Njegova je sudbina, zahvaljujući doktoru Freudu, upisana u karakter cijeloga muškog roda. Edip je tako postao metafora za muža dvadesetog vijeka. Sin Jokaste i tebanskog kralja Laja došao je na svijet praćen strašnim proročanstvom: ubit će oca, mater će si uzeti za ženu. Tako je rečeno Laju, a on je odlučio pogubiti svoga prvorođenca. Odnio ga je u goru Kitaru, i predao ga jednom pastiru, da ga baci u bezdan. A pastir, umjesto da ubije dijete, odnese ga korintskom kralju Polibu i ženi mu Meropi, kojima se svidje dečačić, pa ga usvojiše i nazvaše ga Edip. Naravno, nisu mu rekli istinu o njegovom podrijetlu. Uostalom, cijelu je nisu ni znali. Predstavili su mu se kao njegovi rođeni mama i tata.
Ali i tako se moglo živjeti i, možda, izbjeći sudbinu, ali Edip je, prema navadi antičkoga svijeta, u vrijeme sazrijevanja pošao u Delfe, da u proročištu sazna tko je i gdje ide. I čuo je strašnu istinu, onu istu koja je rečena i Laju: ubit će oca, mater će uzeti za ženu. Ispunjen užasom, ali i čistom sinovljevskom ljubavlju, bježi glavom bez obzira iz Korinta, da oca i majku spasi od sebe. Još jedan, u nizu činova empatije i ljudskosti, što su Edipa vodili u propast: prvo ga Laj nije svojom rukom ubio, potom se pastir nad njim sažalio, onda se on žrtvovao za one koje je smatrao roditeljima… Mit o Edipu, i Sofoklova drama, svjedoče o tragičnoj uzaludnosti ljudske dobrote suočene sa sudbinom. Zlo je u Edipovu životu bilo pogonjeno nizom dobrih i ispravnih postupaka.
Na putu prema Tebi susreće Laja, koji se, nadmen i moćan, kretao u pratnji tjelesnih čuvara. Iz crnoga džipa zatamnjenih stakala, moćnik je ugledao sumnjivog mladića, razbojničke face i iritantnog držanja, kako ide prema njegovom posjedu. Zaustavio ga je, sporječkali su se. Laja je u Edipu iritiralo ono što je sam u sebi nosio. Edip je u Laju prepoznavao svoje mane. I tako je sin ubio oca, uvjeren da ubija lokalnog tiranina, razbojničkog vođu.
Na ulazu u Tebu Edipa je dočekala svinga. Prožderat će ga ako ne riješi zagonetku: “Koje to biće iz jutra na četiri noge hodi, u podne na dvije, a u sumrak na tri?” Edip je odgovorio: “Kada se rodi, čovjek na sve četiri puže, poslije uspravno hodi na dvije, a starac kada je štapom se trećim poštapa!”. Čuvši kako joj se rastvorila zagonetka, i rasule se sve njezine metafore, svinga je skočila u more u udavila se. Time je Edip zavrijedio divljenje svih Tebanaca, jer ih je oslobodio terora znanja i robovanja metafori, i zaslužio prijestolje tebanskoga kralja. Uz koje je sjedila vjerna Lajeva udovica, spremna da mladome kralju bude žena.
Živjeli su sretno i berićetno, Jokasta je Edipu narodila četvero djece, njegovih kćeri i sinova, istovremeno mu braće i sestara. Ali onda su bogovi poslali kugu na Tebu. Opet se išlo u Delfe. Novo je proročanstvo kazivalo da će epidemija stati čim se pronađe ubojica staroga kralja Laja. Edip se ponudio za glavnog istražitelja, i dobro je obavio svoj posao. Otkrio je ubojicu.
Jokasta se na to objesila, Edip si je iskopao oba oka. I tako je slijep, u pratnji kćeri Antigone, lutao svijetom. Umro je u Kolonu, lud i nesretan, a ljudima je od njegova života preostao niz zagonetki, iz kojih izviru nove velike priče, i samo jedan siguran odgovor. Sudbinu je nemoguće izbjeći. Ono što smo izbjegli i nije bila sudbina.
Edip
Imaginarni prijatelj/65
Njegova je sudbina, zahvaljujući doktoru Freudu, upisana u karakter cijeloga muškog roda. Edip je tako postao metafora za muža dvadesetog vijeka. Sin Jokaste i tebanskog kralja Laja došao je na svijet praćen strašnim proročanstvom: ubit će oca, mater će si uzeti za ženu. Tako je rečeno Laju, a on je odlučio pogubiti svoga prvorođenca. Odnio ga je u goru Kitaru, i predao ga jednom pastiru, da ga baci u bezdan. A pastir, umjesto da ubije dijete, odnese ga korintskom kralju Polibu i ženi mu Meropi, kojima se svidje dečačić, pa ga usvojiše i nazvaše ga Edip. Naravno, nisu mu rekli istinu o njegovom podrijetlu. Uostalom, cijelu je nisu ni znali. Predstavili su mu se kao njegovi rođeni mama i tata.
Ali i tako se moglo živjeti i, možda, izbjeći sudbinu, ali Edip je, prema navadi antičkoga svijeta, u vrijeme sazrijevanja pošao u Delfe, da u proročištu sazna tko je i gdje ide. I čuo je strašnu istinu, onu istu koja je rečena i Laju: ubit će oca, mater će uzeti za ženu. Ispunjen užasom, ali i čistom sinovljevskom ljubavlju, bježi glavom bez obzira iz Korinta, da oca i majku spasi od sebe. Još jedan, u nizu činova empatije i ljudskosti, što su Edipa vodili u propast: prvo ga Laj nije svojom rukom ubio, potom se pastir nad njim sažalio, onda se on žrtvovao za one koje je smatrao roditeljima… Mit o Edipu, i Sofoklova drama, svjedoče o tragičnoj uzaludnosti ljudske dobrote suočene sa sudbinom. Zlo je u Edipovu životu bilo pogonjeno nizom dobrih i ispravnih postupaka.
Na putu prema Tebi susreće Laja, koji se, nadmen i moćan, kretao u pratnji tjelesnih čuvara. Iz crnoga džipa zatamnjenih stakala, moćnik je ugledao sumnjivog mladića, razbojničke face i iritantnog držanja, kako ide prema njegovom posjedu. Zaustavio ga je, sporječkali su se. Laja je u Edipu iritiralo ono što je sam u sebi nosio. Edip je u Laju prepoznavao svoje mane. I tako je sin ubio oca, uvjeren da ubija lokalnog tiranina, razbojničkog vođu.
Na ulazu u Tebu Edipa je dočekala svinga. Prožderat će ga ako ne riješi zagonetku: “Koje to biće iz jutra na četiri noge hodi, u podne na dvije, a u sumrak na tri?” Edip je odgovorio: “Kada se rodi, čovjek na sve četiri puže, poslije uspravno hodi na dvije, a starac kada je štapom se trećim poštapa!”. Čuvši kako joj se rastvorila zagonetka, i rasule se sve njezine metafore, svinga je skočila u more u udavila se. Time je Edip zavrijedio divljenje svih Tebanaca, jer ih je oslobodio terora znanja i robovanja metafori, i zaslužio prijestolje tebanskoga kralja. Uz koje je sjedila vjerna Lajeva udovica, spremna da mladome kralju bude žena.
Živjeli su sretno i berićetno, Jokasta je Edipu narodila četvero djece, njegovih kćeri i sinova, istovremeno mu braće i sestara. Ali onda su bogovi poslali kugu na Tebu. Opet se išlo u Delfe. Novo je proročanstvo kazivalo da će epidemija stati čim se pronađe ubojica staroga kralja Laja. Edip se ponudio za glavnog istražitelja, i dobro je obavio svoj posao. Otkrio je ubojicu.
Jokasta se na to objesila, Edip si je iskopao oba oka. I tako je slijep, u pratnji kćeri Antigone, lutao svijetom. Umro je u Kolonu, lud i nesretan, a ljudima je od njegova života preostao niz zagonetki, iz kojih izviru nove velike priče, i samo jedan siguran odgovor. Sudbinu je nemoguće izbjeći. Ono što smo izbjegli i nije bila sudbina.