U zimskoj je noći, po crnoj studeni
Poklao piliće poljarevoj ženi.
Golu sirotu, poljarevu Katu
Golema je ispunila strava,
Krv i perje u smrznutom blatu
Ostavio za sobom đava.
Svijet je čudan
Kad vlada džudžan
Kratko zatim došla je vijest
I u Radeljića je krvoločna obijest
Tiho, bez glasa sve tuke smakla.
Kriknuo Mate Radeljić od nevolje:
Čudovište iz samih dubina pakla
Ništa ne jede, on samo kolje.
Ostani budan
Jer dolazi džudžan.
U zadrugi u Tale svi znaju krivca
Koji je didu Zenzi ubio pivca,
A u Šantinice šest kunića sivih.
Stvorenje od mržnje i mraka
Između svijeta mrtvih i živih
Oprezno i hitro, lagana koraka,
Opak i mrgudan
Šulja se džudžan.
Nečista se sila, moja čeljadi,
Namjerila protiv živadi i peradi.
Kroz gustu je žicu tajanstveno biće,
Mimo katanca i krakuna vješto,
Došla uznemirit naše jadno žiće.
Nemojte se smijat, ima tu nešto.
Život je uzaludan.
Prokleti džudžan.
*
* Džudžan je u mome imotskom kraju i Hercegovini ime za životinju, vjerojatno lasicu. Grabežljivac koji noću pustoši kokošinjce i kunićnjake tako je hitar, gibak i neuhvatljiv da se u narodu ispredaju priče o njegovim navodnim natprirodnim moćima. Došao mi je u misli prije nekog vremena iznenada i bez osobitog povoda, i ime mi je zvučalo čudnovato, kao nešto što sam čuo u nekoj staroj pjesmi Roberta Johnsona ili Johna Lee Hookera. Moji zemljaci prestrašeni džudžanom činili su mi se kao crnci ustravljeni nekakvim voodoo demonom. Tako sam napisao ovaj blues.
Džudžan*
U zimskoj je noći, po crnoj studeni
Poklao piliće poljarevoj ženi.
Golu sirotu, poljarevu Katu
Golema je ispunila strava,
Krv i perje u smrznutom blatu
Ostavio za sobom đava.
Svijet je čudan
Kad vlada džudžan
Kratko zatim došla je vijest
I u Radeljića je krvoločna obijest
Tiho, bez glasa sve tuke smakla.
Kriknuo Mate Radeljić od nevolje:
Čudovište iz samih dubina pakla
Ništa ne jede, on samo kolje.
Ostani budan
Jer dolazi džudžan.
U zadrugi u Tale svi znaju krivca
Koji je didu Zenzi ubio pivca,
A u Šantinice šest kunića sivih.
Stvorenje od mržnje i mraka
Između svijeta mrtvih i živih
Oprezno i hitro, lagana koraka,
Opak i mrgudan
Šulja se džudžan.
Nečista se sila, moja čeljadi,
Namjerila protiv živadi i peradi.
Kroz gustu je žicu tajanstveno biće,
Mimo katanca i krakuna vješto,
Došla uznemirit naše jadno žiće.
Nemojte se smijat, ima tu nešto.
Život je uzaludan.
Prokleti džudžan.
*
* Džudžan je u mome imotskom kraju i Hercegovini ime za životinju, vjerojatno lasicu. Grabežljivac koji noću pustoši kokošinjce i kunićnjake tako je hitar, gibak i neuhvatljiv da se u narodu ispredaju priče o njegovim navodnim natprirodnim moćima. Došao mi je u misli prije nekog vremena iznenada i bez osobitog povoda, i ime mi je zvučalo čudnovato, kao nešto što sam čuo u nekoj staroj pjesmi Roberta Johnsona ili Johna Lee Hookera. Moji zemljaci prestrašeni džudžanom činili su mi se kao crnci ustravljeni nekakvim voodoo demonom. Tako sam napisao ovaj blues.