Junaci antičkih mitova su svevremeni zato što su njihovi životi i sudbine redovito podložni različitim čitanjima. Njihova drama upravo se i sastoji u tome što dobro i zlo nisu upisani u njihove karaktere, nego u okolnosti. Zato su životi suvremenih ljudi, njihove intimne drame i stradanja tako podatni za reinterpretacije antičkih mitova. I lako se i lasno identificirati s njihovim junakinjama i junacima.
Medeju, tu strastvenu, moćnu i tragičnu čarobnicu, kćer kolhidskoga kralja Ejeta, poznajemo preko Euripida. Od pretposljednje velike naše Medeje, koju je na Brijunima, u Kazalištu Ulysses, odigrala Mira Furlan, prošlo je dvadeset godina. Medejinu priču ispripovijedala je i Christa Wolf, čuvena njemačka prozaistica, u romanu “Medeja, glasovi”, kroz glasove šestero protagonista. Njezina je Medeja aktivnija od Euripidove, manje je stradalnica, a mnogo više kreatorica vlastite sudbine. Naravno, još je Medeja u svjetskoj književnosti, a još ih je i u moderno vrijeme, kada se u ovoj junakinji, kao i u brojnim drugim antičkim junakinjama, pronalaze potencijali za feministička tumačenja.
Blandine Le Callet pariška je profesorica latinskog i antičke kulture, romansijerka, esejistica i prevoditeljica. Bavi se istraživanjem monstruoznog u antici, a napisala je i tekst za ilustriranu enciklopediju posvećenu antičkim referencama u “Harryju Potteru”. Njezin scenarij uglavnom se drži mitske Medeje i Euripidove drame, ali tako što glavnoj junakinji pruža reminiscentni okvir. Ona je starica, odmetnuta čarobnica, koja pripovijeda svoju životnu priču i objašnjava kako je na zao glas došla zbog brojnih klevetnika i kleveta upućivanih na njezin račun. Tvrdi da nije počinila sve te zločine koji joj se pripisuju, da nije ubila svoju djecu da bi se osvetila zbog njegove izdaje i prevare ocu njihovome Jazonu, i da iza svega stoji manipulacija i mistifikacija koja je gora od svih manipulacija koje se njoj pripisuju. Nije ona ubila ni brata svojega Apsirta, kao što joj se to pripisuje, pa ga izrezala i bacila u more, tako da ga otac njihov sakuplja po moru, ili barem to nije učinila onako kao što se priča, nego ga je ubila slučajno. Inače, Apsirt je kod Blandine Le Callet duševni bolesnik, dok je u mitu on bio neki tužni dječarac…
Nancy Peña bila je nastavnica likovnog, prije nego što je postala profesionalna novinska ilustratorica, autorica dječjih slikovnica i strip crtačica. “Medeju”, tu grandioznu četverodijelnu pripovijest, s mnoštvom likova, nizom kulturoloških i mitoloških referenci, ali i s epohom koju je trebalo u potpunosti imaginirati, izmišljajući scenografiju i kostime, režirala je, kadrirala i nacrtala izvanredno dobro i uvjerljivo. Čitatelj ne samo što se u njezinoj pripovijesti uspijeva snalaziti, te se ne zapetlja u nepodnošljivo zamršenom kolopletu mita, nego Nancy Peña uspijeva održavati napetost i kada se već učini da bi se priča mogla početi raspadati. Scenaristica i crtačica uspjele su nešto što se u umjetnosti stripa čini gotovo nemogućim: ispripovijedati mit u cjelokupnoj njegovoj protežnosti – a svaki antički mit upleten je od nekoliko različitih mitova, koji su opet upleteni od nekoliko mitova – i ništa ne pojednostavljivati i ne pripagođavati pravilima žanra. Naime, u osnovi stripa je mitološka priča, ali ispripovijedana na jedan posve drukčiji način, neprihvatljiv i suprotstavljen antičkom mitu. Svođenje tog mita na stripovski mit ne bi imalo nikakvog smisla, a Medeja bi u tom slučaju bila obična negativka ili stripovska super-antijunakinja.
Euripidova “Medeja”, onako kako ju je on napisao, emancipirana je i slobodna žena, suočena s pravilima društvenog reda, pobunjena protiv njih. Dakle, ona ni kod staroga pisca nije naprosto loša cura, ni monstrum majka, ni supruga iz pakla, ni bilo što od onog što bi moglo biti sugerirano prepričavanjem bez razumijevanja. Jer da je drukčije predstavio svoju junakinju, ne bi bilo nikakvog razloga da “Medeju” ikada itko odigra na sceni. Pritom, Medeja ni u Euripida nije žrtva: učena, snažna i moćna, vatrena i ledena u isto vrijeme, mnogo je odlučnija od svih muškaraca koji joj se nađu na putu. A taj put je, pogotovu kako ga interpretiraju Blandine Le Callet i Nancy Peña, dug i krvav skoro kao Odisejev, samo što za razliku od Odiseja Medeja na kraju doživi poraz. Ona je od nekih doba svjesna da će tako biti, da se previše toga protiv nje urotilo, ali između nesreće i poslušnosti, između osvete i pristajanja na izdaju i poraz, ona bira nesreću i osvetu. Medeja je mnogo okrutnija od muškoga svijeta kojem se suprotstavila. Ali ona nikoga nije izdala. Pravda, koja nikome ni u čemu nije pomogla, na Medejinoj je strani.
Ovaj strip vrijedi pročitati, čak i ako inače ne čitate stripove. Uostalom, konačno biste morali početi sa stripovima. Ili prestati sa čitanjem knjiga. Često se trivijalna literatura, djelo autorica i autora lišenih ozbiljnoga talenta, protežiraju u nas iz nekih sporednih razloga, recimo rodnih i seksualnih, ili iz razloga političke korektnosti. Ova “Medeja” velika je feministička priča i sjajan artefakt.
Christa Wolf: Medeja; Kasandra, Demetra, Zagreb 2003.
U ovom izdanju, koje bi bilo vrlo korisno nabaviti i pročitati, premda ga nije lako naći ni u zagrebačkim antikvarijatima, nalaze se prijevodi Štefice Martić dvaju romana Christe Wolf, napisana prema dva antička mita. Kako je Demetra bila mali izdavač, a urednik njezin i vlasnik Dimitrije Savić samozatajni osamljenik, raskošnih interesa i znanja, ali bez ikakvog dara za marketing, i ova je knjiga ugluho prošla. Šteta, ne samo zbog likova Medeje i Kasandre, niti zbog ženskih tema i imena u suvremenoj književnosti, nego je šteta zbog književnosti same.
Posljednja Medeja
Pretposljednja bila je Mira Furlan, u režiji Lenke Udovički. Posljednja, koju na žalost nisam gledao, jer u Dubrovnik ne odlazim, niti se na Dubrovačkim ljetnim igrama osjećam pozvanik, bila je “Medeja” Tomaža Pandura, u prijevodu Lade Kaštelan i u adaptaciji Darka Lukića. Odigrala ju je Alma Prica. Volio bih da sam mogao vidjeti tu predstavu, makar vireći kroz neko okance. Slutim, poznavajući Pandura, da bi njegova “Medeja” mogla imati sa stripom Blandine Le Callet i Nancy Peña više veze od brijunske predstave. Mira Furlan odveć je bila žrtva da bi bila feministička “Medeja”. Ali o svemu bi mi više mogao reći netko tko je gledao dubrovačku predstavu.
Ekran, knjige/25
Le Callet & Peña: Medeja, Fibra, Zagreb 2022.
Junaci antičkih mitova su svevremeni zato što su njihovi životi i sudbine redovito podložni različitim čitanjima. Njihova drama upravo se i sastoji u tome što dobro i zlo nisu upisani u njihove karaktere, nego u okolnosti. Zato su životi suvremenih ljudi, njihove intimne drame i stradanja tako podatni za reinterpretacije antičkih mitova. I lako se i lasno identificirati s njihovim junakinjama i junacima.
Medeju, tu strastvenu, moćnu i tragičnu čarobnicu, kćer kolhidskoga kralja Ejeta, poznajemo preko Euripida. Od pretposljednje velike naše Medeje, koju je na Brijunima, u Kazalištu Ulysses, odigrala Mira Furlan, prošlo je dvadeset godina. Medejinu priču ispripovijedala je i Christa Wolf, čuvena njemačka prozaistica, u romanu “Medeja, glasovi”, kroz glasove šestero protagonista. Njezina je Medeja aktivnija od Euripidove, manje je stradalnica, a mnogo više kreatorica vlastite sudbine. Naravno, još je Medeja u svjetskoj književnosti, a još ih je i u moderno vrijeme, kada se u ovoj junakinji, kao i u brojnim drugim antičkim junakinjama, pronalaze potencijali za feministička tumačenja.
Blandine Le Callet pariška je profesorica latinskog i antičke kulture, romansijerka, esejistica i prevoditeljica. Bavi se istraživanjem monstruoznog u antici, a napisala je i tekst za ilustriranu enciklopediju posvećenu antičkim referencama u “Harryju Potteru”. Njezin scenarij uglavnom se drži mitske Medeje i Euripidove drame, ali tako što glavnoj junakinji pruža reminiscentni okvir. Ona je starica, odmetnuta čarobnica, koja pripovijeda svoju životnu priču i objašnjava kako je na zao glas došla zbog brojnih klevetnika i kleveta upućivanih na njezin račun. Tvrdi da nije počinila sve te zločine koji joj se pripisuju, da nije ubila svoju djecu da bi se osvetila zbog njegove izdaje i prevare ocu njihovome Jazonu, i da iza svega stoji manipulacija i mistifikacija koja je gora od svih manipulacija koje se njoj pripisuju. Nije ona ubila ni brata svojega Apsirta, kao što joj se to pripisuje, pa ga izrezala i bacila u more, tako da ga otac njihov sakuplja po moru, ili barem to nije učinila onako kao što se priča, nego ga je ubila slučajno. Inače, Apsirt je kod Blandine Le Callet duševni bolesnik, dok je u mitu on bio neki tužni dječarac…
Nancy Peña bila je nastavnica likovnog, prije nego što je postala profesionalna novinska ilustratorica, autorica dječjih slikovnica i strip crtačica. “Medeju”, tu grandioznu četverodijelnu pripovijest, s mnoštvom likova, nizom kulturoloških i mitoloških referenci, ali i s epohom koju je trebalo u potpunosti imaginirati, izmišljajući scenografiju i kostime, režirala je, kadrirala i nacrtala izvanredno dobro i uvjerljivo. Čitatelj ne samo što se u njezinoj pripovijesti uspijeva snalaziti, te se ne zapetlja u nepodnošljivo zamršenom kolopletu mita, nego Nancy Peña uspijeva održavati napetost i kada se već učini da bi se priča mogla početi raspadati. Scenaristica i crtačica uspjele su nešto što se u umjetnosti stripa čini gotovo nemogućim: ispripovijedati mit u cjelokupnoj njegovoj protežnosti – a svaki antički mit upleten je od nekoliko različitih mitova, koji su opet upleteni od nekoliko mitova – i ništa ne pojednostavljivati i ne pripagođavati pravilima žanra. Naime, u osnovi stripa je mitološka priča, ali ispripovijedana na jedan posve drukčiji način, neprihvatljiv i suprotstavljen antičkom mitu. Svođenje tog mita na stripovski mit ne bi imalo nikakvog smisla, a Medeja bi u tom slučaju bila obična negativka ili stripovska super-antijunakinja.
Euripidova “Medeja”, onako kako ju je on napisao, emancipirana je i slobodna žena, suočena s pravilima društvenog reda, pobunjena protiv njih. Dakle, ona ni kod staroga pisca nije naprosto loša cura, ni monstrum majka, ni supruga iz pakla, ni bilo što od onog što bi moglo biti sugerirano prepričavanjem bez razumijevanja. Jer da je drukčije predstavio svoju junakinju, ne bi bilo nikakvog razloga da “Medeju” ikada itko odigra na sceni. Pritom, Medeja ni u Euripida nije žrtva: učena, snažna i moćna, vatrena i ledena u isto vrijeme, mnogo je odlučnija od svih muškaraca koji joj se nađu na putu. A taj put je, pogotovu kako ga interpretiraju Blandine Le Callet i Nancy Peña, dug i krvav skoro kao Odisejev, samo što za razliku od Odiseja Medeja na kraju doživi poraz. Ona je od nekih doba svjesna da će tako biti, da se previše toga protiv nje urotilo, ali između nesreće i poslušnosti, između osvete i pristajanja na izdaju i poraz, ona bira nesreću i osvetu. Medeja je mnogo okrutnija od muškoga svijeta kojem se suprotstavila. Ali ona nikoga nije izdala. Pravda, koja nikome ni u čemu nije pomogla, na Medejinoj je strani.
Ovaj strip vrijedi pročitati, čak i ako inače ne čitate stripove. Uostalom, konačno biste morali početi sa stripovima. Ili prestati sa čitanjem knjiga. Često se trivijalna literatura, djelo autorica i autora lišenih ozbiljnoga talenta, protežiraju u nas iz nekih sporednih razloga, recimo rodnih i seksualnih, ili iz razloga političke korektnosti. Ova “Medeja” velika je feministička priča i sjajan artefakt.
Christa Wolf: Medeja; Kasandra, Demetra, Zagreb 2003.
U ovom izdanju, koje bi bilo vrlo korisno nabaviti i pročitati, premda ga nije lako naći ni u zagrebačkim antikvarijatima, nalaze se prijevodi Štefice Martić dvaju romana Christe Wolf, napisana prema dva antička mita. Kako je Demetra bila mali izdavač, a urednik njezin i vlasnik Dimitrije Savić samozatajni osamljenik, raskošnih interesa i znanja, ali bez ikakvog dara za marketing, i ova je knjiga ugluho prošla. Šteta, ne samo zbog likova Medeje i Kasandre, niti zbog ženskih tema i imena u suvremenoj književnosti, nego je šteta zbog književnosti same.
Posljednja Medeja
Pretposljednja bila je Mira Furlan, u režiji Lenke Udovički. Posljednja, koju na žalost nisam gledao, jer u Dubrovnik ne odlazim, niti se na Dubrovačkim ljetnim igrama osjećam pozvanik, bila je “Medeja” Tomaža Pandura, u prijevodu Lade Kaštelan i u adaptaciji Darka Lukića. Odigrala ju je Alma Prica. Volio bih da sam mogao vidjeti tu predstavu, makar vireći kroz neko okance. Slutim, poznavajući Pandura, da bi njegova “Medeja” mogla imati sa stripom Blandine Le Callet i Nancy Peña više veze od brijunske predstave. Mira Furlan odveć je bila žrtva da bi bila feministička “Medeja”. Ali o svemu bi mi više mogao reći netko tko je gledao dubrovačku predstavu.