U prošlosti je bilo više nakladničkih projekata (historiografskih, leksikografskih, bibliografskih i književnopovijesnih pregleda) koji su istraživali kulturu i pisanu riječ Hrvata Bosne i Hercegovine. Najstariji je onaj fra Filipa Lastrića iz 1776. objavljen u Anconi – “Epitome vetustatum bosnensis provinciae” (“Pregled starina Bosanske provincije”), tiskan u prijevodu u “Veselinu Masleši” tek 1977.). U svesku I. i II. “Bosanskog prijatelja” iz 1850. i 1851. godine nailazimo i na uradak Ivana Franje Jukića. U XIX. stoljeću popise pisanih djela bosanskohercegovačkih franjevaca i drugih prave Jako Matković i Mihael Napotnik, djelomično i Šime Ljubić, a u prvoj polovici XX. stoljeća to čine Hamdija Kreševljaković (“Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni”, Sarajevo, 1912.), Julijan Jelenić (“Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke”, I, Zagreb, 1925.), Safvet-beg Bašagić (“Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci”, Zagreb, 1931.) i Muhamed Hadžijahić (“Hrvatska muslimanska književnost prije 1878.”, Sarajevo, 1938.). U drugoj polovici XX. stoljeća na sličnom zadatku su i Krešimir Georgijević (“Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni”, Zagreb, 1969.), Herta Kuna i skupina autora (“Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija – Starija književnost”, knj. I, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.), Herta Kuna (“Hrestomatija starije bosanske književnosti – Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija”, Svjetlost, 1974.), Veselko Koroman (“Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”, Život, br.11-12, Sarajevo, 1979.), Ivan Alilović (“Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918”., Zagreb, 1986. i “Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova”, Zagreb, 1989.).
U okviru književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, s atributom bosanskohercegovačka književnost, a pred minuli rat, i u ratu, i s nacionalnom odrednicom, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine do sada je obrađivana u edicijama “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” sarajevskih nakladnika “Veselin Masleša” i “Svjetlost”.
U prvoj knjizi već spomenute “Bosanskohercegovačke književne hrestomatije – Starija književnost” u svome proslovu Herta Kuna piše o ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, a Petar Pejčinović o bosanskom latinitetu. U poglavlju Srednjovjekovna književnost obrađeni su srednjovjekovni kodeksi, epigrafika, administrativno-pravni spisi, kronike i rodoslovi, a u poglavlju pod naslovom Hrvatska književna tradicija – pisci na narodnom jeziku (Matija Divković, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Lovro Sitović, Filip Lastrić, Jerolim Filipović). Među piscima na latinskom jeziku su: Juraj Dragišić (Dobretić), Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Bakula, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović. Ovo poglavlje ima i svoj pogovor.
U drugoj knjizi “Narodna književnost” iste hrestomatije dr. Hatidža Krnjević, Đenana Buturović i dr. Ljubomir Zuković pišu o lirskim pjesmama, romancama, baladama, epskim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama, zagonetkama i pitalicama. I uvodna riječ i predgovor cjelokupnu narodnu književnost Bosne i Hercegovine razmatraju integralistički, ne raščlanjujući u njoj tradicije koje su je različitošću svoga duha oblikovale na tlu ove zemlje.
U trećoj knjizi Branka Milanovića “Novija književnost” iste hrestomatije nalazimo Ivana Franju Jukića, fra Grgu Martića, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa. Ivan Lovrenović je objavio “Književnost bosanskih franjevaca – Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti” (Svjetlost, Sarajevo, 1982.), kao i Marko Karamatić: “Bosanski franjevci” (Erasmus naklada, Zagreb,1994.).
U velikom nakladničkom projektu “Svjetlosti” objavljenom 1984/85. “Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga” svoje izbore iz cjelokupnog djela dobili su ovi hrvatski pisci: Ivo Andrić, Novak Simić, Nikola Šop, Vladimir Čerkez, Ilija Jakovljević, Anđelko Vuletić, Ilija Ladin, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Josip Osti, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Ivan Lovrenović, Mile Stojić. Izbori iz djela ovih pisaca popraćeni su proslovima, napomenama i bio-bibliografijama.
U 1984. godini tiskan je separat JLZ za BiH Bosna i Hercegovina, enciklopedija (segment o književnosti naroda BiH), a u 1990. Veselko Koroman objavljuje antologiju (“Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Forum, br.1-2, Zagreb.). Anto Slavko Kovačić 1991. u “Svjetlosti” objavljuje “Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene (prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture)”, iste godine Mile Stojić antologiju “Hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća”, a Josip Lešić dvotomnu “Istoriju dramske književnosti Bosne I Hercegovine”, Zdenko Lešić dvotomnu “Pripovjedačku Bosnu”, u čijim je dvjema knjigama oko 200 stranica teksta posvećeno hrvatskoj pripovjedačkoj tradiciji u Bosni i Hercegovini od početaka do 1918. godine, dok Ljubica Tomić Kovač objavljuje knjigu “Poezija Bosne I Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave”.
Nakon toga Veselko Koroman je autor antologija “Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas” (Mostar, Split, Međugorje, 1995.) i “Hrvatsko pjesništvo Bosne I Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Split, Mostar, Međugorje, 1996.).
Ranije, izvan Bosne i Hercegovine, u nakladničkom projektu “Pet stoljeća hrvatske književnosti” Matice hrvatske našlo je mjesta i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, kao i u “Povijesti hrvatske književnosti” Ive Frangeša iz 1987. i Dubravka Jelčića iz 1997.
Smatrajući sve navedene projekte znanstvenom predradnjom za ovaj, pionirski, u “Hrvatskoj misli” broj 5 za 1997. godinu, u najgrubljim naznakama, objavio sam prijedlog edicije “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”.[1] Namjera mi je bila, prije svega, skrenuti pozornost na krucijalne vrijednosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje u ovoj zemlji, nažalost, u izdavačkom smislu, nisu niti istražene, niti objedinjene niti kritički valorizirane pod atributom nacionalne književnosti. Želio sam tako, zapravo, javno kazati da se okrenemo izvorima na kojima su naša duhovna uporišta najizrazitija i najčvršća, i s kojima smo se u ovoj zemlji, napokon, uspjeli i održati kao narod. Tri godine kasnije u istome časopisu (broj 14/2000.) objavio sam prvu verziju “Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas”, a 2001. i knjigu s istim naslovom.
Kakvoga smisla imaju ovakvi nacionalni projekti na početku dvadeset prvog stoljeća, i to u oblasti književnog stvaralaštva, u oblasti koja je najosjetljivija, u zemlji koja je višenacionalna? Ovakvim projektima, po meni, samo učvršćujemo multinacionalnost i multikulturalnost Bosne I Hercegovine. Njegujemo njezine različitosti s kojima se dosad održavala u vremenu, spremni da razlike imenujemo i ističemo, a ne prešućujemo i zatiremo. Da upravo na njima gradimo kvalitetu zajedničkog života, a ne na njihovoj ignoranciji, u kojoj se uvijek plodilo zlo, a ne dobro. U oblasti književnosti koja se od prvih pisanih spomenika do danas razvijala u Bosni I Hercegovini ignorancija nam nije potrebna, jer se njome iskazuje nerazumijevanje ukupnosti njezina bića, ali i bića same književnosti. Dvojbe o tome postoji li u Bosni i Hercegovini, zapravo, jedna književnost ili tri uistinu su prevladane. Pregazilo ih je vrijeme u kojemu se Bosna I Hercegovina, kao društveno-politička zajednica, na početku dvadeset prvog stoljeća, nanovo ustrojava i koje zahtijeva da se svemu što je u njoj izvorno dade pravo ime, kako bi se u trećem mileniju živjelo sa što manje polovičnih, neodrživih rješenja.
Ako je temeljna odrednica jedne književnosti jezik kojim je pisana, a jest, onda su sve dvojbe o postojanju hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao zasebne u korpusu matične književnosti, unaprijed lažne. Tako je i sa srpskom i bošnjačkom književnošću, dakako.
Hrvatskim su jezikom, kao i bosanskim i srpskim, ovdje napisana značajna djela, ali, nažalost, čak se i danas dvoji kojim to književnostima ona u ovoj zemlji sada pripadaju. Nacionalnim ili integralnoj? Te dvojbe egzistiraju čak i u vremenu službene uporabe triju jezika u ovoj zemlji (bosanskog, hrvatskog i srpskog), čime je sve zadano, ali i definirano. Pravedno i po slovu povijesti i po slovu struke, može se reći i čista srca i bistra uma. Zašto te razlike ukidati ako su njezina posebnost, od temelja do krova, otkad se održava kao zajednica narodā, u kojoj, istina, i nije baš lako sve imenovati, ali u kojoj je jedino kristalno jasno baš to, kada se i u civiliziranijim društvima posve naravno ispred svakog stvaralačkog sadržaja bez ikakvog sustezanja dodaje nacionalni atribut?
Oko samoga imena književnosti u Bosni i Hercegovini, prisjetimo se i toga u ovoj
prigodi, vodile su se žustre rasprave i u vrijeme totalitarnog sustava u ovoj zemlji, i svele su se, na koncu, samo na jedno od nekoliko mogućih – književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, kao najpravednije. Raščlanimo li ponovno sve supstance toga imena uvjerit ćemo se da je i u njegovoj jezgri nacionalno i da se nacionalno podrazumijeva i u njegovoj integralnosti, kao nešto sasvim naravno. Iako ga integralnost nastoji prešutjeti, ne može ga sasvim izbrisati niti iz jednog nazivlja skrojena više po mjeri političkih potreba te države, nego li po mjeri njezina neotuđivog duha od jezika kojim je pisana i naroda koji tim jezikom govori. Na kakvo god mi ime, dakle, integralnost primarno kompozitne književnosti sveli (bosanska, bosanskohercegovačka ili književnost naroda Bosne i Hercegovine, svejedno), bit ostaje ista: to je književnost jezikā kojima je napisana i narodā koji njima govore.
U svim dosad načinjenim raznoraznim pregledima, antologijama, povijesnim sintezama, izdavačkim projektima, objavljenim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najlošije su prolazili autori hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. (To se, na primjer, u Zagrebu, „gradu svih Hrvata“, događa i danas?!) Njezina ukupnost u ovoj zemlji nije poštovana, a na njezine autore primjenjivani su najrigorozniji kriteriji. Njezino nacionalno ime je izbjegavano i u sintezama koje su njezine vrijednosti sagledavale od vremena nacionalne samoidentifikacije (druga polovica XIX. stoljeća), sve do danas. Iz starijih razdoblja uziman je tek po koji pisac, i to je sve. Nije izučavan kontinuitet te književnosti, niti njezin jezik, niti samosvojnost njezina duha, vitalnost njezinih ideja, njezina žanrovska raznorodnost, tipološka razvedenost, stilistička raznovrsnost, estetska izgrađenost, njezina okrenutost prema novom i gotovo stalna veza s pokretima u europskoj književnosti. U tom smislu, nažalost, do danas nije uvezana ni s matičnom književnošću, čiji je integralni dio, jer je pisana istim jezikom i jer pripada jednome narodu. Nasuprot svemu tome, čemu ne znam odrediti pravo ime, ta književnost se razvijala od srednjovjekovlja do danas. Ona u Bosni i Hercegovini ima svoje kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, testamente, kronike, rodoslove, legende, životopise. Ima svoju narodnu književnost (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice). Ima svoje pisce propovijedi, ljetopisa, zapamćenja, putopisa na narodnom i latinskom jeziku. Ima svoju noviju književnost (poeziju, prozu, esej, kritiku) i ima svoju književnost XX. stoljeća, u svim žanrovima, uvažene autore među kojima je i jedan nobelovac (Andrić). Sve su to odrednice u korist njezina nacionalnog identiteta, usprkos svemu! Edicija ih sagledava u svim povijesnim fazama, i na svim razinama stvaralačke ostvarenosti, kritički dakako, i to prema kronološkom principu.
Edicija, dakle, prikazuje sve vrste književnoga iskaza iz starijega razdoblja, iz razdoblja novije i suvremene književnosti. U njoj će se naći sve vrijednosti hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, od Humačke ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom).
Apsolutni estetski kriterij nije mogao biti primijenjen niti u izboru autora niti u izboru
djela za ovu ediciju koja prvi put javnosti predstavlja cjelinu nacionalne književnosti. Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti u BiH, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost BiH autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom nastojalo ostvariti cjelovitu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća. Od fra Bartola Alvernskog rođena oko 1333. godine do najmlađih Josipa Mlakića (rođena 1964.), Miljenka Jergovića (rođena 1966.), Ivice Đikića i Igora Štiksa (1977.).
U ediciju su uvršteni hrvatski književnici rodom iz BiH, kao i oni koji su rođeni izvan nje a u njoj su živjeli i stvarali. U ediciju su uvršteni samo autori s književnim ostvarenjima (pjesnici, romanopisci, pripovjedači, esejisti, književni kritičari, putopisci, dramski pisci, pisci za djecu, ljetopisci, memoaristi, autori književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo oni koji su svoja djela tiskali u knjigama već i oni koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici.
Nakon ove edicije bit će mnogo lakše pisati povijest hrvatske književnosti Bosne i
Hercegovine. Kada svi narodi ove zemlje realiziraju slične projekte, a prvi su ovaj posao započeli Bošnjaci, još u ratu, bit će mnogo lakše pisati i povijest bosanskohercegovačke književnosti. Kroz periodizaciju po pokretima (humanizam, renesansa, reformacija, protureformacija, barok, romantizam, predrealizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, moderni objektivizam I socijalna književnost, druga moderna i postmoderna, na primjer) bit će lakše napisati takve sinteze nacionalnih književnosti, a onda iz njih odabrati ono što je najreprezentativnije za zemlju Bosnu i Hercegovinu.
Utemeljitelj i nakladnik edicije, Matica hrvatska u Sarajevu, više je godina tražila materijalna sredstva za njezinu realizaciju. Projekt edicije Uređivačko vijeće je pripremalo od 1997. do 1999. godine, a početna sredstva za njegovu realizaciju nakladnik je dobio tek 2004. godine od Fondacije za nakladništvo FBiH, zatim i od Ministarstva kulture Republike Hrvatske. (U 2012., 2014., 2015. i 2016. godini, nažalost, Ministarstvo kulture RH, odnosno Središnji državni ured za Hrvate izvan RH na svojim natječajima nije odobravalo sredstva za tisak novih knjiga edicije?!)
Priređivači do sada tiskanih knjiga su naši uvaženi književni povjesničari, jezikoslovci, književni teoretičari i kritičari. Tako će biti i ubuduće.
Sve naslovnice edicije bit će ilustrirane djelima hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine
Koji su u ovoj zemlji djelovali u različitim razdobljima usporedno sa svojim suvremenicima književnicima. Edicija će na ovaj način, eto, predstaviti i stotinu najpoznatijih hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine.
Zaključak
Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, dakle, valorizira pisanu kulturu i književno stvaralaštvo Hrvata Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas. Čini to od razdoblja srednjevjekovnih pisanih spomenika kulture (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, testamenti, kronike, rodoslovi, legende, životopisi: hrvatska srednjovjekovna proza) i razdoblja narodne književnosti (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice), do latiniteta, koje započinje u XIV. stoljeću s fra Bartolom Alvernskim (okolica Alverne, Italija, oko 1333.- Cetina kod Vrlike, 1444.) a nastavlja s fra Jurajem Dragišićem Dobretićem, rođenim u Srebrenici oko 1448. godine (Barleta, Italija, 1520.) i proteže se na pisanu riječ bosanskih franjevaca Bosne Srebrene na narodnom, hrvatskom jeziku, razvijenom u XVII. stoljeću s fra Matijom Divkovićem i prihvaćenom i od autora katehetskih, nabožnih, teoloških, historiografskih i filozofskih tekstova poput onih fra Ivana Bandulavića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića i drugih. Taj se pokret, znamo, završava u XIX. stoljeću s autorima fra Ivanom Franjom Jukićem, fra Grgom Martićem, fra Petrom Bakulom, fra Antom Kneževićem, fra Martinom Nedićem.
Najbogatije i najznačnije razdoblje u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga je razdoblje novije i suvremene hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine u kojemu su ostvarena najzrelija i najreprezentativnija djela istaknutih autora među kojima je najistaknutiji i jedan nobelovac (Ivo Andrić). Njemu su u ovome projektu pripale četiri knjige.
Za hrvatski narod u BiH ovaj nakladnički projekt ima kapitalno značenje, jer, uz ostalo, prikazuje i razvoj njegova jezika i pisane riječi uopće, od Humačke ploče, najstarijeg pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom), a prvi puta i kontinuitet ove vrste njegova stvaralaštva. Do sada je u ediciji objavljeno 38 knjiga.
(1) Tekst prospekta (vodiča) edicije (uvršteni pisci i struktura knjiga u njoj) koji će biti objavljen i kao predgovor drugoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas prema kojemu je edicija i profilirana kao izdavački projekt.
[1] U toj prvoj verziji edicije Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas bio je na poziciji 100. knjige, ispred njega je na 99. mjestu bila Povijest hrvatske književnosti u BiH (Hrvatska misao broj 5 za 1997., stranica 30). Da nije Josip Baotić predložio na Uređivačkom vijeću da se moj Leksikon, prema kojemu smo profilirali knjige edicije, objavi kao njezina prva pilot knjiga, što su jednoglasno prihvatili svi članovi ovog stručnog tijela, on bi u ovom projektu i ostao kao njegova posljednja 100. knjiga. U razdoblju od 1999. do 2001. godine Uređivačko vijeće edicije utvrđivalo je strukturu knjiga u njoj u ovome sastavu: prof. dr. Josip Baotić, prof. dr. Marko Dragić, filmski i tv redatelj Vlatko Filipović, prof. dr. Marko Karamatić, akademik i književnik Veselko Koroman, prof. dr. Luka Markešić, književnik Mirko Marjanović, književnik i scenograf Radovan Marušić, prof. dr. Šimun Musa, književnik Mile Pešorda, književnik Krešimir Šego, prof. dr. Franjo Topić. U tome razdoblju ta je struktura knjiga u ediciji, nastala na temeljima prvoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas, objavljena u njezinome prospektu 2001. godine s potpisima svih navedenih članova Uređivačkog vijeća. Od 2006. godine, kada je HKD Napredak prestao biti sunakladnik ovoga projekta, Uređivačko vijeće je napustio prof. dr. Franjo Topić; od 2007. u Uređivačkom vijeću nije Mile Pešorda, od 2008. smrt je iz njega udaljila Radovana Marušića, a od 2014. u novi sastav nisu ušli Marko Dragić, Vlatko Filipović, Luka Markešić i Šimun Musa. Na sjednici Predsjedništva Matice hrvatske u Sarajevu održanoj 8. svibnja 2014. imenovano je novo Uređivačko vijeće edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, doc. dr. Iva Beljan, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, akademik i književnik Veselko Koroman, član, književnik Ivan Lovrenović, član, književnik Mirko Marjanović, glavni urednik, prof. dr. Perina Meić, član, književnik Krešimir Šego, član. Devetog prosinca 2014. godine iznenada je umro književnik Krešimir Šego, od 2015. godine u Uređivačkom vijeću nisu članovi doc. dr. Iva Beljan, prof. dr. Perina Meić i akademik Veselko Koroman. Od 2016. godine Uređivačko nastavilo je rad u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, književnik Ivan Lovrenović, član, i književnik Mirko Marjanović, glavni urednik. Ovome sastavu predložio sam da se iz edicije kao prva pilot knjiga izostavi moj Leksikon, te da se Srednjovjekovnoj prozi (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, oporuke, kronike, rodoslovi, legende, životopisi), koja je do tada u ediciji imala dvije knjige, oduzme jedna knjiga, oduzeta knjiga dodijeli Matiji Divkoviću (1563.-1631.) za izbor iz njegova djela, te da se treća knjiga u ediciji dodijeli Ivanu Frani Jukiću za izbor iz njegova djela. (Uređivačko vijeće u spomenutom sastavu ovaj je moj prijedlog odmah usvojilo.) Predložio sam i novu strukturu knjiga edicije za uvrštene pisce: da se poveća broj knjiga autorima čiji su se opusi u prethodnom razdoblju razvijali (Jergović, Lovrenović, Stojić, Ivanković, Marjanović, Mlakić), da se iz edicije isključe uvršteni autori čiji se opusi nisu razvijali u razdoblju realizacije edicije i zadrže u Leksikonu, te da se kritičari, povjesničari književnosti i esejisti zadrže u jednoj knjizi edicije (antologiji), a na jednak način i pisci za djecu. (Ovaj moj prijedlog još nije usvojen.)
Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga/1
U prošlosti je bilo više nakladničkih projekata (historiografskih, leksikografskih, bibliografskih i književnopovijesnih pregleda) koji su istraživali kulturu i pisanu riječ Hrvata Bosne i Hercegovine. Najstariji je onaj fra Filipa Lastrića iz 1776. objavljen u Anconi – “Epitome vetustatum bosnensis provinciae” (“Pregled starina Bosanske provincije”), tiskan u prijevodu u “Veselinu Masleši” tek 1977.). U svesku I. i II. “Bosanskog prijatelja” iz 1850. i 1851. godine nailazimo i na uradak Ivana Franje Jukića. U XIX. stoljeću popise pisanih djela bosanskohercegovačkih franjevaca i drugih prave Jako Matković i Mihael Napotnik, djelomično i Šime Ljubić, a u prvoj polovici XX. stoljeća to čine Hamdija Kreševljaković (“Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni”, Sarajevo, 1912.), Julijan Jelenić (“Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke”, I, Zagreb, 1925.), Safvet-beg Bašagić (“Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci”, Zagreb, 1931.) i Muhamed Hadžijahić (“Hrvatska muslimanska književnost prije 1878.”, Sarajevo, 1938.). U drugoj polovici XX. stoljeća na sličnom zadatku su i Krešimir Georgijević (“Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni”, Zagreb, 1969.), Herta Kuna i skupina autora (“Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija – Starija književnost”, knj. I, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.), Herta Kuna (“Hrestomatija starije bosanske književnosti – Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija”, Svjetlost, 1974.), Veselko Koroman (“Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”, Život, br.11-12, Sarajevo, 1979.), Ivan Alilović (“Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918”., Zagreb, 1986. i “Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova”, Zagreb, 1989.).
U okviru književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, s atributom bosanskohercegovačka književnost, a pred minuli rat, i u ratu, i s nacionalnom odrednicom, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine do sada je obrađivana u edicijama “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” sarajevskih nakladnika “Veselin Masleša” i “Svjetlost”.
U prvoj knjizi već spomenute “Bosanskohercegovačke književne hrestomatije – Starija književnost” u svome proslovu Herta Kuna piše o ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, a Petar Pejčinović o bosanskom latinitetu. U poglavlju Srednjovjekovna književnost obrađeni su srednjovjekovni kodeksi, epigrafika, administrativno-pravni spisi, kronike i rodoslovi, a u poglavlju pod naslovom Hrvatska književna tradicija – pisci na narodnom jeziku (Matija Divković, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Lovro Sitović, Filip Lastrić, Jerolim Filipović). Među piscima na latinskom jeziku su: Juraj Dragišić (Dobretić), Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Bakula, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović. Ovo poglavlje ima i svoj pogovor.
U drugoj knjizi “Narodna književnost” iste hrestomatije dr. Hatidža Krnjević, Đenana Buturović i dr. Ljubomir Zuković pišu o lirskim pjesmama, romancama, baladama, epskim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama, zagonetkama i pitalicama. I uvodna riječ i predgovor cjelokupnu narodnu književnost Bosne i Hercegovine razmatraju integralistički, ne raščlanjujući u njoj tradicije koje su je različitošću svoga duha oblikovale na tlu ove zemlje.
U trećoj knjizi Branka Milanovića “Novija književnost” iste hrestomatije nalazimo Ivana Franju Jukića, fra Grgu Martića, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa. Ivan Lovrenović je objavio “Književnost bosanskih franjevaca – Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti” (Svjetlost, Sarajevo, 1982.), kao i Marko Karamatić: “Bosanski franjevci” (Erasmus naklada, Zagreb,1994.).
U velikom nakladničkom projektu “Svjetlosti” objavljenom 1984/85. “Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga” svoje izbore iz cjelokupnog djela dobili su ovi hrvatski pisci: Ivo Andrić, Novak Simić, Nikola Šop, Vladimir Čerkez, Ilija Jakovljević, Anđelko Vuletić, Ilija Ladin, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Josip Osti, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Ivan Lovrenović, Mile Stojić. Izbori iz djela ovih pisaca popraćeni su proslovima, napomenama i bio-bibliografijama.
U 1984. godini tiskan je separat JLZ za BiH Bosna i Hercegovina, enciklopedija (segment o književnosti naroda BiH), a u 1990. Veselko Koroman objavljuje antologiju (“Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Forum, br.1-2, Zagreb.). Anto Slavko Kovačić 1991. u “Svjetlosti” objavljuje “Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene (prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture)”, iste godine Mile Stojić antologiju “Hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća”, a Josip Lešić dvotomnu “Istoriju dramske književnosti Bosne I Hercegovine”, Zdenko Lešić dvotomnu “Pripovjedačku Bosnu”, u čijim je dvjema knjigama oko 200 stranica teksta posvećeno hrvatskoj pripovjedačkoj tradiciji u Bosni i Hercegovini od početaka do 1918. godine, dok Ljubica Tomić Kovač objavljuje knjigu “Poezija Bosne I Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave”.
Nakon toga Veselko Koroman je autor antologija “Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas” (Mostar, Split, Međugorje, 1995.) i “Hrvatsko pjesništvo Bosne I Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Split, Mostar, Međugorje, 1996.).
Ranije, izvan Bosne i Hercegovine, u nakladničkom projektu “Pet stoljeća hrvatske književnosti” Matice hrvatske našlo je mjesta i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, kao i u “Povijesti hrvatske književnosti” Ive Frangeša iz 1987. i Dubravka Jelčića iz 1997.
Smatrajući sve navedene projekte znanstvenom predradnjom za ovaj, pionirski, u “Hrvatskoj misli” broj 5 za 1997. godinu, u najgrubljim naznakama, objavio sam prijedlog edicije “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”.[1] Namjera mi je bila, prije svega, skrenuti pozornost na krucijalne vrijednosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje u ovoj zemlji, nažalost, u izdavačkom smislu, nisu niti istražene, niti objedinjene niti kritički valorizirane pod atributom nacionalne književnosti. Želio sam tako, zapravo, javno kazati da se okrenemo izvorima na kojima su naša duhovna uporišta najizrazitija i najčvršća, i s kojima smo se u ovoj zemlji, napokon, uspjeli i održati kao narod. Tri godine kasnije u istome časopisu (broj 14/2000.) objavio sam prvu verziju “Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas”, a 2001. i knjigu s istim naslovom.
Kakvoga smisla imaju ovakvi nacionalni projekti na početku dvadeset prvog stoljeća, i to u oblasti književnog stvaralaštva, u oblasti koja je najosjetljivija, u zemlji koja je višenacionalna? Ovakvim projektima, po meni, samo učvršćujemo multinacionalnost i multikulturalnost Bosne I Hercegovine. Njegujemo njezine različitosti s kojima se dosad održavala u vremenu, spremni da razlike imenujemo i ističemo, a ne prešućujemo i zatiremo. Da upravo na njima gradimo kvalitetu zajedničkog života, a ne na njihovoj ignoranciji, u kojoj se uvijek plodilo zlo, a ne dobro. U oblasti književnosti koja se od prvih pisanih spomenika do danas razvijala u Bosni I Hercegovini ignorancija nam nije potrebna, jer se njome iskazuje nerazumijevanje ukupnosti njezina bića, ali i bića same književnosti. Dvojbe o tome postoji li u Bosni i Hercegovini, zapravo, jedna književnost ili tri uistinu su prevladane. Pregazilo ih je vrijeme u kojemu se Bosna I Hercegovina, kao društveno-politička zajednica, na početku dvadeset prvog stoljeća, nanovo ustrojava i koje zahtijeva da se svemu što je u njoj izvorno dade pravo ime, kako bi se u trećem mileniju živjelo sa što manje polovičnih, neodrživih rješenja.
Ako je temeljna odrednica jedne književnosti jezik kojim je pisana, a jest, onda su sve dvojbe o postojanju hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao zasebne u korpusu matične književnosti, unaprijed lažne. Tako je i sa srpskom i bošnjačkom književnošću, dakako.
Hrvatskim su jezikom, kao i bosanskim i srpskim, ovdje napisana značajna djela, ali, nažalost, čak se i danas dvoji kojim to književnostima ona u ovoj zemlji sada pripadaju. Nacionalnim ili integralnoj? Te dvojbe egzistiraju čak i u vremenu službene uporabe triju jezika u ovoj zemlji (bosanskog, hrvatskog i srpskog), čime je sve zadano, ali i definirano. Pravedno i po slovu povijesti i po slovu struke, može se reći i čista srca i bistra uma. Zašto te razlike ukidati ako su njezina posebnost, od temelja do krova, otkad se održava kao zajednica narodā, u kojoj, istina, i nije baš lako sve imenovati, ali u kojoj je jedino kristalno jasno baš to, kada se i u civiliziranijim društvima posve naravno ispred svakog stvaralačkog sadržaja bez ikakvog sustezanja dodaje nacionalni atribut?
Oko samoga imena književnosti u Bosni i Hercegovini, prisjetimo se i toga u ovoj
prigodi, vodile su se žustre rasprave i u vrijeme totalitarnog sustava u ovoj zemlji, i svele su se, na koncu, samo na jedno od nekoliko mogućih – književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, kao najpravednije. Raščlanimo li ponovno sve supstance toga imena uvjerit ćemo se da je i u njegovoj jezgri nacionalno i da se nacionalno podrazumijeva i u njegovoj integralnosti, kao nešto sasvim naravno. Iako ga integralnost nastoji prešutjeti, ne može ga sasvim izbrisati niti iz jednog nazivlja skrojena više po mjeri političkih potreba te države, nego li po mjeri njezina neotuđivog duha od jezika kojim je pisana i naroda koji tim jezikom govori. Na kakvo god mi ime, dakle, integralnost primarno kompozitne književnosti sveli (bosanska, bosanskohercegovačka ili književnost naroda Bosne i Hercegovine, svejedno), bit ostaje ista: to je književnost jezikā kojima je napisana i narodā koji njima govore.
U svim dosad načinjenim raznoraznim pregledima, antologijama, povijesnim sintezama, izdavačkim projektima, objavljenim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najlošije su prolazili autori hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. (To se, na primjer, u Zagrebu, „gradu svih Hrvata“, događa i danas?!) Njezina ukupnost u ovoj zemlji nije poštovana, a na njezine autore primjenjivani su najrigorozniji kriteriji. Njezino nacionalno ime je izbjegavano i u sintezama koje su njezine vrijednosti sagledavale od vremena nacionalne samoidentifikacije (druga polovica XIX. stoljeća), sve do danas. Iz starijih razdoblja uziman je tek po koji pisac, i to je sve. Nije izučavan kontinuitet te književnosti, niti njezin jezik, niti samosvojnost njezina duha, vitalnost njezinih ideja, njezina žanrovska raznorodnost, tipološka razvedenost, stilistička raznovrsnost, estetska izgrađenost, njezina okrenutost prema novom i gotovo stalna veza s pokretima u europskoj književnosti. U tom smislu, nažalost, do danas nije uvezana ni s matičnom književnošću, čiji je integralni dio, jer je pisana istim jezikom i jer pripada jednome narodu. Nasuprot svemu tome, čemu ne znam odrediti pravo ime, ta književnost se razvijala od srednjovjekovlja do danas. Ona u Bosni i Hercegovini ima svoje kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, testamente, kronike, rodoslove, legende, životopise. Ima svoju narodnu književnost (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice). Ima svoje pisce propovijedi, ljetopisa, zapamćenja, putopisa na narodnom i latinskom jeziku. Ima svoju noviju književnost (poeziju, prozu, esej, kritiku) i ima svoju književnost XX. stoljeća, u svim žanrovima, uvažene autore među kojima je i jedan nobelovac (Andrić). Sve su to odrednice u korist njezina nacionalnog identiteta, usprkos svemu! Edicija ih sagledava u svim povijesnim fazama, i na svim razinama stvaralačke ostvarenosti, kritički dakako, i to prema kronološkom principu.
Edicija, dakle, prikazuje sve vrste književnoga iskaza iz starijega razdoblja, iz razdoblja novije i suvremene književnosti. U njoj će se naći sve vrijednosti hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, od Humačke ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom).
Apsolutni estetski kriterij nije mogao biti primijenjen niti u izboru autora niti u izboru
djela za ovu ediciju koja prvi put javnosti predstavlja cjelinu nacionalne književnosti. Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti u BiH, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost BiH autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom nastojalo ostvariti cjelovitu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća. Od fra Bartola Alvernskog rođena oko 1333. godine do najmlađih Josipa Mlakića (rođena 1964.), Miljenka Jergovića (rođena 1966.), Ivice Đikića i Igora Štiksa (1977.).
U ediciju su uvršteni hrvatski književnici rodom iz BiH, kao i oni koji su rođeni izvan nje a u njoj su živjeli i stvarali. U ediciju su uvršteni samo autori s književnim ostvarenjima (pjesnici, romanopisci, pripovjedači, esejisti, književni kritičari, putopisci, dramski pisci, pisci za djecu, ljetopisci, memoaristi, autori književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo oni koji su svoja djela tiskali u knjigama već i oni koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici.
Nakon ove edicije bit će mnogo lakše pisati povijest hrvatske književnosti Bosne i
Hercegovine. Kada svi narodi ove zemlje realiziraju slične projekte, a prvi su ovaj posao započeli Bošnjaci, još u ratu, bit će mnogo lakše pisati i povijest bosanskohercegovačke književnosti. Kroz periodizaciju po pokretima (humanizam, renesansa, reformacija, protureformacija, barok, romantizam, predrealizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, moderni objektivizam I socijalna književnost, druga moderna i postmoderna, na primjer) bit će lakše napisati takve sinteze nacionalnih književnosti, a onda iz njih odabrati ono što je najreprezentativnije za zemlju Bosnu i Hercegovinu.
Utemeljitelj i nakladnik edicije, Matica hrvatska u Sarajevu, više je godina tražila materijalna sredstva za njezinu realizaciju. Projekt edicije Uređivačko vijeće je pripremalo od 1997. do 1999. godine, a početna sredstva za njegovu realizaciju nakladnik je dobio tek 2004. godine od Fondacije za nakladništvo FBiH, zatim i od Ministarstva kulture Republike Hrvatske. (U 2012., 2014., 2015. i 2016. godini, nažalost, Ministarstvo kulture RH, odnosno Središnji državni ured za Hrvate izvan RH na svojim natječajima nije odobravalo sredstva za tisak novih knjiga edicije?!)
Priređivači do sada tiskanih knjiga su naši uvaženi književni povjesničari, jezikoslovci, književni teoretičari i kritičari. Tako će biti i ubuduće.
Sve naslovnice edicije bit će ilustrirane djelima hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine
Koji su u ovoj zemlji djelovali u različitim razdobljima usporedno sa svojim suvremenicima književnicima. Edicija će na ovaj način, eto, predstaviti i stotinu najpoznatijih hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine.
Zaključak
Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, dakle, valorizira pisanu kulturu i književno stvaralaštvo Hrvata Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas. Čini to od razdoblja srednjevjekovnih pisanih spomenika kulture (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, testamenti, kronike, rodoslovi, legende, životopisi: hrvatska srednjovjekovna proza) i razdoblja narodne književnosti (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice), do latiniteta, koje započinje u XIV. stoljeću s fra Bartolom Alvernskim (okolica Alverne, Italija, oko 1333.- Cetina kod Vrlike, 1444.) a nastavlja s fra Jurajem Dragišićem Dobretićem, rođenim u Srebrenici oko 1448. godine (Barleta, Italija, 1520.) i proteže se na pisanu riječ bosanskih franjevaca Bosne Srebrene na narodnom, hrvatskom jeziku, razvijenom u XVII. stoljeću s fra Matijom Divkovićem i prihvaćenom i od autora katehetskih, nabožnih, teoloških, historiografskih i filozofskih tekstova poput onih fra Ivana Bandulavića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića i drugih. Taj se pokret, znamo, završava u XIX. stoljeću s autorima fra Ivanom Franjom Jukićem, fra Grgom Martićem, fra Petrom Bakulom, fra Antom Kneževićem, fra Martinom Nedićem.
Najbogatije i najznačnije razdoblje u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga je razdoblje novije i suvremene hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine u kojemu su ostvarena najzrelija i najreprezentativnija djela istaknutih autora među kojima je najistaknutiji i jedan nobelovac (Ivo Andrić). Njemu su u ovome projektu pripale četiri knjige.
Za hrvatski narod u BiH ovaj nakladnički projekt ima kapitalno značenje, jer, uz ostalo, prikazuje i razvoj njegova jezika i pisane riječi uopće, od Humačke ploče, najstarijeg pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom), a prvi puta i kontinuitet ove vrste njegova stvaralaštva. Do sada je u ediciji objavljeno 38 knjiga.
(1) Tekst prospekta (vodiča) edicije (uvršteni pisci i struktura knjiga u njoj) koji će biti objavljen i kao predgovor drugoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas prema kojemu je edicija i profilirana kao izdavački projekt.
[1] U toj prvoj verziji edicije Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas bio je na poziciji 100. knjige, ispred njega je na 99. mjestu bila Povijest hrvatske književnosti u BiH (Hrvatska misao broj 5 za 1997., stranica 30). Da nije Josip Baotić predložio na Uređivačkom vijeću da se moj Leksikon, prema kojemu smo profilirali knjige edicije, objavi kao njezina prva pilot knjiga, što su jednoglasno prihvatili svi članovi ovog stručnog tijela, on bi u ovom projektu i ostao kao njegova posljednja 100. knjiga. U razdoblju od 1999. do 2001. godine Uređivačko vijeće edicije utvrđivalo je strukturu knjiga u njoj u ovome sastavu: prof. dr. Josip Baotić, prof. dr. Marko Dragić, filmski i tv redatelj Vlatko Filipović, prof. dr. Marko Karamatić, akademik i književnik Veselko Koroman, prof. dr. Luka Markešić, književnik Mirko Marjanović, književnik i scenograf Radovan Marušić, prof. dr. Šimun Musa, književnik Mile Pešorda, književnik Krešimir Šego, prof. dr. Franjo Topić. U tome razdoblju ta je struktura knjiga u ediciji, nastala na temeljima prvoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas, objavljena u njezinome prospektu 2001. godine s potpisima svih navedenih članova Uređivačkog vijeća. Od 2006. godine, kada je HKD Napredak prestao biti sunakladnik ovoga projekta, Uređivačko vijeće je napustio prof. dr. Franjo Topić; od 2007. u Uređivačkom vijeću nije Mile Pešorda, od 2008. smrt je iz njega udaljila Radovana Marušića, a od 2014. u novi sastav nisu ušli Marko Dragić, Vlatko Filipović, Luka Markešić i Šimun Musa. Na sjednici Predsjedništva Matice hrvatske u Sarajevu održanoj 8. svibnja 2014. imenovano je novo Uređivačko vijeće edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, doc. dr. Iva Beljan, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, akademik i književnik Veselko Koroman, član, književnik Ivan Lovrenović, član, književnik Mirko Marjanović, glavni urednik, prof. dr. Perina Meić, član, književnik Krešimir Šego, član. Devetog prosinca 2014. godine iznenada je umro književnik Krešimir Šego, od 2015. godine u Uređivačkom vijeću nisu članovi doc. dr. Iva Beljan, prof. dr. Perina Meić i akademik Veselko Koroman. Od 2016. godine Uređivačko nastavilo je rad u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, književnik Ivan Lovrenović, član, i književnik Mirko Marjanović, glavni urednik. Ovome sastavu predložio sam da se iz edicije kao prva pilot knjiga izostavi moj Leksikon, te da se Srednjovjekovnoj prozi (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, oporuke, kronike, rodoslovi, legende, životopisi), koja je do tada u ediciji imala dvije knjige, oduzme jedna knjiga, oduzeta knjiga dodijeli Matiji Divkoviću (1563.-1631.) za izbor iz njegova djela, te da se treća knjiga u ediciji dodijeli Ivanu Frani Jukiću za izbor iz njegova djela. (Uređivačko vijeće u spomenutom sastavu ovaj je moj prijedlog odmah usvojilo.) Predložio sam i novu strukturu knjiga edicije za uvrštene pisce: da se poveća broj knjiga autorima čiji su se opusi u prethodnom razdoblju razvijali (Jergović, Lovrenović, Stojić, Ivanković, Marjanović, Mlakić), da se iz edicije isključe uvršteni autori čiji se opusi nisu razvijali u razdoblju realizacije edicije i zadrže u Leksikonu, te da se kritičari, povjesničari književnosti i esejisti zadrže u jednoj knjizi edicije (antologiji), a na jednak način i pisci za djecu. (Ovaj moj prijedlog još nije usvojen.)