Ljudi imaju taj čudan običaj da mnogo znaju o onome o čemu ne znaju ništa. Glave su im prepunjene podacima popabirčenim po tržničnim bircevima, liječničkim čekaonicama i tramvajima ili, što je možda još i mnogo gore, po žutim informativnim portalima, s televizije i iz loših novina. Na kraju, kada su u prigodi da nešto doista saznaju, u glavi im više nema mjesta od toliko krivih ili nepreciznih informacija, zabluda, predrasuda i propagandnih floskula i ciljanih dezinformacija. Tako ni o Ukrajini, toj nesretnoj i očajnoj, nama toliko bliskoj zemlji, ljudi ne znaju zapravo ništa. Pogotovu o njezinoj povijesti i o povijesti njezinih susjeda u najstrašnija vremena dvadesetog stoljeća. Šteta što toliko znaju, premda ne znaju ništa, jer nam je tu pri ruci epohalna knjiga s ovovremenom ukrajinskom (poljskom, bjeloruskom, ruskom, latvijskom, litavskom i estonskom) temom.
Prije tri i pol godine, u listopadu 2018, Fraktura je objavila knjigu američkoga povjesničara Timothyja Snydera “Krvava prostranstva”. Osim što je ekspert za povijest srednje i istočne Europe, te Holokausta, Snyder jedan je od onih povjesničara i pisaca čiji misao i tekst obuhvaćaju nešto što je mnogo šire od njihove odabrane teme. On je, bez ikakve sumnje, među najvažnijim, na žalost i najaktualnijim misliocima i projektivnim umovima našega doba, pritom nesklon prorokovanju, lahkim i privlačnim zaključcima, apokalipticima i antiapokalipticima za kućno liječenje, te svom onom narkotičnom šarenišu i verbalnoj pirotehnici, kojim se služe tobožnji eksperti i analitičari s televizije i s interneta. Za razliku od njih, Snyder ima još jednu danas toliko važnu prednost: nije ideološki kontaminiran. U svom se pisanju ne pomaže ni lijevom ni desnom štakom.
Krvava prostranstva o kojima Snyder piše obuhvaćaju prostor koji bismo možda i najpreciznije mogli odrediti pojmom Poljsko-litavske unije, Žečpospolite, kako je Poljaci nazivaju, pomalo mitske, premda povijesne države, koja je postojala dvjestotinjak godina, od sredine šesnaestog do pred kraj osamnaestog stoljeća, a bila je vjerojatno najmnogoljudnija, etnički najšarenija i najkulturnija zemlja onodobne Europe. Upravo na tom prostoru, u preciznim njegovim granicama, dva su režima između 1933. i 1945, ruski staljinistički i njemački nacistički, pomorile oružjima za masovnu likvidaciju, glađu i zimom više od četrnaest milijuna civila, Židova, Ukrajinaca i ostalih. Osim Židova, istrijebljeni su tu, gotovo do posljednjeg čovjeka, brojni autohtoni mali narodi.
Timothy Snyder se u “Krvavim prostranstvima” bavi mentalno i emocionalno vrlo složenim zadatkom, koji je proizašao iz njegova istraživanja. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj komparativnoj analizi dva racionalno savršeno efikasna, premda ideološki poludjela, međusobno suprotstavljena, u ratu sučeljena imperija, koji uništavajući ljude zatiru cijelu jednu civilizaciju. A s druge strane, Snyder je vrlo zainteresiran za reflekse tih zbivanja na današnje vrijeme. Ono što on zapaža, a što njegova čitatelja progoni kroz cijelu ovu knjigu, jest da su Hitler i Staljin, možda, historijski poraženi – premda je i to, zapravo, krajnje upitno – ali da je povijesna građevina, ili način mišljenja i konstruiranja povijesti, kojom su se oni služili, zapravo savršeno sačuvana.
Od 24. februara, kada je Vladimir Putin napao Ukrajinu, i tako započeo svjetski rat strahom, ne prestajem se svako malo vraćati Timothyju Snyderu. Pročitajte ovu knjigu ako išta želite znati. Ili naprosto šutite.
Taras Ševčenko: Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2014.
Ševčenko je bio seoski kmet, talentiran za slikanje. Tim je talentom otkupio pravo da postane građanin. A tako i pravo da bude pjesnik, jer ga je poezija ipak više zanimala od slikarstva. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su velike grupe ljudi tragale za svojim identitetima, i kada bi čitavi narodi navečer usnuli kao jedno, a budili se kao nešto drugo. Kod Ševčenka je, kao i kod tolikih romantičara, nacionalno pitanje, njegovo ubogo i ponosno ukrajinstvo, bilo u najbližoj vezi sa socijalnom pripadnošću, sa slobodom za radnike i seljake. Stvarajući sebe kao građanina i slobodnog čovjeka, pišući poeziju na svom jeziku, na jeziku svoje krajine, Taras Ševčenko stvarao je modernu Ukrajinu i Ukrajince. Malo koji je narod tako proizašao iz duše jednog pjesnika. Čitajte Tarasa Ševčenka!
Nikolaj Gogolj: Ukrajinske pripovijetke, August Cesarec, Zagreb 1990.
Ukrajinci imaju sličnu nevolju kao i Južni Slaveni. Nije kroz povijest toliko bilo važno što jesi, koliko je važno znalo biti kako se izjašnjavaš. Gogolj je rođen u Ukrajini, po svemu je Ukrajinac, autor je ove čudesno lijepe ukrajinske knjige, a zapravo je Rus, jedan od utemeljitelja velike moderne ruske književnosti. “Svi smo mi izašli ispod Gogoljeve kabanice!”, rekao je Dostojevski, aludirajući na Gogoljevu priču “Kabanica”, čiji glavni junak Akakije Akakijevič, idealni birokrat, po vas dan sjedi u kancelariji, premeće spise, prepisuje ih, i boli ga briga za sve. Da nije bilo Gogolja, Dostojevski i Tolstoj bili bi, recimo, neki drugi pisci, i ruska književnost bila bi neka druga. I onda, je li Gogolj, koji se katkad rugao Ukrajincima, i ukrajinski, a ne samo ruski pisac? Jest.
Ekran, knjige/10
Timothy Snyder: Krvava prostranstva, Fraktura, Zaprešić 2018.
Ljudi imaju taj čudan običaj da mnogo znaju o onome o čemu ne znaju ništa. Glave su im prepunjene podacima popabirčenim po tržničnim bircevima, liječničkim čekaonicama i tramvajima ili, što je možda još i mnogo gore, po žutim informativnim portalima, s televizije i iz loših novina. Na kraju, kada su u prigodi da nešto doista saznaju, u glavi im više nema mjesta od toliko krivih ili nepreciznih informacija, zabluda, predrasuda i propagandnih floskula i ciljanih dezinformacija. Tako ni o Ukrajini, toj nesretnoj i očajnoj, nama toliko bliskoj zemlji, ljudi ne znaju zapravo ništa. Pogotovu o njezinoj povijesti i o povijesti njezinih susjeda u najstrašnija vremena dvadesetog stoljeća. Šteta što toliko znaju, premda ne znaju ništa, jer nam je tu pri ruci epohalna knjiga s ovovremenom ukrajinskom (poljskom, bjeloruskom, ruskom, latvijskom, litavskom i estonskom) temom.
Prije tri i pol godine, u listopadu 2018, Fraktura je objavila knjigu američkoga povjesničara Timothyja Snydera “Krvava prostranstva”. Osim što je ekspert za povijest srednje i istočne Europe, te Holokausta, Snyder jedan je od onih povjesničara i pisaca čiji misao i tekst obuhvaćaju nešto što je mnogo šire od njihove odabrane teme. On je, bez ikakve sumnje, među najvažnijim, na žalost i najaktualnijim misliocima i projektivnim umovima našega doba, pritom nesklon prorokovanju, lahkim i privlačnim zaključcima, apokalipticima i antiapokalipticima za kućno liječenje, te svom onom narkotičnom šarenišu i verbalnoj pirotehnici, kojim se služe tobožnji eksperti i analitičari s televizije i s interneta. Za razliku od njih, Snyder ima još jednu danas toliko važnu prednost: nije ideološki kontaminiran. U svom se pisanju ne pomaže ni lijevom ni desnom štakom.
Krvava prostranstva o kojima Snyder piše obuhvaćaju prostor koji bismo možda i najpreciznije mogli odrediti pojmom Poljsko-litavske unije, Žečpospolite, kako je Poljaci nazivaju, pomalo mitske, premda povijesne države, koja je postojala dvjestotinjak godina, od sredine šesnaestog do pred kraj osamnaestog stoljeća, a bila je vjerojatno najmnogoljudnija, etnički najšarenija i najkulturnija zemlja onodobne Europe. Upravo na tom prostoru, u preciznim njegovim granicama, dva su režima između 1933. i 1945, ruski staljinistički i njemački nacistički, pomorile oružjima za masovnu likvidaciju, glađu i zimom više od četrnaest milijuna civila, Židova, Ukrajinaca i ostalih. Osim Židova, istrijebljeni su tu, gotovo do posljednjeg čovjeka, brojni autohtoni mali narodi.
Timothy Snyder se u “Krvavim prostranstvima” bavi mentalno i emocionalno vrlo složenim zadatkom, koji je proizašao iz njegova istraživanja. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj komparativnoj analizi dva racionalno savršeno efikasna, premda ideološki poludjela, međusobno suprotstavljena, u ratu sučeljena imperija, koji uništavajući ljude zatiru cijelu jednu civilizaciju. A s druge strane, Snyder je vrlo zainteresiran za reflekse tih zbivanja na današnje vrijeme. Ono što on zapaža, a što njegova čitatelja progoni kroz cijelu ovu knjigu, jest da su Hitler i Staljin, možda, historijski poraženi – premda je i to, zapravo, krajnje upitno – ali da je povijesna građevina, ili način mišljenja i konstruiranja povijesti, kojom su se oni služili, zapravo savršeno sačuvana.
Od 24. februara, kada je Vladimir Putin napao Ukrajinu, i tako započeo svjetski rat strahom, ne prestajem se svako malo vraćati Timothyju Snyderu. Pročitajte ovu knjigu ako išta želite znati. Ili naprosto šutite.
Taras Ševčenko: Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2014.
Ševčenko je bio seoski kmet, talentiran za slikanje. Tim je talentom otkupio pravo da postane građanin. A tako i pravo da bude pjesnik, jer ga je poezija ipak više zanimala od slikarstva. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su velike grupe ljudi tragale za svojim identitetima, i kada bi čitavi narodi navečer usnuli kao jedno, a budili se kao nešto drugo. Kod Ševčenka je, kao i kod tolikih romantičara, nacionalno pitanje, njegovo ubogo i ponosno ukrajinstvo, bilo u najbližoj vezi sa socijalnom pripadnošću, sa slobodom za radnike i seljake. Stvarajući sebe kao građanina i slobodnog čovjeka, pišući poeziju na svom jeziku, na jeziku svoje krajine, Taras Ševčenko stvarao je modernu Ukrajinu i Ukrajince. Malo koji je narod tako proizašao iz duše jednog pjesnika. Čitajte Tarasa Ševčenka!
Nikolaj Gogolj: Ukrajinske pripovijetke, August Cesarec, Zagreb 1990.
Ukrajinci imaju sličnu nevolju kao i Južni Slaveni. Nije kroz povijest toliko bilo važno što jesi, koliko je važno znalo biti kako se izjašnjavaš. Gogolj je rođen u Ukrajini, po svemu je Ukrajinac, autor je ove čudesno lijepe ukrajinske knjige, a zapravo je Rus, jedan od utemeljitelja velike moderne ruske književnosti. “Svi smo mi izašli ispod Gogoljeve kabanice!”, rekao je Dostojevski, aludirajući na Gogoljevu priču “Kabanica”, čiji glavni junak Akakije Akakijevič, idealni birokrat, po vas dan sjedi u kancelariji, premeće spise, prepisuje ih, i boli ga briga za sve. Da nije bilo Gogolja, Dostojevski i Tolstoj bili bi, recimo, neki drugi pisci, i ruska književnost bila bi neka druga. I onda, je li Gogolj, koji se katkad rugao Ukrajincima, i ukrajinski, a ne samo ruski pisac? Jest.