Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću, LOM, Beograd 2017.
Ima književnih djela iz bliskojezičnih susjedstava koja bi dobro bilo čitati radi upoznavanja s drugim. Ali važnije su one srpske, crnogorske, bošnjačke knjige, romani, pripovijetke, pjesme, koje je važno čitati da bi se dublje zašlo u sam hrvatski jezik, u njegovu sintaksu i leksik, u ono iz čega se rađa osobni i osobeni govorni, pripovjedni, književni stil. Važnije su, jer bez njih hrvatski nije moguće dobro govoriti, a kamoli u hrvatskome pisati. Tako se svakom našem slabom i neostvarenom piscu, osim odsustva talenta, u tekstu prepoznaju i sve one nepročitane susjedske knjige, od kojih se skrivao i bježao, e da bi pisao baš kao pravi Hrvat. Kao Ante Tresić Pavičić ili kao Rikard Katalinić Jeretov, naših dana.
“Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog jedan je od upravo takvih, govorniku i piscu hrvatskog jezika važnih tekstova. Poetski roman, sveden na jedva stotinjak stranica, ili na pet autorskih araka, koliko je, prema legendi, izdavač bio spreman da tiska, objavljen je u Beogradu u drugoj u nizu od tri velike godine južnoslavenskih književnosti. Godinu ranije, 1920. Ivo Andrić objavljuje “Put Alije Đerzeleza”, a godinu kasnije, 1922. Miroslav Krleža tiska prvo izdanje “Hrvatskog boga Marsa”. Sve tri knjige, na radikalno različite načine, govore o istome: o ratu, o poslijeratnom osjećaju svijeta, o traumi čovjekovoj i – što je veoma važno – o ratnom porazu. Premda su objavljene u državi koja je baštinila veliku zajedničku europsku pobjedu u Velikom ratu, i premda su emocionalno i politički sva trojica u to vrijeme još bili uz pobjedničku stranu, njihove knjige govorile su o porazu. Krležina, direktnim, katkad i pseudodokumentarističkim manirom angažiranog pisca, Crnjanskijeva, poetskim glasom i ritmom jedne upravo nastajuće pripovjedačke manire, koja će se poput kakve himne pružiti niz cijeli njegov život i tekst, Andrićeva, odskokom u prošlost i u mit, koji je, međutim, puninom uvjerenja i sadržaja govorio o svemu sadašnjem.
“Dnevnik o Čarnojeviću” monološka je proza, lišena čvrstog narativnog i dramaturškog okvira, jednoga austrougarskog vojnika, Srbina prečanina, koji je prošao pakao Galicije i kojega je, zapravo, od ratne smrti spasila tuberkuloza, a onda i bolnica u pozadini. Knjiga počinje jednom od onih moćnih prvih rečenica: “Jesen, i život bez smisla.”, iz koje se iščitava ponešto od virtuoznosti piščeva stila i njegove čudesne agramatične sintakse. Ovako nastavlja, do kraja prvog odlomka: “Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu, i u rumena, mokra, žuta drveta. Gdje je život?” Vrijeme je prije posttraumatskog stresnog poremećaja, prije Koreje, Vijetnama i američke mitologizacije ratnog veteranstva, ali u te dvije rečenice s kojima počinje i završava prvi odlomak “Dnevnika o Čarnojeviću” kao da je sažet sav očaj mirnodopskog bivanja sa svim užasima rata sakupljenim iza čeone kosti. Miloš Crnjanski pjesnik je PTSP-a svih naših ratova i svih naših ratnika. “Dnevnik o Čarnojeviću” govori o tom istom.
Ali nije nam on zbog toga toliko zanimljiv i uzbudljiv. Više je do njegovih rečenica. Recimo ovih, koje me lično, kao sarajevskog gimnazista, tangiraju svojim smislom, ali i timbrom: “Sutradan su lepe Bosanke, ispraćane od kršnih dalmatinskih đaka, putovale srećno svojim matorim muževima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa pričala je: da je taj smešni, vidovdanski junak bio ‘pokvaren’ i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu ‘pokvareni’. Meni su oči bile pune suza. Ah, bio sam tada još mlad, tako mlad.” A to tada, iz ljeta 1914, bivalo je prije samo tri-četiri godine romanesknog vremena.
Ili ovo: “Posle je pevačko društvo pevalo sve nešto o Kara-Mustafi, a ja sam stajao bled i sav u groznici od tih pesama. (…) Stajao sam i slušao sam, kako mi mati peva prvi glas. Protinica bi me pitala, smešeći se, što joj ne dolazim i što tako retko izlazim iz kuće i dodavala, klimajući glavom prema mojoj majci, raspevanoj: ‘E, lako je Vama u sopran, udovica ste!’ U ovoj rečenici, dvosmislenoj kao sam život, kao izjava zabranjene ljubavi, kao ono što govori žena ljubomorna na drugu ženu, sakupila se ljepota jednog jezika. A on se, jezik, napeo do krajnjih granica, pa kaže, u jednoj vrlo kratkoj i izričitoj rečenici, nešto što je prije Crnjanskog bilo nemoguće reći. Ima u tome erotike, ima lakrdijašenja i đavolje igre, ali najviše je ljepote, koja se kreće onim jezičnim sferama i teritorijima, leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim, što su izvan svakog mogućeg razmataranja o razlikama između srpskog i hrvatskog. Ljepota rečenice Miloša Crnjanskog tiče se onog što je zajedničko, a što je opet sasvim jedinstveno u odnosu na sve one tuđe jezike. Kako ćete na engleskom ili njemačkom reči: “E, lako je Vama u sopran, udovica ste!” Nekako sigurno hoćete, ali to što će te reći bit će nešto drugo od onog što je protinica htjela da kaže. I neće biti tako jezično izazovno, nemoguće i čudesno.
Pa ovako: “Za rumene čase i prigušene krike, mi smo dali đavolu dušu. Nije ljubav Bog, ni životinja, ni ludilo; ona je magla, magla krvi, mladosti i neba.” Tako Crnjanski o ljubavi, jednoj konkretnoj, ratnoj ili prvoj poslijeratnoj. Doista, “Dnevnik o Čarnojeviću” mogao bi, pored svega onog što jest, a jest to mala velika knjiga, jedna od onih iz kojih poteče književnost, biti i priručnik za udvarače, zbirka snažnih riječi za nejake u krajnje trenutku, ali najviše je, ipak, tečaj stila u jeziku, Knjiga za sve one koji svoj hrvatski (ili svoj srpski, crnogorski, bosanski…) ne govore kao samo još jedan savršeno svladan strani jezik. Knjiga za pisce.
U knjižarama po susjedstvu više je izdanja ove knjige. Najljepše je ono beogradskog LOM-a. Ali na ćirilici. Nađe se i latiničnih izdanja. Ima ih i u boljim hrvatskim javnim knjižnicama.
Krleža i Crnjanski
O kako su se samo grdno zakrvila njih dvojica, u kavani hotela Moskva u Beogradu, u prosincu 1925. Crnjanski je bučno nasrnuo na Krležu, tući se s njim htio, a obojica su tad bili tjelesno vrlo snažni, jer da on, Krleža, pišući o sovjetskoj Rusiji propagira komunizam, i moskovski je plaćenik. Čas te velike svađe, nakon koje se nikad više neće za života sresti, početak je potonuća u neku šarlatansku i samoubilačku političku avanturu Miloša Crnjanskog, koja će završiti očajno. Nekoliko mjeseci kasnije, pun sebe, ljubomoran na drugog a opsjednut da će biti pilot aviona, izazvao je na dvoboj Tadiju Sodermajera, čuvenog zrakoplovca i jedinog Jugoslavena koji je sudjelovao u zračnim bitkama Velikog rata. Zakrvili su se oko toga koje avione država treba kupiti: njemačke, za koje se zalagao Crnjanski, ili francuske, kao što je mislio Sodermajer. Crnjanski je za sekundante imao doktora Branka Gavelu i pjesnika Dušana Matića. U dvoboju pucao je prvi, i promašio. Sodermajer je na to opalio u zrak, ne želivši ga ponijeti na duši.
Andrić i Crnjanski
“Od svih nas jedini je Crnjanski rođeni pisac”, zapisao je Andrić. S njim se nije dalo posvađati. Ispovijedajući mu se epistolarno, Crnjanski ispisuje jednu od rečenica koja će mu odrediti život i sudbinu, i koja bi mu mogla stajati kao epitaf: “Gorim, a nemam za koga da izgorim.”
Ekran, knjige/23
Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću, LOM, Beograd 2017.
Ima književnih djela iz bliskojezičnih susjedstava koja bi dobro bilo čitati radi upoznavanja s drugim. Ali važnije su one srpske, crnogorske, bošnjačke knjige, romani, pripovijetke, pjesme, koje je važno čitati da bi se dublje zašlo u sam hrvatski jezik, u njegovu sintaksu i leksik, u ono iz čega se rađa osobni i osobeni govorni, pripovjedni, književni stil. Važnije su, jer bez njih hrvatski nije moguće dobro govoriti, a kamoli u hrvatskome pisati. Tako se svakom našem slabom i neostvarenom piscu, osim odsustva talenta, u tekstu prepoznaju i sve one nepročitane susjedske knjige, od kojih se skrivao i bježao, e da bi pisao baš kao pravi Hrvat. Kao Ante Tresić Pavičić ili kao Rikard Katalinić Jeretov, naših dana.
“Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog jedan je od upravo takvih, govorniku i piscu hrvatskog jezika važnih tekstova. Poetski roman, sveden na jedva stotinjak stranica, ili na pet autorskih araka, koliko je, prema legendi, izdavač bio spreman da tiska, objavljen je u Beogradu u drugoj u nizu od tri velike godine južnoslavenskih književnosti. Godinu ranije, 1920. Ivo Andrić objavljuje “Put Alije Đerzeleza”, a godinu kasnije, 1922. Miroslav Krleža tiska prvo izdanje “Hrvatskog boga Marsa”. Sve tri knjige, na radikalno različite načine, govore o istome: o ratu, o poslijeratnom osjećaju svijeta, o traumi čovjekovoj i – što je veoma važno – o ratnom porazu. Premda su objavljene u državi koja je baštinila veliku zajedničku europsku pobjedu u Velikom ratu, i premda su emocionalno i politički sva trojica u to vrijeme još bili uz pobjedničku stranu, njihove knjige govorile su o porazu. Krležina, direktnim, katkad i pseudodokumentarističkim manirom angažiranog pisca, Crnjanskijeva, poetskim glasom i ritmom jedne upravo nastajuće pripovjedačke manire, koja će se poput kakve himne pružiti niz cijeli njegov život i tekst, Andrićeva, odskokom u prošlost i u mit, koji je, međutim, puninom uvjerenja i sadržaja govorio o svemu sadašnjem.
“Dnevnik o Čarnojeviću” monološka je proza, lišena čvrstog narativnog i dramaturškog okvira, jednoga austrougarskog vojnika, Srbina prečanina, koji je prošao pakao Galicije i kojega je, zapravo, od ratne smrti spasila tuberkuloza, a onda i bolnica u pozadini. Knjiga počinje jednom od onih moćnih prvih rečenica: “Jesen, i život bez smisla.”, iz koje se iščitava ponešto od virtuoznosti piščeva stila i njegove čudesne agramatične sintakse. Ovako nastavlja, do kraja prvog odlomka: “Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora i zagledam se u maglu, i u rumena, mokra, žuta drveta. Gdje je život?” Vrijeme je prije posttraumatskog stresnog poremećaja, prije Koreje, Vijetnama i američke mitologizacije ratnog veteranstva, ali u te dvije rečenice s kojima počinje i završava prvi odlomak “Dnevnika o Čarnojeviću” kao da je sažet sav očaj mirnodopskog bivanja sa svim užasima rata sakupljenim iza čeone kosti. Miloš Crnjanski pjesnik je PTSP-a svih naših ratova i svih naših ratnika. “Dnevnik o Čarnojeviću” govori o tom istom.
Ali nije nam on zbog toga toliko zanimljiv i uzbudljiv. Više je do njegovih rečenica. Recimo ovih, koje me lično, kao sarajevskog gimnazista, tangiraju svojim smislom, ali i timbrom: “Sutradan su lepe Bosanke, ispraćane od kršnih dalmatinskih đaka, putovale srećno svojim matorim muževima. Odoh i ja. U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa pričala je: da je taj smešni, vidovdanski junak bio ‘pokvaren’ i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu ‘pokvareni’. Meni su oči bile pune suza. Ah, bio sam tada još mlad, tako mlad.” A to tada, iz ljeta 1914, bivalo je prije samo tri-četiri godine romanesknog vremena.
Ili ovo: “Posle je pevačko društvo pevalo sve nešto o Kara-Mustafi, a ja sam stajao bled i sav u groznici od tih pesama. (…) Stajao sam i slušao sam, kako mi mati peva prvi glas. Protinica bi me pitala, smešeći se, što joj ne dolazim i što tako retko izlazim iz kuće i dodavala, klimajući glavom prema mojoj majci, raspevanoj: ‘E, lako je Vama u sopran, udovica ste!’ U ovoj rečenici, dvosmislenoj kao sam život, kao izjava zabranjene ljubavi, kao ono što govori žena ljubomorna na drugu ženu, sakupila se ljepota jednog jezika. A on se, jezik, napeo do krajnjih granica, pa kaže, u jednoj vrlo kratkoj i izričitoj rečenici, nešto što je prije Crnjanskog bilo nemoguće reći. Ima u tome erotike, ima lakrdijašenja i đavolje igre, ali najviše je ljepote, koja se kreće onim jezičnim sferama i teritorijima, leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim, što su izvan svakog mogućeg razmataranja o razlikama između srpskog i hrvatskog. Ljepota rečenice Miloša Crnjanskog tiče se onog što je zajedničko, a što je opet sasvim jedinstveno u odnosu na sve one tuđe jezike. Kako ćete na engleskom ili njemačkom reči: “E, lako je Vama u sopran, udovica ste!” Nekako sigurno hoćete, ali to što će te reći bit će nešto drugo od onog što je protinica htjela da kaže. I neće biti tako jezično izazovno, nemoguće i čudesno.
Pa ovako: “Za rumene čase i prigušene krike, mi smo dali đavolu dušu. Nije ljubav Bog, ni životinja, ni ludilo; ona je magla, magla krvi, mladosti i neba.” Tako Crnjanski o ljubavi, jednoj konkretnoj, ratnoj ili prvoj poslijeratnoj. Doista, “Dnevnik o Čarnojeviću” mogao bi, pored svega onog što jest, a jest to mala velika knjiga, jedna od onih iz kojih poteče književnost, biti i priručnik za udvarače, zbirka snažnih riječi za nejake u krajnje trenutku, ali najviše je, ipak, tečaj stila u jeziku, Knjiga za sve one koji svoj hrvatski (ili svoj srpski, crnogorski, bosanski…) ne govore kao samo još jedan savršeno svladan strani jezik. Knjiga za pisce.
U knjižarama po susjedstvu više je izdanja ove knjige. Najljepše je ono beogradskog LOM-a. Ali na ćirilici. Nađe se i latiničnih izdanja. Ima ih i u boljim hrvatskim javnim knjižnicama.
Krleža i Crnjanski
O kako su se samo grdno zakrvila njih dvojica, u kavani hotela Moskva u Beogradu, u prosincu 1925. Crnjanski je bučno nasrnuo na Krležu, tući se s njim htio, a obojica su tad bili tjelesno vrlo snažni, jer da on, Krleža, pišući o sovjetskoj Rusiji propagira komunizam, i moskovski je plaćenik. Čas te velike svađe, nakon koje se nikad više neće za života sresti, početak je potonuća u neku šarlatansku i samoubilačku političku avanturu Miloša Crnjanskog, koja će završiti očajno. Nekoliko mjeseci kasnije, pun sebe, ljubomoran na drugog a opsjednut da će biti pilot aviona, izazvao je na dvoboj Tadiju Sodermajera, čuvenog zrakoplovca i jedinog Jugoslavena koji je sudjelovao u zračnim bitkama Velikog rata. Zakrvili su se oko toga koje avione država treba kupiti: njemačke, za koje se zalagao Crnjanski, ili francuske, kao što je mislio Sodermajer. Crnjanski je za sekundante imao doktora Branka Gavelu i pjesnika Dušana Matića. U dvoboju pucao je prvi, i promašio. Sodermajer je na to opalio u zrak, ne želivši ga ponijeti na duši.
Andrić i Crnjanski
“Od svih nas jedini je Crnjanski rođeni pisac”, zapisao je Andrić. S njim se nije dalo posvađati. Ispovijedajući mu se epistolarno, Crnjanski ispisuje jednu od rečenica koja će mu odrediti život i sudbinu, i koja bi mu mogla stajati kao epitaf: “Gorim, a nemam za koga da izgorim.”