Dobro pamtim taj trenutak, jer se u njemu ima što i upamtiti. Kao što je bivalo za Dan Republike, u šest popodne, kada je u Sarajevu već mrak, i magla se spušta na kotlinu, u istom je času, kao po naređenju dežurnog oficira, oko podne, za vedroga i sunčanog drugoga dana maja, po tradiciji neradnog dana, gruhnulo pet-šest eksplozija. Udarile su vrlo blizu, vjerojatno u blizini Glavne pošte. Zatim se negdje čulo osipanje i lomljenje stakla, pa glasna muška psovka s ulice, rafali iz kalašnjikova, a zatim eksplozije po gradu.
Sjedili smo u caffeu Hotela Beograd, Malom Beogradu, Zemunu. Preda mnom je bio nedopijeni dupli espresso i coca-cola. Još uvijek nisam počeo pušiti, premda sam u proteklih godinu dana skoro svakodnevno pušio marihuanu pomiješanu s duhanom. To će me i povući. Ili će me povući to prvo veliko granatiranje. Nemoguće je to ustanoviti. Istraživanje bi mogao provesti neki psihoanalitičar.
Pamtim sve: zvukove, psovku, raspored i ritam eksplozija, melodiju i sinkope tih tridesetak sekundi, možda i cijele minute, koja poteče od trenutka kanonade. Ali sam zaboravio s kime sam to sjedio za drugim stolom do prozora, onim koji sam uvijek vrebao u Malom Beogradu, i nemoguće mi je sjetiti se. Nikoga više ne mogu pitati.
Znam da je muškarac, i da sjedi preko puta, leđima okrenut prema šanku.
Stojimo tu kratko. Zatim ja grabim svoju teksas jaknu, i odlazimo negdje unutra, gdje je, navodno, zaklonjeno. A zapravo ništa nije zaklonjeno, jer je Hotel Beograd, s onim velikim prozorima, sav jedna prostrana zastakljena kupola. Tu je šef sale. Oniži i poširi sredovječni muškarac, u crnim hlačama i crvenom prsluku. Konobarica je Gina. Lijepa i crnokosa, Gina Lolobrigida posljednjih sarajevskih ljeta. Poslije je nikad više neću vidjeti.
Tu već gubim sudruga od stola. Je li otišao sa mnom unutra, u unutrašnji restoran u kojem ću provesti popodne, večer i noć, ili se negdje izgubio? Priviđa mi se da je izletio van, na kišu metaka i granata, govoreći da ga netko čeka kući. Ne znam odakle mi to. Vjerojatno mi se već u mislima slaže imaginirana, izmišljena priča. Takvu priču danas ne želim. Važno bi mi bilo znati što se doista dogodilo. Da sačuvam pred san i zaborav ono čega se trideset godina kasnije sjećam.
Prvo o čemu vodim računa je buba. O njoj ću već tad, nekoliko dana ili tjedana kasnije, ali svakako tokom maja 1992, napisati izvještaj. Bit će to treća priča u Rekonstrukciji događaja u Sarajevskom Marlboru. Začudi me danas sva ta djetinja ljubavnost u priči o automobilu. Kao da sam se pokušavao opravdati za nešto što sam osjećao.
Vjerojatno i jesam.
Prvo na što sam pomislio po tom prvom artiljerijskom plotunu s kojim je započeo pravi rat, koji će u jednome danu i u tom jednom trenutku popoloviti moj život i sve moje identitete, bio je taj auto. Šta mi je trebalo da se autom spuštam u grad? Postojao je neki razlog, možda sam trebao ići u neku kupovinu, imao sam neki plan, nakon što popijem taj podnevni espresso i colu trebao sam negdje po nešto ići, ali sve sam to u međuvremenu zaboravio. I ništa mi od toga nije više bilo važno kad je započelo granatiranje, i kad je meni na umu bilo samo to da sam parkirao bubu tih nekoliko stotina koraka od kavane, na parkiralištu pod dječjim igralištem pri dnu Dalmatinske ulice.
Mislio sam, da sam je ostavio kući, ne bi joj se ništa dogodilo. Prije nego što ćemo krenuti u grad bila je parkirana na početku Abdićeve. Kao da tamo ne padaju granate.
Nisam strepio za majku, koja je u kući na Sepetarevcu. Vjerojatno je u podrumu. Neću je vidjeti sve do sutradan ujutro. Ali tokom popodneva, prije nego što umru svi telefoni u centru grada, nazvat ću je, broj 510-343, ali ona mi se neće javiti. Ostavio sam poruku na telefonskoj sekretarici, koju prvi put preslušavam desetak godina po završetku rata. Tada se moja intonacija i naglasak već počinju razlikovati, jer govorim kao da sam niotkud, pa mi je neobično kako sam sasvim sarajevski govorio tog 2. maja. Majka tu poruku nije nikada čula.
Ali nije se zabrinula za mene. Kao što se ni ja nisam zabrinuo za nju, nego sam mislio samo o svojoj bubi. U vrijeme prvog izvještaja, onog iz maja 1992, nisam se time mogao baviti. Ili sam se plašio, ili se ne može živjeti a da se o sebi i svojima na takav način misli. S majkom mi je ostalo još tačno dvadeset godina života, i nije bilo vrijeme da mislim o tome zašto se jedno za drugo nismo zabrinuli.
Ili možda jesmo, pa ja danas o tome ne znam misliti?
Buba mi je sljedećih sati sasvim obuzela pamet. Sjedili smo dolje, u zastakljenom restoranu, za stolom koji je bio najbliži zidu. Tu već raspoznajem tko je za stolom. Pamtim imena. Pamtim anegdote, koje će se zatim prepričavati tokom ratnih i poslijeratnih godina. Po njima ćemo, tim malim pričama, biti sigurni da smo nešto doživjeli. Nosit ćemo ih kao odlikovanja na bluzi, odmah iznad srca, sitne ambleme većih medalja, sve dok rat u nama ne ostari.
I premda se sve dogodilo skoro kao u tim anegdotama, ono što je u njima više ne može biti i u sjećanju. Onoga čega nema u sjećanju ne može biti ni u priči.
Tako da o sjedenju za tim stolom ne mogu ispričati ništa. Osim da su se u neko doba večeri svi oni razišli. Izašli su van na pucnjavu, koja jest malo prorijedila, ali nije prestala, i svakih bi desetak sekundi negdje u blizini tresnula poneka granata. Izašli su onako kako ljudi, nakon što im dosadi čekanje da stane pljusak, bez kišobrana izlaze na kišu. I nestali su iz priče. Neke u životu nisam više vidio. Poslije rata su im na raznim stranama svijeta izniknuli grobovi, koje nisam posjećivao. Ali svi su te noći stigli do kuće.
Ja se nisam odvažio poći, premda sam strepio nad bubom. Htio sam vidjeti što je s njom.
Oko ponoći sve je nas preostale šef sale odveo gore, u sobe. Tu smo mogli prileći, razgovarati, piti viski na račun kuće. Rat je tek počinjao, svega je bilo, i u općoj se propasti nije vodilo računa kako će se što prodati.
U sobi nas je bilo šest-sedam. Uglavnom novinari. Dvoje stranih, čini mi se da su Francuzi, iz različitih redakcija, dobro se poznaju, ratni reporteri. Oboje su u pancirnim prslucima. To su prvi civili u pancirkama, koje vidim. Poslije će ih biti mnogo. Čavrljaju glasno i vedro, kao da se izvana ne čuju eksplozije i rafali. Ono što se vani događa njih se tiče na neki drukčiji način nego nas. Prvi put to doživljavam. I osjetim negdje u prsima, kao bol razdvajanja. Kao da sam psić kojeg uzimaju iz legla da ga udome. Nije mi više toplo.
Mislim o bubi. Zatim više ne mislim, jer novinar pokraj pokraj mene drugom novinaru tiho govori da su oko Glavne pošte borbe. Naši su se dobro držali, govori mu. Drugi mu odgovara da su se njihovi možda već probili u grad. Niški specijalci, kaže. Ne mislim tog trenutka o tome, ali mi kasnije, tek godinama poslije rata, na um pada, prvi je muslimanskog, drugi je srpskog imena i prezimena. Kakvog sam tog trenutka ja imena i prezimena? I što će se dogoditi ako niški specijalci ulete u našu sobu? Tek to me na kraće vrijeme odvaja od misli na bubu. Probija me led, a onda se na misao polako navikavam. Ako dođu tu, ja ću za sebe reći… Što ću reći?
Tog trenutka jasno mogu zamisliti mir dvoje mladih Francuza u pancirnim prslucima, kako pred sebe isturaju svoje novinarske iskaznice, svoje pasoše i svoja obla i klizava, nama teško izgovoriva imena. Oni odlaze, mi ostajemo. Još uvijek neraspodijeljeni po svojim imenima, koja nosimo okolo da nam u ovakvoj noći posluže kao zamjena za sudbinu. Tamo gdje ime biva sudbinom, ne postoji antička tragedija. Samo masovne grobnice, iz kojih se kolektivi hrane sve do sljedećeg rata. Ali dok zamišljam kako njih dvoje slobodno odlaze, ja ne mislim o tome.
Niški specijalci ipak ne dolaze.
Oko dva, ona iz džepa vadi vrećicu s duhanom, papiriće i oveći grumen hašiša.
Smiješim se, i nešto govorim dvojici novinara do sebe. Zaziru. Oni su neka ranija generacija. Studenti sa strane, odrasli po studentskim domovima, gdje se mnogo pilo, ali nije bilo droge. Osjećam se superiorno i sigurno. (Kao da ću po milosti hašiša slobodno poći s njih dvoje, nakon što se pojave niški specijalci…)
Djevojka stručno nadograđuje i lijepi tri papirića, i jednom ih rukom mota u veliki džoint. Još nisam vidio nekog tko je toliko vješt i siguran. Ne raspe joj se ni zrno duhana. Na ljetnu dalmatinsku borovinu miriši hašiš, što ga rastapa na plamenu upaljača. Erotiziran sam do ruba suza. Rasplakao bih joj se u njedrima.
Ali ona me, vjerojatno, nije ni vidjela. Sjena sam u tami sobe.
Mladiću pruža tu veliku cigaretu, koju je tako stručno sagradila, on vadi iz džepa zippo, i pažljivo, onako iz ruke, spaljuje papirni vrh. Zatim je prinosi usnama i mršti se dok pripaljuje. Uvlači dva-tri dima i vraća joj cigaretu. Razgovaraju i naizmjence puše. S dimom se širi miris, koji vjerojatno i ne prepoznaje baš svatko u ovoj sobi, premda svi znaju što je to.
Tako u Sarajevu započinje rat, opsada koja će potrajati sljedeće tri i i pol godine. Niški specijalci neće noćas ući u hotel, i u našu sobu, ali će jedan od nas poginuti u ovom ratu. To još ne znamo, kao što ni ja još uvijek ne znam da mi je, unatoč eksplozijama i pucnjavi, što se usred noći, i usred njihova džointa, pojačava, buba živa i zdrava na parkiralištu. I takva će ostati do sutra.
Njih dvoje će, vjerojatno, već u ponedjeljak ili u utorak otputovati iz grada. Prije toga će svojim redakcijama poslati izvještaje, u kojima će biti riječi o onome što se danas dogodilo, ali neće biti hotela, sobe u hotelu, i sedmorice lokalnih novinara i ljudi koji su se slučajno zatekli tu, koji će ih, do posljednje kapi u boci, ljubazno nutkati viskijem, i u pobožnoj će urođeničkoj tišini ispratiti proces sagorijevanja guste mješavine hašiša i duhana, koja će njima dvoma proći kroz pluća.
Oko šest je naišao šef sale. Izgleda da se malo smirilo, rekao je. Naša soba bila je bez prozora. Netko je ušao u sobu nasuprot nje i otvorio prozor. Kroz otvorena vrata za nekoliko je trenutaka sunuo svjež zrak. Čudno je vonjao: na paljevinu, prašnjav tavan i naftu. Tako će od sad mirisati naš grad. Pomislio sam. Ili danas mislim da sam baš to pomislio.
Ali sam izašao ne pogledavši to dvoje Francuza. Neko sam se vrijeme još pokušavao utješiti da se u njihovom svijetu, možda, džoint ne dijeli kao što se dijeli u našem, čak ni s onima s kojima se zatekneš u istoj hotelskoj sobi na početku jednoga rata, da bih s vremenom shvatio da ne postoji takav svijet. I da ni mi nismo postojali za njih, u toj sobi u kojoj su se slučajno zatekli.
Džoint
Priča iz “Trojice za Kartal”
Dobro pamtim taj trenutak, jer se u njemu ima što i upamtiti. Kao što je bivalo za Dan Republike, u šest popodne, kada je u Sarajevu već mrak, i magla se spušta na kotlinu, u istom je času, kao po naređenju dežurnog oficira, oko podne, za vedroga i sunčanog drugoga dana maja, po tradiciji neradnog dana, gruhnulo pet-šest eksplozija. Udarile su vrlo blizu, vjerojatno u blizini Glavne pošte. Zatim se negdje čulo osipanje i lomljenje stakla, pa glasna muška psovka s ulice, rafali iz kalašnjikova, a zatim eksplozije po gradu.
Sjedili smo u caffeu Hotela Beograd, Malom Beogradu, Zemunu. Preda mnom je bio nedopijeni dupli espresso i coca-cola. Još uvijek nisam počeo pušiti, premda sam u proteklih godinu dana skoro svakodnevno pušio marihuanu pomiješanu s duhanom. To će me i povući. Ili će me povući to prvo veliko granatiranje. Nemoguće je to ustanoviti. Istraživanje bi mogao provesti neki psihoanalitičar.
Pamtim sve: zvukove, psovku, raspored i ritam eksplozija, melodiju i sinkope tih tridesetak sekundi, možda i cijele minute, koja poteče od trenutka kanonade. Ali sam zaboravio s kime sam to sjedio za drugim stolom do prozora, onim koji sam uvijek vrebao u Malom Beogradu, i nemoguće mi je sjetiti se. Nikoga više ne mogu pitati.
Znam da je muškarac, i da sjedi preko puta, leđima okrenut prema šanku.
Stojimo tu kratko. Zatim ja grabim svoju teksas jaknu, i odlazimo negdje unutra, gdje je, navodno, zaklonjeno. A zapravo ništa nije zaklonjeno, jer je Hotel Beograd, s onim velikim prozorima, sav jedna prostrana zastakljena kupola. Tu je šef sale. Oniži i poširi sredovječni muškarac, u crnim hlačama i crvenom prsluku. Konobarica je Gina. Lijepa i crnokosa, Gina Lolobrigida posljednjih sarajevskih ljeta. Poslije je nikad više neću vidjeti.
Tu već gubim sudruga od stola. Je li otišao sa mnom unutra, u unutrašnji restoran u kojem ću provesti popodne, večer i noć, ili se negdje izgubio? Priviđa mi se da je izletio van, na kišu metaka i granata, govoreći da ga netko čeka kući. Ne znam odakle mi to. Vjerojatno mi se već u mislima slaže imaginirana, izmišljena priča. Takvu priču danas ne želim. Važno bi mi bilo znati što se doista dogodilo. Da sačuvam pred san i zaborav ono čega se trideset godina kasnije sjećam.
Prvo o čemu vodim računa je buba. O njoj ću već tad, nekoliko dana ili tjedana kasnije, ali svakako tokom maja 1992, napisati izvještaj. Bit će to treća priča u Rekonstrukciji događaja u Sarajevskom Marlboru. Začudi me danas sva ta djetinja ljubavnost u priči o automobilu. Kao da sam se pokušavao opravdati za nešto što sam osjećao.
Vjerojatno i jesam.
Prvo na što sam pomislio po tom prvom artiljerijskom plotunu s kojim je započeo pravi rat, koji će u jednome danu i u tom jednom trenutku popoloviti moj život i sve moje identitete, bio je taj auto. Šta mi je trebalo da se autom spuštam u grad? Postojao je neki razlog, možda sam trebao ići u neku kupovinu, imao sam neki plan, nakon što popijem taj podnevni espresso i colu trebao sam negdje po nešto ići, ali sve sam to u međuvremenu zaboravio. I ništa mi od toga nije više bilo važno kad je započelo granatiranje, i kad je meni na umu bilo samo to da sam parkirao bubu tih nekoliko stotina koraka od kavane, na parkiralištu pod dječjim igralištem pri dnu Dalmatinske ulice.
Mislio sam, da sam je ostavio kući, ne bi joj se ništa dogodilo. Prije nego što ćemo krenuti u grad bila je parkirana na početku Abdićeve. Kao da tamo ne padaju granate.
Nisam strepio za majku, koja je u kući na Sepetarevcu. Vjerojatno je u podrumu. Neću je vidjeti sve do sutradan ujutro. Ali tokom popodneva, prije nego što umru svi telefoni u centru grada, nazvat ću je, broj 510-343, ali ona mi se neće javiti. Ostavio sam poruku na telefonskoj sekretarici, koju prvi put preslušavam desetak godina po završetku rata. Tada se moja intonacija i naglasak već počinju razlikovati, jer govorim kao da sam niotkud, pa mi je neobično kako sam sasvim sarajevski govorio tog 2. maja. Majka tu poruku nije nikada čula.
Ali nije se zabrinula za mene. Kao što se ni ja nisam zabrinuo za nju, nego sam mislio samo o svojoj bubi. U vrijeme prvog izvještaja, onog iz maja 1992, nisam se time mogao baviti. Ili sam se plašio, ili se ne može živjeti a da se o sebi i svojima na takav način misli. S majkom mi je ostalo još tačno dvadeset godina života, i nije bilo vrijeme da mislim o tome zašto se jedno za drugo nismo zabrinuli.
Ili možda jesmo, pa ja danas o tome ne znam misliti?
Buba mi je sljedećih sati sasvim obuzela pamet. Sjedili smo dolje, u zastakljenom restoranu, za stolom koji je bio najbliži zidu. Tu već raspoznajem tko je za stolom. Pamtim imena. Pamtim anegdote, koje će se zatim prepričavati tokom ratnih i poslijeratnih godina. Po njima ćemo, tim malim pričama, biti sigurni da smo nešto doživjeli. Nosit ćemo ih kao odlikovanja na bluzi, odmah iznad srca, sitne ambleme većih medalja, sve dok rat u nama ne ostari.
I premda se sve dogodilo skoro kao u tim anegdotama, ono što je u njima više ne može biti i u sjećanju. Onoga čega nema u sjećanju ne može biti ni u priči.
Tako da o sjedenju za tim stolom ne mogu ispričati ništa. Osim da su se u neko doba večeri svi oni razišli. Izašli su van na pucnjavu, koja jest malo prorijedila, ali nije prestala, i svakih bi desetak sekundi negdje u blizini tresnula poneka granata. Izašli su onako kako ljudi, nakon što im dosadi čekanje da stane pljusak, bez kišobrana izlaze na kišu. I nestali su iz priče. Neke u životu nisam više vidio. Poslije rata su im na raznim stranama svijeta izniknuli grobovi, koje nisam posjećivao. Ali svi su te noći stigli do kuće.
Ja se nisam odvažio poći, premda sam strepio nad bubom. Htio sam vidjeti što je s njom.
Oko ponoći sve je nas preostale šef sale odveo gore, u sobe. Tu smo mogli prileći, razgovarati, piti viski na račun kuće. Rat je tek počinjao, svega je bilo, i u općoj se propasti nije vodilo računa kako će se što prodati.
U sobi nas je bilo šest-sedam. Uglavnom novinari. Dvoje stranih, čini mi se da su Francuzi, iz različitih redakcija, dobro se poznaju, ratni reporteri. Oboje su u pancirnim prslucima. To su prvi civili u pancirkama, koje vidim. Poslije će ih biti mnogo. Čavrljaju glasno i vedro, kao da se izvana ne čuju eksplozije i rafali. Ono što se vani događa njih se tiče na neki drukčiji način nego nas. Prvi put to doživljavam. I osjetim negdje u prsima, kao bol razdvajanja. Kao da sam psić kojeg uzimaju iz legla da ga udome. Nije mi više toplo.
Mislim o bubi. Zatim više ne mislim, jer novinar pokraj pokraj mene drugom novinaru tiho govori da su oko Glavne pošte borbe. Naši su se dobro držali, govori mu. Drugi mu odgovara da su se njihovi možda već probili u grad. Niški specijalci, kaže. Ne mislim tog trenutka o tome, ali mi kasnije, tek godinama poslije rata, na um pada, prvi je muslimanskog, drugi je srpskog imena i prezimena. Kakvog sam tog trenutka ja imena i prezimena? I što će se dogoditi ako niški specijalci ulete u našu sobu? Tek to me na kraće vrijeme odvaja od misli na bubu. Probija me led, a onda se na misao polako navikavam. Ako dođu tu, ja ću za sebe reći… Što ću reći?
Tog trenutka jasno mogu zamisliti mir dvoje mladih Francuza u pancirnim prslucima, kako pred sebe isturaju svoje novinarske iskaznice, svoje pasoše i svoja obla i klizava, nama teško izgovoriva imena. Oni odlaze, mi ostajemo. Još uvijek neraspodijeljeni po svojim imenima, koja nosimo okolo da nam u ovakvoj noći posluže kao zamjena za sudbinu. Tamo gdje ime biva sudbinom, ne postoji antička tragedija. Samo masovne grobnice, iz kojih se kolektivi hrane sve do sljedećeg rata. Ali dok zamišljam kako njih dvoje slobodno odlaze, ja ne mislim o tome.
Niški specijalci ipak ne dolaze.
Oko dva, ona iz džepa vadi vrećicu s duhanom, papiriće i oveći grumen hašiša.
Smiješim se, i nešto govorim dvojici novinara do sebe. Zaziru. Oni su neka ranija generacija. Studenti sa strane, odrasli po studentskim domovima, gdje se mnogo pilo, ali nije bilo droge. Osjećam se superiorno i sigurno. (Kao da ću po milosti hašiša slobodno poći s njih dvoje, nakon što se pojave niški specijalci…)
Djevojka stručno nadograđuje i lijepi tri papirića, i jednom ih rukom mota u veliki džoint. Još nisam vidio nekog tko je toliko vješt i siguran. Ne raspe joj se ni zrno duhana. Na ljetnu dalmatinsku borovinu miriši hašiš, što ga rastapa na plamenu upaljača. Erotiziran sam do ruba suza. Rasplakao bih joj se u njedrima.
Ali ona me, vjerojatno, nije ni vidjela. Sjena sam u tami sobe.
Mladiću pruža tu veliku cigaretu, koju je tako stručno sagradila, on vadi iz džepa zippo, i pažljivo, onako iz ruke, spaljuje papirni vrh. Zatim je prinosi usnama i mršti se dok pripaljuje. Uvlači dva-tri dima i vraća joj cigaretu. Razgovaraju i naizmjence puše. S dimom se širi miris, koji vjerojatno i ne prepoznaje baš svatko u ovoj sobi, premda svi znaju što je to.
Tako u Sarajevu započinje rat, opsada koja će potrajati sljedeće tri i i pol godine. Niški specijalci neće noćas ući u hotel, i u našu sobu, ali će jedan od nas poginuti u ovom ratu. To još ne znamo, kao što ni ja još uvijek ne znam da mi je, unatoč eksplozijama i pucnjavi, što se usred noći, i usred njihova džointa, pojačava, buba živa i zdrava na parkiralištu. I takva će ostati do sutra.
Njih dvoje će, vjerojatno, već u ponedjeljak ili u utorak otputovati iz grada. Prije toga će svojim redakcijama poslati izvještaje, u kojima će biti riječi o onome što se danas dogodilo, ali neće biti hotela, sobe u hotelu, i sedmorice lokalnih novinara i ljudi koji su se slučajno zatekli tu, koji će ih, do posljednje kapi u boci, ljubazno nutkati viskijem, i u pobožnoj će urođeničkoj tišini ispratiti proces sagorijevanja guste mješavine hašiša i duhana, koja će njima dvoma proći kroz pluća.
Oko šest je naišao šef sale. Izgleda da se malo smirilo, rekao je. Naša soba bila je bez prozora. Netko je ušao u sobu nasuprot nje i otvorio prozor. Kroz otvorena vrata za nekoliko je trenutaka sunuo svjež zrak. Čudno je vonjao: na paljevinu, prašnjav tavan i naftu. Tako će od sad mirisati naš grad. Pomislio sam. Ili danas mislim da sam baš to pomislio.
Ali sam izašao ne pogledavši to dvoje Francuza. Neko sam se vrijeme još pokušavao utješiti da se u njihovom svijetu, možda, džoint ne dijeli kao što se dijeli u našem, čak ni s onima s kojima se zatekneš u istoj hotelskoj sobi na početku jednoga rata, da bih s vremenom shvatio da ne postoji takav svijet. I da ni mi nismo postojali za njih, u toj sobi u kojoj su se slučajno zatekli.