Gospođica Rajka umrla je u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan. Neće završiti niti za godinu-dvije, a sasvim je vjerojatno da mu neće biti kraja niti za naših života, koliko god ti životi potrajali. Premda, sva je prilika da neće potrajati dugo.
Ali upravo je gospođičina smrt bila jedan od onih rijetkih događaja te zime, koji bi ljude ozarili i dozvali im osmijehe na smršavjela i posivjela lica. Možda i jedini takav. Zato se njezina smrt dugo i spominjala, jer kada ga dovedete na ivicu očaja, i kada mu pomoć više niotkud ne stiže, gotovo svaki čovjek traži razlog da se – nasmiješi.
Tako su se na Koševskom brdu smiješili kada bi tko po stoti put ponovio isto:
– E, umrije nam gospođica Rajka!
Razlog te njihove miline, koja je, možda, i naša milina, budući da se vijest o gospođici Rajki i njezinoj smrti širila i po drugim dijelovima grada, tamo gdje je odranije nisu poznavali, ležao je u činjenici da nije umrla od metka ili granata. Nije umrla čak ni od gladi, žeđi, straha ili svejedno koje i kakve muke, koja bi se mogla povezati s ovim ratom. Umrla je iznenada, od svoje rođene smrti i u svom krevetu, onako kako se umiralo u miru, tako što je jedne večeri zaspala i nije se više probudila. Našli su je, kažu, kako leži, u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.
Ljudima bi drago, svaki pomislio da ćemo i mi ostali uskoro umirati tako kao što umrije gospođica Rajka.
Nije imala nikog svog u Sarajevu, pa joj nitko, osim komšiluka, nije ni išao na Svetog Josipa na sprovod. A išlo se da pokažeš obraz, jer gdje ćeš komšinici da ne dođeš na sprovod, ali i da se uludo junačiš pred onima gore. Jer neće te valjda divljaci s brda, s topovima i snajperima, zaustaviti da ne odeš komšinici na sprovod. I tako, bit će da je previše svijeta i otišlo, jer je u pola fratarske molitve zasulo i iz neba i iz zemlje. Popadaše ljudi među one nadgrobnike, sakrivaju se za kamenove, a ono gruha sa svih strane. Gledaju tako nauznak izvrnuti kako oni kameni anđeli pod gelerima gube krila, glave, one ručice sklopljene kao u molitvu, i sve misle kako živ insan ovako nešto još nije vidio. I još misle kako je to kod katolika čudno: na grobovima zidaju kamene meleke. Biva da ih čuvaju kad budu mrtvi.
Ali srećom, nitko ne pogibe na sahrani gospođice Rajke. Jedina šteta bi što su neki popadali u blato, a nekim se od zora ili u padu raspukle hlače. Bilo ih je koji su rekli da je tako bilo zato što je gospođica Rajka bila dobra žena. I onda nas je na svom sprovodu sačuvala žive i čitave. U svašta ljudi vjeruju, pa i u to da mrtvi paze na žive više nego što živi paze na mrtve. Premda može biti i da je tako. Nitko to ne zna.
Je li prošla sedmica ili dvije, tek eto ti onih podrumaša iz mjesne zajednice, što su se, umjesto da idu na liniju i brane grad, obukli u paradne uniforme, zapasali pištolje, pa iz kancelarija vode rat. Idu njih dvojica, jedan s jedne, drugi s druge strane, i sprovode obitelj: muž, čovjek srednjih godina, s francuzicom na glavi, po kapi mu znaš da je musliman i da bi mogao biti redovan u džamiji, žena kao da i nije njegova, fino sređena, kao da radi u banci ili u fri-šopu, i četvero djece, trojica sitnih muškića i za glavu im veća sestrica.
– Mi smo iz Rogatice! – govori muž, kao da se time nešto izvinjava.
– Senada! – kaže ona, pa pruža ruku, ljubazna, a kao da već pomalo popravlja ono što on čini.
Takvi će nam svo vrijeme biti: on nešto kaže ili uradi, Senada popravlja. A djeca ko djeca, nedaju se smiriti, utišati ni zatvoriti, nego po vas dan bi okolo divljali i dizali viku. U ovom ratu mnogim je materama to najgore: kako da djecu zatvoriš u kuću?
– Najbolje bi ih bilo svezati, ko ratne zarobljenike, i tako ih držati!-govorila je, kao da joj je vazda bilo milo skandalizirati kone, koje bi samo po cijeli dan gledale kako tko pazi na svoju djecu, pa da mogu druge ogovarati.
Od prvog dana zvali smo ih muhadžirima, pa su tako i zvanično, za komšiluk, postali Muhadžiri. Nitko im nije znao pravo prezime.
Gotovilo se da su iz Rogatice pobjegli bukvalno sa četničkog noža.
Spasilo ih što Džemal, tako se muž zvao, Srbe od ranije nije begenisao, nije ih volio, nego je još od onih dobrih vremena od njih očekivao neko zlo. Senadi se čudili kako s takvim nazadnim čovjekom može biti, a ona bi se smijala, govorila dobar je on, samo nepovjerljiv, ko ono pašče kojeg su tukli dok je bilo malo!
Jesu li Džemala tukli, ili ga nisu tukli, to nećemo saznati, ali da nije bio takav, tko zna bi li u Rogatici ostali živi. Najprije su posvuda stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali.
I tako, donese on tu svoju nepovjerljivost, da ne kažemo i mržnju, prema Srbima ravno u stan pokojne gospođice Rajke, koja jest pokopana na Svetom Josipu, kod katolika, ali je bila i Srpkinja i pravoslavka. (Razlozi zbog kojih je završila na krivom groblju nisu za ovu priču. Možda je jednom, ako bude vremena, ispričamo na drugom mjestu.)
Čim su ga ona dvojica uvela unutra, Džemal se okrenuo i izašao van:
– Neću ja ovdje!
– Zašto, bolan, nećeš, jesi li normalan?
– Vidi ono tamo! – govori, pa pokazuje u lijepi Rajkin dnevni boravak, i u ikonu svetog Nikole na zidu, nad čelom teškoga crnog trpezarijskog stola. – Neću da poslije bude kako sam ja učinio njima ono što su oni učinili meni!
Tako je rekao, a ne znaš drhtili mu glas od bijesa ili od suza.
– Šta ti je, čovječe, pa žena je umrla. I to je od svoje smrti umrla, a ne od metka ili granate. A bila fina da nije mogla finija biti. Pa ti sad nećeš u njenu kuću! Nije ti žao djece i žene! – uvjeravalo ga.
– Neću pa neću! – govori Džemal, i sjedi na stepeništu, dok se oko njega skupljaju i razilaze ljudi.
Cijelog jednog jutra trajalo je to njihovo useljavanje. Na kraju se više nitko ni ne sjeća kako su se Muhadžiri na kraju uselili i tko je Džemala nagovorio da uđe u stan, kojeg se ispočetka plašio i mrzio ga otprilike onako kako je mrzio one koji su ga izbacili.
Ali ni Senadi ni djeci nije dao da dotaknu sve te sitne stvari i predmete, koji su naokolo bili razređeni kao za gospođičinog života, nego ih je sam, kao da su kontaminirani, pospremao u onaj mali djevojački sobičak, koji je zatim zaključao i nikoga više, pa ni rođenu ženu, nije puštao unutra. U tom sobičku bili su koferi sa životom gospođice Rajke, svijećnjaci, heklani stolnjaci, albumi s fotografijama i ikona svetog Nikole. Nju je gurnuo negdje iza svih stvari, sve okrećući pogled u stranu, kao da bi ga proćelavi sijedi starac sa zlaćane drvene slike mogao pogledom ureći.
Tako su na kraju počeli živjeti u tom stanu.
Senada je imala dovoljno svog posla. Trebalo se brinuti o tolikoj djeci, naročito o tim muškićima, koji kao da su vragu izašli ispod košulje, a i puštala ga je da se sam izbori sa svojim mislima i demonima. Vazda je ona tako. Neka se Džemo sam u pamet da, jer ako ga se bude u pamet zatjerivalo, ukopat će se nasred ceste ko magarac. Tako je govorila komšinicama. Nije Senada rodom bila iz Rogatice, nego odnekud iz Hercegovine, od Gacka ili od Nevesinja. Zato joj je, kažu, takva i bila životna filozofija.
Možda bi on i otklonio s pameti gospođicu Rajku da nije bilo džaka s parama. Jedine lične stvari pokojne vlasnice stana koju nije od sebe sakrio u djevojačkoj sobici. A nije, naprosto zato što je džak – ona velika jutena vreća u kojoj se preko oceana doprema kava – bio pun kovanica od pet dinara, i u njemu je bilo, bit će, i preko sto kilograma. Stajao je u uglu dnevnog boravka, tamo pod onim zidom gdje je bio i televizor, koji, bezbeli, nije radio, jer struje neće biti svo vrijeme njihova života u Rajkinom stanu. Na džaku s parama se živjelo, djeca bi se po njemu igrala, Senada bi na njega prisjela da se odmori, a Džemo ga je samo sa strane gledao, šutio i dumao.
Šta li je bilo toj ženi pa da skuplja kovanice od pet dinara, koje su najprije nešto vrijedile, a poslije više nisu vrijedile ništa? Kakva li ju je muka i samoća na to natjerala? A samoća je nekakva morala biti, jer da nije samoća u pitanju, onda bi i drugi ljudi skupljali kovanice od pet dinara, ne bi ih skupljala samo ona.
Tako je mislio, a to što je mislio navečer bi, uz svijeću, raspravljao sa Senadom, sve je ispitujući što ona o tome misli. Senada mu je razložno odgovorila da će najbolje biti da upita komšije. On se najprije opirao, nije htio, ali znatiželja uvijek biva od čovjekova nepovjerenja.
Tako je krenuo obigravati po komšiluku, nepovjerljiv i plah, s onom francuzicom nabijenom na čelo, takav da su mu se djeca smijala, ali ga se stariji nisu plašili, pa bi mu kazali i ono što Džemal ne bi ni pitao. Ili bi ponešto slagali, iz zabave i pasjaluka, ili da sebi poprave uspomenu, kao što se popravi drveni zidni sat s kukavicom.
On ih je puštao da govore i usput razabirao laž od istine.
I na kraju, kako to već biva, istina je bila čudnovatija od svega što su ljudi mogli izmisliti.
Zašto su je zvali gospođica, a umrla je u sedamdeset i kojoj? Zato što se cijeloga života spremala za udaju. Bila je iz bogate kuće, sudačka kći. Roditelji su joj se nakon Prvoga svjetskog rata doselili iz Beograda, pošto je oca kralj postavio da u Sarajevu bude glavni sudija. Tako su to ljudi rekli. A Rajka se rodila u svili i kadifi, kao prvo dijete. Mati joj godinama poslije nije mogla zanijeti, pa je, kratko pred rat, jednog za drugim rodila dvojicu sinova. Tad ih je tako opila sreća da su izgubili svaki ljudski oprez, i nisu se sklanjali pred ustašama. Tako su i sudija, i žena mu završili u Jasenovcu, a Rajka, curetak, završila sa sitnom braćom, o kojoj se morala brinuti. Ratna siročad.
(Bit će da je tu Džemal prvi put osjetio nešto za njih, i da je u sudiji Srbinu i njegovoj obitelji prepoznao sebe i svoje. Ali on je, za razliku od tog čovjeka, bio oprezan pa je na vrijeme pobjegao. Nikome se, međutim, ne može zamjeriti ako nije. Čovjekova dobrota, koliko god bila budalasta i naivna, ne smije se proglasiti za zlo. Tako se, eto, Džemal prepoznao u sudiji Dimitrijeviću, pa si možda i uvrtio u glavu da je njegova naivnost, zbog koje je završio u Jasenovcu, bila potrebna da on ne ispadne naivan.)
Oko braće se brinula kao da im je mati, ali, podižući ih, nije stigla svršiti škole za koje je, kažu, imala pameti i strpljenja, niti se na vrijeme stigla udavati. Bilo joj je skoro četrdeset kada su obojica navršili osamnaestu, i otišli svojim putem, u Beograd i u svijet, a ona se tad, baš kao da je usput pogubila razum, dala u potragu za muškarcem svoga života. Tražila ga je po kinima, pozorištu i operi, u salonima preostale sarajevske građanske gospode, i nije ga našla, ali koliko god u tom bila blesava, nikad neće biti za ruganje onoj vječno zlobnoj čaršiji, koja samo čeka kad će netko, naročito neko usamljeno žensko, sići s uma i pretvoriti se u čaršijsku ludu. Bila je vedra i nasmijana, nikad iz nje nikakvog mraka, brižna i pažljiva prema komšiluku, vazda horna da se oko nekog pobrine i nekome nesreću olakša. Golubu slomljenog krila, mački, psu, usamljenim starcima po Koševskom brdu, sirotinji i sirotinjskoj djeci. Voljela je svijet, pa je tako i svijet volio nju, odbijajući u Rajki prepoznati ludu. Jedino čime su je obilježili bilo je to kako su je zvali. Gospođica Rajka. Ali i svi drugi u ovom gradu imali su takve prišivke, nadimke, kodna imena, identifikacijske lozinke u koje bi često stao čovjekov karakter i sudbina.
(Pa da, istina je, mislio je Džemal, tako i nas zovu Muhadžiri. Već i poštar, još jedan Srbin, misli da nam je to prezime. Pa bi nam, možda, i postalo kad bismo zauvijek ostali u ovoj šejtanskoj kasabi. Džemal je otpočetka htio što dalje od Sarajeva. U Rogaticu mu se nije vraćalo, ali da se nekako dohvatiti svijeta. Jednom kad ode u taj će svijet, protiv svoje volje, ponijeti nešto od čega je prethodno zazirao.)
I to je, zapravo, bio sve. Dok se okreneš, mine život. A život gospođice Rajke minuo je u potrazi za mladoženjom, kojeg je, činilo mu se, tražila tako da ga ne nađe, te u previjanju golubjih krila i u mazanju pekmeza po kruhu za komšijsku djecu. Treba bježati odavde, mislio je Džemal, a ni Senadi ta njegova misao nije bila mrska, ali nije mu više bio mrzak taj stan u kojem su se našli. Kretao se po njemu kao da živi u tuđem snu. Dodirivao je zidove, milovao preostale Rajkine stvari, ali nikad nije otključao onu sobicu.
Jedino što mu nitko nije znao reći bilo je otkud puna vreća petodinarki. Zašto ih je skupljala? I koliko ih je dugo i uporno morala skupljati da ih toliko skupi? O tome komšiluk nije ništa znao. On je još neko vrijeme tražio odgovor, a onda je zaključio da je gospođica Rajka skupljala petodinarke da bi je on ovdje pronašao.
Džak s parama
Gospođica Rajka umrla je u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan. Neće završiti niti za godinu-dvije, a sasvim je vjerojatno da mu neće biti kraja niti za naših života, koliko god ti životi potrajali. Premda, sva je prilika da neće potrajati dugo.
Ali upravo je gospođičina smrt bila jedan od onih rijetkih događaja te zime, koji bi ljude ozarili i dozvali im osmijehe na smršavjela i posivjela lica. Možda i jedini takav. Zato se njezina smrt dugo i spominjala, jer kada ga dovedete na ivicu očaja, i kada mu pomoć više niotkud ne stiže, gotovo svaki čovjek traži razlog da se – nasmiješi.
Tako su se na Koševskom brdu smiješili kada bi tko po stoti put ponovio isto:
– E, umrije nam gospođica Rajka!
Razlog te njihove miline, koja je, možda, i naša milina, budući da se vijest o gospođici Rajki i njezinoj smrti širila i po drugim dijelovima grada, tamo gdje je odranije nisu poznavali, ležao je u činjenici da nije umrla od metka ili granata. Nije umrla čak ni od gladi, žeđi, straha ili svejedno koje i kakve muke, koja bi se mogla povezati s ovim ratom. Umrla je iznenada, od svoje rođene smrti i u svom krevetu, onako kako se umiralo u miru, tako što je jedne večeri zaspala i nije se više probudila. Našli su je, kažu, kako leži, u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.
Ljudima bi drago, svaki pomislio da ćemo i mi ostali uskoro umirati tako kao što umrije gospođica Rajka.
Nije imala nikog svog u Sarajevu, pa joj nitko, osim komšiluka, nije ni išao na Svetog Josipa na sprovod. A išlo se da pokažeš obraz, jer gdje ćeš komšinici da ne dođeš na sprovod, ali i da se uludo junačiš pred onima gore. Jer neće te valjda divljaci s brda, s topovima i snajperima, zaustaviti da ne odeš komšinici na sprovod. I tako, bit će da je previše svijeta i otišlo, jer je u pola fratarske molitve zasulo i iz neba i iz zemlje. Popadaše ljudi među one nadgrobnike, sakrivaju se za kamenove, a ono gruha sa svih strane. Gledaju tako nauznak izvrnuti kako oni kameni anđeli pod gelerima gube krila, glave, one ručice sklopljene kao u molitvu, i sve misle kako živ insan ovako nešto još nije vidio. I još misle kako je to kod katolika čudno: na grobovima zidaju kamene meleke. Biva da ih čuvaju kad budu mrtvi.
Ali srećom, nitko ne pogibe na sahrani gospođice Rajke. Jedina šteta bi što su neki popadali u blato, a nekim se od zora ili u padu raspukle hlače. Bilo ih je koji su rekli da je tako bilo zato što je gospođica Rajka bila dobra žena. I onda nas je na svom sprovodu sačuvala žive i čitave. U svašta ljudi vjeruju, pa i u to da mrtvi paze na žive više nego što živi paze na mrtve. Premda može biti i da je tako. Nitko to ne zna.
Je li prošla sedmica ili dvije, tek eto ti onih podrumaša iz mjesne zajednice, što su se, umjesto da idu na liniju i brane grad, obukli u paradne uniforme, zapasali pištolje, pa iz kancelarija vode rat. Idu njih dvojica, jedan s jedne, drugi s druge strane, i sprovode obitelj: muž, čovjek srednjih godina, s francuzicom na glavi, po kapi mu znaš da je musliman i da bi mogao biti redovan u džamiji, žena kao da i nije njegova, fino sređena, kao da radi u banci ili u fri-šopu, i četvero djece, trojica sitnih muškića i za glavu im veća sestrica.
– Mi smo iz Rogatice! – govori muž, kao da se time nešto izvinjava.
– Senada! – kaže ona, pa pruža ruku, ljubazna, a kao da već pomalo popravlja ono što on čini.
Takvi će nam svo vrijeme biti: on nešto kaže ili uradi, Senada popravlja. A djeca ko djeca, nedaju se smiriti, utišati ni zatvoriti, nego po vas dan bi okolo divljali i dizali viku. U ovom ratu mnogim je materama to najgore: kako da djecu zatvoriš u kuću?
– Najbolje bi ih bilo svezati, ko ratne zarobljenike, i tako ih držati!- govorila je, kao da joj je vazda bilo milo skandalizirati kone, koje bi samo po cijeli dan gledale kako tko pazi na svoju djecu, pa da mogu druge ogovarati.
Od prvog dana zvali smo ih muhadžirima, pa su tako i zvanično, za komšiluk, postali Muhadžiri. Nitko im nije znao pravo prezime.
Gotovilo se da su iz Rogatice pobjegli bukvalno sa četničkog noža.
Spasilo ih što Džemal, tako se muž zvao, Srbe od ranije nije begenisao, nije ih volio, nego je još od onih dobrih vremena od njih očekivao neko zlo. Senadi se čudili kako s takvim nazadnim čovjekom može biti, a ona bi se smijala, govorila dobar je on, samo nepovjerljiv, ko ono pašče kojeg su tukli dok je bilo malo!
Jesu li Džemala tukli, ili ga nisu tukli, to nećemo saznati, ali da nije bio takav, tko zna bi li u Rogatici ostali živi. Najprije su posvuda stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali.
I tako, donese on tu svoju nepovjerljivost, da ne kažemo i mržnju, prema Srbima ravno u stan pokojne gospođice Rajke, koja jest pokopana na Svetom Josipu, kod katolika, ali je bila i Srpkinja i pravoslavka. (Razlozi zbog kojih je završila na krivom groblju nisu za ovu priču. Možda je jednom, ako bude vremena, ispričamo na drugom mjestu.)
Čim su ga ona dvojica uvela unutra, Džemal se okrenuo i izašao van:
– Neću ja ovdje!
– Zašto, bolan, nećeš, jesi li normalan?
– Vidi ono tamo! – govori, pa pokazuje u lijepi Rajkin dnevni boravak, i u ikonu svetog Nikole na zidu, nad čelom teškoga crnog trpezarijskog stola. – Neću da poslije bude kako sam ja učinio njima ono što su oni učinili meni!
Tako je rekao, a ne znaš drhtili mu glas od bijesa ili od suza.
– Šta ti je, čovječe, pa žena je umrla. I to je od svoje smrti umrla, a ne od metka ili granate. A bila fina da nije mogla finija biti. Pa ti sad nećeš u njenu kuću! Nije ti žao djece i žene! – uvjeravalo ga.
– Neću pa neću! – govori Džemal, i sjedi na stepeništu, dok se oko njega skupljaju i razilaze ljudi.
Cijelog jednog jutra trajalo je to njihovo useljavanje. Na kraju se više nitko ni ne sjeća kako su se Muhadžiri na kraju uselili i tko je Džemala nagovorio da uđe u stan, kojeg se ispočetka plašio i mrzio ga otprilike onako kako je mrzio one koji su ga izbacili.
Ali ni Senadi ni djeci nije dao da dotaknu sve te sitne stvari i predmete, koji su naokolo bili razređeni kao za gospođičinog života, nego ih je sam, kao da su kontaminirani, pospremao u onaj mali djevojački sobičak, koji je zatim zaključao i nikoga više, pa ni rođenu ženu, nije puštao unutra. U tom sobičku bili su koferi sa životom gospođice Rajke, svijećnjaci, heklani stolnjaci, albumi s fotografijama i ikona svetog Nikole. Nju je gurnuo negdje iza svih stvari, sve okrećući pogled u stranu, kao da bi ga proćelavi sijedi starac sa zlaćane drvene slike mogao pogledom ureći.
Tako su na kraju počeli živjeti u tom stanu.
Senada je imala dovoljno svog posla. Trebalo se brinuti o tolikoj djeci, naročito o tim muškićima, koji kao da su vragu izašli ispod košulje, a i puštala ga je da se sam izbori sa svojim mislima i demonima. Vazda je ona tako. Neka se Džemo sam u pamet da, jer ako ga se bude u pamet zatjerivalo, ukopat će se nasred ceste ko magarac. Tako je govorila komšinicama. Nije Senada rodom bila iz Rogatice, nego odnekud iz Hercegovine, od Gacka ili od Nevesinja. Zato joj je, kažu, takva i bila životna filozofija.
Možda bi on i otklonio s pameti gospođicu Rajku da nije bilo džaka s parama. Jedine lične stvari pokojne vlasnice stana koju nije od sebe sakrio u djevojačkoj sobici. A nije, naprosto zato što je džak – ona velika jutena vreća u kojoj se preko oceana doprema kava – bio pun kovanica od pet dinara, i u njemu je bilo, bit će, i preko sto kilograma. Stajao je u uglu dnevnog boravka, tamo pod onim zidom gdje je bio i televizor, koji, bezbeli, nije radio, jer struje neće biti svo vrijeme njihova života u Rajkinom stanu. Na džaku s parama se živjelo, djeca bi se po njemu igrala, Senada bi na njega prisjela da se odmori, a Džemo ga je samo sa strane gledao, šutio i dumao.
Šta li je bilo toj ženi pa da skuplja kovanice od pet dinara, koje su najprije nešto vrijedile, a poslije više nisu vrijedile ništa? Kakva li ju je muka i samoća na to natjerala? A samoća je nekakva morala biti, jer da nije samoća u pitanju, onda bi i drugi ljudi skupljali kovanice od pet dinara, ne bi ih skupljala samo ona.
Tako je mislio, a to što je mislio navečer bi, uz svijeću, raspravljao sa Senadom, sve je ispitujući što ona o tome misli. Senada mu je razložno odgovorila da će najbolje biti da upita komšije. On se najprije opirao, nije htio, ali znatiželja uvijek biva od čovjekova nepovjerenja.
Tako je krenuo obigravati po komšiluku, nepovjerljiv i plah, s onom francuzicom nabijenom na čelo, takav da su mu se djeca smijala, ali ga se stariji nisu plašili, pa bi mu kazali i ono što Džemal ne bi ni pitao. Ili bi ponešto slagali, iz zabave i pasjaluka, ili da sebi poprave uspomenu, kao što se popravi drveni zidni sat s kukavicom.
On ih je puštao da govore i usput razabirao laž od istine.
I na kraju, kako to već biva, istina je bila čudnovatija od svega što su ljudi mogli izmisliti.
Zašto su je zvali gospođica, a umrla je u sedamdeset i kojoj? Zato što se cijeloga života spremala za udaju. Bila je iz bogate kuće, sudačka kći. Roditelji su joj se nakon Prvoga svjetskog rata doselili iz Beograda, pošto je oca kralj postavio da u Sarajevu bude glavni sudija. Tako su to ljudi rekli. A Rajka se rodila u svili i kadifi, kao prvo dijete. Mati joj godinama poslije nije mogla zanijeti, pa je, kratko pred rat, jednog za drugim rodila dvojicu sinova. Tad ih je tako opila sreća da su izgubili svaki ljudski oprez, i nisu se sklanjali pred ustašama. Tako su i sudija, i žena mu završili u Jasenovcu, a Rajka, curetak, završila sa sitnom braćom, o kojoj se morala brinuti. Ratna siročad.
(Bit će da je tu Džemal prvi put osjetio nešto za njih, i da je u sudiji Srbinu i njegovoj obitelji prepoznao sebe i svoje. Ali on je, za razliku od tog čovjeka, bio oprezan pa je na vrijeme pobjegao. Nikome se, međutim, ne može zamjeriti ako nije. Čovjekova dobrota, koliko god bila budalasta i naivna, ne smije se proglasiti za zlo. Tako se, eto, Džemal prepoznao u sudiji Dimitrijeviću, pa si možda i uvrtio u glavu da je njegova naivnost, zbog koje je završio u Jasenovcu, bila potrebna da on ne ispadne naivan.)
Oko braće se brinula kao da im je mati, ali, podižući ih, nije stigla svršiti škole za koje je, kažu, imala pameti i strpljenja, niti se na vrijeme stigla udavati. Bilo joj je skoro četrdeset kada su obojica navršili osamnaestu, i otišli svojim putem, u Beograd i u svijet, a ona se tad, baš kao da je usput pogubila razum, dala u potragu za muškarcem svoga života. Tražila ga je po kinima, pozorištu i operi, u salonima preostale sarajevske građanske gospode, i nije ga našla, ali koliko god u tom bila blesava, nikad neće biti za ruganje onoj vječno zlobnoj čaršiji, koja samo čeka kad će netko, naročito neko usamljeno žensko, sići s uma i pretvoriti se u čaršijsku ludu. Bila je vedra i nasmijana, nikad iz nje nikakvog mraka, brižna i pažljiva prema komšiluku, vazda horna da se oko nekog pobrine i nekome nesreću olakša. Golubu slomljenog krila, mački, psu, usamljenim starcima po Koševskom brdu, sirotinji i sirotinjskoj djeci. Voljela je svijet, pa je tako i svijet volio nju, odbijajući u Rajki prepoznati ludu. Jedino čime su je obilježili bilo je to kako su je zvali. Gospođica Rajka. Ali i svi drugi u ovom gradu imali su takve prišivke, nadimke, kodna imena, identifikacijske lozinke u koje bi često stao čovjekov karakter i sudbina.
(Pa da, istina je, mislio je Džemal, tako i nas zovu Muhadžiri. Već i poštar, još jedan Srbin, misli da nam je to prezime. Pa bi nam, možda, i postalo kad bismo zauvijek ostali u ovoj šejtanskoj kasabi. Džemal je otpočetka htio što dalje od Sarajeva. U Rogaticu mu se nije vraćalo, ali da se nekako dohvatiti svijeta. Jednom kad ode u taj će svijet, protiv svoje volje, ponijeti nešto od čega je prethodno zazirao.)
I to je, zapravo, bio sve. Dok se okreneš, mine život. A život gospođice Rajke minuo je u potrazi za mladoženjom, kojeg je, činilo mu se, tražila tako da ga ne nađe, te u previjanju golubjih krila i u mazanju pekmeza po kruhu za komšijsku djecu. Treba bježati odavde, mislio je Džemal, a ni Senadi ta njegova misao nije bila mrska, ali nije mu više bio mrzak taj stan u kojem su se našli. Kretao se po njemu kao da živi u tuđem snu. Dodirivao je zidove, milovao preostale Rajkine stvari, ali nikad nije otključao onu sobicu.
Jedino što mu nitko nije znao reći bilo je otkud puna vreća petodinarki. Zašto ih je skupljala? I koliko ih je dugo i uporno morala skupljati da ih toliko skupi? O tome komšiluk nije ništa znao. On je još neko vrijeme tražio odgovor, a onda je zaključio da je gospođica Rajka skupljala petodinarke da bi je on ovdje pronašao.