(Mravinjac kod Goražda,2. veljače 1939. – Beograd, 23. svibnja 2002. )
Nikako da se sjetim koje je to godine bilo: višesatno putovanje vlakom Sarajevo-Beograd nije bilo nimalo dosadno u društvu prijatelja Slavka Šantića koji me pozvao na Emirovu izložbu u glavnom gradu naše bivše zajedničke države. Je li to bilo 1965. u beogradskoj Galeriji Grafički kolektiv, godinu dana nakon njegovog samostalnog nastupa u sarajevskom Klubu kulturnih radnika (1964.) ili dvije godine nakon toga (1967.) u beogradskoj galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta, ne znam. Znam da smo se u Sarajevo vratili s bogatijim poetskim nadahnućem koje su na nas s te beogradske izložbe prenijele Emirove grafike svojim različitim značenjima s različitih putovanja prostorima brdovite Bosne. S Emirom i njegovom sestrom Emirom Bebom, provodili smo sate i sate u sarajevskom Klubu kulturnih radnika, gdje smo prvi puta osluhnuli govor njegovih grafika, kad god je vikendom navraćao majci Mejri, ocu Ahmetu i bratu Enveru, s povratkom iz Beograda, s tog drugog susreta s njegovim suhim iglama, akvatintama u boji i mezotintama i mezotintama u boji bilo je najbliže povratku s izuzetne svečanosti.
Proteklo je dosta godina od tada u druženju vikendom u spomenutom sarajevskom Klubu, Emir je u Sarajevo dolazio bez svojih grafika, ponekad i s njima, na kolektivnim izložbama (1986, Četiri grafičara, nakon nastupa u SAD, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu), a ja sam i dalje bio u ozračju mnogih njihovih poetskih značenja. Onda je njegova retrospektivna izložba u Sarajevu (1989.) uzburkala u meni do maksimuma sve ono što je Emirova grafika svojim prvim nastupom preda mnom bila pokrenula. Kao da su se pupoljci punom ljepotom svojih latica najednom probudili iz sna i napokon otvorili da pokažu svoju bogatu simboliku, plodovi Emirove grafike su zablistali svim svojim oblicima, sadržajima i značenjima. Poetski doživljaji svijeta u kojemu su se tih godina razvijali najednom su iskazali svoju punu raskoš i jedinstvenost, i u tehničkom i u tematskom smislu. Obradom svojih bosanskih tema Emir Dragulj je sve snažnije i sve raznovrsnije iskazivao svoj stvaralački opus usmjeren prema onome što je moglo biti samo njegovo i što je u vlasništvu samo njegove tradicije i njegovoga duha.
Obradom je svakog promatrača svoga djela uvjeravao da je na studiju slikarstva na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu imao sjajne profesore (diplomirao je slikarstvo 1963, a specijalni tečaj za grafiku završio je kod prof. Boška Karanovića 1966, specijalizaciju grafike, potom, na Ècole Nationale Supérieure des Arts Visuells de „La Chambre“ u Bruxellesu 1966/67 u klasi profesora G. Marsula). Tako je iz izložbe u izložbu dokazivao i da su profesori imali briljantnog studenta koji se nije zadovoljavao samo diplomama koje su ti profesori potpisivali, koji je grafičkim tehnikama nastojao dati nešto svoje, posve novo u svakome pogledu. U zanatskom i značenjskom smislu, prvenstveno. I kritičari su isticali da su samo rijetki njihove izražajne mogućnosti koristili poput njega, kako u velikim tako i u malim formatima. Emirove su suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji bile samo njegove, prepoznatljivih tehničkih karakteristika, snažnog autorskog pečata. U njima je ostvario jedinstvene umjetničke domete, na njima je ostavio crteže koji su bili najbliži onim japanskih i kineskih grafičkih virtuoza (kritičari su najčešće spominjali objedinjene u velikom Japancu Hamaguchiu).
U tipično bosanskom ambijentu, u ambijentu bosanske čaršije, predgrađa i sela, Emir Dragulj je od svojih prvih stvaralačkih dana pa do svoje prerane smrti na svoj način vraćao život prošlosti u sadašnjost, vrlo nadahnuto, jezikom modernog umjetnika, vrlo osobenog i vrlo izbirljive likovne kulture. Jezikom suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji, kao inačica bakroreza i bakropisa, svojim je bogatim opusom opisao sve svoje grafičke cikluse i u njima minulo vrijeme Bosne na izrazito pjesnički način, s melankoličnim sjećanjima na razne događaje u njemu. Tim su jezikom različiti motivi toga vremena postali simboli njegove umjetnosti kojoj se ne mogu poreći originalnost, samosvojnost i posebnost. U samoj leksici naziva njegovih grafičkih listova nalaze i opisi toga vremena i njegova idiličnost. Na chagallovski način (Leteći fijaker, akvatinta u boji, na primjer) ta se leksika svojim punim svjetlom razlijeva pločom nakon što je na njemu istopila tamu toga vremena iz koje je došla. U polutami te leksike ostali su mnogi urbani predjeli s tipičnom bosanskom arhitekturom u kamenom ograđenim imanjima i naseljima sa sahat-kulom. S tim motivima u njegovome djelu smjenjuju se i motivi mrtvih priroda s plodovima voća (maline) i cvijećem s velikim glavicama cvjetova. Putnik s natovarenim konjem je rijedak, a proljeće objavljuje naga žena u dvokolici s upregnutim konjem. Istim nam jezikom svoju simboliku saopćava i figura muškarca s turbanom, kao i figura muškarca u tradicionalnoj odori u odlasku s prekriženim rukama na leđima, kao i djevojka s golubom i djevojka i pijetao. (Golubovi i pijetlovi vrlo su česti na Draguljevim grafikama, osobito u minijaturama, njihovo prisustvo na njima je različitih značenja, uglavnom, poetski intonirano!) Kuće na brežuljcima, avlije čvrstih kamenih ograda, stoljetne kaldrme, napuštena seoska imanja, noćni prizori s mjesečevim mijenama na nebu, kao i snopići mladog luka sa satom kao svjedokom vremena koje je minulo – sve su to vrlo snažni i vrlo nadahnuti izvori te leksike Emira Dragulja. I Kalemegdan sa svojom drevnom arhitekturom i Višegradska staza s mostom kao i staro Sarajevo iz 1903. godine – na jednak način. Nadrealni i simbolički govor Draguljevih grafika (Proljeće, Imanje, Djevojka i pijetao, Salvador Dali, Rembrandt van Rijn i dr.) prisutan je gotovo na svim njegovim grafičkim listovima bez obzira na to jesu li smješteni u prostor zavičajnih brda, sela, njiva, gradova i gradića, kasaba, oranica ili su pred nas izronili iz nepoznate tame. Ima takvoga govora i u Emirovim portretima (Salvador Dali), a nema ga u portretima Ive Andrića, Franciska Goye, Albrechta Dürera, na primjer.
U svim svojim grafikama, u zanatskom smislu, Emir Dragulj je iskazao rukopis virtuoza, a u tematskom smislu suptilnom je naracijom, koja promatrača uzbuđuje i inspirira, dostigao univerzalna značenja onoga što nam je svojim rukopisom želio ispričati. Njegovi su odlasci iz realnog svijeta u svijet umjetničkog, istovremeno i oproštaji od poznatog svijeta i od njegove tradicije. Nisu nestajanje u punom smislu te riječi, jesu transcedencije. Takav smisao, na isti način, Emir Dragulj je postigao i u scenama vjenčanja, rastanka, u prizorima figura okrenutih leđima promatraču, prikazom konja pod samarima. Njegova minuciozna naracija na grafičkoj ploči u svim tehnikama dubokog tiska (bakrorezi, bakropisi, aquatinte, mezzotinte, suha igla), ispisuje suptilne linije i kad opisuje trgovke i trgovce u dućanima bosanske čaršije, kao i kad nam predstavlja idilične pejsaže. Uvijek je ta naracija u stilskom smislu kristalno jasna, čista, reducirana i oslonjena na najnužnije elemente. Uvijek su u njoj „san, um, materijal i postupak“ (Ćelić) u istoj ulozi, i uvijek je ona „memoria bosniaca“ (Husedžinović). Očituje se uvijek kao vizija duhovnog, kao simbol i metafora, kao aluzija i iluzija. Tehnička rješenja na grafičkoj ploči, pri tome, uvijek su iznenađujuće nova, moderna u svim svojim realizacijama.
Imaju li Draguljevi pejsaži i mrtve prirode atribute i nacionalnog? Imaju, jer su tipično bosanski (može se komotno kazati i bošnjački!), iako su njihova značenja uvijek iznad nacionalnog. Takvi su atributi, međutim, samo ostvareni u okviru nacionalno prepoznatljivih vrijednosti, kao u prostoru duha najbližeg duhu stvaraoca, ne i radi njega! Kostimi ljudi u tom prostoru su i bosanski i bošnjački, a sama zemlja iz čijega mraka u polumraku oni žive u sjećanju umjetnika je zemlja svakoga tko na njoj pronalazi i vlastite vrijednosti.
U Beogradu je Dragulj radio i kao profesor na Fakultetu likovnih umetnosti na Odseku za grafiku. O njegovome umjetničkom opusu pisali su najznačajniji beogradski profesori i likovni kritičari Stojan Ćelić, Aleksa Čelebonović, kao i sarajevski: Meliha Husedžinović, Ibrahim Krzović, Muhamed Karamehmedović, Azra Begić.
Do minulog rata, sve sam ga rjeđe susretao na glavnom sarajevskom šetalištu, u Titovoj ulici, gdje su stanovali njegovi roditelji, kao i na poznatim sastajalištima umjetnika (Collegium artisticum, kavana Park), u prvim mjesecima poraća prvi put smo se susreli u Imperijalu. Bio je u društvu Slavka Šantića (opet!), tada tajnika Asocijacije nezavisnih intelektualaca krug 99, čiji su se članovi, kojima se odmah priključio i Emir, redovito sastajali jednom tjedno u jednoj od dvorana Ekonomskog fakulteta. Njegova sestra Emira Beba tada je kao prognanica s Grbavice stanovala u neboderu do moga u b fazi Alipašina polja, kod nje je odsjedao Emir, koji me je jednom ili dva puta posjetio u stanu. Pričao mi je o svojim nevoljama u Zemunu, u jednoj od beogradskih općina, u kojoj je vedrio i oblačio ultranacionalist Šešelj, gdje je Emir imao kuću, u prizemlju atelje, iznad njega stambeni prostor. Bio je vrlo utučen od tortura Šešeljeve nacionalističke retorike, i retorike sličnih njemu, raznih profesija i zanimanja, svaku svoju priču o tome, od muke, brzo je skraćivao i stalno gasio u sebi, kao što sam i ja svoje sarajevske, logoraške. Njegova energična riječ koju je uvijek pratio smiješak negdje je već bila potrošena, u njegovim svijetloplavim očima nije više bilo poznate živosti i sjaja.
Umro je u Beogradu 23. svibnja 2002. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Sve svoje neispričane beogradske priče iz posljednjeg rata prerano je odnio u grob.
Emir Dragulj
(Mravinjac kod Goražda, 2. veljače 1939. – Beograd, 23. svibnja 2002. )
Nikako da se sjetim koje je to godine bilo: višesatno putovanje vlakom Sarajevo-Beograd nije bilo nimalo dosadno u društvu prijatelja Slavka Šantića koji me pozvao na Emirovu izložbu u glavnom gradu naše bivše zajedničke države. Je li to bilo 1965. u beogradskoj Galeriji Grafički kolektiv, godinu dana nakon njegovog samostalnog nastupa u sarajevskom Klubu kulturnih radnika (1964.) ili dvije godine nakon toga (1967.) u beogradskoj galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta, ne znam. Znam da smo se u Sarajevo vratili s bogatijim poetskim nadahnućem koje su na nas s te beogradske izložbe prenijele Emirove grafike svojim različitim značenjima s različitih putovanja prostorima brdovite Bosne. S Emirom i njegovom sestrom Emirom Bebom, provodili smo sate i sate u sarajevskom Klubu kulturnih radnika, gdje smo prvi puta osluhnuli govor njegovih grafika, kad god je vikendom navraćao majci Mejri, ocu Ahmetu i bratu Enveru, s povratkom iz Beograda, s tog drugog susreta s njegovim suhim iglama, akvatintama u boji i mezotintama i mezotintama u boji bilo je najbliže povratku s izuzetne svečanosti.
Proteklo je dosta godina od tada u druženju vikendom u spomenutom sarajevskom Klubu, Emir je u Sarajevo dolazio bez svojih grafika, ponekad i s njima, na kolektivnim izložbama (1986, Četiri grafičara, nakon nastupa u SAD, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu), a ja sam i dalje bio u ozračju mnogih njihovih poetskih značenja. Onda je njegova retrospektivna izložba u Sarajevu (1989.) uzburkala u meni do maksimuma sve ono što je Emirova grafika svojim prvim nastupom preda mnom bila pokrenula. Kao da su se pupoljci punom ljepotom svojih latica najednom probudili iz sna i napokon otvorili da pokažu svoju bogatu simboliku, plodovi Emirove grafike su zablistali svim svojim oblicima, sadržajima i značenjima. Poetski doživljaji svijeta u kojemu su se tih godina razvijali najednom su iskazali svoju punu raskoš i jedinstvenost, i u tehničkom i u tematskom smislu. Obradom svojih bosanskih tema Emir Dragulj je sve snažnije i sve raznovrsnije iskazivao svoj stvaralački opus usmjeren prema onome što je moglo biti samo njegovo i što je u vlasništvu samo njegove tradicije i njegovoga duha.
Obradom je svakog promatrača svoga djela uvjeravao da je na studiju slikarstva na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu imao sjajne profesore (diplomirao je slikarstvo 1963, a specijalni tečaj za grafiku završio je kod prof. Boška Karanovića 1966, specijalizaciju grafike, potom, na Ècole Nationale Supérieure des Arts Visuells de „La Chambre“ u Bruxellesu 1966/67 u klasi profesora G. Marsula). Tako je iz izložbe u izložbu dokazivao i da su profesori imali briljantnog studenta koji se nije zadovoljavao samo diplomama koje su ti profesori potpisivali, koji je grafičkim tehnikama nastojao dati nešto svoje, posve novo u svakome pogledu. U zanatskom i značenjskom smislu, prvenstveno. I kritičari su isticali da su samo rijetki njihove izražajne mogućnosti koristili poput njega, kako u velikim tako i u malim formatima. Emirove su suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji bile samo njegove, prepoznatljivih tehničkih karakteristika, snažnog autorskog pečata. U njima je ostvario jedinstvene umjetničke domete, na njima je ostavio crteže koji su bili najbliži onim japanskih i kineskih grafičkih virtuoza (kritičari su najčešće spominjali objedinjene u velikom Japancu Hamaguchiu).
U tipično bosanskom ambijentu, u ambijentu bosanske čaršije, predgrađa i sela, Emir Dragulj je od svojih prvih stvaralačkih dana pa do svoje prerane smrti na svoj način vraćao život prošlosti u sadašnjost, vrlo nadahnuto, jezikom modernog umjetnika, vrlo osobenog i vrlo izbirljive likovne kulture. Jezikom suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji, kao inačica bakroreza i bakropisa, svojim je bogatim opusom opisao sve svoje grafičke cikluse i u njima minulo vrijeme Bosne na izrazito pjesnički način, s melankoličnim sjećanjima na razne događaje u njemu. Tim su jezikom različiti motivi toga vremena postali simboli njegove umjetnosti kojoj se ne mogu poreći originalnost, samosvojnost i posebnost. U samoj leksici naziva njegovih grafičkih listova nalaze i opisi toga vremena i njegova idiličnost. Na chagallovski način (Leteći fijaker, akvatinta u boji, na primjer) ta se leksika svojim punim svjetlom razlijeva pločom nakon što je na njemu istopila tamu toga vremena iz koje je došla. U polutami te leksike ostali su mnogi urbani predjeli s tipičnom bosanskom arhitekturom u kamenom ograđenim imanjima i naseljima sa sahat-kulom. S tim motivima u njegovome djelu smjenjuju se i motivi mrtvih priroda s plodovima voća (maline) i cvijećem s velikim glavicama cvjetova. Putnik s natovarenim konjem je rijedak, a proljeće objavljuje naga žena u dvokolici s upregnutim konjem. Istim nam jezikom svoju simboliku saopćava i figura muškarca s turbanom, kao i figura muškarca u tradicionalnoj odori u odlasku s prekriženim rukama na leđima, kao i djevojka s golubom i djevojka i pijetao. (Golubovi i pijetlovi vrlo su česti na Draguljevim grafikama, osobito u minijaturama, njihovo prisustvo na njima je različitih značenja, uglavnom, poetski intonirano!) Kuće na brežuljcima, avlije čvrstih kamenih ograda, stoljetne kaldrme, napuštena seoska imanja, noćni prizori s mjesečevim mijenama na nebu, kao i snopići mladog luka sa satom kao svjedokom vremena koje je minulo – sve su to vrlo snažni i vrlo nadahnuti izvori te leksike Emira Dragulja. I Kalemegdan sa svojom drevnom arhitekturom i Višegradska staza s mostom kao i staro Sarajevo iz 1903. godine – na jednak način. Nadrealni i simbolički govor Draguljevih grafika (Proljeće, Imanje, Djevojka i pijetao, Salvador Dali, Rembrandt van Rijn i dr.) prisutan je gotovo na svim njegovim grafičkim listovima bez obzira na to jesu li smješteni u prostor zavičajnih brda, sela, njiva, gradova i gradića, kasaba, oranica ili su pred nas izronili iz nepoznate tame. Ima takvoga govora i u Emirovim portretima (Salvador Dali), a nema ga u portretima Ive Andrića, Franciska Goye, Albrechta Dürera, na primjer.
U svim svojim grafikama, u zanatskom smislu, Emir Dragulj je iskazao rukopis virtuoza, a u tematskom smislu suptilnom je naracijom, koja promatrača uzbuđuje i inspirira, dostigao univerzalna značenja onoga što nam je svojim rukopisom želio ispričati. Njegovi su odlasci iz realnog svijeta u svijet umjetničkog, istovremeno i oproštaji od poznatog svijeta i od njegove tradicije. Nisu nestajanje u punom smislu te riječi, jesu transcedencije. Takav smisao, na isti način, Emir Dragulj je postigao i u scenama vjenčanja, rastanka, u prizorima figura okrenutih leđima promatraču, prikazom konja pod samarima. Njegova minuciozna naracija na grafičkoj ploči u svim tehnikama dubokog tiska (bakrorezi, bakropisi, aquatinte, mezzotinte, suha igla), ispisuje suptilne linije i kad opisuje trgovke i trgovce u dućanima bosanske čaršije, kao i kad nam predstavlja idilične pejsaže. Uvijek je ta naracija u stilskom smislu kristalno jasna, čista, reducirana i oslonjena na najnužnije elemente. Uvijek su u njoj „san, um, materijal i postupak“ (Ćelić) u istoj ulozi, i uvijek je ona „memoria bosniaca“ (Husedžinović). Očituje se uvijek kao vizija duhovnog, kao simbol i metafora, kao aluzija i iluzija. Tehnička rješenja na grafičkoj ploči, pri tome, uvijek su iznenađujuće nova, moderna u svim svojim realizacijama.
Imaju li Draguljevi pejsaži i mrtve prirode atribute i nacionalnog? Imaju, jer su tipično bosanski (može se komotno kazati i bošnjački!), iako su njihova značenja uvijek iznad nacionalnog. Takvi su atributi, međutim, samo ostvareni u okviru nacionalno prepoznatljivih vrijednosti, kao u prostoru duha najbližeg duhu stvaraoca, ne i radi njega! Kostimi ljudi u tom prostoru su i bosanski i bošnjački, a sama zemlja iz čijega mraka u polumraku oni žive u sjećanju umjetnika je zemlja svakoga tko na njoj pronalazi i vlastite vrijednosti.
U Beogradu je Dragulj radio i kao profesor na Fakultetu likovnih umetnosti na Odseku za grafiku. O njegovome umjetničkom opusu pisali su najznačajniji beogradski profesori i likovni kritičari Stojan Ćelić, Aleksa Čelebonović, kao i sarajevski: Meliha Husedžinović, Ibrahim Krzović, Muhamed Karamehmedović, Azra Begić.
Do minulog rata, sve sam ga rjeđe susretao na glavnom sarajevskom šetalištu, u Titovoj ulici, gdje su stanovali njegovi roditelji, kao i na poznatim sastajalištima umjetnika (Collegium artisticum, kavana Park), u prvim mjesecima poraća prvi put smo se susreli u Imperijalu. Bio je u društvu Slavka Šantića (opet!), tada tajnika Asocijacije nezavisnih intelektualaca krug 99, čiji su se članovi, kojima se odmah priključio i Emir, redovito sastajali jednom tjedno u jednoj od dvorana Ekonomskog fakulteta. Njegova sestra Emira Beba tada je kao prognanica s Grbavice stanovala u neboderu do moga u b fazi Alipašina polja, kod nje je odsjedao Emir, koji me je jednom ili dva puta posjetio u stanu. Pričao mi je o svojim nevoljama u Zemunu, u jednoj od beogradskih općina, u kojoj je vedrio i oblačio ultranacionalist Šešelj, gdje je Emir imao kuću, u prizemlju atelje, iznad njega stambeni prostor. Bio je vrlo utučen od tortura Šešeljeve nacionalističke retorike, i retorike sličnih njemu, raznih profesija i zanimanja, svaku svoju priču o tome, od muke, brzo je skraćivao i stalno gasio u sebi, kao što sam i ja svoje sarajevske, logoraške. Njegova energična riječ koju je uvijek pratio smiješak negdje je već bila potrošena, u njegovim svijetloplavim očima nije više bilo poznate živosti i sjaja.
Umro je u Beogradu 23. svibnja 2002. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Sve svoje neispričane beogradske priče iz posljednjeg rata prerano je odnio u grob.