Ovo je prvi puta u Hrvatskoj da se titluje kazališni komad jednog srpskog autora. Napravili smo to u znak protesta. Protesta protiv apsurdnog zahtjeva da se “prevodi” i kad se jezik razumije. Protesta protiv jezične politike koja se bavi proizvođenjem razlika. Protesta protiv institucionaliziranja jezičnog šovinizma.
Treniraju nas da u svakodnevnoj upotrebi jezika izoštravamo uho na mjerenje hrvatstva. Ali varijacija je najnormalnija stvar i bogatstvo svakog jezika. Čemu bježanje od činjenice da Hrvati i Srbi ne govore međusobno strane jezike, nego standardne varijacije jednog policentričnog jezika? Nije potrebno zatvarati oči pred time da većina nacija u svijetu ima zajednički jezik s nekom drugom nacijom. I nikom ništa. Uostalom, za svakoga je prednost, a ne mana kad se na svom jeziku može sporazumijevati i s ljudima iz više drugih zemalja. A ako poistovjećujemo naciju i jezik, time negiramo postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije…
Jezična politika usmjerena na propisivanje, zabranjivanje i nametanje vrši teror nad nama samima. I to samo zato da bi proizvela još nekoliko sitnih nacionalnih markera. No, isplati li se silom mijenjati vlastiti jezik, isplati li se jezičnom cenzurom u medijima i udžbenicima praviti rascjep između roditelja i djece, između dosadašnje kulturne produkcije i budućih generacija, da bismo tako dobivali tek nova zrnca pijeska za bacanje u oči sebi i drugima?
Svjesni smo da prikazivanje titlova u ovoj predstavi skreće pažnju od same izvedbe glumaca, ali namjerno prinosimo tu žrtvu da bismo zorno predočili besmislenost pogleda na jezik kakav imaju neki kulturni pregatelji u hrvatskom društvu. Njima je kultura postala platforma za sirovi nacionalizam, u čiju srž stavljaju jezik. Prošle su već dvije trećine stoljeća otkako je najmoćniji zagovornik poistovjećivanja nacije i jezika naredio da ga poslije samoubojstva poliju benzinom i spale. Njegovo izjednačavanje nacije, jezika i države odbačeno je u svijetu. A u našim udžbenicima ponavljaju još uvijek njegove riječi kao da su se zabunili u stoljeću.
U Austriji strana predstava iz Njemačke nije na stranom jeziku i ne titluje se. U Velikoj Britaniji strana predstava iz SAD-a nije na stranom jeziku i ne titluje se. Tako i kod nas, strana predstava iz Srbije, Bosne ili Crne Gore nije na stranom jeziku, pa su zato titlovi suvišni. Mi smo ih stavili, i time ostvarili u obliku parodije misao Waltera Benjamina da u prijevodu treba odzvanjati eho originala.
Nušić je Gospođu ministarku napisao prije stotinjak godina. Zato se u predstavi mogu čuti i pojedine riječi koje su se pojavljivale u Nušićevo doba, ali danas su malo kome poznate i u Srbiji i u Hrvatskoj. Budući da je Nušić Ministarku napisao razgovornim jezikom, stavljen je i u titlove razgovorni funkcionalni stil standardnog jezika kakav nalazimo danas u Hrvatskoj, gdje često čujemo i oblik “šta”, pa se zato i taj oblik pojavljuje u određenoj mjeri u titlovima. U razgovornom stilu u Hrvatskoj nailazi se i na “da plus prezent”, pa je taj oblik u određenom broju zadržan i u titlovima. Najveći dio promjena odnosi se na jednu jedinu izgovornu razliku: “ije/e”. Kad se samo sjetimo koliko su brojnije, veće i raznovrsnije izgovorne razlike između britanske i američke varijante engleskog jezika…
Eho originala
Ovo je prvi puta u Hrvatskoj da se titluje kazališni komad jednog srpskog autora. Napravili smo to u znak protesta. Protesta protiv apsurdnog zahtjeva da se “prevodi” i kad se jezik razumije. Protesta protiv jezične politike koja se bavi proizvođenjem razlika. Protesta protiv institucionaliziranja jezičnog šovinizma.
Treniraju nas da u svakodnevnoj upotrebi jezika izoštravamo uho na mjerenje hrvatstva. Ali varijacija je najnormalnija stvar i bogatstvo svakog jezika. Čemu bježanje od činjenice da Hrvati i Srbi ne govore međusobno strane jezike, nego standardne varijacije jednog policentričnog jezika? Nije potrebno zatvarati oči pred time da većina nacija u svijetu ima zajednički jezik s nekom drugom nacijom. I nikom ništa. Uostalom, za svakoga je prednost, a ne mana kad se na svom jeziku može sporazumijevati i s ljudima iz više drugih zemalja. A ako poistovjećujemo naciju i jezik, time negiramo postojanje austrijske nacije, švicarske nacije, američke nacije…
Jezična politika usmjerena na propisivanje, zabranjivanje i nametanje vrši teror nad nama samima. I to samo zato da bi proizvela još nekoliko sitnih nacionalnih markera. No, isplati li se silom mijenjati vlastiti jezik, isplati li se jezičnom cenzurom u medijima i udžbenicima praviti rascjep između roditelja i djece, između dosadašnje kulturne produkcije i budućih generacija, da bismo tako dobivali tek nova zrnca pijeska za bacanje u oči sebi i drugima?
Svjesni smo da prikazivanje titlova u ovoj predstavi skreće pažnju od same izvedbe glumaca, ali namjerno prinosimo tu žrtvu da bismo zorno predočili besmislenost pogleda na jezik kakav imaju neki kulturni pregatelji u hrvatskom društvu. Njima je kultura postala platforma za sirovi nacionalizam, u čiju srž stavljaju jezik. Prošle su već dvije trećine stoljeća otkako je najmoćniji zagovornik poistovjećivanja nacije i jezika naredio da ga poslije samoubojstva poliju benzinom i spale. Njegovo izjednačavanje nacije, jezika i države odbačeno je u svijetu. A u našim udžbenicima ponavljaju još uvijek njegove riječi kao da su se zabunili u stoljeću.
U Austriji strana predstava iz Njemačke nije na stranom jeziku i ne titluje se. U Velikoj Britaniji strana predstava iz SAD-a nije na stranom jeziku i ne titluje se. Tako i kod nas, strana predstava iz Srbije, Bosne ili Crne Gore nije na stranom jeziku, pa su zato titlovi suvišni. Mi smo ih stavili, i time ostvarili u obliku parodije misao Waltera Benjamina da u prijevodu treba odzvanjati eho originala.
Nušić je Gospođu ministarku napisao prije stotinjak godina. Zato se u predstavi mogu čuti i pojedine riječi koje su se pojavljivale u Nušićevo doba, ali danas su malo kome poznate i u Srbiji i u Hrvatskoj. Budući da je Nušić Ministarku napisao razgovornim jezikom, stavljen je i u titlove razgovorni funkcionalni stil standardnog jezika kakav nalazimo danas u Hrvatskoj, gdje često čujemo i oblik “šta”, pa se zato i taj oblik pojavljuje u određenoj mjeri u titlovima. U razgovornom stilu u Hrvatskoj nailazi se i na “da plus prezent”, pa je taj oblik u određenom broju zadržan i u titlovima. Najveći dio promjena odnosi se na jednu jedinu izgovornu razliku: “ije/e”. Kad se samo sjetimo koliko su brojnije, veće i raznovrsnije izgovorne razlike između britanske i američke varijante engleskog jezika…