se i ostao visjeti na rubu duboke provalije, srećom život mu spašava školski kolega Adolf Fisch.
Završni ispit (Maturitätsprüfunf – Maturgeschichte) Kantonsschule uspješno polaže 18, 19. i 21. rujna s ocjenom 5 (najmlađi maturant te školske godine u Aarau), a godišnje predmetne ocjene iz svjedodžbe od 3. listopada su: njemački jezik i književnost 5, francuski jezik 3, talijanski jezik 5, povijest 6, zemljopis 4, algebra 6, geometrija (planimetrija, trigonometrija, stereometrija i analitična geometrija) 6, deskriptivna geometrija 6, fizika 6, kemija 5, prirodoslovlje 5, tehničko crtanje 4 i likovno crtanje 4, čime stječe sve izravne uvjete za nastavak školovanja na fakultetu u Švicarskoj, pa već 29. listopada, bez posebna prijemna ispita, upisuje studij matematike, fizike i astronomije (otac ga nije uspio nagovoriti na inženjerstvo) na pedagoškom odjelu VI. A (mali odjel s dva interna podusmjerenja, matematike i fizike, u koji se te godine upisalo samo pet brucoša a na sve četiri godine odjela ukupno je 23 studenta) ETH-a, Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenog studija dobiva se zvanje Fachlehrer, srednjoškolskoga profesora).
Studij mu financiraju sve četiri godine dobrohotni ujak i ujna Koch iz Genove sa sto švicarskih franaka mjesečno, od kojih 20 SF plaća buduće švicarsko državljanstvo, 20 SF za skromnu sobicu (prve dvije godine bio je smješten u sobici kod gospođe Henriette Hägi, Unionstrasse 4, treće godine seli kod Stephanie Markwalder, Klosbachstrasse 87, a posljednju, četvrtu godinu studija ponovno je kod Henriette Hägi, ali u Dolderstrasse 17) i 1,40 SF za dva obroka dnevno, jer ocu Hermannu ni u Italiji posao uopće ne napreduje već obratno, stagnira. Zbog financijskih prezaduženosti i poteškoća a nedugo potom i ponovna bankrota, tvrtka s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone” se ugasila; Hermann pokušava ponovno osnovati, zaduživši se i uz novčanu potporu bratića, tekstilnog tvorničara Rudolfa, supruga Paulinijeve sestre Fanny, novu firmu u Milanu gdje Einsteinovi ponovno sele, Via Bigli 21, a brat mu je Jakob prihvatio posao inženjera u velikoj elektrotehničkoj tvornici.
Nedjeljom ruča, po židovskom običaju, kod obitelji Fleischmann (Michael Fleischmann poslovno surađuje s Jakobom Kochom iz Genove), kao što je jednom tjedno na objedu u Münchenu kod Einsteinovih bio Max Talmud, a nerijetko posjećuje obiteljske prijatelje, Gustava Maiera i Alfreda Sterna, uglednog profesora povijesti na ETH-u (njegovu srednjoškolsku kćer Doru podučava fiziku i matematiku, s kojom se viđa i mimo poduka).
Prijateljuje i surađuje s kolegama Marcelom Grossmanom (1878-1936), Louisom Kollrosom (1878-1959), Jakobom Ehratom (1876-1960), Friedrichom Adlerom (1879-1960, koji je najprije studirao kemiju a potom fiziku, ali ne na Politehnici već na Sveučilištu u Zürichu) i, jedinom djevojkom na cijelom odjelu VI.A, Milevom Marić (1875-1948). Albert je najmlađi a Mileva najstariji student na klasi i jedino njih dvoje su te studijske godine odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet na studiju matematike, fizike i astronomije.
[Mileva Marić-Einstein, prva Albertova supruga, kći Miloša (austrougarski podčasnik) i Marije, rođene Ružić, iz milja zvana Mica (ali samo za obitelj i srpske prijatelje i poznanike, Albert joj nije tepao tim nadimkom, barem ne javno, jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u jednako takvom prijevodu znači – pička) rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, ondašnja Austro-Ugarska Monarhija) hroma (iščašenja kuka novorođenčadi u to doba česta je pojava, što je zadesilo i njenu mlađu sestru Zorku (1883-1938), ali ne i brata Miloša (1885-1944), liječnika koji je u ratnom vihoru 1916. završio u Rusiji i više se nikada nije vraćao u Vojvodinu), završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici na hrvatskome jeziku, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i konačno posljednja tri razreda gimnazije i završni ispit, upisuje privatno kao jedina djevojka na školi, u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija). Budući nije redovito maturirala (djevojke u Austrougarskoj nisu mogle maturirati) nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola) čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom na jesen nakon položenih prijemnih ispita (matematika i nacrtna geometrija) prebacuje se na Politehnikum u Zürich gdje susreće budućeg supruga Einsteina. Mileva Marić nije uspjela u dva navrata diplomirati na ETH-u. Udala se za Alberta Einsteina 1903. s kojim je imala troje djece: vanbračnu kćer Lieserl 1902. i sinove Hansa Alberta 1904. i Eduarda 1910. Brak se raspao zbog Albertova preljuba sa sestričnom Elsom (mada je i ranije imao nemalo seksualnih, ali ne i ljubavnih avantura) u ljeto 1914., kada je otputovala sa sinovima u Zürich (Albert je ostao u Berlinu). Rastanak je po Milevu kobno djelovao, zapala je u bolnu depresiju i gotovo četverogodišnju ukočenost. Razvela se 1918. Premda često boležljiva i psihički krhka, brižno je skrbila o djeci. Umrla je oduzeta (inzult) i usamljena u Zürichu 1948., gdje je i skromno pokopana.]
Na samom početku studija Albert sve više zapostavlja (ne pretjerano udaljenu, samo 40 km) ljubavnu vezu s očajno zaljubljenom Marie Winteler, ali joj i dalje oportuno šalje prljavo rublje i odjeću na pranje da bi mu ona opranu, izglačanu i uštirkanu ubrzo slala nazad u Zürich.
1897. GODINA
Na jednom od amaterskih glazbenih domjenaka po Zürichu, kao primjerice poslijepodnevna druženja subotom kod gospođe Seline Caproti, na kojima često svira violinu u duetu s gospođama i gospođicama (Susane Markwalder i Fräulein Wegelin) za glasovirom, Einstein upoznaje inženjera Michele Angela Bessoa (1873-1955), doživotna bliska prijatelja (jedinog prijatelja, izvan kruga obitelji, kojeg je oslovljavao sa ti) i budućeg kolegu u bernskom Patentnom uredu.
Krajem proljeća Albert nastoji što bezbolnije i bezazlenije prekinuti vezu s prvom ljubavlju (bez obzira na prljavo rublje), što zaljubljena Marie prihvati vrlo bolno i nimalo zdravo po njenu psihu. (Marie se Winteler na jesen iste godine zaposlila kao učiteljica u Olsbergu, planinskom mjestašcu sat i pol hoda od željezničke postaje, pa su se i prilike za susret i obnovom veze s voljenim prorijedile. Shrvana i beznadežna je Marie, nakon prestanka dopisivanja i konačnoga svjesnog prihvaćanja raskida s Albertom, liječena u psihijatrijskoj bolnici u Waldau. Udala se ipak za Alberta, ali Müllera, 1911., poslodavca u tvornici satova u Bernu, s kojim je imala dva sina, i razvela 1927. Premda je 1950. pisala udovcu Einsteinu za pomoć pri emigraciji u Ameriku, nikada nije napustila Švicarsku. Umrla je 1957. na psihijatriji u Meringenu.)
Mileva Marić, kojoj Einstein poklanja puno vremena, razgovora, pozornosti i komplimenata, nakon završenoga drugog semestra na Politehnici iznenada, bez većeg razloga (osim Albertovih opsjedanja), treći semestar prelazi na njemačko Sveučilište u Heidelberg gdje samo sluša predavanja (teorijsku fiziku predaje joj Philipp Lenard) jer ženama nije dozvoljen upis, a četvrti semestar ponovno upisuje u Zürichu. Za vrijeme Milevina izbivanja iz Züricha Albert joj redovito, uljudno, predano i latentno zavodnički piše, a to (ali naravno, ne baš takvo) dopisivanje nastavili su čitav život, i kad su bili razdvojeni i razvedeni, bez obzira na životne okolnosti.