Magdalena Blažević: U kasno ljeto, Fraktura, Zaprešić 2022.
Na ovom mjestu to moram prijaviti: Magdalena Blažević na drugom je mjestu, u mjesečniku BestBook, pisala o mojoj knjizi, pa bi ovo nekome moglo zvučati kao neumjesno hvaljenje hvaliteljice. Na vama je da procijenite sami jesam li dostojan hvaljenja i da u skladu s tim nastavite ili ne nastavite čitanje ovog teksta, kao autentičnog i istinitog, ili kao neautentičnog i lažnog.
“U kasno ljeto” kratki je roman, u pet knjiga i u pedeset šest poglavlja. Pred početak, u posveti stoji “Stanovnicima sela Kiseljak, u spomen na 16. kolovoza 1993.”. Što se tog dana, i kome, dogodilo, lako je provjeriti na internetu. Premda, možda, nije potrebno. U romanu je zapravo sve napisano, premda nema nijednog amblema ni zastave, ne spomenu se narodi i nacije, zaraćene strane, nazivi vojnih formacija. Rat je u potpunosti i dosljedno definiran perspektivom žrtve, njezinim unutarnjim svijetom, onim što vidi, čuje, njuši i osjeća. Nikakvih dodatnih informacija tu ne treba biti.
O protagonistici odmah pri početku romana saznajemo da je mrtva. Ono što u romanesknoj sadašnjosti živi ustvari je konačno i nepromjenjivo definirano nečim što se u njezinoj budućnosti dogodilo. Ta okolnost naznačena je gotovo usput, kao nešto savršeno normalno i obično. Kao da i inače u tim siromašnim i opustošenim selima uz Bosnu, pokraj kojih se zagrebačka književna gospoda i rodno angažirane dame lagano provezu pri povratku s Bookstana, žive četrnaestogodišnjakinje, već ubijene u nekom budućem kolektivnom pokolju. To je i inače u načinu i u vještini Magdalene Blažević: sve je tako obično, čulno i siromašno. Ali u siromaštvu tog svijeta ne postoje naznake socijalne hijerarhije. Ne pozna se tu da igdje postoji bogati svijet.
Život se odvije oko babe i dida. Did: ‘“Kad ne loče, može ga se priviti na živu ranu.”’ Tako kaže baba. “A baba kao njiva rađa svake godine.” To je bilo nekad. Danas: “Plače ispred svadbene slike.” A na slici: “Stoji uz dida u fotografskoj radnji, vjenčat će se za nekoliko dana. Oko vrata joj zveckaju dukati posuđeni iz sela, bijela košulja šušti pod prstima. Didova je izrezana na prsima, ispod izviruje spaljena, oštra trava. Mnogo je viši od nje, čini joj se da na glavi ima krošnju i da je probila strop. Baba ne podiže pogled, ispod strmih nadstrešnica vrebaju je zelene oči, prijete široka čeljust i blještavi šiljasti zubi.”
Dida je život učinio strašnim i nasilnim. Babu je život opustošio. Teče priča u kojoj je rat samo nadogradnja svega što je ratu prethodilo. Rat ustvari nije ništa novo. Za djevojčicu život u ratu dugi je niz čulnih senzacija, koje čitatelja sasvim zanesu i zatrave. Malo tko je u povijesti naših suvremenih književnosti Bosnu tako intenzivno doživio i osjetio kao Magdalena Blažević. I na te je čulne senzacije sveden život jedne djevojčice. U toj povijesti pustošenja ne postoji mogućnost usporedbe: za drukčiji život ona nikad neće saznati. Kao što ni za njezin život nitko neće saznati. Lijepa i strašna knjiga o jednom ženskom svijetu, do kraja i dosljedno ispričana iz ženske perspektive. Lijepa i strašna bosanska knjiga, na kraju koje “izgažena su srca”. Sva.
Krava se teško teli. “Cijeli je dan mukala i goropadila se, pa je did privezao jedan kraj dugačkog kanapa za teleće noge što su virile iz Šarulje, a drugi kraj na našu crvenu ladu. Otac ju je upalio i pokrenuo, a did i stric vukli su koliko su mogli. Nije se znalo urliču li glasnije did i stric, Šarulja ili naša lada. (…) Bosna je mutna i brza, sve što potopi odnese daleko i prekrije ljigavom vodenom travom.”
Julian Barnes: Čovjek u crvenom kaputu, Opus Gradna, Zagreb 2021.
Dugo već želim pisati o ovoj knjizi, još od izlaska njezina srpskog prijevoda, kod beogradske Geopoetike, ali ne znam što me omelo. Kupite ovu knjigu, svejedno u kojem prijevodu, posudite je iz biblioteke, provjerite kako imaginacija velikog pisca stvara priču u kojoj baš ništa nije izmišljeno. Ništa nije imaginirano, a sve je imaginirano.
Miroslav Kirin, Boris Vrga: Banijska književna antologija, Zagreb 2021.
Da nije bilo potresa, da nije bilo nesreće, nikad ne bi nastala ova izvanredno zanimljiva i važna knjiga, kakvu bi, možda, i bez potresa, trebala imati svaka naša pokrajina. U pokrajinskim antologijama prepoznavao bi se duh mjesta i vremena. Iz njih bi nastajao privid cjeline hrvatske književnosti.
Ekran, knjige/3
Magdalena Blažević: U kasno ljeto, Fraktura, Zaprešić 2022.
Na ovom mjestu to moram prijaviti: Magdalena Blažević na drugom je mjestu, u mjesečniku BestBook, pisala o mojoj knjizi, pa bi ovo nekome moglo zvučati kao neumjesno hvaljenje hvaliteljice. Na vama je da procijenite sami jesam li dostojan hvaljenja i da u skladu s tim nastavite ili ne nastavite čitanje ovog teksta, kao autentičnog i istinitog, ili kao neautentičnog i lažnog.
“U kasno ljeto” kratki je roman, u pet knjiga i u pedeset šest poglavlja. Pred početak, u posveti stoji “Stanovnicima sela Kiseljak, u spomen na 16. kolovoza 1993.”. Što se tog dana, i kome, dogodilo, lako je provjeriti na internetu. Premda, možda, nije potrebno. U romanu je zapravo sve napisano, premda nema nijednog amblema ni zastave, ne spomenu se narodi i nacije, zaraćene strane, nazivi vojnih formacija. Rat je u potpunosti i dosljedno definiran perspektivom žrtve, njezinim unutarnjim svijetom, onim što vidi, čuje, njuši i osjeća. Nikakvih dodatnih informacija tu ne treba biti.
O protagonistici odmah pri početku romana saznajemo da je mrtva. Ono što u romanesknoj sadašnjosti živi ustvari je konačno i nepromjenjivo definirano nečim što se u njezinoj budućnosti dogodilo. Ta okolnost naznačena je gotovo usput, kao nešto savršeno normalno i obično. Kao da i inače u tim siromašnim i opustošenim selima uz Bosnu, pokraj kojih se zagrebačka književna gospoda i rodno angažirane dame lagano provezu pri povratku s Bookstana, žive četrnaestogodišnjakinje, već ubijene u nekom budućem kolektivnom pokolju. To je i inače u načinu i u vještini Magdalene Blažević: sve je tako obično, čulno i siromašno. Ali u siromaštvu tog svijeta ne postoje naznake socijalne hijerarhije. Ne pozna se tu da igdje postoji bogati svijet.
Život se odvije oko babe i dida. Did: ‘“Kad ne loče, može ga se priviti na živu ranu.”’ Tako kaže baba. “A baba kao njiva rađa svake godine.” To je bilo nekad. Danas: “Plače ispred svadbene slike.” A na slici: “Stoji uz dida u fotografskoj radnji, vjenčat će se za nekoliko dana. Oko vrata joj zveckaju dukati posuđeni iz sela, bijela košulja šušti pod prstima. Didova je izrezana na prsima, ispod izviruje spaljena, oštra trava. Mnogo je viši od nje, čini joj se da na glavi ima krošnju i da je probila strop. Baba ne podiže pogled, ispod strmih nadstrešnica vrebaju je zelene oči, prijete široka čeljust i blještavi šiljasti zubi.”
Dida je život učinio strašnim i nasilnim. Babu je život opustošio. Teče priča u kojoj je rat samo nadogradnja svega što je ratu prethodilo. Rat ustvari nije ništa novo. Za djevojčicu život u ratu dugi je niz čulnih senzacija, koje čitatelja sasvim zanesu i zatrave. Malo tko je u povijesti naših suvremenih književnosti Bosnu tako intenzivno doživio i osjetio kao Magdalena Blažević. I na te je čulne senzacije sveden život jedne djevojčice. U toj povijesti pustošenja ne postoji mogućnost usporedbe: za drukčiji život ona nikad neće saznati. Kao što ni za njezin život nitko neće saznati. Lijepa i strašna knjiga o jednom ženskom svijetu, do kraja i dosljedno ispričana iz ženske perspektive. Lijepa i strašna bosanska knjiga, na kraju koje “izgažena su srca”. Sva.
Krava se teško teli. “Cijeli je dan mukala i goropadila se, pa je did privezao jedan kraj dugačkog kanapa za teleće noge što su virile iz Šarulje, a drugi kraj na našu crvenu ladu. Otac ju je upalio i pokrenuo, a did i stric vukli su koliko su mogli. Nije se znalo urliču li glasnije did i stric, Šarulja ili naša lada. (…) Bosna je mutna i brza, sve što potopi odnese daleko i prekrije ljigavom vodenom travom.”
Julian Barnes: Čovjek u crvenom kaputu, Opus Gradna, Zagreb 2021.
Dugo već želim pisati o ovoj knjizi, još od izlaska njezina srpskog prijevoda, kod beogradske Geopoetike, ali ne znam što me omelo. Kupite ovu knjigu, svejedno u kojem prijevodu, posudite je iz biblioteke, provjerite kako imaginacija velikog pisca stvara priču u kojoj baš ništa nije izmišljeno. Ništa nije imaginirano, a sve je imaginirano.
Miroslav Kirin, Boris Vrga: Banijska književna antologija, Zagreb 2021.
Da nije bilo potresa, da nije bilo nesreće, nikad ne bi nastala ova izvanredno zanimljiva i važna knjiga, kakvu bi, možda, i bez potresa, trebala imati svaka naša pokrajina. U pokrajinskim antologijama prepoznavao bi se duh mjesta i vremena. Iz njih bi nastajao privid cjeline hrvatske književnosti.